Priča o betinskoj gajeti ne bi bila potpuna bez Borisa Ninića, Šibenčanina koji je toliko dugo na prostorima Murtera i Kornata da mu je jedrenje gajetom postala strast. Boris je posljednjih 30 godina direktor Marine Betina, koja je proizašla iz Brodogradilišta Betina, a i danas je njegov sastavni dio.
Borisa sam upoznao davne 1989. godine u ACI marini Piškera, koju sam posjetio s prvom Nautičkom patrolom tadašnjeg dnevno lista Vjesnik. ACI lanac upravo je te predratne godine slavio petu godišnjicu postojanja, a brojao je 16 marina. Njegov stvoritelj Veljko Barbieri je u svojem konceptu tog nautičkog sustava, jedinog takvog u svijetu, predvidio razne sportske aktivnosti gostiju dok borave u ACI marini. Borisu Niniću, koji je upravo završio DIF (Državni Institut za Fiskulturu), današnji Kineziološki fakultet, povjerio je 1985. godine radno mjesto voditelja sportova na vodi.
Budući da je Veljko Barbieri bio strastveni jedriličar i regatni skiper, bilo je normalno da Boris upravo na njegovom regatnom Grand Soleilu „Karaka“ prođe „inicijaciju“ i to na prvoj regati Pescara – Split. Nakon toga sudjelovao je u stvaranju ANA-e (Adriatic Nautical Acadamy), slavne ACI-jeve škole jedrenja prema konceptu legendarnog talijanskog maksi-jedriličara Cina Riccija. Upravo Cino školovao prvu garnituru instruktora ANA-e na svojoj specijalnoj metalnoj 17-metarskoj jedrilice nazvanom „Verdone“, koju su svi instruktori tijekom školovanja zapamtili kao „stroj za mučenje. Čudovišni i zahtjevni, surovi, hladni metalni i krajnje nekomforni školski brod „Verdone“ i nesmiljeni boss Cino ostali su Borisu u posebnom sjećanju:
„Rovinj, bili smo u restoranu na večeri. Noć, pada kiša, vani mrkli mrak. Već smo malo i popili. Vraćamo se na brod, kad Cino kaže – odriši cime i diži jedra, pravac – Piškera. A mi umorni, pospani, željni sna. Cijelu smo noć jedrili i navigavali do Piškere. Kad smo ušli u Kornate, nisam imao pojma gdje sam…“.
Rekord na Latinskom idru
I danas, nakon 30 i više godina Boris i dalje sudjeluje na regatama. Ali na tradicionalnoj betinskoj gajeti, i to ga oduševljava.
„Prije nekoliko dana. 1. listopada održana je bila na Murteru 26. regata Latinsko idro s rekordnim brojem od 88 sudionika. Bilo je 50 i nešto gajeta, plus leuti i naši mali kaići. Došle su tradicijske barke iz Istre, Opatije, Lovrana, sa Raba … Njih 11 autocestom na treilerima. Prekrasno druženje, fešta za cilo misto. To je osma ili deveta regata latinskog idra u ovoj sezoni. Počinjemo sa Pašmanom, pa Jezera, pa Krapanj, Zlarin, Prvić, Betina, Tisno, i na kraju Murter. Ovdje svako mjesto na otoku ima svoju regatu. Postoje čak četiri udruge. Svako mjesto ima svoju udrugu za latinsko idro, za očuvanje tradicije jedrenja …“
Nije hobi, nego ljubav
Što te u tome najviše privlači, pitam Borisa?
„Prije svega to je drvo, plemeniti materijal. Drvo je uvijek živo, drveni brod je brod koji ima svoju dušu. A tu je i tradicija. Da nema ovih regata ta bi gajeta nestala, nju bi pojelo more. Potopila bi se, pojelo bi je dno. Upravo ove regate oživjele su gajetu …“
A onda zimi slijedi nastavak – priče o gajetama i regatama. Dok marinom i Betinom fijuču zimske bure, regatna ekipa razmatra tko je, kako i zašto osvojio prvo mjesto, tko ima kakvo jedro, što treba učiniti da budeš uspješniji… I počinju pripreme za sljedeću godinu.
„Tako da zapravo i čovjek i brod žive kroz te regate. Super! To mi je genijalno“, veli Boris. Zbog toga i kaže da mu to nije hobi, već – ljubav!
Marina ima svoj regatni tim i gradi treću gajetu
„Na regate vodim svoju ekipu mornara iz marine. Bude nas 3-4. Brod se zove Marina i tu je u marini. Moji dečki to vole. Oni su mornari u marini i jedre na gajeti. Našu gajetu Marina napravili smo 2005. godine kod nas u škveru. Poslije toga smo napravili još jedan drveni brod, zove se Lipa moja, ali on je neka varijacija gajete, jer htjeli smo dobiti svojevrsnu sportsku gajetu. Nema linije klasične gajete, materijal je drvo i plastika, a ima i kolombu. I ona je uvijek van konkurencije jer nije tradicijska barka. Sad radimo i treću gajetu, a ta će imati elektro pogon. Tri različite gajete, ali uvijek isto jedro.”
A kako stoji s drvenom brodogradnjom u škveru u Betini?
„Drveni brod pomalo nestaje. Prije je ovaj škver u Betini bio orijentiran na drvene jedrenjake, kao što su nekad bili sambunjeri. Toga više nema. Sad je orijentacija na velike jahte – aluminij i plastiku, vrlo rijetko koji drveni brod. Imate možda jednog ili dvojicu kalafata, tek toliko da kad dođe koji drveni brod da mu se može promijeniti koji madir (daska oplate) i ništa više od toga”, zaključuje priču Boris Ninić koji je sa svojim regatnim timom i drvenom gajetom uključio u očuvanje maritimne baštine. Početkom 2023. godine umijeće plovidbe latinskim idrom uvršteno je u Registar kulturnih dobara RH kao nematerijalna kulturna baština.
Snimio: Leon Tiska, arhiva Marina Betina i Udruge Latinsko idro
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
