Organizatori šestog Creskog kaića obavili su sjajan posao. A to su ponajprije Jedriličarski Klub Reful, uz suorganizatore Agenciju za lokalni razvoj OTRA-u i Grad Cres. Naravno, tu su i brojni sponzori. Svi su oni na svim društvenim mrežama pokupili najveće pohvale, sa zaključkom da jedva čekaju idući – sedmi „kaić“. Evo što je toliko oduševilo posjetitelje i sudionike ovogodišnjih Dana creske pomorske baštine i tradicije – Creskog kaića.
Sedmodnevni festival je počeo 25. svibnja u Valunu, mjestašcu u prekrasnoj vali s lijepom plažom nedaleko grada Cresa, uz reviju tradicijski brodica, klapsku pjesmu klape Burin i domaću spizu – hobotnicu s bobom. Valun je inače poznat po Valunskoj ploči iz 9. stoljeća, koja je prvi glagoljski natpis (s prijevodom na latinski) u mjesnoj župnoj crkvi sv. Marije. Pored crkve je i Toš, stari mlin za masline, a danas konoba koja je taj isti stari kameni mlin zadržala u sredini samog objekta.
Terasa konobe je takozvani Glagoljski Lapidarij – u zidove iznad stolova ugrađene su kopije najstarijih glagoljskih natpisa iz Istre, Kvarnera i Dalmacije da zajedno s Valunskom pločom svjedoče o važnoj kulturnoj povijesti Hrvatske. U sklopu manifestacije Creski kaić, u subotu 27. 5. 2024. u Valunu, održan je plivački maraton „Swim 4 fish“ (1000 m). Uz to organiziran je i bogati gastro – glazbeni program.
Porinuće preko „žlite“
Istoga dana, u ponedjeljak 27. 5. u Cresu je s rive porinut u more mali kaić, na tradicionalni način preko “žlite”, čime je na Trgu Frane Petrića svečano i službeno otvoren sedmodnevni program kojim se Cres vraća u prošlost. Inače, drevna riječ „žlita“, može se prevesti kao „pad“, jer barka je spuštena u more direktno s rive.
Nakon toga uslijedila su događanja koja su također privukla brojne posjetitelje, mještane i goste. Na Šetalištu je održana radionica Dječjeg vrtića Girice “Ugrožene morske vrste”. Na središnje creskom Trgu Frane Petrića pripremljeno je 450 porcija crnog rižota od sipe, što su posjetitelji u slast pojeli. U Udruzi umirovljenika je kapetan Ivo Saganić, koji je prije mirovine 47 godina tukao sva svjetska mora, održao predavanje “Tunere na otoku Cresu”.
Svoj nastup imale su i Prve creske mažoretkinje. Natjecanje u boćanju je, zahvaljujući posebno uređenom boćalištu uz samo more pod reflektorima trajalo do dugo u noć. A klape “Teha” i “Čikat” nastupile usred creskog mandrača na poznatom lošinjskom tradicijskom brodu Nerezinac.
Bilo je tu i natjecanja u šahu i u ribolovu udicom za djecu. Pobijedio je i najveću ribu ulovio vješti i sretni mali ribolovac Antonio Sablić.
Veliku pažnju zaokupili su tradicionalna natjecanja u kojima su uživali stari Cresani u vrijeme kada nije bilo ni televizije ni mobitela, pa čak ni radija. Što su radili? Kada su završili s „kampanjom“ (polje, maslinik, vrt), bacili ili podigle mreže i vrše, kod kuće bi pripremali slasna jela od ribe među kojima je prednjačio brudet, a vani – u oštariji, konobi ili na rivi „bacili“ bi „mora contadu“ ili bi igrali na boće. A posebno nedjeljom i u vrijeme blagdana.
Mora contada
Mora cantada je tradicionalna igra za dva ili četiri igrača, koju su donijeli rimski legionari. Igrači istovremeno pokazuju ispružene prste jedne šake i pokušavaju pogoditi zbroj pokazanih prstiju, izvikujući broj u rasponu od 2 do 10. Izvikuju se modificirani talijanski brojevi “šije”, “šete” (sei, sette). Ne radi se samo o pukoj sreći, već i o vještini igrača. Igra je bučna i živahna, i uvijek je prati krug znatiželjnika. Navodno potječe još iz starog Egipta, iz 7. stoljeća prije Krista, pa su je poslije igrali i antički Grci i Rimljani. Mora contada je u Dalmaciji poznata kao „šijavica“. Mlađe generacije više je ne igraju, pa je ovo natjecanje također oblik čuvanja baštine. Stoga je vrijedno spomenuti i najbolje igrače na „Creskom kaiću“, kao vrijedne čuvare tog dijela baštine. Prvo mjesto osvojili su Marino Sintić i Nikola Kučica, drugo – Luka Purić i Dean Toić, a treće – Luka Damijanjević i Mateo Zovko.
Boćanje do 13. punata
I boćanje je drevna igra, kojom su kratili vrijeme od davnih vremena i žitelji Cresa, poput mnogih Mediteranaca.
Ime mu potječe od talijanske riječi „boccia“ tj. kugla, a u Hrvatskoj se još naziva boće, balote, bućanje, burela i bulin. I ovaj sport vuče korijene iz starog Egipta i antike. Nekada su se boće igrale kuglama od kamena, kasnije od pečene gline, potom od drveta, a danas su najčešće metalne ili od plastike. Boće se igraju kuglama (boćama) na ravnoj površini, a cilj je baciti boću tako da se ona dokotrlja što bliže bulinu (manja kugla koja predstavlja neku vrstu mete). Za svaku boću koja je najbliže bulinu, dobiva se bod (punat). Boduju se samo boće koje su bliže bulinu od protivničkih. Igra se dok jedna od ekipa ne postigne 13 punata.
Na ovogodišnjem „Creskom kaiću“ nastupile su i ženske i muške ekipe u boćanju. Navedimo zato pobjednike, kao najbolje čuvare tog dijela baštine. Evo pobjednica ovogodišnjeg „Creskog kaića“: prvo mjesto osvojila je ekipa pod nazivom Cres furešt u sastavu – Natalia Toić, Ivana Velčić, Sara Hržić i Ana Velčić. Druga je ekipa NICEEE u sastavu: Estera Kalebić, Estera Grižan, Emanuela Grižan i Nicolo Grižan. Treće mjesto osvojila je ekipa „S brda s mora“ u kojoj su boćale: Josipa Jadrošić Toić, Iva Klešćić i Dorotea Sintić.
U muškoj konkurenciji najbolja je bila ekipa Orlec: Ivano Mužić, Tončić Mužić, Sandro Tarabocchia, drugo mjesto osvojila je ekipa S.E.L.V.:David Kurajić, Robert Polovina, Josip Bejić, Rajko Šavlija, a treće mjesto pripalo je ekipi Elektroprima: Igor Kučica, Andrea Medarić i Dean Toić.
Briškula i trešeta
Briškula i trešeta još je jedna stara kartaška igra kojoj treba na ovakvim priredbama uvijek i ponovo udahnuti život. Ona je i danas dosta popularna samo među ljudima u starijoj dobi, pa je bilo očito da se i njom trebaju baviti čuvari baštine. Na ovogodišnjem Creskom kaiću, u ženskoj konkurenciji briškuli i trešeta najbolje su bile Ana Cavedoni i Melita Bašić, slijedile su Nevia Peranović i Ljiljana Filipas te na trećem mjestu: Iva Krivičić Miočić i Josipa Jadrošić Toić. U muškoj konkurenciji briškula i trešeta najbolji su bili Gianino Filipas i Sandro Kučić, drugo mjesto osvojili su Frane Kučica i Rikardo Kučić, a treće – Gino Peranović i Janko Štefanić.
Brudetijada
Tradicionalna brudetijada na ovogodišnjem „Creskom kaiću“ okupila je 10 ekipa sa čak stotinjak vrsnih kuhara. Svi su dobili iste osnovne sastojke i radilo se samo o „tajnama majstora kuhinje“. Premda je ovdje najteže biti objektivan u ocjeni tko je skuhao najbolji brudet, žiri je odlučio da je to bila ekipa pod nazivom “Dve leve”, a da je drugi najbolji brudet djelo ekipe Dječjeg vrtića „Girice“. Ocjena publike bila je izlišna, svi pjati iz kuhinje svih deset ekipa – bili su žlicama posjetitelja ispražnjena do posljednje kapi. Pa onda neka netko kaže što je bilo – najbolje.
Regata tradicijskih barki
No, na jedriličarskoj regati tradicijskih barki nema subjektivnih ocjena. Evo rezultata.
Velike barke: 1. Koki, 2. Sv. Andrija, 3. Diodata
Gajete: 1. Don Cicio, 2. Nebuloza ničija
Velike pasare: 1. Pepi, 2. Sv. Nikola, 3. Sior Todaro
Male pasare: 1. OP 392, 2. Bambuja, 3. Marija
Batane: 1. Regina, 2. Fažanka
Veliki gucevi: 1. Maretin, 2. Feniks, 3. Rožica
Mali gucevi: 1. MD 31, 2. Fali metar.
Otkud – „kaić“
U spomenutoj konkurenciji tradicijskih barki nema kategorije – kaić. Otkud onda – „creski kaić“. Kaić izričajem zvuči kao svojevrsna umanjenica naziva za malo plovilo. No, kaić je naziv za barku zaobljenog dna, koja može biti mala do 5 m dužine, a može biti i velika – do 8 m dužine. Mali kaić je otvoren po cijeloj dužini, a veliki kaić je do prednje trećine pokriven palubom. Neki kaići imaju i grotlo s poklopcem za prostor u pramcu.
Pramac kaića je šiljast, a krma mu je ravno odrezana. Kaić je okretan za upravljanje i lak za veslanje. Dakle, „kaić“ je širok pojam, jer njegova je važnost bez obzira na veličinu u tome što je takva barka bila obavezni član svake obitelji duž hrvatskog Jadrana, koja je živjela od mora. Tako je oduvijek bilo i na Cresu. I zato je i naziv manifestacije „Creski kaić“ simbol tradicijskog načina ovdašnjeg života na moru i od mora.
Čudesni Cres – kao ni jedan otok u Jadranu
Ovaj čudesni kvarnerski otok, poznat je i kao najšumovitiji otok u Jadranu, odmah poslije Mljeta. Znan je i cijenjen upravo zbog tih šuma, zbog sunčanih proplanaka i pašnjaka na kojima slobodno žive i janje se ovce. Istodobno, to je otok čijim nebom vlada bjeloglavi sup, najveća ptica – grabljivica iz porodice jastrebova. Ovaj stanovnik creskog „jurassic parka“ ima raspon krila od gotovo tri metra, a može doseći težinu i do 15 kilograma. Suvremeni nomadi, turistički robinzoni obožavaju ga zbog njegovih skrovitih i nenapučenih uvala, a i zbog civilizacijskih oaza usred netaknute prirode.
Cres je tim intrigantniji što je kroz cijelu svoju povijest i danas na glasu kao otok divljine, iako je na domak kopna. Upravo taj kontrapunkt Cresu daje tu posebnu draž kakvu nema niti jedan jadranski otok. Jer, zahvaljujući upravo tim rijetkim civilizacijskim oazama Cres je nadasve poznat po svojoj uzbudljivoj povijesti i bogatoj kulturno-povijesnoj baštini. I upravo to je taj duboki izvor iz kojega danas žitelji Cresa crpe sadržaje za svoje manifestacije njegovanja tradicije i kulturne baštine.
Creski Liburni živcirali Rimljane
Prva civilizacija koju je Cres privukao kao stanište bili su drevni Liburni. Došli su na sjeverni Jadran u 7. stoljeću prije Krista, te su se istodobno proširili područjem od rijeke Raše u Istri do rijeke Krke u Dalmaciji te na kvarnerske otoke. U to doba, prvi susjedi na zapadu bili su im Histri, na jugu Delmati, a zaleđu, današnjoj Lici – Japodi. Drevni Liburni bili su vrsni brodograditelji i vješti pomorci. Bavili su se oni i zemljoradnjom, i stočarstvom, i lovom, i ribolovom, i trgovinom, ali ponajviše su voljeli „kruh bez motike“ – bili su pirati, i uživali su u pljački rimskih brodova, pa su im ovi ambiciozni susjedi s onu stranu Jadrana bili zakleti neprijatelji. Najviše im je na živce išla jedna mala brza i okretna napadačka brodica, pa su je „kopirali“ i uvrstili u svoju flotu pod nazivom – liburna. Naravno da si nisu mogli dozvoliti da ih kao famoznu vojnu i pomorsku velesilu mlate tamo neki mali „jadranski Gali“. Nakon žestokih nasrtaja tek su ih 129. godine prije Krista uspjeli savladati i administrativno priključili svojoj tadašnjoj pokrajini – Dalmaciji. Kroz godine, stanovništvo cijelog tog područja pomiješalo se i srodilo s Rimljanima tako da su postepeno nestali neki novi Liburni. Njihova se postojbina nazivala Liburnija a taj se naziv poslije koristio za čitavo područje od Nina i Starigrada do Lovrana i Labina.
Kako je stvarno nastao otok Cres
Prva liburnska naselja na Cresu bila su Osor (Apsoros) i Crepsa (Cres). Vjeruje se da su upravo Liburni tvorci otoka Cresa. To jest da su upravo oni prokopali kanal Kavuadu, prirodni kopneni spoj sa Lošinjem, skrativši tako sjevernojadranski plovni put istok – zapad i obratno. U povijesnim rimskim zapisima Cres se spominje kao Crexa, Crexi ili Crepsa. Bilo im je to vrlo značajno mjesto. Creski je zaljev prostran, plovan i duboko uvučen u kopno, ima dobro zaštićenu luku a u okolici i plodno tlo. I sve to strateški blizu Istre. Krajem 14. stoljeća opala je trgovačka važnost Osora, i glavno središte Mlečana postaje – Cres. Creska luka puna je teretnih jedrenjaka za trgovanje drvom, stokom, uljem, vinom, ribom … Kroz stoljeća u Cresu mijenjaju se „bandijere“. Najprije vladaju Venecijanci, pa ih smjenjuju Francuzi i Austrijanaci. Kada je godine 1814. Cresom zavladala Austrija, uslijedile su godine mira, i Cres se okreće pomorstvu. Danas je to mali tipičnim mediteranski gradić, s isprepletenim uličicama, s lijepom marinom, kampom, nešto hotelskog smještaja, vikendašima, ukratko – s umjerenim turizmom i svojih oko 2500 stanovnika. I s čuvarima baštine, koji svako malo organiziraju neko događanje, s prikazima tradicionalnog načina života na otoku što privuče i zaokupi brojne posjetitelje. Zapravo Cres i u tome ima tradiciju staru gotovo 500 godina.
Creski Semenj, porez, sladoled i pivo
Još od tih davnih vremena u Cresu se u vrijeme blagdana Gospe Snježne održava tradicionalni sajam – Semenj. Prvi pisani trag Semnja je Dekret Republike Venecije od 14. kolovoza 1543. godine, gdje se kaže da Semenj u Cresu traje 8 dana, od 31.7. do 8.8. Sva roba koja se u te dane prodaje, kao i svi kupoprodajni trgovački ugovori – sve takve transakcije bile su oslobođene plaćanja carina i poreza. Kada je zbog propasti Svetog Rimskog Carstva Austrijsko nadvojvodstvo proglašeno carevinom. nadvojvoda Franjo II je postao car Franjo, te je carskom bulom creskom Semnju službeno potvrdio taj isti status.
Semenj je inače stara hrvatska riječ za sajam, točan izraz bio bi zapravo Samanj, ali je u narodu govorno preobličen u – Semenj. Creski Semenj prerastao je u tradicionalnu pučku svečanost koja je kasnije – sve do II svjetskog rata započinjala uz blagdan Gospe Snježne (05.08.) kojoj je posvećena župna crkva i trajala bi tri dana. U ta tri dana prodavala se raznovrsna roba, odjevni predmeti, voće i slatkiši. Trgovi su bili ispunjeni štandovima, dolazili su čak i Kinezi. Na porporeli i portu bili su na vezu tradicijski bragoci, trabakuli puni lubenica i dinja. Bragoc je zapravo naziv drvenog ribarskog broda koji se koristio u sjevernom Jadranu. Može se reći da je bragoc istarska inačica bracere, s tim što je on i ribarica, a za razliku od dalmatinske bracere ima dva jarbola s oglavnim jedrima. Paluba je duž cijelog broda, ima uzak pramac i široku krmu. Dužina mu je 8-13 metara, a nosivost 10-20 tona.
Danima Semenja svi su se veselili – i stari i mladi, i cijele obitelji. Djeca su se veselila slatkišima i igračkama, žene sladoledu, a muškarci bi uživali u pivu. Zadnjeg dan semnja na pijaci se igrala tombola. Nakon II. Svjetskog rata ova je pučka svečanost bila javno zapostavljena, jer se praktički radilo o crkvenom blagdanu, ali je ipak u narodu običaj ostao. Tako je tradicija, zahvaljujući brojnim i inventivnim creskim čuvarima baštine, i kroz Semenj i kroz Creski kaić, ne samo nastavljena, već i oplemenjena.
*Serijal tekstova “Čuvari hrvatske pomorske baštine” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
