„Život ističe, život se nastavlja. Živi se svaki dan, ali živi se i od uspomena. Kvaliteta življenja nam mnogo ovisi o skladu prirode i čovjeka, o usklađenosti povijesti i sadašnjosti, o vjeri u budućnost. O nalaženju samog sebe u tom mozaiku otočnog univerzuma kao početka i kraja svega… O svojoj identifikaciji, prepoznatljivosti, o otočnom identitetu. To je potreba nikad do kraja ispunjena“. Tim je riječima u jednom od svojih tekstova pasionirani kroničar i istraživač pomorske i brodograditeljske baštine i tradicionalnog načina života otoka Lošinja Julijano Sokolić unekoliko naznačio izvor inspiracije za svoj iznimno obiman spisateljski opus.
40 knjiga, 700 znanstvenih radova i novinskih članaka
Naime, u proteklih pedesetak godina otkako piše objavio je četrdeset knjiga kojima je samostalni autor, uz još 37 u kojima je bio suautor ili urednik te više od sedam stotina znanstvenih i stručnih radova i priloga u novinama i časopisima. Samo u 2024. godini izašle su mu tri knjige.
Proljetos je predstavio „Sjećanje na ljepotu stvaranja“, knjigu tekstova o 37 osoba s kojima je surađivao i koje su, kao i on, ostavile značajan trag na lošinjskom otočju djelujući na kulturnom, društvenom i znanstvenom polju. „To su ljudi s kojima sam radio lijepe stvari van radnog vremena. Svakome sam posvetio par stranica uspomena,“ veli Sokolić. Naslov „Sjećanje na ljepotu stvaranja“ odnosi se upravo na ljepotu zajedničkog djelovanja za opću dobrobit. Knjizi je priložio i UNICEF-ovo stablo znanja s opisom karakteristika koje potiču i koje obeshrabruju inovacije i kreativnost kao poruka novim naraštajima da se samo međusobnom podrškom, uvažavanjem i suradnjom može ostvariti napredak, a upravo je to misao vodi Julijana Sokolića kroz život.
Početkom listopada izašla mu je autobiografska knjiga „Živjeti za otoke“ u kojoj opisuje svoj život i rad od najranijeg djetinjstva u rodnim Nerezinama.
A sutra u Malom Lošinju u Muzeju Apoksiomena ima promociju monografije „Brodogradnja otoka Lošinja“, na više od 350 stranica. To je treće, nadopunjeno izdanje knjige koja je prethodno izašla pod naslovima 150 odnosno 160 godina lošinjske brodogradnje. Nakladnik je brodogradilište Lošinjska plovidba, a povod za objavu je 200 godišnjica izgradnje prvog jedrenjaka duge plovidbe nazvanog „Primo Lussignano“, u prijevodu na hrvatski – „Prvi lošinjski“, u lošinjskom brodogradilištu Siksta Katarinića, čime je započelo zlatno doba lošinjske brodogradnje.
Riva Lošinjskih kapetana i „Zlatna knjiga lošinjskog pomorstva“
S Julijanom Sokolićem sam kao nautički novinar više puta surađivao, a posebno na temu trajekta „Marina“ koji je nakon dugogodišnje plovidbe švedskim pa potom našim morem završio kao ploveći hotel u Rijeci. Ovaj puta tema našeg razgovora je on sam kao čuvar pomorske baštine otoka Lošinja.
Sa suprugom Mirjanom dočekao me u Nerezinama gdje smo zajedno gledali regatu tradicijskih drvenih barki, a onda smo se zaputili ka Malom Lošinju. Obavezna prva stanica nam je jedinstvena Riva lošinjskih kapetana gdje su na elektro-ormarićima postavljene kamene info ploče posvećene najznačajnijim kapetanima u izboru Julijana Sokolića. Ukupno 26 kapetana obuhvaćeno je ovim projektom. Ideja je potekla od projektanta obnove rive, zagrebačkog arhitekta Tihomira Knezića, a realizacija je povjerena, a kome drugom nego enciklopedijskom kroničaru lošinjske brodogradnje i pomorstva Sokoliću. Pripremajući izbor i obrazloženja, Julijano je sakupio obimnu dokumentaciju o lošinjskim kapetanima i njihovim podvizima na moru, pa je i iz tog materijala nastala „Zlatna knjiga lošinjskog pomorstva“, koju je Klub pomoraca iz Malog Lošinja 2022. godine tiskao na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Dok nam Julijano na rivi ponosno pokazuje kamenu ploču s jedrenjakom Imperatrice Elisabetta posvećenu kapetanu i brodovlasniku Giovanniju Antoniu Tarabochiji (1804.-1881.) koji je naručio taj, u to doba najveći drveni jedrenjak na Sredozemlju s 2 500 tona nosivosti. Brod je sagrađen u znamenitom lošinjskom brodogradilištu Nikole Martinolića, a porinuću nave koja nosi ime njegove supruge nazočio je u 13. 5. 1875. u Malom Lošinju sam austro-ugarski car Franj Josip I. Na Lošinj je stigao jahtom austrijske ratne mornarice “Miramar”. Nažalost, Imperatrice Elisabetta nije bila dugog vijeka – potonula je u požaru na ušću Mississippija već 1883. godine.
Blizu Rive lošinjskih kapetana je i kuća u kojoj je car tada odsjeo te impozantna čelična skulptura lošinjske regatne pasare, djelo akademskog kipara Gorana Štimca, koja je postavljena na mjestu prvog malološinjskog brodogradilišta Primo squero, iliti Prvi škver, kojeg je otvorio Siksto Katarinić 1823. godine. Po narudžbi župnika, brodovlasnika i učitelja pomoraca don Stjepana Vidulića i njegove obitelji nakon samo godine dana rada škvera 1824. je porinut prvi na lošinju sagrađen brod duge plovidbe, drveni jedrenjak brik Primo Lusignano, nosivosti 300 tona. Nakon njega ovo je brodogradilište izgradilo desetke brodova još veće nosivosti, no pojavom parnih brodova krajem 19. stoljeća i ovo se brodogradilište jedrenjaka, kao i brojna druga, zatvara. Između dva svjetska rata na istom mjestu brodogradilište otvara Pier Tarrabocchia-Violiončić koji je ovdje nastavio graditi drvene teretne brodove i jahte.
Da otočka baština ne potone – u zaborav
Danas tradiciju brodogradnje nastavlja lošinjsko remontno brodogradilište, dovršava nam Julijano ovaj kratki osvrt na lošinjsku brodograditeljsku povijest, dok Mirjana u šali komentira da Julijano toliko neumorno istražuje i piše o maritimnoj baštini otoka Lošinja da bi trebali imati svoju vlastitu tiskaru. Njih su se dvoje upoznali i zaljubili u Lošinjskoj plovidbi, gdje je Mirjana bila voditeljica kadrovske službe, a Julijano šef doka. Sin Dorijan je građevinski inženjer, kći Martina inženjerka brodogradnje, i oboje s obiteljima žive na otoku. Julijanu i Mirjani umirovljeničke dane uveseljava i unučad.
Naravno, Julijano otkako je umirovljenik piše puno više nego kad je radio. Prije mu je pisanje bilo hobi kojim se bavio u slobodno vrijeme – nakon posla i vikendima. No, čim je postao umirovljenik upisao je doktorski studij na temu brodarstvo i brodogradnja na Filozofskom fakultetu u Zadru te se potpuno posvetio istraživanju i pisanju na temu pomorske i otočke baštine. Doktorirao je na temu povijesti brodogradnje otoka Lošinja od 1823. do 1915. godine.
– Ni u mirovini ne spava dulje od 4 – 5 sati. Rano se probudi i odmah počinje raditi – otkriva nam Mirjana. No, ovdje nije takav slučaj da Julijano piše jer ne zna što bi drugo radio kad već ne može spavati, nego je na djelu njegova „potreba nikad do kraja ispunjena“ s početka ovog teksta. Jer toliko je još nezabilježenih ljudi i priča značajnih za povijest otoka i otočni identitet koje ga zovu i potiču da neumorno piše i bilježi – da ne bi potonulo u zaborav, da ne bi nestalo. Jer, “..zar ti naši otočani, zar ti naši djedovi koji su stigli iz svih krajeva Mediterana, s Apenina, Egeja i preko Karpata, i koji u krvi i znoju obilježiše svaki grumen posne otočne zemlje, ne zaslužuju nekoliko spomen – oznaka, nekoliko redaka…“, piše o toj potrebi da piše Julijano.
„Ruke moje matere“
Rođen je u obitelji poljoprivrednika u Nerezinama 1943. godine, ali u roditeljskoj je kući bilo mnogo knjiga koje je dječak zavolio čitati. Julijano se sjeća i pradjeda, čiju knjigu Kačićev „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ tiskanu 1886. u Dubrovniku i danas pomno čuva.
Već kao sedmogodišnji dječak ostao je bez oca. Na majku je tada pala briga o njemu i tri sestre i o očevim roditeljima, u teškim vremenima nakon 2. svjetskog rata kada se Nerezine, kao i druga otočka mjesta, raspadaju. Privatnim vlasnicima komunistička je vlast uzela brodove i život je postao još teži pa su brojni otočani emigrirali. Ta borba za opstanak obitelji na milost i nemilost škrte zemlje i opasnog mora usjekla se duboko u dušu dječaka koji je u život ponio veliko poštovanje prema upornosti, ustrajnosti, hrabrosti i žilavosti otočana.
„Ruke moje matere“ Sokolićeva je knjiga posvećena majci Dumici, a njoj je zabilježio i druge životne priče otočana koje je poznavao i neke važne povijesne događaje na Malom Lošinju. Knjiga počinje esejem u kojem podrobno i prelijepo opisuje sve što je njegova majka radila na vrtu, s kozama, s ovcama, u masliniku, kako je orala, kako je pšenicu vršila, kako je vino pripremala, konja tovarila, smokve skupljala, kruh pekla, rublje s pepelom iskuhavala pa peglala s peglom na ugljen, šivala, plela…
„Sve je to trebalo raditi brzo, uz molitvu, pjesmu, razgovor, šalu… Nikad se umoriti, nikad proklinjati, nikad se žaliti“, piše Julijano: „Otada, putujući otokom, u svakom znaku povijesti prepoznajem ruke naših majki i očeva, i želio bih nešto od tih znamenja pohraniti za buduće naraštaje: kazivanja, legende, događaje i uspomene… Neka se vidi da smo bili, najprije u našim precima, da smo još uvijek svoji na svome, i da ćemo tu biti i u budućim vremenima kad će od nas ostati samo pisani spomen …“
Šest godina na „kruhu sa sedam kora“
Pisati je počeo još kao pučkoškolac, u školskim novinama, no nije imao izbora nego nastaviti obrazovanje u Pomorskoj školi u Bakru, kao stipendist Lošinjske plovidbe. Školovao se za brodostrojara. U Bakru je upoznao dva kapetana čije su ga priče o moru i povijesti plovidbe opčinile, sad je to neosporno, za cijeli život. To su bila dvojica među posljednjim našim pomorcima koji su na jedrenjacima oplovili opasni rt Horn – Robert Randić i Ivo Čargonja-Palčić. Potonji mu je pripovijedao dogodovštine s plovidba s prvim svojim zapovjednikom, čuvenom velelošinjskim kapetanom Aldebrandom Petrinom. Kao mladi je pomorac Julijano na brodu proveo sljedećih šest godina, pristajući u mnogim lukama Mediterana, Crnog mora, Amerike i Dalekog istoka. Napredovao je od vježbenika stroja do pomorskog strojara prve klase, ali nije želio provesti život na brodu. Odlučio je studirati. Prvo na Višoj pomorskoj školi u Piranu, a potom na Strojarskom fakultetu u Ljubljani
Njegovanje baštine, ovce, vrt, loza, masline
Kao inženjer strojarstva naposljetku se 1973. godine vraća kući, raditi i živjeti na otoku Lošinju. Zaposlio se u brodogradilištu u Lošinjskoj plovidbi, osnovao obitelj i posvetio brojnim kulturnim i društvenim aktivnostima na otoku s ciljem čuvanja i vrednovanja otočnog kulturnog nasljeđa. Bio je direktor tvrtke Lošinjska plovidba – Turizam, član uprave tvrtke Lošinjska plovidba – Holding, predsjednik skupštine općine Cres-Lošinj, predsjednik Otočnog sabora Primorsko-goranske županije, urednik Otočkog ljetopisa Lošinja… Utemeljitelj je Zavičajnog i dobrotvornog društva “Sv. Frane” u Nerezinama i dobitnik Nagrade za životno djelo Grada Malog Lošinja 2008. godine.
– Ma što sam ja sve radio u životu… Jedino svećenik nisam bio. Radio sam, pisao sam, uređivao sam, imao sam ovce, i vrt, i masline, čak sam i sadio vinograde na Susku, jer sam koncem 1980-tih na Strojarsko brodograđevnom fakultetu u Zagrebu magistrirao na temu Revitalizacija otoka Suska – pripovijeda Julijano:
– Susak me je fascinirao. To je bogom dani otok, ali treba ga kopati. Međutim, Suščani su svi otišli, odselili se mahom u SAD, jer nisu mogli na otoku živjeti. Vinogradi su propali, a onda smo na tom prelazu 1990-91. godine pronašli čovjeka koji je bio spreman investirati u novi vinograd. Posadili smo u dvije godine preko 30 000 sadnica četiri sorte vinove loze. Međutim, jasno da je to bilo teško raditi. Jer na otok treba sve donijeti. Pa smo iz Italije nosili sadnice na Lošinj, pa s Lošinja prevozili brodom na Susak, uz stalne probleme – ili je bura, ili je magla. A tamo nema ljudi. To je bila cijela jedna avantura, ali smo uspjeli posaditi lozu i još uvijek je tamo premda je prošlo 40 godina. Samo da je na otoku još ljudi koji bi to mogli raditi… Jer investitor je za orezivanje morao dovoditi ljude iz Italije, a to je jako skupo…
Osnovati Otočnu akademiju
Bio je aktivan i u Otočnom saboru, udruzi koja za cilj ima okupljanje i povezivanje svih otočana i prijatelja mora, s ciljem razvijanja otoka, zaštite prirode i kulturne baštine.
– Predložio sam da pokrenemo Otočnu akademiju koja bi sačuvala to stoljetno iskustvo naših otočana – od obrađivanja zemlje do izrade brodova, od psihologije, morala i svega skupa što su otočani morali prilagođavati zemlji i moru. Prije su neke stvari bile nezamislive, a danas su pod normalno. Recimo, nezamislivo je nekoć bilo da bi ti netko ukrao ovcu ili janje. To nije postojalo. Žao mi je da se takva ideja Otočne akademije ne može provesti, jer trebalo bi angažirati puno suradnika koji bi bili spremni ulagati svoje vrijeme, a ovo je organizacija koja nema novaca. No, kad bi bilo volje na nivou države, dalo bi se to organizirati – veli.
U potkrovlju njihove kuće biblioteka je s cijeli život skupljanom dokumentacijom, časopisima i knjigama o otocima Cresu i Lošinju, Jadranu, pomorstvu, brodogradnji, otočanima u emigraciji… Knjige daruje pomorskoj školi i muzeju. U Lošinjskom muzeju je i jedan ormar na kojem stoji pločica s ugraviranim imenom Julijano Sokolić, u kojem čuvaju 46 registratora s dokumentima iz lošinjske bogate pomorske i brodograditeljske prošlosti. Sve je to Julijano pedantno složio i razvrstao, skupio da bi buduće generacije istraživale i pisale o toj slavnoj prošlosti.
Vrhunac: 1869. godine preko 130 velikih lošinjskih jedrenjaka plovi cijelim svijetom
– Pomorska i brodograditeljska prošlost Lošinja je bogata, jer kad su ljudi došli na ovu škrtu zemlju od koje se jedva preživi, nije im bilo drugoga nego ići na more. Tako da je pomorstvo na Lošinju jako staro i uspješno, među najznačajnijima na Sredozemlju. Ovdje su se gradili jedrenjaci koji su mogli ići na sva mora i na oceane, a još od 1780. godine Mali Lošinj ima i pomorsku školu. U 19. stoljeću je Mali Lošinj postigao vrhunac brodogradnje jedrenjaka, tako da je 1869. godine imao u plovidbi preko 130 velikih jedrenjaka koji su plovili cijelim svijetom. To je značilo veliku komercijalnu snagu, Lošinjani su brodove gradili najviše za sebe. U tom zamahu brodogradnje u jednom trenutku bilo je funkciji čak 7 ili 8 brodogradilišta u ovoj lijepoj uvali zaklonjenoj od vjetrova i s dobrim padom obale tako da su se brodovi mogli lako porinuti u more – kazuje nam Sokolić.
– Budući da su Lošinjani plovili na tim brodovima, trebalo je radne snage i ovamo su dolazili ljudi sa drugih otoka: Silbe, Oliba, Cresa, Raba, Suska. I tako je Mali Lošinj postao najmnogoljudnije mjesto na otocima. Jedno vrijeme, oko 1850-tih imao je oko 6 000 stanovnika. U to vrijeme ovdje se gradilo po 20 velikih brodova godišnje. Osim Malog Lošinja, brodarstvo se jako razvilo i u Nerezinama, posebno između dva svjetska rata, tako da su oni imali preko četrdeset drvenih brodova na jedra, pa poslije i na motor. Kad je počeo 2. svjetski rat, mi smo bili pod Italijom, i sve se to brodovlje oduzelo za ratne potrebe, a 80 posto je potopljeno. A brodovi koji su preživjeli poslije rata su u Jugoslaviji oduzeti vlasnicima i nacionalizirani. Kako bi preživjeli, ljudi su emigrirali i tako su počela propadati otočka mjesta – sažimlje stoljeća pomorske i brodogradilišne povijesti Lošinja u razgovornu formu.
Ni Ljubljana, ni New York, već povratak na „svoj otok“
– Ljudi bježe s otoka, a vi ste sebi na otoku izgradili cijeli svijet, i dvije, zapravo tri karijere! – primjećujem.
– Kad sam završio fakultet, nudili su mi da ostanem u Ljubljani. A ja sam mislio, ako moram biti u Ljubljani, radije idem u New York. Jedne zime u Ljubljani nisam dva mjeseca vidio sunca. Ma bježi, vraćam se ja na svoj otok – prisjeća se.
– Je li vam lijepo živjeti na otoku? – pitam.
– Da. Moja obitelj je tu bila nekih 400 do 500 godina. Prema tome, sve su proučili i prošli i izdržali. Najvažnije je da u te ljude bio ugrađen optimizam. Uvijek su vjerovati da će biti bolje – kaže.
Znanost unutarnjeg mira i intimnog zadovoljstva
– I vi crpite energiju iz takvog optimizma? – pitam dalje. Odgovara supruga Mirjana:
– Da, on vam je veliki optimist. Nikad neće reći „Vidi kako kiša pada, grozno vrijeme“, nego „Vidi kako lijepo pada kiša, sad će trava narasti. On vam je takav tip.“ Puno je radio i dao je cijelog sebe za otoke i za Lošinj. Jako je pozitivna osoba koja nikad u čovjeku ne gleda ništa loše nego samo dobro. Ja mu nekad kažem da djeluje naivno jer vjeruje ljudima. Znate, jednom je netko za njega lijepo rekao da ne zna je li dobar od mudrosti ili mudar od dobrote.
No, i to je dio te otočke psihologije koju dr. Julijano Sokolić tako lijepo opisuje svojim djelima: “... koliko sreće znači svaki boljitak u privatnom i javnom životu ovim našim očevima, materama, nonićima i nonama po otočnom kamenjaru, naučenih od malena na svakojaka odricanja, na mukotrpan život, borbu s neimaštinom i bolestima, oskudnom zemljom i maloživom stokom, a uvijek vedri i optimistički raspoloženi, puni vjere u bolje sutra, čak i kada život i životno iskustvo drugačije kaže i nameće. Tu je čitava znanost unutrašnjeg mira i intimnog zadovoljstva, koje sve materijalno bogatstvo bijelog svijeta ne može nadomjestiti i pružiti. To je jedan filozofski sustav urednog života sa stoljetnim normama ponašanja i međuljudskih odnosa jednom danih i sačuvanih do današnjeg dana. Ljepota i zadovoljstvo života!“
Piše: Mladen Gerovac
Snimio: Leon Tiska
*Serijal tekstova “Čuvari hrvatske pomorske baštine” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
