Na riječkom Korzu ispred Gradske vijećnice ovih se dana može razgledati izložba “Jadranski pomorci na Arktiku“. Posvećena je 150. obljetnici austrougarske ekspedicije na Sjeverni pol ( 1872-1874.) koja je tamo otkrila dotad nepoznato otočje. Arhipelag kojeg su upisali u pomorske karte otada nosi naziv Zemlja Franje Josipa, prema tadašnjem austrougarskom monarhu i jednom od donatora ekspedicije. Jedan od rtova novog otočja dobio je ime Fiume, prema talijanskom (svojedobno i ugarskom) nazivu za grad Rijeku. Više od polovice posade koja tada dospjela najsjevernije od svih, njih 12-orica bili su hrvatski mornari, većinom s Kvarnera, pa su ih vođe ekspedicije nazvali – Quarneroli.
Pretisak originalnog izdanja knjige „Hrvati na ledenom moru“ iz 1893. godine i veza sa školom jedrenja ANA i ACI No. 1
Tim će povodom u utorak 14. 3. 2023. u 18 sati u Gradskoj vijećnici Miljenko Smokvina, autor izložbe “Jadranski pomorci na Arktiku“ i Milorad Stanić, predstavnik lovranskog Lion˙s cluba Quarneroli, predstaviti pretisak originala knjige „Hrvati na ledenom moru“ – izdanje Lionsa i Ex librisa i govoriti o ovom pothvatu koji je iznimno vrijedan dio hrvatske pomorske povijesti. Izložba “Jadranski pomorci na Arktiku” moći će se vidjeti od 17. do 31. 3. 2023. na Sveučilišnom kampusu na Trsatu. Izložba je u stalnom postavu u Lovranskoj kuli, a prošle godine je gostovala u Splitu, Betini, Rijeci, Kostreni, Susačkoj Dragi, Bakru-Praputnjaku.
Na knjigu „Hrvati na ledenom moru“ podsjeća me i jedna moja osobna poveznica. U ljeto 2021. moj prijatelj, riječki jedriličar i skiper Milan Ilić donosi mi iz Rijeke na brod Nautičke patrole knjigu na dar: „To ti šalje Stane“. Lijepa knjiga tvrdih korica. Na naslovnici naturalni crtež. Drama. Dva izbezumljena lika ka-und-ka ufitiljenih brkova, iz drvene barke okovane ledom sjekirom nasrću na bijelog medvjeda opaka izgleda. Ne zna se tko je gladniji: momci sa sjekirom ili medo s oštrim zubima i ubojitim šapama.
U istom arhaičnom stilu su i slova, i grafički prijelom knjige, i njena deskriptivna naslovnica: “Hrvati na ledenom moru. Putovanje po sjeveru s hrvatskim mornarima . Sa 58 slika. Napisao Petar Kuničić. Cijena 80 noč. Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Gukli i Deutsch), Zagreb, Ilica.” Na unutarnjoj naslovnoj stranici dodatno pojašnjenje: Hrvati na ledenom moru: “Po izvješću Julija Payera napisao Petar Kuničić, učitelj pučkih škola u Visu.” I podatak da je ova knjiga vjerni pretisak originalnog izdanja iz 1893. godine.
Da ne zaboravimo tko smo
A tu je i posveta pošiljatelja Milorada Stanića u ulozi predsjednika lovranskog Lion˙s cluba Quarneroli: “Da ne pozabimo ki smo … “
Stane je inače i moj kolega u svojedobnom suvlasništvu nekad ACI-jeve Adriatic Nautical Academy. Tada slavne ANA-e. Koju je ondašnje rukovodstvo ACI-ja poslije odlaska njegovog stvoritelja Veljka Barbierija otpisalo kao suvišni trošak. Za koju je moj sudrug iz prve klupe u osnovnoj školi, a sada kontroverzni londonski biznismen Goran Štok tada ponudio 80.000 njemačkih maraka. Smatrali smo da je njena vrijednost daleko veća. ANA je bila vrlo popularna. Svake je godine školovala stotinjak jedriličara, skipera i budućih regatnih natjecatelja.
Naš školski i regatni maxi krstaš ACI No. 1 proslavio se na Columbus regati preko Atlantika u povodu 500-te obljetnice Kolumbova otkrića Amerike. Bio je to prvi brod koji je pod hrvatskom zastavom sudjelovao u jednoj takvoj prekooceanskoj regati i prvi koji se s tom zastavom pojavio u Americi. Pa smo nas nekolicina skupili novac koliko je tko mogao, i otkupili ANA-u, da je spasimo od propasti. Pridružio nam se i riječki odvjetnik Milorad Stanić. A naš zajednički prijatelj Milan Ilić, instruktor jedrenja u ANA-i, pet je sezona sa mnom od 2017. do 2021. vodio Jadranom od marine do marine opće poznatu redakciju pod jedrima, novinarski brod u sklopu mog projekta Nautička patrola. Stane mi je knjigu poslao prijateljski, kao vrijedan dar. I kao poticaj da kao novinar, moreplovac i morski pisac o tome nešto i napišem “da ne zaboravimo ki smo...”
Cilj austrougarske pomorske polarne ekspedicije bio je pronaći sjeverno-istočni pomorski put od Atlantika do Tihog oceana kroz ledeno more
Sam pothvat je, novinarskim žargonom rečeno – „priča do neba“.
Austrougarski mornarički časnik Karl Weyprecht i časnik austrougarske kopnene vojske Julius Payer smislili su znanstveno-istraživački projekt Nordpol-expedition. Cilj ekspedicije bio je da posada jedrenjaka, specijalno građenog za plovidbu među ledenim santama, pronađe sjeverno-istočni pomorski put od Atlantika do Tihog oceana kroz ledeno more Arktika. Projekt je podržala Austrijska akademija znanosti, a pokrovitelj je bilo Bečko zemljopisno društvo.
Širom monarhije je krenula akcija skupljanja novca za ekspediciju. K.u.k računovođe financije su vodili vrlo pažljivo, transparentno i u groš, čemu se danas u Hrvatskoj možemo osobiti jako diviti. Zabilježeno je da je najveći donator ekspedicije bio grof Johann (Hans) Nepomuk Wilczek sa 30.000 forinti, car Franjo Josip priložio je 4.300 forinti, Odbor za financiranje ekspedicije iz Trsta prikupio je ukupno 9.525 forinti. I to: iz Rovinja 154 forinte, iz Malog Lošinja 381, Pule, Lovrana i Voloskog ukupno 46 forinti, iz Splitu 60 forinti a najviše iz Zadra – 198 forinti. U Rijeci je najveću donacija dala Hartera, riječka Tvornica papira, odnosno njen vlasnik Charles Meynier, a iznosila je 1.000 forinti. Riječka udruga Picnic prikupila je 242, a Società Adria 65 forinti. Ovim „samodoprinosom“ za Nordpol-expedition ukupno je prikupljeno 222.616 forinti i 70 groša, a utrošeno je 222.599 forinti i 19 groša. U preciznom saldu ekspedicije navodi se da je nakon pokrića svih troškova i poslije završetka ekspedicije ostalo neutrošeno 17 forinti i 51 groš.
Gradnja bark-škunera s tri jarbola i parnim strojem za ekspediciju u njemačkom brodogradilištu
Prvo i osnovno, trebalo je riješiti pitanje broda po mjeri specijalne misije. Brod je morao biti čvrste građe, ojačanog i profiliranog trupa za plovidbu kroz led, s jedriljem kojim može upravljati nevelika posada, i s pouzdanim parnim strojem. Veličina broda morala je omogućiti normalan život 24-člane posade, uz dovoljno prostora za dostatan provijant i zalihu goriva za cijelo putovanje. Planirano je i to da im mali norveški istraživački brod ostavi na Arktiku i rezervu hrane i ugljena, zlu ne trebalo.
Odmah na početku brod je dobio ime „Admiral Tegetthoff“ Po Wilhelmu von Tegetthoffu, popularnom zapovjedniku austrijske ratne flote koji je umro 1871. na vrhuncu slave, neposredno pred početak ekspedicije. Njegovo ime bilo je i poticaj i za prikupljanje novca i nadahnuće za sudionike ekspedicije.
Brod „Admiral Tegetthoff“ koncipiran je prema zamisli zapovjednika ekspedicije Karla Weyprechta. Projektirao ga je Georg Wilhelm Claussen, inženjer glasovitog njemačkog brodogradilišta John C. Tecklenborg u Bremerhavenu, kojem je povjerena gradnja. Ta morska luka u sjeverozapadnoj Njemačkoj istodobno je bila i pogodna pozicija za isplovljenje broda na planiranu sjevernu rutu.
„Admiral Tegetthoff“ je bark-škuner s tri jarbola. Zapremina mu je 300 BRT, nosivost 520 tona, dužina brod je 38,4 metra, širina 7,3 a gaz 3,5 metra. Parni stroj je snage 95 konja s kojim u dobrim uvjetima postiže 6 čvorova. Ugrađen je parni stroj „Stabilmento tecnico“ iz Trsta, a kotao je proizvod „Thomasa Holta“, također iz Trsta. U pramcu je smještaj za 18 članova posade, a u krmi je šest kabina za časnike.
Gradnja broda koštala je 36.333 forinte, a s ugrađenom opremom ukupno 59.950 forinti. Stroj i kotao ukupno su koštali 32.318 forinti.
Na kraju će se pokazati da je ovaj brod bez ikakvih oštećenja savršeno izdržao sva iskušenja kroz dvije godina boravka u ledu. Stoga će takav tip broda kasnije koristiti norveški istraživači Nansen, Sverdrup, Wisting i Roald Amundsen u svojim ekspedicijama na Arktik i Antarktik 1893. i 1912. godine. S tim, što će, na osnovu iskustava „Tegetthoffa“ trup Nansenovog i Amundsenovog „Frama“ (švedski: „Napredak“) biti gotovo četiri metra širi od „Tegetthoffa“ i bitno plići, kako bi još lakše prolazio kroz led.
Od 24 člana posade, 12 ih je bilo s Kvarnera, iz Istre i Dalmacije
Presudan je bio i izbor najbolje posade. Zapovjednik ekspedicije Karl Weyprecht odabrao je časnike. Julius Payer je odabrao dvojicu suradnika-istraživača. Inače, Julius Johannes Ludovicus Ritter von Payer, odnosno plemeniti Ritter von Payer, bioje časnik austrougarske vojske, planinar, istraživač, kartograf, slikar i profesor na Terezijanskoj vojnoj akademiji. Posadu je odabrao riječki pomorski inspektor Heinrich von Littrow.
Od ukupno 24 člana posade, 12 ih je bilo s istočne jadranske obale, s Kvarnera, iz Istre i Dalmacije, te jedan iz Trsta. Riječki inspektor Heinrich von Littrow, prijatelj zapovjednika Karla Weyprechta, do posade je došao tako što je objavio oglas u novinama, te poslao poziv svim jadranskim lučkim kapetanijama s opisom „posla“. Dobio je popis od blizu 150 kandidata.
Fon Littrow je obavio detaljni razgovor sa svakim od njih. Odabrao je dvanaestoricu. Mjesto vođe palube povjerio je Petru Lusini, 42-godišnjem iskusnom kapetanu trgovačkih jedrenjaka iz Cresa. Ostali članovi hrvatskog dijela posade „Admirala Tegetthoffa“ bili su: stolar Ante Večerina (28) iz Sušačke Drage, Jakov Sušić (26) iz Voloskog, Fran Letiš (22) iz Opatije, Vicko Palmić (32) iz Lovrana, Petar Falešić (27) iz Kraljevice, Juraj Štiglić (24) iz Praputnjaka kod Bakra, Lovro Marola (26) iz Rijeke, Josip Latković (27) iz Kožljaka -Jesenovika, mjesta na obroncima Učke prema Čepić polju, Ante Katarinić (26) iz Malog Lošinja, Ante Lukinović (26) iz Pučišća na otoku Braču i Ante Zaninović (26) iz Svete Nedilje na otoku Hvaru.
Prvi časnik broda, poručnik Gustav Brosch (28), bio je zadužen za prehranu, zastavnik Eduard Orel (31), drugi časnik, zaduženje – navigacija. Liječnik je bio dr. Gyula Kepes (25), Otto Krisch (27) bio je brodski strojar, Josef Pospischill (22) bio je ložač kotla. Brodski kuhar je bio Johann Orasch (21), a tu su i dva austrijska alpinista, lovca i vodiča pasa – Johann Haller (22) i Alexander Klotz (38).
„Admiral Tegetthoff“ je na svoje istraživačko putovanje zaplovio iz Bremerhavena 13. 7. 1872. U luci Tromsø pridružio im se glasoviti norveški pomorac i istraživač polarnih mora, kapetan Elling Carlsen (53), kao 24. član posade. Potom su krenuli dalje na sjever.
Prema planu ekspedicije uslijedio je susret s istraživačkim i opskrbnim brodom “Isbjörn”, s osmeročlanom norveškom posadom. Prema planu ekspedicije “Isbjörn” ostavio im je na dogovorenom mjestu u sjeverozapadnom dijelu Nove zemlje zalihu hrane i ugljena, u slučaju da se „Tegetthoff“ neplanirano mora vratiti na jug. U brodskom dnevniku “Isbjörna” stoji da su usput obavljali topografska mjerenja, meteorološka i geološka istraživanja, da su imenovali novootkrivena područja, te da su jednoj uvali dali naziv Adria, prema našem Jadranu.
Brod je zarobljen u santi leda
“Isbjörn” je spremište hrane i ugljena na dogovorenom mjestu postavio 15. kolovoza. Zatim se na moru susreo s „Tegetthoffom“. Obje su posade zajedno na “Tegetthoffu” proslavile rođendan cara Franje Josipa, 18. kolovoza. „Isbjorn“ je potom krenuo na jug, a Admiral Tegetthoff na sjever.
Iako je na Arktiku bilo ljeto, sante su se te godine neočekivano pojavile puno južnije. „Tegetthoff“ je nakon tri dana plovidbe zapeo u čvrstom ledenom zagrljaju. Ništa nije pomagalo, ni jedra ni puni pogon parnog stroja. Brod je ipak dalje plovio, ali skupa s ledom kojeg su nosile morske struje. Život na brodu tekao je kao i inače. Gvardije 24 sata, mjeri se dubina mora, bilježe podaci o vremenu … Slavi se Božić, pa Nova godina 1873., misa se služi redovno svake nedjelje, održava se na brodu i već tada tradicionalni riječki karneval …
Prvi pogled na dotad neotkriveni arhipelag
Kako se brod ipak kretao s ledom, vođa palube Petar Lusina je za svoje gvardije 30. kolovoza 1873. iza podneva spazio kopno koje se naziralo u daljini. Nije ga bilo u pomorskim kartama. Nazvali su ga – Zemlja Franje Josipa. Krenuli su odmah preko leda, da ga istraže. Nije bilo moguće. Počela je polarna zima. Ponovo su krenuli u proljeće 1874. Julius Payer je uz pomoć posade u tri navrata došao do tog novootkrivenog arhipelaga, najsjevernije točke euroazijskog kopna. Premjerio ga je, skicirao te nacrtao prve zemljopisne karte Zemlje Franje Josipa. Prvi rt kojem su prišli na prvom otoku nazvali su Rt Tegetthoff. Idući je bio rt Fiume. Payerove zemljopisne karte Zemlje Franje Josipa koristit će se još desetljećima nakon ekspedicije.
U proljeće 1874. pala je odluka – brod treba napustiti i krenuti prema jugu i dohvatit se kontinenta, jer za još jednu zimu hrane neće biti dovoljno, a i neki su članovi posade počeli poboljevati. U međuvremenu preminuo je strojar Otto Krisch. Imao je tuberkulozu. Bio je bolestan već kada je došao na brod. Sahranili su ga na jednom od otoka Zemlje Franje Josipa.
Napuštanje broda s četiri brodska čamca prepravljena u sanjke
Četiri brodska čamca prepravili su u sanjke. Nakrcali su sve preostale zalihe hrane. Počela je muka. Vukli su taj teret preko džombastog leda, po vjetru i arktičkoj hladnoći. Nakon tri mjeseca nevjerojatne patnje stigli su do Sjevernog ledenog mora. Nakon dva tjedna pogibeljne plovidbe po vjetru i valovima spazili su ruske ribarske brodove. S Rusima su se pogodili da ih za novac prebace do luke Vrado, na krajnjem sjeveroistoku Norveške. Bilo je to 3. rujna 1874. Odmah su poslali telegrame kući da su živi. Uhvatili su posljednji poštanski brod te godine, koji ih je prebacio do Osla. Zatim su otputovali u Hamburg i vlakom napokon – kući. Dočekani su kao heroji, s ovacijama. Slavila ih je cijela monarhija.
Karl Weyprecht će godinama objavljivati rezultate znanstvenih istraživanja. Zahtijevat će da se buduća istraživanja Arktika obavljaju po međunarodno dogovorenom protokolu. Julius Payer je 1876. godine u Beču objavio knjigu o otkrivanju Zemlje Franje Josipa.
Obojica su često zahvaljivali mornarima bez kojih ne bi bilo njihovog uspjeha. O hrvatskim članovima posade Carl Weyprecht je rekao: „Oni su zdravi, snažni, dovitljivi, što je najdragocjenije, vedri ljudi. Oni će kleti i moliti se, psovati i pjevati, ali oni će raditi i nikada biti malodušni.“ A Julius Payer napisao: „Njih odlikuju: bezuvjetna poslušnost, privrženost njihovim vođama, izdržljivost u poteškoćama i odlučnost u opasnostima!“
Arktička ekspedicija obilježena je i u Puli, ondašnjoj glavnoj ratnoj luci Monarhije. Tako je u Mornaričkom kasinu (Marine-Kasino) 3. 9. 1899, u povodu 25. obljetnice sretnog povratka u domovinu, upriličena prigodna proslava na kojoj se okupilo 12 sudionika ekspedicije, na čelu s J. Payerom.
Četrdeseta obljetnica povratka ekspedicije obilježena je 1914. postavljanjem memorijalne ploče u pulskoj crkvi Gospe od Mora (Mornarička crkva). Prva, bakrena spomen-ploča je nestala, pa je postavljena druga, mramorna, koja i danas stoji u crkvi i na kojoj su upisana imena svih sudionika ekspedicije, a posebno je istaknut glavni zaštitnik (sponzor/financijer) grof Wilczek.
Kapetan broda Karlo Weyprecht je inicirao poslije i prvi međunarodni projekt sveobuhvatnog proučavanja meteorologije i geofizike Arktika i Antarktika od 1882. do 1883. godine. U projekt se uključilo 11 zemalja, a 12 mjernih stanica postavljeno je na Arktiku i dvije na Antarktiku, za jedinstveno i sinkronizirano mjerenje prvenstveno meteoroloških pojava polarnih područja. U tom tada najvećem međunarodnom znanstvenom projektu, sudjelovala je i Austro-ugarska mornarica s brodom “Pola”, u kojoj su pola posade i opet bili hrvatski mornari.
U Zemlji Franje Josipa danas obitavaju ruski vojnici i znanstvenici i polarni medvjedi
Otočje Zemlje Franje Josipa koje je otkrila ova austrougarska arktička ekspedicija, sastoji se od 191 otoka. U vrijeme ekspedicije, koncem 19. stoljeća, cijelo je otočje bilo pod ledom. Zbog klimatskog zatopljenja sada je tijekom ljeta otočje dostupno posebnim turističkim brodovima koji mogu ploviti kroz led.
Zemlju Franje Josipa još je Sovjetski savez proglasio svojim teritorijem, a danas pripada Rusiji i zove se službeno Zemlja Franca-Iosifa. Veći dio otočja Rusi su proglasili nacionalnim parkom, a na njemu su smjestili i svoje vojne baze. Tako da su današnji stanovnici Zemlje Franje Josipa ruski znanstvenici i vojnici, bijeli medvjedi i tuljani. Rusi organiziraju obilaske Zemlje Franje Josipa luksuznim kruzerima na kojima uživaju u vrućim kupkama u jacuzziju na palubi s pogledom na ledene sante. Trenutno su, zbog aktualne geopolitičke situacije, ova krstarenja odgođena do daljnjega.
Admiral Teggetthof – pobjednik u bitci kod Visa 1866. godine protiv Talijana
Admiral Teggetthof posebna je priča vezana za naš Jadran.
Wilhelm von Tegetthoff je rođen u Mariboru. Otac mu je Karl von Tegetthoff, oberstleutnant u austrijskoj vojsci. Rođak po majci mu je Johann Kaspar Freiherrom von Seiller, gradonačelnik Beča. Otac je porijeklom Nijemac iz Westfalije, a majka je porijeklom Čehinja.
Nakon svršene Mornaričke akademije u Veneciji vrlo je brzo napredovao u vojnoj karijeri. Bilo je to doba pomorskih ratova, a on je nizao pobjede. Svoj talent u strategiji, taktici i zapovjedništvu već je pokazao u Krimskom ratu kao zapovjednik parobroda „Taurus“. Vodio je austrijsku flotu 1864. godine u bitci kod Helgolanda u austrijsko-pruskom ratu protiv Danske. Unaprijeđen je u čin kontraadmirala.
Nakon niza bitaka, najviše je u hrvatskim krajevima ostao zapamćen po bici kod Visa 1866. godine. Dan uoči bitke 19. srpnja bio je sa svojom flotom na sidru u Fažanskom kanalu. Između Brijuna i Pule, gdje je Austrougarska mornarica imala glavne fortifikacije. Čim je s Visa primio brzojavnu poruku da ih napada talijanska ratna flota, zapovjedio je dizanje sidara i poveo brodovlje oko Porera prema Visu.
Do Visa su stigli nakon 15 sati plovidbe. Čekala ih je daleko jača talijanska ratna flota od njegove. Primijenio je taktiku „udara kljunom“. Njegov admiralski brod “Ferdinand Max” snažno je „kljunom“ udario u bok talijanske oklopnjače “Re d’Italia” tako da joj je dva metra ušao u trup. “Re d’Italia” je potonula za dvije i pol minute. Bio je to početak njihovog kraja. Austrijska flota nije izgubila niti jedan brod. Na talijanskoj strani poginulo je 605 mornara i 30 časnika.
Većinu posade u austrijskoj mornarici činili su ljudi iz naših krajeva: Istrani, Primorci, Dalmatinci, pa i Ličani. Austrijska ratna flota se 22. srpnja slavodobitno vratila na sidrište u Fažanskom kanalu. Dočekana je s oduševljenjem. Postignuta je Austrougarska vladavina Jadranom. U našim krajevima pomorski ratni uspjesi Austro-Ugarske prihvaćeni su sa simpatijama, jer su sprječavali stalno talijansko nasrtanje na naše otoke, obale i gradove.
Jednom je Teggetthof preplovio i Atlantik u oba smjera vijčanom fregatom Novara. Car ga je poslao po tijelo svog brata Ferdinanda Maximiliana kojega je kao upravo postavljenog cara Meksika dao pogubiti predsjednik Meksika Benito Juarez, a o čemu sam pisao u temi o prokletstvu otoka Lokruma čiji je Maximilian bio vlasnik.
Pula je u vrijeme dok bila glavna Austrougarska ratna luka jako napredovala. Među ostalim, zalaganjem Tegetthoffa Pula je 1869. godine dobila Hidrografski zavod – Zvjezdarnicu.
Tegetthoff je preminuo iznenada 7. travnja 1871. godine u Beču , od upale pluća. Bile su mu tek 43 godine. Pokopan je na groblju sv. Leonharda u Grazu. Nakon ekspedicije na Arktik brodom njegova imena s kojim je otkrivena Zemlja Franje Josipa, Teggetthofova je slava još više porasla. Počela su se nizati spomen obilježja u Mariboru, Beču, Gracu, Puli, na Visu.
Kada su Talijani zavladali hrvatskim krajevima uklonili su spomenike omraženog admirala iz Pule i Visa, i sklonili ih u Italiju. U Puli je 1916. godine po Tegethoffu nazvan i trg ispred današnje pošte, ali su ga kasnije preimenovali u Danteov trg. Tegetthoffovo ime nosi i tvrđava na Velikom Brijunu. Nažalost, nije dostupna javnosti, jer je neprekidno pod vojnom upravom – najprije Austrougarske monarhije, zatim jugo-vojske, a sada HV-a.
Austrija je 1935. godine izdala poštansku marku s njegovim likom. Skovan je 2004. godine i prigodni novčić od 20 eura s bojnim brodom „Ferdinand Max“ s jedne strane i s likom Tegetthoffa na drugoj. Po Tegetthoffu se naziva i posebna nijansa mornaričke plave boje, teget plava, kakve je bila njegova odora.
