Ono što su u Egiptu piramide i faraoni, u Parizu Notre Dame i Eiffelov toranj, to su u Betini Muzej drvene brodogradnje i lučica prepuna tradicijskih barki. U Betinu se ne ide samo turistički „na more“ ili na vez u ovdašnju lijepu marinu, u Betinu se dolazi kao u povijesno svetište – na jedno od najznačajnijih izvorišta hrvatske pomorske baštine i posebno drevne drvene brodogradnje.
Na to upućuje već skulptura u betinskoj lučici – dječak s barkom u ruci na impozantnom kamenom postamentu na kojem je za sva vremena uklesano: „Od tri sina ča ih rodi mati – jedan težak a tri kalafati. Zato judi, istina je živa, u Betini da i brokva pliva.“
Evo i nas u tom svetištu gdje se čuva ovo otajstvo hrvatske pomorske baštine – u glasovitom Muzeju betinske drvene brodogradnje. Njegovim kućnim postavom i otvorenim dijelom vode nas ravnateljica Muzeja Kate Šikić Čubrić i voditeljica marketinga Mirela Bilić. S njima je inače ovdje i kustosica Sandra Barešin, ali je u vrijeme našeg posjeta radila poslijepodnevnu smjenu. No, kada je riječ o „radnom kolektivu“ muzeja, Kate i Mirela kažu nam da ih za veće i zahtjevnije posjete nema dovoljno. U pomoć im tada priskaču mještani – ljudi iz Udruge „Betinska gajeta 1740“, članovi mjesnog KUD-a Zora, brodograditelji i vlasnici tradicijskih brodova. Jer s muzejom živi cijelo mjesto.
Betinjani se ponose svojim muzejom
A kako drugačije kada je muzej živo svjedočanstvo o životu i tradiciji i njih samih i njihovih predaka. Tu poruku nosi već i sam arhitektonski izgled muzeja, i izvana i iznutra. Zgrada je na mjestu gdje su stajale dvije stare kuće a između njih je bilo otvoreno dvorište s domaćim životinjama u prizemlju. Unutrašnjost muzeja uređena je savršeno funkcionalno i oku ugodno u drvu i kamenu. Arhitektonski projekt djelo je šibenskog arhitekta Tomislava Krajine. Muzejski ambijent je protkan i prikladnom zvučnom podlogom – cijelo se vrijeme u pozadini čuje lokalna glazba i glasanje galebova. Betinjani se ponose svojim muzejom. Kad im dođu gosti ili prijatelji, dovedu ih u muzej da im pokažu ovu cijelu storiju o gajeti i betinskoj drvenoj brodogradnji.
„Sve je krenulo 1998. godine kada je, u organizaciji lokalne zajednice i uz potporu državnih institucija, održan stručni skup „Betina – baštinik drvene brodogradnje“, započinje priču ravnateljica Kate Šikić Čubrić. Te je godine bilo i prvo Latinsko idro u Murteru. A godinu prije bila je javnosti predstavljena i replika Condure Croatice.“ Ministarstvo kulture je 23. lipnja 2015. proglasilo tradicijsku posebnost Betine i umijeće gradnje betinske gajete zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom, te je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Gajeta – član obitelji
Utvrđeno je da povijesni kontinuitet tog umijeća datira iz sredine 18. stoljeća, kad se u Betinu doselio korčulanski brodograditelj Paško Filipi i sa svojim sinovima utemeljio brodogradilište. Iz tog prvog brodogradilišta proizišli su majstori koji su osnovali brojna brodogradilišta duž cijele sjeverne Dalmacije, a tradicija gradnje betinske gajete prenosila se generacijski, unutar obitelji. Betinska gajeta je izvorno težački teretni brod za prijevoz alata, životinja, plodova, a bila je i ribarski brod za vlastite potrebe. Gajeta je bila i obiteljski brod, a svi članovi obitelji, i žene i djeca i starci, morali su znati njome upravljati. Betinska brodogradnja ima svoje specifičnosti u odnosu na druge brodogradnje: hvatišta vesala (sohe) karakterističnog su “U” oblika, prepoznatljiv detalj je i istaka na pramcu, koja olakšava ukrcaj i iskrcaj posebice na nepristupačnim, stjenovitim dijelovima obale. Posebnost je i “kantun na mankulu”, što je najteži dio broda za izradu.
„Iste te 2015. godine otvoren je i muzej, nastavlja priču ravnateljica. „Cijeli ovaj projekt napravili smo pod vodstvom Muzeja grada Šibenika. Kad su počeli prikupljati predmete za ovaj muzej, radila sam kao kustos pripravnik u Muzeju grada Šibenika, pod mentorstvom profesora Jadrana Kale“, veli Kate i vodi nas etažama muzeja:
„Muzej je ima ukupno oko 250 kvadrata izložbenog prostora. U prizemlju imamo prostor za privremene izložbe. Ovdje je sada izložba o Modravama. To je posjed stanovnika Betine i Murtera na krškoj prevlaci između Vranskog jezera i mora s maslinicima. Ova izložba je o vremenu prije toga, od 15. do 19. stoljeća. Na kartama se može iščitati cijela povijest vlasništva, promjena granica …“
Kovači i drvodjelci – ruku pod ruku
Na odmorištu, između dvije etaže pažnju nam privlači stijeg s impozantnom bordo zastavom, obrubljenom žutom trakom i sa slikom sveca koji drži dijete u naručju.
„U Betini od davnih vremena postoj Bratovština svetog Josipa. Brojni brodograditelji bili su članovi te bratovštine, pa smo zato stavili ovu zastavu sa zavjetnom slikom svetog Josipa, zaštitnika drvodjelaca, pa potom i brodograditelja“, tumači Kate i vodi nas dalje:
„Ovdje je predstavljen kovački zanat. Brodograditelji i kovači uvijek su išli jedni uz druge. Kovači, ne samo da su stvarali alate za brodograditelje, već su radili i brodske okove, sidra, čavle … Sve je to nekad rađeno u kovačnicama. U Betini je nekoć bilo čak pet kovačkih radionica … Gore imamo središnju galeriju s brodskom opremom, na dvije etaže su brodograditeljski alati i sve vezano uz brodogradnju, a u drugom dijelu je etnografski dio gdje se vidi za što se sve brod koristio u ribarstvu, poljoprivredi. Svi alati su donacija mještana Betine …“
Dopunjeno izdanje Rječnika betinskih brodograditelja
Među alatima ističe se pila za rezanje dasaka od hrastovih trupaca. Tu pilu „od milja“ zovu mučenica, a pravi joj je stari naziv – šegun. U većim škverovima, kakvi su bili na Korčuli, piljenje trupaca pilom mučenicom bila je posebna struka. Ti su se ljudi nazivali šegaduri. A tu je i specijalni alat s kojim su se ispravljali iskrivljeni zubi šegunu.
„Očuvanje tih i ostalih izraza, tog posebnog jezika također je jako važno“, naglašava ravnateljica Kate Šikić Čubrić:
„Pokojni akademik Goran Filipi je napravio 1997. godine rječnik betinske brodogradnje. I tu je popisao sve termine. Taj je rječnik vrlo brzo rasprodan. Sada pripremamo drugo izdanje, ali dopunjeno. Jer je autor prije smrti napravio izmjene i dopune baš prema predmetima koje smo pronašli i uvrstili u muzejski postav.“
Brodograditeljske tajne zanata
Dolazimo do dijela gdje su predstavljene vrste drveta koje su koristili brodograditelji. Pa se tako na panoima može iščitati da su se dijelovi konstrukcije radili od hrasta i brijesta, a ponekad i od crnike (primorskog hrasta), bor je bio za palubu i oplatu, jasen za vesla, od bademovog drveta radile su se sohe … Murva je također trajno drvo koje dobro podnosi vodu.
„Pravi meštar će drvo najprije osušiti i pripremiti da ne bi kasnije došlo do pucanja ili rastezanja. Zato je drvo, kada se raspililo, trebalo konzervirati držanjem u moru, u jarulama i u blatu. Tako je drvo moglo stajati konzervirano godinama, ništa mu se strukturno ne bi dogodilo,“ opisuje ravnateljica i vodi nas u sobu brodograditeljskih tajni.
„Tu su šablone i polumodeli. One otkrivaju tajne zanata koje su se nekad jako čuvale. Radi se o samoj konstrukciji broda, o izradi nacrta za konstrukciju. Ako ste znali napraviti nacrt za brod, znali ste napraviti sve. Nisu svi brodograditelji znali crtati. Ovo je metoda crtanja brodskih linija pomoću buške, daščice i šesta. Na taj način se radilo do sredine 20. stoljeća …“
Ženska regata Dlan i veslo
Budući da su žitelji otoka Murtera bili težaci, gajetam se plovilo do Modrava i Kornata kako bi radili na polju. Kad ne bi bilo vjetra, veslali su, zajedno i žene i muškarci. Prosječna brzina gajete na vesla je 3 milje na sat. Tako se nekad veslalo. Danas je ta brzina manja, jer nitko više ne vesla kad ide u polje, tako da se ta vještina izgubila. Ali tradicija se njeguje. Svake godine u kolovozu u Betini se održava ženska veslačka regata pod nazivom Dlan i veslo, na kojoj je jedne godine sudjelovalo čak 18 ekipa. Vesla i ravnateljica muzeja Kate Šikić Čubrić, i sama Murterka s obiteljskom poviješću u kojoj je gajeta bila važna. I njena je baka veslala na Kornate gdje je nadničarila:
„Mi danas kad veslamo na tim regatama moramo uložiti puno više napora i fizičke snage da taj brod ide dobro. Kad gledamo stare snimke, čini nam se da su te naše stare veslačice to činile puno lakše, imale su tako dobru tehniku veslanja da se čini kao da se ne umaraju,“ veli Kate.
Regata Za dušu i tilo
Tradicija gajete živi i kroz jedriličarske regate tradicijskih barki. U Betini je to popularna regata Za dušu i tilo koja je krenula 2002. godine. Tadašnji direktor Turističke zajednice Eugen Šandrić dao joj je taj naziv da to ne bude samo jedrenje i natjecanje, već da tu bude i malo romantike.
Jesu li jedra i konopi od autentičnih materijala, pitamo? O tome smo razgovarali i s profesorom Robertom Mohovićem, predsjednikom Koordinacije udruga za očuvanje i revitalizaciju baštine Kvarnera i Istre.
„Donekle se slažemo s prijedlozima s Kvarnera i Istre“, ističe ravnateljica muzeja Kate Šikić Čubrić:
„Konopi i jedra od tradicijskih materijala nisu jednostavni za održavanje niti za korištenje. Platneno jedro morate skidati nakon svake upotrebe. Isto tako konopi od tradicijskog materijala trunu kad su izloženi kiši i moru. Moje je mišljenje da bi trebalo težiti tome da nalikuju tradicijskim materijalima i bojama, ali da to budu materijali koji će trajati. Jer, ako živu baštinu strogo muzealiziramo, takva će se teško prenijeti na buduće generacije. Zato treba naći neki kompromis. Ovo je zapravo sve u rukama volontera i zaljubljenika u kulturnu baštinu i dok oni imaju volje jedriti i natjecati se, to će i živjeti. Ako stavite jedra od neke tkanine, takvo jedro je teško i s njim se ne možete natjecati. S druge strane, imate istinske zaljubljenike u tradiciju i oni plove s platnenim jedrima. Profesor Robert Mohović je u osmom mjesecu kod nas držao predavanje baš o korištenju suvremenih materijala. Kolege iz Kvarnera i Istre dolaze kod nas na regatu Za dušu i tilo i Latinsko idro. Svake godine odlazimo na Forum pomorskih muzeja koji se održava diljem država Mediterana, zajedno s predstavnicima iz Ekomuzeja Batana iz Rovinja, DUBoaka iz Malinske, Pomorskog i povijesnog muzeja iz Rijeke i Pomorskog muzeja u Splitu. “
Dan brganje
U dijelu muzeja gdje se predstavlja način korištenja betinske gajete izložena je i posebna naprava brganja za lov na školjke koja se vuče za brodom. Ravnateljica nam opisuje i taj dio održavanja tradicije:
„Najviše se naših posjeda nalazi preko Murterskog kanala, koji je nekoć bio pun školjaka. Nazubljeni donji dio brganje struže po pjeskovitom dnu i u mrežu ulaze školjke. Pa bi naši preci, na putu do svojih modravskih posjeda bacili mrežu i uhvatili si ručak za taj dan. Školjke bi samo bacili na vatru i gotov je ručak za par minuta. Nije to bilo jelo za svaki dan. Češće su jeli samo šaku suhih smokava ili koju slanu srdelu. Svakako se može reći da su jeli više školjaka nego ribe. U spomen na to u Betini se već više od 40 godina održava prve nedjelje u 8. mjesecu fešta Dan brganje. To je jedna od najstarijih takvih fešti na Jadranu. Govori se o školjkama, pripremaju se školjke, organizira se nastup zvijezde estrade i vatromet u ponoć. Prava fešta.“
Video igra Betinski brodograditelj
Dolazimo do konzole s video igrom Betinski brodograditelj. „Igračima se na ekranu nude svi dijelovi za gradnju broda pod starim lokalnim nazivljem, a oni ih trebaju složiti u brod ispravnim redom“, pokazuje nam Kate princip igre. „Stavili ste najprije kolumbu, aštu, a onda idu rebra … Na kraju se dobije slika broda koji zaplovi. Bilježi se vrijeme koliko je kome trebalo da sastavi brod, pa se vidi redoslijed po brzini odnosno rangu uspješnosti. Djeca su tu dolazila danima, natjecala se tko će biti brži i tako su naučila sve kompletno kako se gradi brod. Predlošci za ovu i sve animacije koje imamo jesu od gajete Cicibela. I izložena maketa napravljena je po uzoru na Cicibelu.“
Priča o Cicibeli
Gajetu Cicibelu je Ministarstva kulture RH 2017. proglasilo pokretnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske. Cicibela je primjer izvornog tipa betinske gajete, ravne kolombe, robusnog i vrlo stabilnog broda. Duga je 7,70 metra, široka 2,80 metra, visine 1,00 metar, bruto tonaže 2,67 tona. Izgrađena je 1931. godine u škveru kalafata Šime Filipija – Tošulova.
„Njena obnova trajala je desetak godina“, kaže Kate: „O tome je brinuo njen vlasnik Marino Mijat u dogovoru s poznatim pokojnim brodograditeljem Čedomirom Burtinom Ćirom, a drvo je donirano. Obnovljena Cicibela porinuta je 2013. godine. Tada je osnovana i Udruga „Betinska gajeta 1740. koja je potom zajedno s općinskim vlastima pokrenula osnivanje Muzeja betinske drvene brodogradnje. Cicibela je ujedno i prvi izložak u lučici, u dijelu muzeja na otvorenom. I dalje je vlasništvo Marina Mijata, koji o njoj brine“, zaključuje kućni dio priče ravnateljica muzeja Kate Šikić Čubrić.
Betinska lučica
Ovdje vodstvo i priču preuzima Mirela Bilić, voditeljica marketinga. Mirela je završila turizam i kulturnu baštinu u turizmu, a kao i ravnateljica betinska je snaha. Evo nas u betinskoj lučici.
„Muzej ima koncesiju na dio lučice“, objašnjava Mirela. „Imamo 43 veza na kojima se nalaze samo tradicijski brodovi. Pravo veza u muzeju na otvorenom imaju samo tradicijski brodovi koji tako postaju dio muzejskog postava. Sklapamo ugovor s vlasnicima na četiri godine i na taj način zadržavamo te brodove u sklopu muzeja. Ako vlasnik proda svoj tradicijski brod, gubi pravo na vez, što znači da tu ne može dobiti vez za neki svoj plastični brod.“
Poanta je bila da se zaštiti vlasništvo nad drvenim brodom. Nije jednostavno biti vlasnikom bilo kakvog broda, a kamoli drvenog. Uvijek imate nekakvih troškova, nekakvih poslova oko održavanja broda. Htjeli su vlasnicima olakšati taj dio oko posjeda veza i potaknuti ih na korištenje drvenog broda.
Smještaj brodova u muzeju na otvorenom organiziran je prema određenim kriterijima. To su reprezentativnost, izvornost gradnje, stanje održavanosti te sudjeluje li brod u tradicijskim regatama. O pitanju veza u lučici odlučuje ‘ajmo ga nazvati „vijeće od mula“. To je muzejski stručni odbor koji razmatra sva ta pitanja, a ako imamo novi brod onda odlučujemo gdje ćemo ga smjestiti. I kako uopće organizirati stanje u lučici.“
Od kaića do leuta
Brodovi su složeni po tipu uz one inicijalne provjere reprezentativnosti i poštivanja tradicije. Gajete su smještene u ovom sjeverozapadnom djelu, suprotno sjeveroistočno su kaići i lađe, zatim prema južnoj strani slijede brodovi s kabinama i natkabinama i leuti. Išlo se za tim da su veći brodovi bliže izlazu iz lučice. Oni koji su najreprezentativniji su gajete u prednjem dijelu lučice.
Natpisi uz otvoreni postav govore o vrstama brodova po veličini, a Mirela nam opisuje razlike:
„Ovdje imamo četiri vrste najčešćih tipova brodova: najmanji su kaići i lađe, gajeta i leut. Kaić ćete razlikovati od lađe po tome što ima zakrivljeno dno, dok je lađa brod ravnoga dna. Oba broda su se koristila za pliće vode, za neki mali obalni ribolov. S tim da je bilo raznih veličina i kaića i lađe, bilo je i većih i manjih, otvorenih i zatvorenih. Gajeta i leut su veći brodovi. Razlika leuta u odnosu na gajetu je u tome što je leut zatvorene palube. Ima karakterističan špirun. Tradicijski leuti su imali i jednu kabinicu na krmi a imaju takozvanu „mrtvu bandu“, jedan uzdužni graničnik koji ide po cijeloj duljini razme, dok gajete imaju samo produljenu muradu na lijevoj strani. Glavna razlika je da je gajeta otvoreni tip broda, koji se po potrebi može zatvoriti, dok je leut fiksno zatvoren brod. Ove godine planiramo tražiti uvrštenje u Popis kulturnih dobara RH i za našu muzejsku gajetu Marija koja je isto predstavnik starijeg tipa betinske gajete, te za još jednu gajetu koja se zove Baba Tone. To su gajete koje su napravljene za vožnju bez motora, imaju drugačiju kobilicu.“
Evo nas i na gajeti Marija, jedinom brodu koji pripada muzeju.
Storija o Mariji
„Duga je njena priča,“ započinje Mirela storiju o Mariji. „Tamo negdje 2000-tih godina članovi Udruge „Betinska gajeta 1740.“ tragali su za nekom starom betinskom gajetom koju bi koristili kao primjer kako su gajete nekoć bile građene. Lutajući po raznim mjestima uz obalu, naišli su na nju na Pašmanu. Vidjeli su je u nekom dvoru, bila je u dosta lošem stanju, no prepoznali su karakterističnost betinske stare gradnje. I tako su je 2012. godine dovukli u Betinu. Imala je buže na madirima (rupe na oplati, op. a.) i nije bila baš reprezentativna. Međutim, budući da nije imala vlasnika, potezala se po škveru, pomalo su je obnavljali, tek toliko da ne propadne do kraja. I onda smo 2019. aplicirali na natječaju za uređenje muzeja na otvorenom i za uređenje Marije, i sve se lijepo posložilo. Marija je sagrađena 1922, sad joj je već više od 100 godina. Sagradila ju je slavna obitelj betinskih brodograditelja Filipi-Tošulovi za vlasnika s Dugog otoka. Mariju je od njih kupila obitelj s Pašmana, a danas je u vlasništvu našeg muzeja. Marija je bila je težački brod, kao i svi naši brodovi prije. U Mariji se vozilo sve – i urodi i alati, volovi i konji kojima su oni obrađivali zemlju. To su kazivanja bivših vlasnika. A nakon što su strojevi preuzeli ulogu radnih životinja, onda su na provi Marije vozili čak i traktor. Kad se ukrcate na Mariju vidite da je to moguće i da je to stvarno jedan jako lijepi i prostrani brod. Filipi – Tošulovi su 1932. godine svoj zanat preselili u Sukošan. Tako je Marija 1934. došla na obnovu k njima u Sukošan. Tijekom zadnje rekonstrukcije 2021. godine promijenilo se dosta toga na njoj: oko 70 posto rebara, krmene i provene masive, ašte, kobilicu, jarbol, lantinu, cijelo jedrilje. Željeli smo da se radovi izvode na tradicijski način. I uspjeli smo – 2021. godine smo je porinuli, bila je kanata (slavlje, op.a.) tu na škveru Ćiro, oni su za to zaslužni. Na obnovi Marije radilo je šestero brodograditelja: Nikola i Krešimir Papeša, Ante Jelić, Ante Sladić, Siniša Mikin, Nikola Balin Nijemac. Sve smo snimali, imamo video i foto dokumentaciju obnove, znamo što je tko radio …“
Čedomir Ćiro Burtina
Betinskom škveru Ćiro utemeljitelj je Čedomir Burtina Ćiro (1938.-2014). Obrt je službeno otvoren 1967. godine i od tada posluje bez prekida. U Ćirovom škveru gradili su se kaići, batane, gajete, leuti, pasare, kuteri, koče te brojni drugi tipovi brodova do 16 metara dužine. Škver Ćiro poznat je po obnovama kulturno značajnih tradicijskih brodova. Kod njih je napravljena replika ninske Condure Croatice 1998. godine, a 2013. godine obnovljena je i Cicibela. Vlasnica današnjeg Škvera Ćiro njegova je kći Luiza Burtina Papeša, a voditelji su Ćirov zet Nikola Papeša i unuk Krešimir Papeša. Današnji škver specijaliziran je za kompletne rekonstrukcije tradicijskih drvenih brodova. U škveru Ćiro obnovljen je i guc Belona, koji je 2020. godine također stavljen pod zaštitu Ministarstva kulture.
Gajeta Marija – četvrti ženski član muzeja
„Izgleda da je Mariji bilo suđeno da dođe u naše ruke. Prvo je imala tamno plavu boju, imala je zlatnu liniju u sredini i malo crvenih detalja, da sliči na naš muzejski logo. Ali ove godine smo promijenile tamno plavu u svijetlo plavu boju i stavile smo boju slonove kosti za onu rigu u sredini. I malo zlatne. I mislim da smo ovaj put pogodile boje. U toj svjetloplavoj nijansi bila je i kad je prvi puta došla u Betinu. Nekako smo se našle s tim brodom, imamo s njim bliski odnos. Marija je kao četvrti ženski član muzeja. Jučer smo je Kate i ja same prevezle ovamo iz Murtera. Prava avantura. Bilo je to njeno prvo isplovljenje s motorom. Ugradili smo ga ove godine. Kad je porinuta 2021. godine, odmah smo s njom isplovili i za par dana sudjelovali na regati Za dušu i tilo. Nije lako upravljati s njom bez motora. Masivna je i teška i osjećate se malo nemoćno. A sad je već drugačije, imaš motor i uvijek se možeš izvući …“
Gledamo prelijepo sređenu Mariju. Kao mlada pred udaju. Ima neka „tajna veza“ Mirele i Marije. Nešto poput onog što Boris Ninić, direktor Marine Betina kaže za sudjelovanje s njihovom gajetom Marina na regatama tradicijskih barki: „Nije hobi, nego ljubav“. A ovo je i posao i ljubav.
Kad posve uroniš u ovu jedinstvenu atmosferu lučice, u betinsku tradiciju, poželiš i sam postati dio te priče pune života i lijepih emocija. No, to je ipak privilegija samo onih čiji su preci teško i težački stvarali ovu baštinu, sudjelovali u čudesnoj betinskoj drvenoj brodogradnji i koji je danas njeguju s toliko pažnje i ljubavi.
Snimio: Leon Tiska, arhiva Muzej betinske drvene brodogradnje
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
