U Zadru, gradu okupanom suncem i morem, gdje se miris soli miješa s povijesnim kamenom, živi čovjek čija strast prema drvenim brodovima budi uspomene na davno zaboravljena vremena. Tomislav Tičić, kapetan u duši i predsjednik udruge za istraživanje i zaštitu pomorske baštine Kanata, ne samo da plovi morima, već i kroz vrijeme, čuvajući dragocjeno nasljeđe pomorske tradicije od zaborava. A sa svojom gajetom “Baba Majo”, drvenim brodom neobične ljepote i sklada kojeg mu je sagradio betinski brodograditelj Mile Jadrešić, plijeni poglede kad god zaplovi.
Nakon mnogo godina provedenih na brodovima duge plovidbe, dipl. inženjer brodostrojarstva Tičić posljednjih pet godina predaje brodostrojarsku grupu predmeta u Pomorskoj školi u Zadru, prenoseći budućim generacijama pomoraca znanje, ali i poštovanje prema tradiciji, drvu i vještinama starih majstora.
“Bavim se morem i samo morem. Ničim drugim,” kaže zadovoljno, a njegova je životna priča protkana solju, vjetrom i mirisom drva, priča o obiteljskom i osobnom identitetu oblikovanom plimom i osekom.
Morem obilježen od malih nogu
“More se najprije počelo baviti sa mnom, a onda je sve drugo došlo samo po sebi,” priča Tičić, čiji su korijeni podijeljeni između očevog Paga, otoka ali mostom spojenog s kopnom, i majčine Kukljice na otoku Ugljanu, mjesta gdje je more način života:
“Biti na brodu i biti na moru je bila normalna stvar. Znači, ujutro nakon dizanja prvo se ide kupiti ako treba neki provijant, a onda se ide na more, na brod u ribolov.”
Rođen u Zadru prije 50 godina, odmalena je više gravitirao “morskom dijelu” obiteljskog nasljeđa, osjećajući jaču povezanost s ribarskom tradicijom majčine Kukljice nego s, kako kaže, očevim”paškim surovo stočarsko poljoprivrednim” zaleđem. Premda je i otac bio pomorac koji je do mirovine navigao kao upravitelj stroja na brodovima Tankerske plovidbe iz Zadra.
“Prvi kaić, prvo veslanje, prvo potapanje broda, prvo paljenje broda – to je sve doživljeno u Kukljici,” sjeća se živopisno tih formativnih trenutaka. Obitelj Blagdan s majčine strane imala je brodove svih veličina, od malog drvenog kaića “na usluzi djeci” do impozantne koče od 18 metara. Drveni brod “Atlant” kojim su ribarili djed i njegov brat prehranio je i školovao generacije obitelji.
Tičić nije imao niti pet godina kad je prvi puta samo zaplovio na obiteljskom kaiću:
“Mene su doslovno stavili u kaić, dali vesla, nogom gurnuli od rive i evo ti, sad se ti misli. Plovi ili potoni”
A kad je imao pet godina djed ga je prvi puta poveo sa sobom na kočarenje Atlantom na otvorenom moru iza Dugog otoka. Plovibe s djedom na Atlantu bile su dječaka formativno iskustvo.
“Atlant je brod na kojem sam ja odrastao,” kaže s nostalgijom i poštovanjem.
A onda je djed odlučio da obitelji treba i manji brod, gajeta, s kojom će se ići na kupanje, po drva ili u berbu maslina, za što je veliki Atlant ipak bio nespretan. Tako je djed naručio brod kod kalafata u Salima početkom 80-tih, a kad god bi odlazio kod kalafata sa sobom bi vodio unuka pa su zajedno promatrali kako nastaje drvena gajeta.
Fasciniran umijećem kalafata, dječak je upijao svaki detalj: “Didu stalno pitao kako se i zašto nešto radi, a on mi je strpljivo objašnjavao.”
Godinama kasnije studirao je brodostrojarstvo u Rijeci, a potom je zaplovio na brodovima duge plovidbe. Na jednoj takvoj dugoj plovidbi član posade bio je i brodomaketar Nenad Tešulov sa otoka Zlarina.
“U slobodno vrijeme u svojoj kabini on je radio na maketama. Dolazio sam kod njega i promatrao kako radi na maketama, pa smo pričali o tome što i kako radi. Onda smo kod izrade vjernog modela gajete s rebrima zajedno rješavali neke tehničke probleme, gdje se spojilo Tešulovljevo maketarsko iskustvo i moje znanje stečeno na Pomorskom fakultetu. Tako sam ja s tim rebrima i uz njega poslije posla i sam počeo raditi makete. Nikome od svojih nisam rekao da radim gajetu na brodu. A kad sam došao doma i stavio na stol gajetu, moji su ostali u čudu da otkud mi to. Napravio sam. Ti si napravio? E jesam! Ma niu mogli vjerovati. Jer sam temperamentan, uvijek nervozan, vatren, lud i maketarstvo u kojem je potrebna mirnoća i strpljenje im je bilo nespojivo sa mnom.” Bio je to početak dubljeg uranjanja u svijet minijaturnih brodova, nakon kojeg je uslijedila kupovina vlastitog alata i samostalno učenje i brušenje vještine brodomaketarstva.
Baba Majo: Gajeta rođena iz gubitka i ljubavi u brodogradilištu Mila Jadrešića
Ali nisu ga zanimali samo makete. Godinama je Tičić s čežnjom gledao staru betinsku gajetu iz 1920-ih ili 30-ih, vezanu uz djedovu gajetu u Kukljici, a koja je pripadala jednom njiohvom rođaku.
“To je bila prava betinka, 6.20 metara duga, široka skoro 2.40. Onako robusna, zaobljena, njome se moglo prevoziti i magarce i ovce. Bio je dogovor da ću kupiti od rođaka Rude tu gajetu kad bude vrijeme da ju više neće trebati, pa sam sanjao je o njenoj obnovi. Bio sam doveo u Kukljicu i betinskog kalafata Mila Jadrešića da procijeni stanje broda i koliko će trebati vremena i novaca da ju obnovi. Vidio sam u tome priliku da spasim komad žive povijesti koji mi je propadao pred očima. Kad sam ga doveo u Kuljicu rekao sam mu: ‘To je taj brod. Gledam ga otkako sam bio dite kako tu brod propada meni ispred očiju, na kraju će potonuti, a ovo je prilika da sačuvamo nešto što je stvarno vrijedno. Ovaj brod ima svoju prošlost, neku svoju priču, ima 80 godina, a to ne možeš s ničim kupiti”.
Do preuzimanja stare gajete tada nije došlo jer brod nije imao čiste vlasničke papire, a Tičić je opet krenuo na višemjesečnu plovidbu. Taman se vratio kući kad ga je posjetio rođak iz Kukljice s vijestima da je vlasnik gajete umro, a da je njegova obitelj staru gajetu digla na neku njivu iznad Kukljice.
“Zamolio me je da se raspitam kod mojih u Betini i na Murteru ako bi netko kupio tu staru gajetu pa je plastificirao da dalje ne propada. Na nesreću, ja sam se tek vratio na kopno nakon 4-5 mjeseci na brodu i trebalo mi je još pet-šest dana da se naspavam pa da profunkcioniram. A kad sam došao k sebi nazvao me pa kaće: “Zaboravi, ispilali su ju motornom pilom na komade.” Kad sam to čuio, mislio sam da će mi srce stati od tuge i bola. Dvije godine nisam mogao doći k sebi. Nakon par mjeseci sam išao vidjeti na Kukljicu što je ostalo od gajete. To su bili ovakvi komadi ispiljeni između svakog drugog rebra.”
Nakon dvije godine žalovanja za starom gajetom, Tičić je počeo razmišljati o tome da bi možda mogao dati napraviti novu gajetu po nacrtu uništene. Ponovno je potražio betinskog brodograditelja Milu Jadrešića i izložio mu plan da napravi gajetu koja će nositi duh izgubljene “Rudove gajete”, klasičnu “Filipicu”, kako su zvali prepoznatljive gajete majstora iz obitelji Filipi.
“Moje zadnje pitanje Mili je bilo: “Nemojte mislili da vas nešto potcjenujem, ali jeste li radili nekad brod takvih linija, jer se brodovi takvih linija više ne rade, gajeta sad sasvim drugačije izgleda.” Jadrešićev me samo pogledao i britko odgovorio: “Sve što sam do sada radio, sve odbacujemo. Počinjemo od nule. Radimo novi polumodel, nove šablone, novi nacrt. Ništa se ti ne brini.” Bio je to skok u nepoznato, odluka da se ne kopira, nego da se iznova stvori brod temeljen na sjećanju i poštovanju prema starim linijama.”
Gradnja je bila proces koji je trajao tri duge godine – od prve skice, pomne razrade nacrta, nabave kvalitetnog drva, pa sve do samog čina stvaranja u škveru i konačnog porinuća u svibnju 2018. godine.
Brod je dobio ime Baba Majo, kao nježnu posvetu baki. “U Kukljici mater zovu ‘Majo’. Moja mater i njena dva brata su svoju mater zvali ‘Majo’. A ja sam je onda shodno tome zvao Baba Majo. Kad je trebalo dati ime mojoj gajeti, jednostavno nisam imao drugo, sve drugo ne bi imalo smisla. Moja baba Majo je živa, ima 92 godine, prebire masline, i bilo je jako sretna kad je čula da ću gajetu nazvati po njoj,” objašnjava Tičić s toplinom.
Kanata: Okupljanje zaljubljenika i novi vjetar u jedra tradicijskih drvenih brodova Zadra i županije
Kad je gajeta završena prvo je bila u Kukljici, a potom u Zadru, kako bi Tičić mogao što više vremena provoditi na njoj. Gajeta Baba Majo s posadom nastupa na regatama tradicijskih brodova s odličnim rezultatima, primjerice na regati Latinsko idro u Betini 2023. je pobijedila.
Dolazak gajete Babe Majo u zadarski akvatorij nije bio usamljen slučaj. Gotovo istovremeno, Ivan Crljenko dovezao je svoju gajetu iz Betine, profesor Nikola Vuletić kupio je svoju u Murteru, a braća Joso i Ljubo Zrilić iz brodogradilišta Filipi iz Sukošana pronašli su, obnovili i s ponosom vratili u obiteljsko okrilje gajetu koju je njihov djed napravio. Stvorila setako na području Zadra “kritična masa”, skupina pojedinaca povezanih istom strašću, osjećajem da se nešto mora poduzeti.
“U Zadru nismo imali udrugu tog tipa koja bi možda približila more ovom gradu, malo osvijestila i objasnila bit i značaj drvenog broda,” kaže Tičić. Osjećali su prazninu i potrebu za organiziranim djelovanjem. Potaknuti i sugestijama prof. Roberta Mohovića s Pomorskog fakulteta u Rijeci, koji je Zadar pomalo kritički nazvao “crnom rupom” po pitanju očuvanja pomorske baštine, ideja o udruzi počela se konkretizirati. Ključni trenutak bio je susret s Katarinom Batur, profesoricom s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Njoj je Damir Vicković (poznat po serijalu “Brodovi hranitelji” snimanom s Bernardom Dovranićem) ponudio preuzimanje njegove, tada manje aktivne, udruge Jargola, osnovane 2009. godine. Bio je to sretan spoj okolnosti.
“Preuzeli smo udrugu, promijenili ime i upravni odbor i osnovali Kanatu. Pravno smo nasljednici Jargole,” objašnjava Tičić. Simbolično, preuzeli su postojeću strukturu kako bi gradili na starim temeljima, ali s novom energijom i vizijom. Ime “Kanata” odabrano je jer označava slavlje nakon obavljenog velikog posla, poput porinuća broda – savršeno ime za udrugu koja slavi ponovno rođenje tradicije.
Udruga Kanata, aktivna u sadašnjem sastavu od zime 2022., okupila je četrdesetak članova – šaroliko društvo koje uključuje profesore, arheologe, brodograditelje (poput braće Zrilić čiji škver u Sukošanu postaje važno uporište), ali i entuzijaste raznih drugih profesija. Sve ih veže ista neraskidiva ljubav prema moru, drvenom brodu i tradiciji. “Ja jesam predsjednik, ali mi smo tu svi ravnopravni,” naglašava Tičić timski duh udruge.
Njihov cilj je jasan i ambiciozan: sačuvati ono što se još sačuvati da od bogate pomorske baštine zadarskog kraja. “Jedan veliki dio smo izgubili, ali uvijek postoji nešto. Ajmo to sačuvati, vidjeti kako možemo,” poručuje Tičić. Kroz organizaciju događanja poput regate tradicijskih brodova “Zadar na idra”, koja se održava kao dio proslave duge tradicije Zadarske koke (u suradnji s JK Uskok, čiju podršku Tičić iznimno cijeni), kroz radionice za djecu i odrasle, te redovitim sudjelovanjem na smotrama i regatama tradicijskih brodova diljem Jadrana (gdje je Baba Majo s Tičićem za timunom lani trijumfirala na prestižnom Latinskom idru u Murteru), Kanata aktivno radi na vraćanju drvenih brodova i vještine jedrenja latinskim jedrom u fokus javnosti.
Vizija udruge Kanata proteže se dalje od mora, sve do srca Zadra. Tomislav Tičić s entuzijazmom govori o revitalizaciji Foše, povijesne luke, u živući muzej tradicijskih brodova.
“Zamislite,” kaže, “Fošu kao pozornicu na kojoj oživljavaju priče o brodovima i ljudima, o pekama iz Iža, vinu iz Kukljice i ribi s Dugog otoka.”
Njegov san je Foša kao mjesto gdje se prošlost susreće sa sadašnjošću, gdje gajete ponosno plove, a posjetitelji udišu miris povijesti. Još jedan san mu je škola jedrenja za djecu. “Djeca su budućnost,” naglašava, “i moramo im prenijeti ljubav prema moru i vještinu jedrenja. To je naša obaveza.” Jer, kako kaže, posjedovati tradicijski brod je jedno, ali znati njime upravljati snagom vjetra, to je umijeće koje se mora učiti i čuvati.
Izazovi očuvanja: Između tradicije i suvremenosti
Put očuvanja pomorske baštine popločan je brojnim izazovima, a entuzijazam članova Kanate često se sudara s grubom stvarnošću. Najveći problem, koji prijeti samom opstanku zanata, jest kronični nedostatak kalafata – majstora drvene brodogradnje.
“Ljudi koji su brodograditelji uglavnom su izučili zanat kod nekog starog majstora, poput Marka Bašića u Murteru, ili su samouki,” objašnjava Tičić. Formalnog obrazovanja gotovo da i nema, a mladi se teško odlučuju za ovaj fizički zahtjevan i neizvjestan posao. Posljedice su višestruke: ne samo da su cijene rada malobrojnih preostalih majstora visoke, već prijeti i potpuni gubitak neprocjenjivih znanja i vještina.
Uz drastičan porast cijena drvne građe (oko 150% u posljednjih nekoliko godina), održavanje drvenog broda postaje financijski teret koji mnogi vlasnici ne mogu podnijeti. Stoga se mnogi, teška srca, odlučuju za plastifikaciju – prekrivanje drvenog trupa plastikom, što produžuje vijek trajanja, ali uništava autentičnost i dušu broda.
“Mi smo radili popis stvarnog stanja po našim lučicama te smo našli da ima još jako puno drvenih brodova, oko 300 do 400 na području Zadra i županije. Ima posla za drvene brodograditelje, ali jednostavno…” zastaje Tičić. Problem je sustavni. “Treba na razini države riješiti problem, stimulirati upis u kalafatske škole, osigurati dovoljno posla i dugoročnu perspektivu da mladi vide budućnost u tom zanatu,” smatra Tičić, povlačeći paralele s Norveškom, Danskom ili Francuskom gdje postoji snažna državna potpora očuvanju pomorske baštine i gdje su uspjeli zatvoriti krug – sačuvali su brodove, imaju mlade brodograditelje i financijsku podršku. Kod nas je, kaže, sve još uvijek uglavnom na leđima entuzijazma pojedinaca i udruga.
Dodatni udarac zadaje i praksa “scrapinga” – sustavnog uništavanja starih (često drvenih) ribarskih brodova uz državne i EU poticaje, kao mjera smanjenja ribolovne flote. “Tu država nije prepoznala da se uništavaju brodovi koji su dio nacionalnog blaga, poput našeg Atlanta, broda iz 1908. Moglo se od njega napraviti nešto kao što je lošinjski loger Nerezinac,” s gorčinom konstatira Tičić, svjedok kako se povijest legalno reže i pretvara u otpad. “Brodovi se rađaju i umiru, ali postoje situacije i brodovi koje je trebalo sačuvati kao nacionalno blago.”
Unutar same zajednice vlasnika tradicijskih brodova vode se žive rasprave o tome koliko “ortodoksan” treba biti u očuvanju tradicije. Najviše polemike izazivaju jedra. Dok dio zajednice, zagovara povratak na tradicionalna platnena jedra od idrine (pamuka), Tičić i mnogi drugi su pragmatičniji.
“Naš cilj je prvo sačuvati drveni brod, a drugo sačuvati umijeće jedrenja latinskim jedrom. Jedro od idrine je pri tom cilju veliki teret,” objašnjava realne probleme. “Recimo, noćas je pala kiša. Ja sam u Zadru, brod mi je u Sukošanu. Trebam sjesti u auto, ići tamo, jedro otvoriti i sušiti ga. Ako ga ostavim par dana, doći će plijesan, počet će trunuti. Kako ću ga skidati i sušiti svaki put kad padne kiše … Pa moje jedro ima 28 kvadrata!” Uz to, takva jedra se istežu, gube formu i teža su za rukovanje, što može biti i sigurnosni rizik. “Ne vidim pri ovom tempu života kako je to meni osobno spojivo.”
Njegova Baba Majo zato ima jedro od dakrona, sintetičkog materijala koji je u upotrebi već desetljećima i sam po sebi postaje dio novije tradicije, ali krojeno s vertikalnim šavovima (ferama) kako bi vizualno bilo što sličnije starinskom. Konopi su pak sukani, a oprema na palubi drvena ili čelična, bez moderne plastike. To je kompromis.
“Ajmo graditi stvari malim koracima. Riješimo prvo konope, opremu poput plastičnih bocela ili gumenih pajeta, pa ćemo doći i do jedra,” predlaže Tičić pristup postupnog približavanja idealu. Priznaje da je to “filozofsko pitanje”, kako je jednom rekao prof. Vladimir Skračić – gdje povući crtu tradicije? Hoćemo li opet mazati brodove katranom? Rasprava je stalna, ali važno je da postoji dijalog i svijest o kompleksnosti teme.
Tradicija može biti uzbudljiva mladima
Unatoč svim izazovima – nedostatku majstora, visokim troškovima, birokratskim preprekama i filozofskim dilemama – Tomislav Tičić i četrdesetak članova Kanate ne posustaju. Njihov rad nije samo hobi ili nostalgija; to je misija očuvanja dijela identiteta Zadra i Dalmacije.
Kroz regate poput “Zadar na idra”, radionice za djecu koje planiraju, ambiciozne planove za Fošu kao živu pomorsku pozornicu i neumorno zagovaranje kod institucija, oni tkaju novu pomorsku priču Zadra. Priču koja poštuje slavnu prošlost, ali hrabro jedri prema budućnosti. Uspjeli su, uz pomoć donacije Tankerske plovidbe, opremiti još jednu gajetu latinskim jedrom po tradicijskim principima, šireći flotu i duh zajedništva. Veslačka regata gajetama u Preku, koju su pokrenuli uz podršku lokalne turističke zajednice, već drugu godinu zaredom privlači sve više mladih posada, dokazujući da tradicija može biti itekako živa i uzbudljiva.
Piše: Mladen Gerovac
*Serijal tekstova “Čuvari hrvatske pomorske baštine” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
