Prije ACI-ja Danilo Marić je bio generalni direktor pulskog brodogradilišta Tehnomonta u sklopu kojeg je već tada djelovala Marina Veruda. Da se priključi ACY-ju pozvao ga je u svibnju1983 godine tadašnji gradonačelnik Pule, upoznavši ga s konceptom projekta. Uslijedio je razgovor s Veljkom Barbierijem, koji mu je izložio program pa kad se Marić za to zagrijao ponudio mu je mjesto pomoćnika direktora za sjeverni Jadran. Tako je Danilo Marić na to mjesto u ACY-ju stupio 1.10.1983. S prvenstvenim zadatkom da pripremi organizira i vodi gradnju ACI marina a potom i njihov rad na području Istre i Kvarnera. Bile su to marine Umag, Rovinj, Pula i Pomer te na Rabu su bili Rab i Supetarska Draga. Mjesta gdje će biti marine odredili su Veljko Barbieri i njegovi suradnici.
Velika bitka za lokacije i papire
– Prvi posao nas u operativi bio je da se ishode svi papiri za sve lokacije, ali ni u jednoj nisu u urbanističkim planovima bile zacrtane marine. Zato je sve prve sastanke Veljko Barbieri održao s predsjednicima općina. Recimo, u Puli nije bila predviđena nikakva marina, nego se je dozvolila gradnja objekata turističke namjene. No, tu je bilo puno lakše, jer je u Puli bio uključen Emilio Vlačić, nego recimo u Umagu i Rovinju gdje je bilo dosta uvjeravanja. Ja sam u Upravi ACY-ja bio zadužen razgovarati s predsjednicima izvršnih vijeća. Marko Martinčić, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća općine Buje (tada je bila jedna općina: Buje, Umag, Novigrad) založio se da se marina napravi, ali je bilo je i protivnika. U Malom Lošinju imao sam puno osobnog okapanja. Tamo su bile zamišljene dvije marine, ali nismo uspjeli, jer su lokalne vlasti bile protiv.
Kad je napokon postignuta preliminarna suglasnost da će se graditi marina onda sam krenuo prikupljati sve brojne papire, dozvole i suglasnosti. I tu sam nailazio na prepreke, jer je uvijek bilo ljudi koji su bili protiv marina i ACY-ja. Bitka za papire i građevinske dozvole trajala je tri – četiri mjeseca, negdje do siječnja1984. Barbieri nam je stalno prigovarao da nismo dovoljno aktivni.
Sad je prostornim i generalnim urbanističkim planovima bila konačno određena i namjena tog prostora za dobivanje građevinske dozvole trebalo je ishoditi suglasnost komunalnih tvrtki da se može uspostaviti infrastruktura– struja, voda, kanalizacija, odvoz smeća. Čak smo morali dobiti i suglasnost Uprave željeznica u Ljubljani. Gradnju marine u Pomeru kočio nam je Konzervatorski zavod, jer smo trebali i njihovu dozvolu. Onda smo trebali ateste za pontone da odgovaraju lokalitetu i da će podnijeti vremenske nepogode i vjetrove. Veliki problem je bio kod gradnje lukobrana. Morali smo angažirati građevinski institut IGH da izradi makete, odnosno simulacije za Umag i Rovinj.
Kad smo skupili sve te dozvole i raspisali natječaj za izvođače radova nastala je velika borba. Vjerovalo se autoritetima i tadašnjem ministru građevinarstva Danijelu Režeku, ali ipak najvažnija je bila cijena. Barbieri i njegovi suradnici koji su to vodili uspjeli su sve napraviti s malim sredstvima. Marinu u Rovinju je gradilo građevinsko poduzeće iz Maribora, Umag je gradila Hidroelektra, a Pulu Industrogradnja i pazinski „Vladimir Gortan“. Žurilo se s gradnjom da marine prorade već u prvoj godini ACY-jevog poslovanja.
Prve istarske marine Umag i Rovinj otvorene su 1.7.1984. , a Pula i Pomer 1.7.1985.
– Prve na mom području bile su gotove marine Umag i Rovinj. Otvorene su 1.7.1984. Pulu i Pomer smo otvorili 1.7.1985. Supetarska Draga je napravljena prije, a Rab nešto kasnije, jer je bilo dosta okapanja budući da se radilo u luci. Tada sam predložio da se zaposli Branko Pahljina.
Napravili smo skromne marine, skromno opremljene, čak i neasfaltirane, ali bio je to velik pothvat. S malim sredstvima napravilo se puno – i brzo.
Već prije gradnje marinama smo udahnuli život i tako da smo sklapali samoupravne sporazume s trgovačkim i ugostiteljskim poduzećima. One su na neki način bili i suosnivači. Bili su to Merkant i Istra veletrgovina, u Rovinju je bio uključen Jadran Turist, u Umagu Trgoumag – tvrtka za trgovinu i duty free shopove.
Istodobno smo radili na uspostavljanju ACY standarda, odnso razvijali smo ACY know-how. Imali smo uniforme, radne, ljetne, svečane, imalo smo dizanje i spuštanje zastave, kako se moraju ponašati recepcionari … Taj know-how smo dopunjavali tijekom 1985, 1986,1987… Barbieri je uspostavio poluvojnu organizaciju. U svim restoranima u ACI marinama morao je biti ACY-jev amblem na tanjurima, salvetama, stolnjacima … Trgovačka i ugostiteljska poduzeća koja su radila u našim marinama s vremenom su prihvatila i u svoje poslovanje uvela ACY-jeve standarde i brand.
Posebno nam je bio atraktivan restoran u Puli – na prvom katu rotonde. Bio je na glasu po dobroj kuhinji i besprijekornoj usluzi. Šef kuhinje je bio Dušan Percan, kasnije je otvorio svoj poznati restoran Fantasia, kod marine Veruda u Puli. Kuhar u restoranu ACI Pula je bio Vlado Brajković, koji je poslije je završio na Brijunima. A znali smo za ispomoć angažirati kuhare i pomoćno osoblje iz Arena Turista.
Sve je to lijepo išlo do 1990. godine, a onda je sve krenulo drugim putem. U ACI-ju sam bio do 1.10.1995. godine. Kad su iz ACI-ja udaljeni Barbieri i Jere Slavica, otišao sam i ja – završava priču Danilo Marić.
