Podmorska arheologinja prof. dr. sc. Irena Radić Rossi prva je Hrvatica dobitnica Zlatnog trozupca, najvećeg svjetskog priznanja za istraživanje, zaštitu i promociju podmorja. Iza tog priznanja stoje rezultati njenih brojnih zaštitnih i istraživačkih pothvata na području podvodne arheologije. S profesoricom Irenom Radić Rossi razgovaramo u njenom praktikumu na Zadarskom sveučilištu, u pauzi dva predavanja studentima arheologije.
Zlatni trozubac je najveća nagrada koja se može dobiti za zaštitu i promidžbu podmorja
Priznanje koje ste dobili, Zlatni trozubac, kome i za što se točno dodjeljuje. Kažu da je to svojevrsna Nobelova nagrada za podmorje? Dobili su je Jacques Cousteau, Walter Disney, a ovo godine je među laureatima bio i princ Albert II od Monaca.
Zlatni trozubac odnosno Tridente d’Oro je prestižna svjetska nagrada koju dodjeljuje Međunarodna akademija znanosti i tehnologije – Accademia Internazionale della Scienza e della Tecnologia sa sjedištem u Italiji.
Mnogi su dobili to priznanje, trenutno je 200-tinjak živućih članova Akademije, a osnovana je 1960. godine. To su priznanje dobila mnoga velika imena, ali i mnogo nas koji nisu toliko poznati i koji se bavimo istraživanjem, zaštitom i očuvanjem podmorja na bilo koji način, riječ je i o prirodnoj i o kulturnoj baštini i o podvodnim sportovima itd. Znači ako na bilo koji način radite ili djelujete u podmorju i promovirate njegovo dugoročno očuvanje, iz bilo kojeg aspekta, onda ste potencijalni kandidat za tu nagradu. To je svojevrsni pandan Nobelovoj nagradi, iako se zapravo to ne može uspoređivati. Ali ne postoji neka veća nagrada koju možete dobiti za promidžbu i zaštitu podmorja. Najveća nagrada koju trenutno možete dobiti je upravo taj Zlatni trozubac. I u tom se smislu može reći da je to „Nobelova nagrada za podmorje“.
Irena Radić Rossi ronjenjem se bavi od 1986. godine, a od studentskih dana aktivno je sudjelovala u podmorskim arheološkim istraživanjima. Godine 1988. zaposlila se kao podvodni arheolog u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, koji je kasnije prerastao u Ministarstvo kulture RH. Od 2009. godine radi na Odjelu za arheologiju zadarskog sveučilišta gdje drži kolegije iz podvodne arheologije, arheologije pomorstva i arheologije broda. Danas vodi nekoliko velikih međunarodnih istraživanje podmorja. Također je pridruženi profesor na Sveučilištu Texas A&M, pridruženi istraživač američke organizacije Institute of Nautical Archaeology i francuske institucije Centre Camille Jullian (Université Aix-Marseille, CNRS) te gostujući profesor na programu Master of Global Maritime Archaeology na Sveučilištu na Malti. Članica je Sekcije za hrvatsku pomorsku baštinu Znanstvenog vijeća za pomorstvo HAZU, te glavni istraživač na projektima AdriaS (Arheology of Adriatic Shipbuilding and Seafaring) i NEREAS (Numerical Reconstruction in the Archaeology of Seafaring) koje financijski podupire Hrvatska zaklada za znanost.
“Još kao studentica odlučila sam se baviti podvodnom arheologijom”
Kad je i kako je počelo sve to što je dovelo da dosegnete ovu nagradu koju mnogi nazivaju Nobelovom u području istraživanja podmorja?
Podvodnom arheologijom počela sam se baviti zapravo slučajno. Godine 1984. godine bila sam studentica prve godine arheologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pozvali su me da na terenskom istraživanju Vučedola kod Vukovaru radim na obradi materijala. Vrijedno sam radila svoj posao. Nisam bila zahtjevna, slušala sam ono što mi se reklo i radila sam ono što je trebalo. Na taj je teren došao Mario Jurišić, koji je tada bio praktički drugi čovjek za podvodnu arheologiju u Hrvatskoj, jer je surađivao s arheologom Marijanom Orlićem. Jurišić je završio veterinu i arheologiju i na Vučedol je došao mjeriti životinjske kosti. Sjedio je i mjerio, a ja sam radila s materijalom. I to je tako trajalo dva-tri dana. Vidio me je kako radim pa me pitao da li se bavim ronjenjem. Rekla sam mu da nisam nikad niti pomišljala na ronjenje, da nemam veze s ronjenjem, ali načelno zašto ne. Kazao je da će organizirati tečaj ronjenja za studente arheologije. Dogodilo se to 1985. Pozvao nas je na tečaj, prijavilo se nas desetak. Tečaj je održan u Zagrebu, u Društvu podvodnih sportova. Trajao je mjesec dana. Bila sam jako dobra. Prvo je trebalo polagati ronjenje na dah, pa tek onda ronjenje s bocama. I položili smo prvi stupanj. Bili smo dosta aktivni na raznim terenima i ronjenjima i onda smo polagali i drugi stupanj.
Još kao studentica arheologije počela sam ravnopravno sudjelovati u arheološkim ekipama. Istodobno sam intenzivno sudjelovala i u istraživanjima na kopnu, jer morate dobro ispeći zanat na kopnu da biste bili dobri pod vodom. I tako sam zapravo, kad god je bila prilika, išla na teren s Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture. Kad sam diplomirala dobila sam već drugog dana posao u tom Republičkom zavodu i od onda sam zapravo čitavo vrijeme u tome. Eto, još kao studentica odlučila sam se baviti podvodnom arheologijom, jer mi se to jako sviđa.
Koji su vam bili prvi uroni i prva istraživanja, gdje ste pekli zanat?
Bilo je to istraživanje kada smo polagali za 2. stupanj u Zatonu kod Nina. Iz mora se vadio drugi šivani brod. Ekipa ronilaca ga je u dijelovima vadila iz mora, a mi smo to pratili sa strane. Gledali smo što se događa, malo sudjelovali u istraživanju i punili ronilačke boce za cijelu ekipu. Zaton kod Nina je prostrani pješčani zaljev koji je služio kao luka antičke Anone. Tamo su dosad nađena tri šivana broda. Mi smo bili tamo kada je nađen drugi brod.
Nakon toga zaredala su terenska istraživanja. Ronili smo u uvali Stari Stani na Svetom Klimentu, u blizini Palmižane na Paklenim otocima kod Hvara. Antički brodolom. Dobro očuvana brodska konstrukcija i amfore tipa lamboglia 2 iz vremena od 2. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća po Kristu. Pa smo radili na Izmetišću na ulazu u Palmižanu. To je rt na kojem je potonuo brod s teretom keramičkog posuđa. Bilo je brojnih lokaliteta i u podmorju Mljeta, i u podmorju Lastova. Tada se dosta intenzivno ronilo i zaštitno istraživalo, jer nije bilo puno novca potrebnog za istraživanje, pa se išlo na to da se lokaliteti samo zaštite od moguće pljačke. To znači da se samo sakupi materijal iz površinskog sloja, eventualno naprave manje sonde, i to je bilo to. Ono što je vrijedilo daljnjega istraživanja to je ostavljeno na morskom dnu jer je bilo zaštićeno morskim sedimentom. Tako da smo se intenzivno selili s mjesta na mjesto i provodili ta zaštitna istraživanja. Ronili smo na mnogim otocima. I na Krku i na Rabu i na sjeverno dalmatinskim otocima, imali smo što raditi duž cijelog Jadrana, bilo da su to bili stari, poznati lokaliteti, bilo da su to bili novi lokaliteti koje su prijavljivali ribari i ronioci. Onda je došao Domovinski rat. Otišla sam na porodiljske dopuste. Imam četvero djece pa su se ti porodiljski dopusti odužili do 2002. godine. Kad sam se vratila na posao, postupno sam počela razmišljati o sustavnim istraživanjima i uvela sam međunarodnu suradnju. Preko nje sam se na neki način i školovala, jer tako stječete nova znanja i nova iskustva.
“Mi imamo toliko toga u podmorju da se ne može baš sve sustavno istražiti”
Kada se krenulo sa većim sustavnim projektima?
Sustavni projekti su se dogodili u 21. stoljeću. Godine 1999. kod Velih Orjula nedaleko Malog Lošinja nađena je brončana statua mladog atleta i bila je to velika senzacija. Nakon 2000-te godine krenulo se sustavno predlagati arheološke projekte u hrvatskom podmorju. To nas je podiglo na razinu onoga što se događalo u drugim razvijenim zemljama Mediterana i Europe. Teško se znanstveno baviti lokalitetom ako je on tek zaštitno istražen. Možete nekim pretpostavkama dosegnuti samo dio eventualne istine, a fali vam ono što možete otkriti samo sustavnim istraživanjima da biste mogli ispričati cijelu priču.
Shvatili smo da se premalo bavimo brodskim konstrukcijama i da bismo trebali naučiti kako se to radi. Onda smo se dogovorili s kolegama iz Francuske, s francuskim centrom Camille Julian, koji je danas pod sveučilištem Aix-en-Provence and Marseille i Francuskim institutom za nacionalno istraživanje – da dođu u Pakoštane i da nas nauče kako se istražuju ti brodovi. Bilo je to vrlo kvalitetno istraživanje na kojem smo puno toga naučili. Shvatili smo da nemamo pojma o terminologiji broda, i tek tada smo krenuli sustavno istraživati podmorske lokalitete. Naravno, i danas se mnogi kolege bave zaštitom, jer mi imamo toliko toga u podmorju da se ne može baš sve sustavno istražiti, a s druge strane treba naći načina da se zaustave pljačkaši. Eto, to je bio početak, pa već i druga moja stepenica.
Poslije „francuske škole“, s kim ste po svijetu još radili?
Radili smo s mnogima. Istaknula bih suradnju s prof. dr. Timmyjem Gambinom sa sveučilišta na Malti. S njim smo napravili nekoliko projekata istraživanja baštine na velikim dubinama i preko Timmyja Gambina sam se uključila u Master of global maritime arheology na Malti, tamo predajem. Evo baš sad sljedeći tjedan idem na Maltu. U Valletti je stari njihov kampus, a novi vrlo lijepi kampus je u MSidi, gdje arheologija ima krasan prostor. Tu predajem, a u starom kampusu se održavaju konferencije.
Zatim, radili smo sa sveučilištem Texax A&M. S njima smo započeli istraživanje brodoloma kod Gnalića. Pa sa američkim Institute of Nautical Technology za arheologiju broda koji financira razna istraživanja. Njihovi su se stručnjaci pridružili našim istraživanjima i dan danas teče to financiranje i suradnja. Također, školovali smo slovačke podvodne arheologe koji su sad stasali i bave se podvodnom arheologijom, pa onda i s njima intenzivno surađujemo. Ima još i raznih manjih institucija koje se pridružuju. Primjerice, University of Cadiz ima jedan program podvodne arheologije unutar kojega moraju odraditi praksu pa je dobrim dijelom odrađuju na našim lokalitetima, recimo na Gnaliću.
Bila sam na nekoliko projekata koji su se odvijali u Grčkoj, što je također bila prilika da se stekne neko novo iskustvo. Pa u Turskoj, na tamošnjim projektima koje vodi njihov Institute of Nautical Archaeology. Kad god sam išla van iz zemlje, išla sam zato da vidim kako drugi rade, da vidim što je dobro i da prenesem to ovdje. Nisam se nikad bavila idejom da bih u inozemstvu istraživala, jer mi imamo toliko lokaliteta da sam mislila kako je bolje da ostanem ovdje i da to napravim kako treba. Ta istraživanja po drugim zemljama čini mi se da treba ostaviti onima koji nemaju toliko svoje baštine o kojoj moraju brinuti.
Arheološki ostaci deve i luksuzne vile obitelji udovice Julija Cezara u uvali Caska na Pagu
Možete li malo detaljnije označiti i opisati lokalitete koje istražujete?
Uglavnom, istražujemo na malim dubinama i na dubinama dostupnim sportskim roniocima. To su granice u kojima se krećemo. Na malim dubinama možemo uključiti i one studente koji imaju samo prvu ronilačku razinu, znači položen ispit nakon prvog tečaja. Oni mogu roniti s nama u 2 do 4 metra mora i tamo steći neko iskustvo koje će onda primijeniti na drugom ronilačkom tečaju. Poslije toga se mogu pridružiti istraživanjima na većim dubinama. Uglavnom, kod nas je granica sportskog ronjenja 40 metara, tako da se i mi zadržavamo u toj zoni, a u njoj ima jako puno toga. Ja već istražujem daleko više od toga što može jedan radni vijek podnijeti, a ima još lokaliteta koje bih voljela istraživati i kojima bih se voljela baviti. U nas postoji jedan broj arheologa, ali mi svi ne možemo pokriti lokalitete koje treba istražiti.
Uglavnom, u plitkom moru recimo istražujemo uvalu Casku na otoku Pagu, gdje se nalaze ostaci jednog veličanstvenog gospodarskog kompleksa iz doba kasne Rimske republike i ranoga Rimskog carstva. Vjerojatno je pripadao senatorskoj rimskoj obitelji Kalpurnije Pizones, treće i posljednje žene Julija Cezara, odnosno njegove udovice. Pred luksuznom vilom je potporni zid koji je držao terasu i štitio ju od erozije. Pred tim zidom i pred samom vilom se nalaze potopljeni ostaci luke za čiju su izgradnju namjerno potopljeni brodovi. Oni su dakle potapali brodove kako bi učvrstili molove i priobalne strukture. Tamo smo istražili već tri broda koja su bila jako dobro očuvana i sad istražujemo drvene konstrukcije koje su držale molove. Čak smo u istraživanjima na kopnu otkrili i ostatke jedne deve koja je vjerojatno u doba antike šetala po tim krajevima. Istražujući brodove koji su potopljeni, zaključili smo da je riječ o dva šivana broda, što su ostaci prapovijesne liburnske tehnike koja se koristila do dolaska Rimljana, te o jednom brodu izgrađenom spajanjem platica pomoću utora i jezičaca.
Drugi projekt gdje su također namjerno potapali brodove je Trstenik u Kaštel Šućurcu. Tamo istražujemo od 2002. godine s kraćim prekidima. I tamo su potopljeni ostaci jednog gospodarskog kompleksa koji se nalazio na vratima antičke Salone i gdje su se vjerojatno proizvodile namirnice za potrebe tog velikog antičkog grada. I tamo su također ostaci operativne obale. Do sada imamo evidenciju o tri namjerno potopljena broda ispunjena velikim kamenjem. Potopljena su ravno uz daske operativne obale i tako štite njen jugozapadni dio obale od jakih južnih vjetrova. Brod broj jedan ima očuvanu dužinu 14 metara i ima jako gusto poslagana rebra, tako da je vjerojatno bio brod za prevoženje teških tereta. Drugi brod je mala barka dužine 5 metara koja je imala pramčano ogledalo, dakle ne krmeno ogledalo kao danas. I treći brod je nešto manji od prvog broda i ima daleko rjeđe raspoređena rebra. I on je u fazi istraživanja tako da o njemu još ne možemo ništa posebno reći. No, u svakom slučaju ta su tri broda jako različiti, ali svi su izgrađeni klasičnom rimskom tehnikom spajanja platica sistemom utora i jezičaca.
Brodogradnja prije Krista: Šivani brodovi i tehnika spajanja platica sistemom utora i jezičaca u Mediteranu
Rimska tehnika? Nisu li Rimljani preuzeli i od Liburna način gradnje svojih brodova?
Rimljani su preuzeli liburnu. Liburna se navodno jako svidjela Oktavijanu koji je poslije postao car August u bitci kod Akcija. Tada je on u svoju flotu uključio i liburnu. Bio je to jedan brzi ratni brod koji se dosta promijenio tijekom narednih stoljeća. Naše je mišljenje da liburna nije bila niti šivani brod niti neki mali bezvezni brodić, nego da je to bio jedan ratni brod građen tehnikom spajanja platica sistemom utora i jezičaca koja je zavladala Mediteranom već u 5. stoljeću prije Krista. Tada su već gotovo svi brodovi građeni tom tehnikom. Čak i ranije se ta tehnika već koristiila u zapadnom Mediteranu, a u istočnom Mediteranu se ona koristi i davno ranije, u kasno brončano doba, znači još u drugom tisućljeću prije Krista. Ta se tehnika proširila Mediteranom u Rimsko doba.
Na istočnom Mediteranu imamo fantastični brodolom Ulu Burum u Turskoj – tamo su nađeni vrlo oskudni ostaci drvenog broda koji su se nalazili ispod brodskog tereta. Kad su maknuli brodski teret našli su drvene ostatke koji su bili jako loše očuvani, no toliko su detaljno proučeni da se moglo zaključiti kako je brod izgrađen spajanjem platica sistemom utora i jezičaca. Ti su jezičci jako veliki, oni se međusobno i dodiruju, ali oni su utori i jezičci, a brod je iz 14. stoljeća prije Krista. Dakle, itekako se ta tehnika koristila tada u Istočnom Mediteranu.
U Zapadnom Mediteranu u to vrijeme se još uvijek koristi tehnika šivanja, ali postupno biva zamijenjena tehnikom spajanja utora i jezičaca. Inače, Ulu Burum je najslavniji prapovijesni brodolom, a dogodio se u južnoj Turskoj. Otkriven je 1982. godine. Prevozio je keramičke predmete, staklenu pastu, bakar iz Cipra. Iz tog brodoloma saznali smo puno toga o mikenskoj trgovini.
Feničani kao trgovci su koristili upravo takve brodove?
Tako je. Moguće je da su upravo Feničani prenijeli tu tehniku u zapadni Mediteran i da se ona upravo tako proširila. Naime, u pomorstvu jako sporo prodiru nove ideje. Znači, kad nešto dobro funkcionira to se dugo zadržava u uporabi i teško će neki pomorac prihvatiti novo. To novo se uvijek dočekuje sa skepsom. Kada se uvelo centralno kormilo, još se stotinama godina plovilo i s bočnim kormilima. Za svaki slučaj, jer nikad se ne zna da li to centralno kormilo može izdati čovjeka ili ne.
Tako se vjerojatno i ta tehnika spajanja utora i jezičaca počela skromno primjenjivati i kombinirati s tehnikom šivanja dok nije u potpunosti prevladala. Mišljenja smo da su i Liburni poznavali tu tehniku, ali da su čuvali tu svoju dobru staru provjerenu prapovijesnu tehniku i to naročito u tim plitkim, zatvorenim područjima kao što su ninski zaljev i paška Caska. Činjenica je da nemate šivanih brodova, barem za sada, u nekim otvorenim lukama, gdje su bili brodovi koji su plovili otvorenim morem i kretali se širokim prostorima.
Caska i Trstenik su dva plitka lokaliteta koja sustavno istražujemo i dan danas. Postoje i lokaliteti na većim dubinama koji pokrivaju razdoblje od antičkog doba do ranog novog vijeka, gdje ima fantastičnih brodoloma.
Fantastični brodolomi “Gagliane grosse” kod Gnalića i “Santo Jeronima” kod Šipana
Na koje fantastične brodolome mislite? Koji su nastariji i najznačajniji potopljeni brodovi pronađeni u hrvatskom podmorju?
Najstariji brod pronađen u hrvatskom podmorju definitivno je onaj iz kasnog brončanog doba iz Zambratije u Istri gdje su nađeni komadi drvenog šivanog broda, međutim nisu nađeni ostaci nikakvog brodskog tereta.
Zatim, brodolom kod uvale Jure na Žirju iz 4. stoljeća prije Krista. Sve je bilo netaknuto pa smo ga odlučili u cijelosti istražiti i sav materijal izvaditi iz mora. Priredili smo i nekoliko izložbi na tu temu, i to je jedan vrlo lijepi lokalitet koji je nešto stariji od uobičajenih nalaza. Uobičajeni nalazi brodoloma s teretima grčkih i rimskih amfora su koncentrirani na južni Jadran i datiraju se u treće stoljeće prije Krista. Treće, pa drugo. A onda u prvom stoljeću imamo bum brodoloma. Imamo ih doista svuda i svakakvih.
Onda, recimo, Letavica na Pagu. Taj je lokalitet otkriven 2018. godine. To je potpuno netaknuta skupina amfora tipa lamboglia 2 koje su bile teret jednog velikog trgovačkog broda možda i do 30-tak metara dužine. One su ostavljene tako na morskom dnu. Nije postavljena nikakva fizička zaštita, tamo stalno dovodimo ronioce i istražujemo i o nalazištu brine čovjek koji ga je našao – Vedran Dorušić iz Ronilačkog centra Foka. To je najbolji način zaštite – kad je mjesto brodolom u blizini ronilačkog centra, koji o tome brine i oko kojeg se stalno nešto radi.
Onda, brodolom kod Gnalića iz ranog srednjeg vijeka. To je brod „Gagliana grossa“ koji je 1583. godine krenuo iz Venecije za Carigrad i potonuo kod otočića Gnalića. Zapravo smo mi obnovili jedno istraživanje započeto 1967/68. godine, koje se nastavilo 1972. i 1973. No, bilo je zaštitnog karaktera, jer tada istraživači nisu niti ronili, nego su samo imali silnu želju zaštititi što više materijala od potencijalne pljačke. I nakon toga 2012. godine ponovo smo pokrenuli ta istraživanja, slijedeći misao profesorice Ksenije Radulić koja je vodila Zavod za zaštitu spomenika da taj lokalitet treba sustavno istražiti – ne samo brodski teret, brodsku opremu i brodsko naoružanje, nego da se treba pozabaviti i ostacima brodske konstrukcije koji su na morskom dnu jako dobro očuvani. Sve je ona to zapisala 1973. godine. A rekla je i to da nažalost nemamo ni stručnjaka ni novca, a niti logistike da to napravimo, ali da će možda jednoga dana u budućnosti netko to napraviti. I to je bio glavni motiv da se 2012. ponovo pokrene istraživanje koje i danas traje. Najvrijednije je to što smo temeljito pregledali državni arhiv u Veneciji. Tamo smo otkrili more dokumenata koji govore o tom brodu, o ljudima koji su vezani uz taj brod, o tadašnjim događajima. Od početka, od 1567. godine kada je potpisan ugovor o gradnji broda, preko 1569. godine kada je brod porinut u more, i sada znamo što se sve događalo s brodom i kako je on potonuo. To je jedna cjelovita priča ispričana na fantastičan način. O tome je objavljena knjiga koju je izdao AGM, a postoji knjiga i na engleskom u izdanju Archive Pressa. To su dvije manje publikacije, a nadam se da ćemo jednog dana napraviti i neku posebnu publikaciju na tu temu.
Drugi brod, o kojem se isto tako zna iz arhiva, je „Santo Jeronimo“ koji je potonuo 1576. godine u uvali Suđurađ na Šipanu a pripadao je Jeri Primojeviću, slavnom dubrovačkom poduzetniku i trgovcu. Prva su istraživanja zaštitnog karaktera provedena sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali se pod tankim slojem pijeska još uvijek nalaze dobro očuvani ostatci drvenog brodskog korita s pripadajućom opremom. Nakon uvida u postojeće stanje i izrade preliminarne fotogrametrijske dokumentacije na nalazištu brodoloma u uvali Suđurađ na Šipanu provedenih 2014. godine, međunarodna istraživačka ekipa u lipnju 2015. započela je sustavno istraživanje. Arheološkom sondom zahvaćena je površina od 36 četvornih metara.
Za razliku od mletačkog broda „Gagliane Grosse“ kod Gnaliću, ovaj dubrovački brod je drugačije građen. S vanjske strane bio je obložen s olovnom oblogom, što Mlečani nisu nikada radili na svojim brodovima. Olovna obloga služila je da se brod zaštiti od brodskog crva. Taj brod trenutno istražujemo. Ono što je zanimljivo kod ta dva lokaliteta, je to da imamo dva broda iz istoga vremena, a tako su različito građeni.
Zanimljiv je lokalitet broda s dolijima iz prvog stoljeća poslije Krista, koji je potonuo kod otočića Supetra pred Cavtatom. Na tom se brodu nalazilo najmanje 12 velikih dolija, a otkrili smo i ostatke brodske konstrukcije. To je jedan od lokaliteta na koji bih se rado vratila i otkrila kako je izgledao taj čitavi brod.
Radimo i jedan brod na Iloviku koji je istraživan još 1978., 1979. i 1980. godine. Istraživao ga je Marijan Orlić. Mjesto brodoloma je otkriveno 1962. godine, kad je taj brod još bio potpuno očuvan, onda 1967. kad su se vratili na njega već je bio devastiran, a 1998. je već bio u potpunosti devastiran u površinskom sloju, ali je Marijan Orlić uspio izvući neke jako vrijedne nalaze. Uz još neke elemente to je poslužilo da eventualno povežemo taj brod sa statuom mladog atleta Apoksiomena. Možda je to brod na kojem se nalazila ta statuta. Definitivno to ima nekog smisla, i sad smo se vratili na lokalitet da vidimo što još tamo ima. Pronašli smo 5-6 komada antičkog novca, i još smo u fazi istraživanja ne bismo li ušli u trag nekoj vezi sa brončanom statuom.
Ima li još takvih lokaliteta poput Cavtata u Ilovika, kojima biste rado posvetili pažnju?
Recimo postoji još lokalitet Koločep kod rta Ratac, gdje iz privatnih zbirki poznajemo jednu vrijednu kolekciju staklenih predmeta. I bili smo nekoliko puta na lokalitetu, dokumentirali smo stanje u površinskom sloju. To je jedan brod koji je dobrim dijelom netaknut, ostao je u onom stanju u kojem je potonuo, samo je nekoliko puta napravljena agresija kada su izvađeni ti stakleni predmeti. Čini mi se da bi i tamo vrijedilo zaroniti. Svi ti lokaliteti koji nisu nikad istraživani, ali i lokaliteti koji su nekada istraživani, ali tek zaštitno, jako su zanimljivi. Ovdje je knjiga o brodolomu kod rta Glavata na Mljetu, gdje je pronađena staklena sirovina. On je iz prvog stoljeća po Kristu, možda s početka drugog. Ima jako puno staklene sirovine i olovnog bjelila, keramičkog posuđa, amfora … I taj brod je isto tako zaštitno istražen. Tako, kad bi se na njega vratilo možda bi bilo zanimljivo uočiti da li se tamo nalaze možda dobro očuvani ostaci brodske konstrukcije. Mi smo naišli na jedan dio brodske konstrukcije i dokumentirali smo ga, ali ne onako kako bi to trebalo napraviti.
Duboka na Hvaru vam je lokalitet iz trećeg/četvrtog stoljeća po Kristu gdje je čitav teret izvađen, i danas je izložen u Starom Gradu na Hvaru, međutim čitava brodska konstrukcija je ostala na morskom dnu. Stari Stani u Paklenim otocima – sjećam se da smo tamo istraživali, vadili amfore koje su bile cjelovito očuvane. Bila je jedna zona koja je bila puna čepova amfora, a pod amforama su se otvarali ostaci fantastično očuvane brodske konstrukcije koju nismo mogli istražiti, jer nismo niti imali vremena niti sredstava.
Onda, recimo, i starohrvatski brodovi iz Nina, koji su opet zanimljivi na svoj način. Sva dokumentacija o tim brodovima je izgubljena. Oni su dokumentirani u jednom trenutku konzerviranja i nakon toga je ta dokumentacija završila – ne zna se gdje. Tako da danas imamo te brodove o kojima samo ograničeno nešto znamo. Trebali bismo ih puno bolje poznavati da bismo ih mogli rekonstruirati na neki ispravan način. U svakom slučaju trudimo se da to napravimo i radimo na njima kontinuirano, i mislimo da će naša nastojanja uroditi plodom.
Ima tih lokaliteta more. Samo sam nabrojala najvažnije …
Istraživanje brodova, brodogradnje i tehnološkog razvoja plovidbe i brodogradnje od prapovijesti do novoga vijeka
Što sadrži projekt AdriaS?
Hrvatska zaklada za znanost – HZZ financira znanstvene projekte u trajanju od 4 godine i takva su i dva naša projekta. Jedan je bio Arheologija jadranske plovidbe i brodogradnje AdriaS – Arheology of Adriatic Shipbuilding and Seafaring. Taj projekt je sadržavao razne elemente koji se tiču brodova i brodogradnje i tehnološkog razvoja plovidbe i brodogradnje od prapovijesti do Novoga vijeka. U okviru tog projekta smo napravili niz korisnih stvari. Zadržala sam to ime i AdriaS i kasnije, nakon što je istekao taj projekt. Postoji jedan projekt koji i dalje vodim i provodim, i zapravo cilj svega što radim je istraživanje tehnološkog razvoja plovidbe i brodogradnje. Nakon što je AdriaS službeno završio, pokrenuli smo projekt NereaS – Numerical Reconstruction in the Archaeology of Seafaring. To je numerička rekonstrukcija u arheologiji brodogradnje i na tome surađujemo sa skupinom inženjera s Fakulteta strojarstva i brodogradnje i s Tehničkog fakulteta u Rijeci. Zajednički radimo numeričke analize i rekonstrukcije različitih događanja tako da zapravo u tom projektu i dalje istražujemo. Brodolom kod otočića Gnalića smo i dalje istraživali u svrhu prikupljana podataka, kako bismo mogli napraviti jednu maketu broda i ispitati ju maritimno. Napravili smo maketu Condure Croatice i ispitali smo ju maritimno. Ispitivanje smo proveli u njihovom bazenu za ta ispitivanja na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Trenutno smo u fazi rekonstrukcije mletačkog broda „Gagliana Grossa“ iz brodoloma kod Gnalića.
AdriaS je zapravo opstao kao moj osobni projekt i nekakvo moje nastojanje da se svi moji projekti sliju pod jednu kapu, njegovo je puno ime Arheologija jadranske plovidbe i brodogadnje, a projekt NereaS je neki nastavak tog projekta koji smo napravili tako da i dalje Hrvatska zaklada za znanost bude uključena u financiranje takvih aktivnosti.
Gdje i kako vam je uručen Zlatni trozubac?
Javili su mi kolege iz Italije da će me predložiti za tu nagradu. Pitala sam što im treba, neki kurikulum, fotka? Kazali su mi da je već prihvaćena nominacija, što me iznenadilo. Onda su tražili da dogovorim s organizatorom da ću doći osobno po nagradu. Bilo je to na jednom EUDI showu ronilačke opreme. Prvi Hrvat koji je to dobio Zlatni trozubac je Neven Lukas prošle godine. On je nagradu dobio za svoj angažman u podmorju, on se doista intenzivno bavi ronjenjem, ima i firmu koja proizvodi ronilačku opremu itd. Sad sam ja dobila tu nagradu. Dobronamjerni ljudi kažu da je zaslužena i ja sam zahvalna da tako misle. Lijepo je kad netko prepozna taj silni trud i kaže da nagrađuju to što više od pola godine provedeš u podmorju i trudiš se zaštititi arheološke nalaze u podmorju.
Što je sadržaj vaših predavanja na zadarskom sveučilištu? Da li su uključeni i ovi rezultati istraživanja?
Moja su predavanja različito koncipirana ovisno o temi. Uvod u podvodnu arheologiju priča priču od samoga početka – koja su to najstarija otkrića, kako je tekla povijest istraživanja, pa onda malo o vrstama nalazišta, pa onda malo osobnog iskustva. To je zapravo neki kolegij koji sadrži po malo od svega. Onda postoje i oni specifični predmeti, kao plovidba Sredozemljem kroz različita razdoblja, pa onda arheologija broda, amfore i pomorska trgovina itd. gdje se onda fokusiramo specifično na određene teme iz tog područja. Teško je u tom slučaju predstavljati vlastita istraživanja jer vi zapravo pričate o brodovima i plovidbi u Sredozemlju kroz povijesna razdoblja i morate obuhvatiti čitavo Sredozemlje i sve različite tipove brodova. Postoje kolegiji koji su specifičnog vrlo jasno određenog sadržaja i koje su napisane na određene teme. I postoje kolegiji koji su malo ležerniji, i gdje se može onda uplesti i rezultate istraživanja. Recimo, postoji kolegij koji se zove Tehnike podvodnog istraživanja i metodologije rada. Znači u njemu se može na vlastitim primjerima tumačiti što i kako raditi. Znači, postoje različiti primjeri različitih istraživanja, i ta metodologija se može ilustrirati na tim studijama slučaja. To su dvije različite skupine kolegija – koje vam omogućuju da koristite vlastiti rad i drugi koji vas obavezuje da opisujete do čega su drugi došli.
Imate li sljedbenike među svojim studentima?
Svaka generacija iznjedri nekoliko ljudi koji se počnu više ili manje baviti aktivno time. Trenutno nema nekoga tko bi se isključivo posvetio podvodnoj arheologiji. Trenutno su to ljudi koji kombiniraju arheologiju na kopnu i podvodna istraživanja. A da li će se se pridružuju podvodnim istraživanjima ovisno je o tome gdje dobiju posao, pa će se tamo i usmjeriti. Ali ja se nadam da će se pojaviti neka osoba koja će biti baš jako involvirana.
Pogledajte snimku uručenja priznanja Tridente d’Oro 2023 prof. dr. sc. Ireni Radić Rossi:
Fotografija: Leon Tiska i arhiva prof. dr. sc. Irene Radić Rossi
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
