Attenzione! Tempesta! Tempesta! Upozorava nas svakih pola sata brodski VHF radio na meteo-kanalu za pomorce. Znamo! Znamo! Oluja. I to ona najjača. Blizu 10 bofora vjetra i mora. Na granici orkana. Tučemo se s tim već gotovo dva dana, i brod i mi. Digitalni mjerač pokazuje 65 čvorova vjetra na udare. Vučemo se što bliže obali da smanjimo ekstremnu visinu vala od 8-9 metara.
Ploviti se mora, ali mora se i sačuvati brod
Petorica nas je na novom 15-metarskom luksuznom Benetauu. Brod smo preuzeli prije dva tjedna u Antibesu, najvećoj marini francuske Azurne obale da ga oko Italije – preko Tirena, Jonskog mora i Jadrana – prevezemo i predamo vlasniku u Visu. I to ovako lijepog novog i neoštećenog. I sada se svim snagama trudimo da to i učinimo. Iza nas je Mesinski tjesnac i cijeli “potplat” talijanske čizme. Sada osvajamo Kalabriju rt po rt. Nikako proći Capo di Rizzuto. Čini nam se da satima stojimo na istom mjestu. Već pada noć, a vrijeme je više nego opako. Na Apeninima – snijeg, u sjevernoj Italiji poplave, na moru – pakao.
Gledamo nautičku kartu. Pred nama je 90 milja do svjetionika Santa Maria di Leuca na ulazu u Jadran. I to pučinom preko duboko u kopno uvučenog Tarantskog zaljeva. Dakle s još više vjetra i vala, i to ravno u bok. Nema šanse. Ploviti se mora, ali mora se i sačuvati brod. Već nas je tako u Tirenu žestoki francuski Mistral natjerao da se baš za blagdan zaštitnika pomoraca Sv. Nikole sklonimo u marinu-tvrđavu Nettuno, nedaleko Anzija.
Sada naša luka spasa mora biti Crotone. Luka u kojoj nikad nismo bili, i ne znamo što nas čeka jer nemamo ni peljara ni njenoga plana. S maksimalno skraćenim jedrima bordižamo u vjetar i val. Vjetar urliče. More nas šiba. Iscrpljeni smo, mokri i promrzli. Oči su nam pune soli. Kad se brod popne na val onih par sekundi mahnito među svjetlima grada tražimo crveno i zeleno na ulazu u luku. Kad brod potone između dva vala – ništa. Tama. Urlik mora i vjetra. A onda opet par sekundi “prosvjetljenja” na vrhu vala. Mahnitog zurenja kroz maglicu i sol. Što je ono bilo?! Lungo mare, plaža, grebeni, lukobran …
Ostali smo živi!
Strepimo od grote, pličine … Odjednom, zeleno! Već smo na njemu. Pred provom su grote. Brzo okret u vjetar. Eno i crvenog, pokrivalo ga je zeleno. Ponovo okret u vjetar. Sve bokobrane na desni bok. Odmah iza svjetla – gat benzinske pumpe. Vjetar nas silovito pritišće na obješene auto-gume, na debele hrđave lance … Srećom tu su bokobrani. Spas! Vežemo krmu, pramac, špring … Smirujemo brod, i sebe: ostali smo živi!
Sve se ovo događalo prije 20 godina. A ljudi su ovim i jadranskim rutama brodili već prije 2000 , 3000 pa i 4000 godina. Kako li je bilo tim drevnim moreplovcima u ovakvim situacijama? Bez kompasa, svjetionika i nautičkih karata. Bez prognoze i sigurne luke. Na brodovima koji su s tadašnjim križnim jedrom mogli ploviti samo niz vjetar. I veslima koja u takvoj situaciji mogla biti samo smetnja.
Antička plovidba uz obalu i u kratkim rutama
U ta stara vremena zato se izbjegavalo ploviti u hladno doba godine. Plovidbena sezona počinjala je u proljeće i završavala početkom jeseni. Još i danas ljudi na našim otocima znaju kazati: “Plovidba počinje tek kada smokva baci treći list!”.
Najčešće se plovilo uz obalu i kratkim rutama. Prvaci duge i noćne plovidbe bili su Feničani. Za njima su došli Grci, Rimljani, Histri, Liburni i ostali drevni moreplovci. Da su se u svoje vrijeme zatekli u našoj situaciji kod Kalabrije, ne bi im preostalo drugo, već da ih vjetar ponese prema Peloponezu, Kefaloniji, Itaki … Tako je i nastala Homerova Odiseja, a i dobar dio grčke mitologije. Surova je istina je da su mnogi tadašnji moreplovci zajedno s brodovima završili na morskom dnu. I u Sredozemlju i u Jadranu.
Jadran je zapravo bio idealan za tadašnje mogućnosti plovidbe. Posebno ova naša istočna obala s mnoštvom otoka, zaljeva, uvala, zakloništa. Mnogim je uvalama iz tih davnih vremena ostao naziv porat – od latinski portus , što znači luka. Primjerice na Krku, na Susku, u Ustrinskom zaljevu na Cresu, na Biševu, na Šćedru, pa i pod Velebitom kod Lukovog Šugarja.
Ali plovidba između kopna i otoka je dvosjekli mač. Zbog naleta bure i iznenadne nevere tadašnji brod začas bi se našao između “čekića i nakovnja”, između vjetra i kopna ili hridi što je za mnoge završilo kobno. Jer i razloga za plovidbu ovim dijelom Jadrana bilo je mnogo. O svemu svjedoče sadržaji tisuća i tisuća amfora i raznog drugog tereta koje su potonuli antički brodovi iskrcali iz svojih utroba na dno Jadrana.
Navigare necesse est, vivere non est necesse – ploviti se mora, živjeti se ne mora, izreka je rimskog vojskovođe Gneja Pompeja. Ploviti se mora – maksima je i današnjih nautičara kojima je to stil života. A nekada davno bila je to mnogima – smrtna presuda.
Svaka olupina na dnu Jadrana krije jedan takav kraj plovidbe bez kompasa, svjetionika i nautičkih karata. Na tadašnjem brodu za koji bismo danas rekli da ima “smanjene manevarske sposobnosti”. Drame drevnih moreplovaca potonulih lađa ostat će zauvijek neispričane priče. Što li sve leži na morskom dnu iznad kojeg danas uživamo krstareći od uvale do uvale, od marine do marine– ostat će vječni misterij.
PUNTA PLANKA: Najzloglasniji rt starih pomoraca
Punta Planka kod Rogoznice središnja je razdjelnica Jadrana. Najisturenija je točka jadranske obale, pred njom je sve do Italije samo pučina. Ovo je mjesto vremenski i morski fenomen. Na Planki su oduvijek vjetrovi najžešći, struje najjače, valovi najpogibeljniji, jer ona je mjesto orkanskih sudara bure i juga. Stoga je postala najpoznatije grobište ilirskih liburna, grčkih i rimskih galija i brojnih moreplovaca čije je kosti more kroz vjekove sasvim rastočilo.
Stari Grci zvali su ga Diomedov rt, ovdje su mu podigli svetište i prinosili žrtve, jer Diomed je bio taj božanski izabranik kojega je su i bog mora Posejdon i bog vjetra Eol odabrali da smiruje oluje i spašava moreplovce … Diomodovog svetišta danas nema, ali tu stoji crkvica posvećena biskupu Ivanu Trogirskom, jer legenda kaže da je taj svetac ovdje na Planki 1062. godine hodajući po moru i smirujući oluju spasio ugarskog kralja Kolomona, njegov brod i cijelu posadu.
Osim što su ovdje oluje najjače, ovdje je i nebo najbistrije. Zato ga posebno cijene fanovi dobre fotografije – dolje bijesno more a gore Mliječna staza u punom sjaju. Ekipa Šibenik-meteo tima nedavno je ovdje postavila kameru pa se Planka može vidjeti uživo na Youtube kanalu.
DREVNA NAVIGACIJA: Plovidba putem zvijezda, prsta, štapa i ptica
Antički pomorci plovili su tako da uvijek imaju na oku obalu, a za duže rute i plovidbu noću orijentacija su im bile zvijezde. Najpovoljnije vrijeme za motrenje zvijezda je sumrak i svitanje dok se još dobro vidi morski obzor. Za izračun služili su se prstima na ruci. Debljina srednjeg prsta bila su dva stupnja na sferi neba, širina šake osam stupnjeva, razmak između raširenog palca i kažiprsta 15 stupnjeva, a razmak između palca i malog prsta – 22 stupnja. Kasnije su imali štap čiji su vrh uzdignutom rukom uperili na zvijezdu odabranu za orijentaciju. Pri tom je najbliži zarez na štapu poravnat s horizontom. Prema broju zareza izračunali bi poziciju broda.
Prije zvijezda stari moreplovci bi se na debelom moru i noću služili pticama. Pustili bi iz kaveza jato ptica pa bi pratili u kojem su smjeru odletjele. Tamo je bilo kopno i tamo bi usmjerili brod. Ako bi se vratile znali su da je kopno još daleko, pa bi postupak ponavljali.
Piše: Mladen Gerovac
Naslovna ilustracija: Panično veslanje na antičkom brodu, sa slike Odisej i Polifem Arnolda Böcklina iz 1896 godine / Izvor: Wikimedia
