U kultnom bifeu “9 bofora” Marine Punat ponovno sam se našao s Dragutinom Žicom-Dunižarićem, legendom hrvatske nautike i hrvatskog nautičkog turizma. Cijeli je život posvetio brodovima – nekad u gradnji, a sada u Marini Punat koju je započeo graditi, a danas je prenio znanje na nove generacije. Razgovarali smo o povijesti drvene brodogradnje, te o starim vremenima Brodogradilišta Punat iz kojeg je 1964. godine, u vrijeme kad je Žic počeo raditi u brodogradilištu, izrasla i marina Punat, kao prva marina na istočnoj strani Jadrana. Pridružio nam se i njegov sin Ivan, kojem je otac prepustio upravljanje Marina Punatom Grupom koja uključuje marinu, hotel i brodogradilište. Ivan Žic, zajedno sa starijom braćom Krešimirom i Petrom, nastavljaju očevo dragocjeno djelo.
U mom dugovječnom nautičkom životu i svijetu Dragutin Žic je osoba s kojom se najradije susrećem. Još od onih davnih dana 1984. godine kada je ovdje krenula Međunarodna regata krstaša, današnji Croatia Cup. Sjećam se svog prvog članka o mom sudjelovanju u toj regati. Sjećam se i naslova za koji me ta regata nadahnula. Glasio je: „Galun – kao Rt dobre nade“. Usporedio sam taj otočić s lanternom na Senjskim vratima s pogibeljnim „rogom Afrike“ na čijem dnu danas leži više od 3000 brodskih olupina. Ta naša regata nije bila baš tako pogibeljna, ali bila je posebno dramatična. Jedna od onih koje nikad ne zaboraviš. Opaka senjska bura svojski je tukla kroz svoja vrata u otočić Galun. A taj smo otočić, prema ruti regate trebali savladati jedreći „u orcu“, tj. direktno u buru. Doslovce smo se borili za svaki metar prolaza. Osvojili bi metar, a onda bi nas žestoki reful odbacio tri. Svi koji smo prošli Galun i na vrijeme uplovili u cilj osjećali smo se kao pravi heroji.
„9 bofora“
Nabijeni adrenalinom upravo smo na ovome mjestu na terasi kafića „9 bofora“ proslavili tu našu herojsku bitku s galunskim boforima bure i mora. Članak je objavljen u rubrici Nautika koju sam upravo pokrenuo u tadašnjem magazinu Auto klub.
Par dana poslije regate posjetio sam Punat, ali sasvim po drugom poslu. Tema je bila, također za moju nautičku rubriku, drveni trabakul sagrađen tada u ovdašnjem škveru. Sugovornik iz brodogradilišta mi je bio, a tko drugi nego – inženjer Dragutin Žic. Slučaj je htio da se baš u trenutku našeg prvog susreta pojavila tadašnja predsjednicu Turističke zajednice Josipu Cvelić-Bonifačić. U ruci je držala upravo taj broj Auto kluba s reportažom o bitci za Galun. Bio je to „znak odozgo“.
Marina Punat postala je moja prva i prava nautička ljubav. Pridonio je tome i marinski hotel Kanajt, u kojem su se uoči regate krstaša predstavljali najbolji krčki ugostitelji sa svojim vrhunskim delicijama. Te na kraju regate podjela trofeja na otvorenom prostoru bifea „9 bofora“, popularnom sastajalištu svih nautičara na vezu u marini Punat. Posebno mi je ostala u sjećanju na kraju jedne regate golema staklena zdjela s voćnom bolom i velikom zaimačom, pri čemu si trebalo paziti samo da ne pretjeraš. Bili su to doživljaji koji ti ostanu u sjećanju za cijeli život. Za svoju rubriku Nautika ovdje sam testirao i prvu jedrilicu na svijetu sa središnjim vinč sustavom (CWS) – Dehler 36. Odavde sam kretao na krstarenja prema jugu. Uvijek bih odsjedao u Kanajtu.
Nautička patrola
Bio sam ovdje i 1989. godine s prvom Nautičkom patrolom Vjesnika. I jedinom, jer počeo je rat. Nije bilo vremena za puno druženja. Jurili smo tadašnjom jugoslavenskom obalom od Portoroža do Ulcinja i natrag da prestignemo rat. I tada smo anketirali nautičare.
S novom Nautičkom patrolom također sam s ekipom novinara redovno posjećivao Marinu Punat. Anketirali smo nautičare, te na osnovu njihovih ocjena dodjeljivali Zlatno sidro i ostala priznanja prema rezultatima ankete. Uvijek sam se radovao susretima s Dragutinom, jer sam ga znao od prvih dana kao inovatora i u Brodogradilištu Punat i u Marini Punat čiji su gatovi sagrađeni prema njegovoj ideji na željezničkim šinama. Godine 2018. objavio sam sve to u životnom intervjuu s njim. Dragutin Žic jedan je od prvih ljudi koji podržao moj projekt Nautička patrola i među prvima je to upisao u Brodsku spomen knjigu Nautičke patrole.
Dakle, evo me opet s Dragutinom u Marini Punat, kako rekoh u legendarnih „9 bofora“, i opet kao i 1984. godine s temom – drvena brodogradnja. Ali razgovaramo i o suvremenoj brodogradnji. Jer Dragutin Žic još nije završio sa svojim idejama, projektima i inovacijama, te nestrpljivo čeka da u listopadu 2023. u Brodogradilištu Punat počne s radom Travel lift za brodove težine 500 tona, a širine 15 metara. Širinom nadmašuje sve druge Travel liftove i na istočnoj i na zapadnoj obali Jadrana, a rađen je prema idejnom rješenju Dragutina Žica. Na ovaj Travel lift sada mogu doći svi katamarani Jadrolinije, ima ih 10, koji se sada dižu na navoz u brodogradilištu.
Dvije Žicove monografije
Nakon što je 2014. godine objavio monografiju o postanku Marine Punat pod nazivom „Prvih 50 godina“, Dragutin je zgotovio i 2022. godine objavio i kapitalno djelo o prvih 100 godina Brodogradilišta Punat pod nazivom „Tradicija za budućnost“. Ta se opsežna monografija čita kao uzbudljivi roman.
Kud ćeš ljepše nego s autorom prolaziti njegovom knjigom. Pogotovo ovakvom dokumentarističkom. Svaka fotografija, svaki dokument budi uspomenu i krije jednu sudbinu, sjećanje i životnu priču kojom je tkana cijela ova „Tradicija za budućnost“. Tu na terasi „9 bofora“ listamo njene stranice i uranjamo u fascinantnu prošlost.
„Ovo je prvi brod, takozvana ladva. Čamac izdubljen tesanjem ili paljenjem iz jednoga komada debla. Puntari su je nazivali lada i njome se koristili sve do početka 20. stoljeća, do pojave brodskih motora. Fotografija je snimljena 1970-tih godina. Na slici su Puntari Vlado Žic-Osipina i Darko Žorić, inače vrsni brodski mehaničari iz Brodogradilišta Punat. Oni su ladu – koju je samostanu na Košljunu poklonio Ivan Turčić iz Zidarića – osposobili za plovidbu i testirali. Lada je danas izložena u Muzeju Samostana Navještenja Marijina na Košljunu …“, prisjeća se Žic.
Ladva je bila glavno plovilo u Puntarskoj dragi najmanje 5-6 stoljeća, a bila je jednostavna za izradu iz jednog trupca hrasta ili brijesta, kojih je na otoku Krku bilo dovoljno. Imala je vesla postavljena na bočne široke stabilizatore i roštilj za paljenje vatre prilikom ribarenja ostima. Ladvama se plovilo na vesla, a bile su praktički nepotopive s malim gazom i prikladne za lako izvlačenje na plićak.
Razvoj brodogradnje u Puntu
Istražujući maritimnu baštinu Punta te općenito ovog dijela Jadrana, Žic je našao da su se u službenim Pomoskim godišnjacima Austro-Ugarske monarhije razlikovala brodogradilišta od škverova. Brodogradilišta su bila površine veće od 290 četvornih metarai u njima su se mogli graditi brodovi veći od 200 tona nosivosti. U škverovima su se na manje od 290 četvornih metara gradili brodovi do maksimalne nosivosti 200 tona. Na prijelazu 18.u 19. stoljeća bili su desetci brodogradilišta i škverova u Rijeci, Kraljevici, Bakru, Crikvenici, Senju, na Cresu, u Velom i Malom Lošinju.
U svim većim brodogradilištima razlikovalo se 12 službenih zvanja zaposlenika: graditelji brodova, voditelji poslova u brodogradilištu (poslovođe), brodograditelji u drvu, bušači rupa, kalafati, pilari drva, tesari, jarbolari, jedrari, konopari, kovači i ukrašivači.
Prema pronađenim podacima o škverovima na Krku, krajem 19. stoljeća u Baškoj su bila tri, vlasnika Ivana Lovrića, Ivana Lolića i obitelji Jurić. Mate Lolić je 1884. otvorio škver u Malinskoj, koji i danas radi, a vodi ga njegov potomak Franko Kraljić, a Svetozar Jurić otvorio je škver u Klimnu.
U to doba snažno se razvija pomorska trgvina i poštanski promet, a u Puntu se počinje razvijati i turizam. U tadašnjem je tisku posebno zabilježen posjet austro-ugarskog prijestolonasljednika Rudolfa sa suprugom Stephanie otočiću Košljunu 1885. godine.
Kako bi mogli uspostaviti vezu Punta s Rijekom i drugim mjestima na Krku Puntari su odlučili osnovati vlastito brodarsko poduzeće. Austro-hrvatsko parobrodsko dioničko društvo osnovano je 1905. godine i naručilo tri čelična, putničko-teretna broda u brodogradilištu u Malom Lošinju u vlasništvu Marka Martinolića. Brodovi su bili projektirani s gazom 3 metra tako da mogu uplovljavati u Puntarsku dragu. U Puntu su početkom 20. stoljeća počela raditi dva istezališta za održavanje i popravak brodova, uglavnom čamaca, trabakula i bracera. Mjesto je napredovalo pa je 1921. godine zabilježen i dotad najveći broj stanovnika – 2.626.
Mladi, ambiciozni i školovani brodograditelj Nikola Žorić vratio se u rodno mjesto svojih roditelja i 22. lipnja 1922. osnovao škver. Izučio je zanat brodograditelja u drvu, otvorio obrt u predjelu Šini draga, a u njegovoj obrtnoj iskaznici stoji da mu se dopušta izrađivati nove čamce i tragete duljine do 8 metara i do 5 tona nosivost, te popravljati jedrenjače. Površina brodogradilišta bila je 260 četvornih metara, a 25-godišnji Žorić pokrenuo je biznis koji je promjenio život Punta toliko da se na njegovim temeljima gradi i budućnost mještana u 21. stoljeću. Iz tog je njegovog škvera nastalo Brodogradilište Punat iz kojeg se razvila Marina Punat Grupa koja je upravo u najvećem investicijskom ciklusu.
U vrijeme kad je Žorić osnovao svoj škver na istočnoj jadranskoj obali radilo je oko 60 brodogradilišta i škverova, a samo su dva bila na Krku: jedno u Baškoj, velčine 525 četvornih metara, a drugo u Klimnu veličine 350 četvornih metara.
Što je brodograditelj u drvu, a što kalafat
Žorić je upravljao brodogradilištem do 1945. godine kad je brodogradilište konfiscirano, a on je svojm barkom pobjegao u Italiju. U Žorićevoih 20-tak godina u brodogradilištu je sagrađeno oko 90 čamaca i 20 jedrenjaka. Prema Matičnoj knjizi zaposlenih u Brodogradilištu Punat iz 1945. godine upisano je desetak brodograditelja u drvu koji su radili u razdoblju vlasništva Nikole Žorića. Prema sačuvanim podacima, pretpostavlja se da je do 1945. u Puntu sagrađeno oko 90 čamaca, 20 jedrenjaka i popravljeno oko 70 čamaca i više od stotinu jedrenjaka. Od materijala se najviše koristila hrastovina, borovina, jelovina, bukovina i smrekovina, a ponekad i egzotično drvo, čelik i mjed.
Kako mi je pojasnio Žic, zanimanje brodograditelj u drvu nije isto što i kalafat. Brodograditelj obavlja poslove trasiranja, izrađuje šablone rebara, kroji rebra, radi oplatu i gradi brod od pramca do krme. Kalafat je pomoćni radnik koji se bavi šuperenjem oplate brodova s kudjeljom.
Posebno trud Žic je uložio u to da opiše alate kojima su se koristili brodograditelji drvenih brodova prije elektro pogona. Glavni alati bile su pile, blanje, svrda, rašpe i turpije, velika i mala tesla, potom čavli, bare i čekići, špineli, alati za kalafatiranje, te razni pomoćni alati. Žic ih je uspio sakupiti, fotografirati i označiti njihovo nazivlje, da ostane zabilježena i ta povijest.
Pila mučilica
Jedan od najdomljivijih alata brodograditelja u drvu bila je pila zvana mučilica kojima su dvojica trupce pilili u planke. Kad su se pojavili strojevi na elektropogon, najveća je pomoć u drvenoj brodogradnji bio gater koji je na električni pogon prezao planke iz trupaca. U Brodogradilištu Punat montiran je 1940. godine.
U vrijeme rata brodogradilište je bombardirano, a jedan je britanski pilot i poginuo jer je prilikom nadlijetanja u niskom letu okrznuo avion o nadgrađe broda na navozu. Avion se srušio, a pilot je poginuo.
Tijekom 1950.-tih godina se nastavlja gradnja drvenih brodova do 35 metara dužine i 3 metra gaza uz rekonstrukciju i popravke drvenih brodova istih gabarita. Direktorom je postao Ivan Žic-Anin koji je u brodogradilištu počeo učiti zanat s 13 godina. Posebno je bio vješt kad je pomoću šablona trebalo izabrati drva iz kojih će se izrađivati rebra. Proizvodnju je vodio Jakov Žorić, bliski rođak Nikole Žorića, koji je znao graditi brodove – od trasiranja do gradnje cijeloga broda, izrade faškamenta i porinuća broda po polugama premazanim lojem.
Jedan do direktora Brodogradlišta Punat Vinko Paladin rad tadašnjih majstora drvene brodogradnje opisao je ovako: „Bio im je dovoljan opći plan i linija broda, a oni su stvarali čuda. U ono malo strojeva i ručnog alata glavna i im je alatka bila teslica. Što je sve u njihovim rukama stvarala ta alatka, ne može se ispričati. To se moglo samo gledati i uživati.“
Bježanje radnika 1950.tih u Italiju
I u to je vrijeme Brodogadilište Punat mučio odljev radnika. Tada su mladi bježali u Italiju brodicama od siromaštva Jugoslavije. U analima je posebno zabilježen slučaj kad su desetorica otela brod Tvrdi na kojem su dotada radili tri mjeseca. Brod su oteli s kapetanom i posadom, koji su surađivali pa je plovidba bila sigurna, a i pred nosom jugoslavenskog ratnog broda.
“Ti su se ljudi raselili po svijetu. Još je jedan živ – to je Branko Mrakovčić, on je brodograditelj u Australiji. Pobjegli su, jer u Jugoslaviji nisu imali od čega živjeti …“, priča Žic.
Brod Tvrdi i posadu Talijani su vratili natrag u Jugoslaviju, a dali su im i da odtegle još nekoliko brodica kojima su radnici iz punatskog brodogradilište već prije prebjegli u Italiju. Tvrdi plovi i danas – 2002. je preuređen u brod za krstarenja za 46 kabinskih putnika.
U to su doba sagrađene i luksuzne jahte za grčkog naručitelja Mirabele i Evgenikona, zbog kojih je gradilište skoro otišlo u stečaj, a ribarske flote, koje su bile glavni naručitelji drvenihbrodova, sve više su se usmjeravale na čelične brodove. U borbi za opstanak brodogradilište orijentiralo na remont čeličnih, aluminijskih i brodova iz poliestera svih veličina. Grčke jahte i danas plove.
Posljednji drveni brodovi za ribarske flote
Kako bilježi Žic, 1982. godine su sagrađena dva posljednja drvena ribarska broda Dinko 1 i Dinko 2 za Mirnu Rovinj. Brodogradilište Punat nastavilo je graditi druga drvena plovila, poput vojnih čamaca, ophodnih brodica, brodica za lučku službu.
Među većim brodovima koje su sagradili ponose se jedrenjakom Poseidonom II napravljenim 1972. godine za Antu Gulića iz Supetarske Drage koji i danas plovi. Napravili su 1976. godine i trup za Titovu jahtu Jadranku od 34,45 metara. Uglavnom, od 1922. do 2005. godine u Brodogradilištu Punat sagrađeno je i isporučeno 458 brodova i brodica. Oko 30% njih za vojne potrebe i državne ustanove.
Najbitnijom za razvoj i opstanak brodogradilišta Punat pokazala se odluka da se osigura jedan prostor – zimovnik za jahte – gdje će čamci i jahte za osobnu uporabu biti usidreni u zimskim mjesecima. Na tim je temeljima s radom počela buduća marina, koja je u godinama poslije spašavala brodogradlište, koje se sve više orijentiralo na remont brodova u marini. Dragutin Žic zaposlio se u brodogradilištu 1964. godine. Brodogradilište ga je stipendiralo dok je studirao brodostrojarstvo na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, da bi se 1970. vratio na posao kao prvi diplomirani inženjer u brodogradilištu. Odmah je postavljen na radno mjesto šefa pogona brodogradnje. Zahvaljujući njegovoj inovativnoj ideji da se upotrijebe stare željezničke tračnice za gradnju vezova, brodogradilište je u manje od godinu dana sagradilo prvih 450 vezova. Dragutin Žic je bio voditelj marine u izgradnji.
U Brodogradilištu Punat 1996. je sagrađen posljednji drveni brod – bila je to drvena ophodna brodica od 13,40 m za Ministarstvo pomorstva, prometa i veza.
“Novi brodovi od drva su previše skupi, a teško je naći i majstore brodograditelje koji bi ga mogli napraviti. Poliester i u novije vrijeme kevlar su preuzeli tržište brodova, tako da je rijetkost da netko prizvodi još drvene brodove koji su po stabilitetu i maritimnim sposobnostima bolji od jeftinijih poliesterskih”, kaže Žic.
Skoro deset godina poslije donesena je i formalna odluka da se nakon osam desetljeća gradnje novih brodova mijenja temeljna djelatnost Brodogradilišta Punat na remontne poslove s ciljem da postane najjači yacht servis na Jadranu. Posljednji brod koji je sagrađen u Brodogradilištu Punat 2005. godine bio je Sv. Florijan – vatrogasni brod u marini i brodogradilištu Punat.
Sudbine brodova kao sudbine ljudi: Ljubica, Punat, Poseidon, Spužvar
„Ovo je brod Ljubica koji je nekad vozio opskrbu između Punta i Rijeke. Naši su ljudi tamo odnosili vino, rakiju, ulje, a donosili ono što su tamo kupili”, veli Žic.
Posebna je sudbina broda Punat. Predviđen je za prijevoz tereta, ali su ga vlasti prenamijenili za prijevoz zatvorenika iz Bakra na Goli otok koje bi nagurali u drvenu utrobu tog broda. Potom je preuređen u brod „Biserka“ s dva jarbola. Dugo je bio u Malinskoj vezan na rivi, a odatle su ga maknuli i negdje potopili …
“Ovo je brod Poseidon dug 22 metra, sagrađen 1972. godine. Ja sam mu projektirao motore, pogon, osovinu, sve. I dan danas, nakon 50 godina – plovi. Na vezu je u Supetarskoj Dragi….”, pokazuje mi.
“A ovo je zadnji drveni brod koji je napravljen 1972. godine – Spužvar“ za otok Krapanj. Plovi i danas između Brodarice i Krapnja.”
Sinovi preuzeli kormilo tvrtke
Na kraju Dragutin predstavlja postavu vodećih ljudi cijele Marina Punat Grupe d.o.o. u čijem je sastavu Brodogradilište Punat, koje kreće u svoje drugo stoljeće kao yacht servis.
„Ivan vodi i marinu i brodogradilište i hotel Kanajt – sve komplet. On je glavni. Marina ima direktoricu Renatu Marević, u brodogradilištu je Mario Wagner, u Kanajtu ima Vladu Talića. Tako da svaki segment ima svog direktora, a Ivan je suvlasnički u Marina Punat Grupi zadužen za sve. Ivan je 1977. godište, on je najmlađi. Zna jezike, školovao se u Austriji, u menadžmentu u turizmu. Zna i kuhati, i s bagerima raditi. Petar je u financijama, najstariji sin Krešimir sa svojim sigurnosnim senzorskim kompletom osvaja marine u cijelom svijetu. Pokušavamo uvijek biti korak ispred drugih. Ja sam hvala Bogu uspio u ove dvije knjige napisati sve, da se ne zaboravi!“
Zahvaljujući Dragutinu i Ivanu Žicu opet puna srca i duše odlazim iz Marine Punat.
I Dragutin i ja, kao i to što smo dosada napravili u nautici, postali smo dio maritimne baštine. Ali pred nama su i novi projekti o kojem ćemo u budućnosti pričati, pa mu na odlasku kažem: „Vidimo se za desetak godina.“
„Dogovoreno. Pa tko živ, tko mrtav“, nasmijan uzvraća Dragutin Žic, kao i uvijek vedra duha i spreman za pošalicu.
Fotografije: Leon Tiska i fotografije iz monografije “Tradicija za budućnost – 100 godina brodogradilišta Punat” uz dozvolu autora Dragutina Žica
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
