O Željku Skomeršiću i njegovom osobitom doprinosu čuvanju pomorske baštine slušam već duže vrijeme, otkako sam se novinarski počeo baviti tom temom: Željko je sjajan brodomaketar, strastveni kolekcionar, vlasnik neviđeno bogate, čudesne pomorske zbirke u Krku … Stjecajem okolnosti, nije mi se našao na ruti sve do kraja ljeta ove 2024. godine. Dotad smo već obišli mnoga mjesta u Istri, Kvarneru i Dalmaciji, pa evo nas napokon i u Krku pred vratima te glasovite zbirke Željka Skomeršića.
Bio sam spreman na prizor što sam ga vidio u toliko drugih interpretacijskih centara pomorske baštine, otvorenih u sklopu realizacije europskog projekta Mala barka 2, ali za ovo ovdje doista me nitko nije mogao pripremiti. Kada sam otvorio vrata tog prostora od stotinjak kvadrata krcatog od poda do stropa do posljednjeg njegovog kvadratnog centimetra raznim predmetima, a da se po njima ne gazi, premalo je reći da sam ostao zapanjen i da nisam sve to mogao uokviriti u jedan pogled. Ljudsko oko u službi uma nastoji svaki novi kadar strpati u neki svoj za to predviđeni pretinac, usporediti ga sa sličnim ili ga bar smisleno definirati. Moja prva asocijacija ovoga prizora bila je – prekrcani brod. Da, brod krcat do vrha svim i svačim. Prova mu je bila suprotno od ulaznih vrata na što me vukla velika crvena lanterna u lijevome kutu i isto takva zelena u desnome kutu, a po sredini razvučena neka slikovita drevna zastava. „Kapetan“ tog broda Željko Skomeršić stajao je uz mene, i mora da je uživao u toj mojoj pojavi prizorom zatečenog skamenjenog novinara, kojega je tog trenutka lako mogao na tom mjestu zadržati i pridružiti ovoj svojoj čudesnoj zbirci.
Gošće iz Umaga
Prvo spontano pitanje bilo je: „Pa koliko tu ima predmeta?“ Odmah je iskreno odgovorio: „Ne znam!“. I uskoro ćemo saznati da čitava zbirka ima svoju generalnu sistematizaciju, ali ništa od toga nije katalogizirano i da se sva saznanja – od raznih specijalnih alata i predmeta unikata, brojnih Željkovih modela i polumodela do goleme zbirke starih nautičkih karata nalaze samo u Željkovoj glavi. Još sam u asocijaciji broda, pa mogu kazati da je na suprotnoj strani, na njegovoj „krmi“, Željkova brodomaketarska radionica i knjižnica sa stručnom literaturom.
S „kapetanom“ krenusmo u obilazak, pa između dva reda iznenada nailazimo i na dva „slijepa putnika“, odnosno „putnice“. Čuče na podu i izvlače predmete iz jedne od brodskih škrinja, podižu ih šapuću, dive se … Kakav radostan susret – prepoznajemo našu dragu znanicu, ravnateljicu Muzeja Grada Umaga Biljanu Bojić. U društvu je s muzejskom pedagoginjom Barbarom Crnobori. Pripremaju izložbu o prof. Velimiru Salamonu, našem najvećem istraživaču pomorske baštine, autoru koji je iz zaborava izvukao i revitalizirao te tehnički izradio nacrte gajete falkuša. Sad smo već duboko uronili u priču o Željku Skomeršiću i sadržaj njegove zbirke.
I dok Biljana i Barbara s velikim oduševljenjem biraju predmete s kojima bi obogatile svoju izložbu te čekaju Željkovu „presudu“ o posudbi, mi nastavljamo razgledavanje muzejskog blaga.
„Prostor je podijeljen u pet cjelina: kako se konstruira barka na osnovu polumodela, brodogradilište i alat, ribarstvo, parobrodarstvo, jedrenjaštvo”, objašnjava Željko, te nastavlja:
„U centru se nalazi zbirka karata od 1590. godine na dalje, zbirka brodskih satova, antikvarne knjige s pomorskom tematikom od 1723. godine nadalje, navigacioni instrumenti, te dokumenti pomoraca s otoka Krka. Kod formiranja postava htjelo se izbjeći ratne mornarice, ali što je više vrijeme odmicalo, to se sve više nametnula austrougarska ratna mornarica tako da ovdje imamo austrougarsku mornarsku uniformu, oslikanu mornarsku škrinju, odlikovanja te jedinu sačuvanu zastavu markgrofovije Istre kojoj su pripadali otoci Cres, Krk i Lošinj“, tumači Željko, pokazujući na vidno istaknutu staru zastavu s kozom visoko na provi „muzeja – broda“.
No, svaki predmet ovdje, pa tako i ta zastava krije posebnu priču. Ne mogu ovdje kazati, kao što je to inače običaj u sličnim tekstovima „pa krenimo redom“, jer i red je ovdje samo ono što tog trenutka Željko odredi, pa onda krenimo Željkovim redom:
Blago profesora Velimira Salamona
„Kako sam karakterno ovako društven i pričljiv, s puno sam ljudi uspostavio dobre kontakte. Među njima je i Dubravko Radovan Salamonov najbolji prijatelj, a s profesorom Salamonom sam se nekoliko puta čuo samo telefonom. Međutim, Dubravko Radovan mu je pričao o meni, pa me je Salamon, prije nego što će preseliti u Njemačku, pozvao k sebi da pokupim sve što je radio cijeli život. Tako da su u ovih pet kartonskih kutija njegovi radovi, koji će sada biti dio izložbe u Muzeju Umag. Svi ti njegovi crteži su sad kod mene. Pored toga kod mene je model neretvanske trupe, pa tri mala modela iz različitih faza razvoja neretvanske trupe, pa je tu i veslo neretvanske trupe. Onda prvi kostur falkuše kojeg su oni izradili kad su krenuli u konstrukciju. Evo ga tu gore na ormaru. Mislim da ima i par tisuća dijapozitiva i negativa, sve je to sad kod mene. Nažalost, nesistematizirano, ali netko će se morati i s time pozabaviti“, veli Željko.
“Čujete li se s profesorom Salamonom?”, pitam.
Kontaktiramo samo mailom. On nije u nekom stanju, njegova supruga uglavnom piše. Imam tu zadnji mail baš u kojem piše zašto je ta njegova zbirka došla k meni. Jer sam ja sad na predstavljanju pomorske baštine u Rijeci na Fiumare festivalu napravi jedan video pa sam poslao njemu da on vidi da li se slaže s tim. I tu je sad njen odnosno njegov odgovor:
„Zašto baš Krk? Po Veljkovom dubokom uvjerenju Krk je bio jedno od središta drevne Liburnije gdje je s morem i od mora živjela skupina plemena, naroda s mora, čije pomorsko iskustvo i danas obilježava brodogradnju Jadrana. Srećom desilo se da je baš u Krku jedan od najvećih brodomaketara, g. Željko Skomeršić otvorio centar pomorske baštine s ciljem očuvanja i daljnjeg istraživanja naše brodograđevne i pomorske povijesti, pa je jedina logična solucija bila da Veljkovi radovi i svi prikupljeni materijali budu donirani centru u Krku.“
U priču se uključuje Biljana te kaže kako su čule za izložbu profesora Velimira Salamona koja je već putovala po Hrvatskoj, a Željko dodaje kako je ta izložba već bila u Kotoru, u Splitu, u Biogradu, u Njemačkoj …“
Kao u Disneylandu
Biljana veli kako su sa Skomeršićem već i prije surađivali, da im je pomagao i u drugim projektima i da je on doista centar znanja. „Kad dođete ovdje, to vam je kao u Disneylandu. Sad pregovaramo da Salamonova izložba dođe k nama u Umag i bit će to njeno prvo predstavljanje u Istri. Tu ćemo izložbu malo obogatiti s još izložaka iz Skomeršićeve zbirke i još ćemo pokazati ono što mi imamo, naravno i savudrijsku batanu. Tek smo došli razgovarati o ovoj izložbi, ali nadamo se da bi bila u muzeju postavljena od lipnja do listopada sljedeće godine.
Željko Skomeršić i sada je spreman maksimalno pomoći te kaže da bi tu izložbu u Umagu „obogatili eventualno nekim dijelovima brodske opreme, možda čak i onom zastavom, ali to neću obećavati …“ Na što Biljana reagira ushićeno: „Dajte, dajte!“. Gledam Željka i stječem dojam da se ipak od nekih svojih eksponata ni privremeno ne može odvojiti. Da bi doživio veliki šok, gotovo fizičku bol kada bi drugog dana ušao i na zidu gdje stoji ta zastava vidio prazno mjesto. Pa ga odmah pitamo o čemu se radi.
Jedinstvena zastava istarske Markgrofovije
„Priča oko te zastave je da su na jednom karnevalu u Baškoj s njom mlatarali i da sam ja to vidio. Govorim, dajte tu zastavu meni i ja sam je dobio praktično za 2 litre vina. Nisam ni ja tog trenutka baš nisam znao o čemu se radi, nego sam se obratio profesoru Željku Heimeru, predsjedniku Grboslovnog i zastavoslovnog društva koji je tu zastavu onda i datirao. Tu je članak o njoj iz časopisa „Grb i zastava“. To je jedina sačuvana zastava Istarske markgrofovije. Zašto i kako se ona uopće našla u Baškoj? Krajem 19. stoljeća, od kad je uspostavljena ta Markgrofovija, do 1916. godine njoj su pripadali otoci Krk, Cres i Lošinj i tako se ta zastava našla tu, da bi se prošle godine, kad je izdana knjiga Josipa Žgaljića „Brodovi naših predaka“ pronašlo jedno ulje na platnu u Baškoj gdje brod vije tu zastavu. Drugo, na svim dokumentima koji su izdani u tom periodu, i to ću vam pokazati, piše Land Istrien sa sjedištem u Poreču.“
Kao i uvijek iza svake jedne takve velike priče kao što je Skomeršićeva mega-zbirka krije se i jedna izuzetna ljudska sudbina, pa smo sada mi priču o Skomeršiću vratili na početak.
“Rođeni ste u Krku? Kako ste ušli u priču maritimne baštine?”, pitam.
“Ja sam rođen u Rijeci, ali svi su moji s Krka. No su svi oni bili čobani vezani uz zemlju, a ne uz more. Ja sam slučajno 1992. godine navukao tuberkulozu pa sam preko noći prestao pušiti i piti. U to vrijeme sam bio šef skladišta prehrane i pića. Bio je negdje 5. mjesec, pred početak ljeta te 1992. godine. Još se moglo sjediti vani. Ali kad je došao 9. mjesec trebalo je mislit što ću delati u slobodno vrijeme, kako zaposliti ruke da ne počnem pušiti. I govorim, idem za sebe napraviti jedan model barke. I tako je to krenulo. Prvi model je bio kupljen u Italiji u onoj kutije za sklapanje, a onda po malo drugi model je bio samo nacrt i tako. Kad sam prodao prvu braceru – slučajno su iz marine Punat doznali da ja delam modele, i tada sam od tog novca kupio prvu pilu. Bilo je to 1993. godine. U to vrijeme ja sam vrlo intenzivno radio modele brodova, tako rekoć nonstop do preklani. Ako vam svaki sljedeći brod nije bolji, bolje da odustanete. Tako da sam učio na svojim greškama. Nisam imao koga pitati. Jedina pomoć su mi bili pokojni Joso Rumora, brodograđevni traser iz Selaca i brodomaketar Marijan Gardašanić. To su bili stariji ljudi od kojih sam učio, poznavali su i brodogradnju i maketarstvo. I voljeli su to prenijeti dalje …“
Evo sada Željko u dobro opremljenoj radionici izrađuje makete uživo pred posjetiteljima kao i opremu za barke sjevernog Jadrana: bocele, bigote, drvene radanče …
Kako je došao do ovog prostora?
“Bio je to jedan zapušteni prostor, dosta vremena zatvoren i vlažan. Na račun moje zbirke, kroz projekt Mala barka 2, dobilo se 110.000 eura EU novca. Međutim, to nije bilo dovoljno da bi se prostor stavio u funkciju i da bi se doveo u neko normalno stanje, pa je Grad Krk dodao još 50.000 eura tako da taj prostor sada izgleda kako treba. Ovdje sada imamo par centimetara manje od 100 kvadrata, s tim da je u funkciji izložbenog prostora 75 kvadrata, a 25 kvadrata zauzimaju moja radionica i biblioteka, koja je također otvorena za publiku koju to zanima, pa mogu slobodno sjediti i listati literaturu. Antikvarna literatura je u jednom sanduku, koju se nažalost ne može vidjeti, osim stvarno zainteresiranih. Nautičke karte su isto u ladicama, ali ako postoji zainteresirana publika to se pokaže. Eto, ja sam umirovljenik, entuzijast koji misli da se još uvijek može spasiti pomorska baština kod nas, iako mi se čini da sve više to ide k vragu”, veli.
Zašto, kad ima tako puno projekata čuvanja pomorske baštine, bar sad je to aktualno?
Zato što smatram da smo pogubili osnovne uvjete, a to su brodograditelji, kalafati, prateći zanati, i to je postao veliki problem. Ovakvih kao što sam ja, koji to sakupljaju, uživaju i u toploj sobi, u dnevnom boravku listaju te knjižurine i dokumente, uživaju gledati nautičke instrumente i karte, takvih ima. Ali onih koji će konkretno delati, njih više nema. I taj pokret koji je nastal u spašavanju tih barki, te regate, sve je to lijepo i dobro, ali to je Disneyland. Mi smo za narednih 10 godina te barke spasili, jer smo ih ušminkali. Ali poslije deset godina, kad bude trebalo početi mijenjati madire na njima, ili ostale dijelove – gotovo. Neće biti nikoga tko će to znati raditi. Regate su samo onaj šlag na tortu. U svemu tome po meni je loše što se te regate podređuju potrebama turizma. One bi trebale biti način života, jer na taj način ste vjerodostojni. A ne ono, jedan dan samo idemo – mornarska majica i sad tamo glumimo bedake!
Dakle, prestali ste pušiti i piti. Radili ste u skladištu, i u slobodno vrijeme radili makete brodova. Jeste li imali kakav svoj brod, jeste li išli u ribolov?
Ne, ribu sam lovio s kraja. Barku sam kupio kasnije. Bio je to jedan dingi od 12 stopa, kojeg sam dopljal iz Trsta od jedne prijateljice. I tu sam uredio taj brod i s njim sam jedrio 5-6 godina. Onda sam ga prodao i kupio sam lovranskog guca od 6 metara kojeg i sad imam. On je tradicionalno opremljen, jedina falinga mu je motor, ali što ćemo, ja neću iz njega vaditi motor da bih mogao reći da je tradicionalan, a onda će mi opet na nekoj regati naći neku bedastoću i reći da nije tradicionalan, kako to obično i bude. Gradio ga je Ivo Kalčić u Lovranu. Imam i njegov polumodel tu, tako da je autentičan 100 posto. A ja recimo delam i ove koloturnike, i bigote za sve ove tradicionalne brodove.
Vratimo se na trenutak na početak, na vašu karijeru brodomaketara 1993. – Punat, maketa bracere, prva pila za radionicu…
Zgotovio sam tu braceru, a oni u Marini su saznali da ja to imam. Njima je to trebalo za poklon i došli su mi da im prodam. Od tih novaca sam si kupio prvu pilu. Još je imam doma, iako više ne dela, to je bila jedna slaba pilica, mali električni cirkular. Uzeo sam je jer sam htio postati neovisan. Znate ono kad vam treba neka letvica, pa morate moliti nekoga da vam to napravi. Odlučio sam da ću ja sve imati što mi treba da budem neovisan. Kad pogledate moju radionu danas, mislim da ne postoji takve radione na daleko.
U toj fazi vi ste još uvijek amater brodomaketar na terapiji?
Ja sam zapravo krenul u to da ne počnem opet pušiti. Nakon toga se počela javljati nekakva želja za kolekcionarstvom. Dojdete do nekog predmeta, pa pomalo počnete gledati i druge, i tako sve više i više je toga bilo, dok nije počelo doma smetati.
Počeli ste prodavati makete, a iz tog fonda ste onda ulagali i u kolekcionarski hobi?
Najprije nisam kupovao predmete, nego ako bi mi netko dao kakav predmet, ili sam nešto našao. Međutim, kasnije se počelo javljati sve više boljih predmeta koji ljudi možda nisu htjeli pokloniti nego ih je trebalo otkupiti. Ali to onda morate paziti da ne odete k vragu. Jer kolekcionarstvo je bolest. Ne strast, nego bolest. Morate paziti da se ne zaletite i ne prezadužite. Ja sam u tome uvijek bio dosta suzdržan, oprezan. A uvijek sam imao nekakav svoj crni fond od prodaje maketa iz kojeg sam ulagao u kolekcionaranje. Sad ću vam pokazati da vidite. Ovo su samo antikvarne knjige od 1700-tih na ovamo. Recimo ovo je knjiga o izradi sidara iz 1723. godine. Na francuskom jeziku. Nažalost na hrvatskom jeziku ima vrlo malo knjiga o brodogradnji, a hrvatska mornarica je tu bila prisutna kao Austrija, i poslije kao Austro-Ugarska preko 300 godina. A na hrvatskom jeziku ima vrlo malo iz tog perioda. Postoji samo pomorski rječnik Bože Babića, profesora nautike i matematike na Nautičkoj školi u Bakru, ali same literature ima veoma malo. Uglavnom je na njemačkom i talijanskom. Zašto? U Austrougarskoj ratnoj mornarici je službeni jezik bio njemački. U trgovačkoj mornarici je bio talijanski. I hrvatski se tu nije koristio, to je bio jezik seljaka. Uglavnom je sva literatura iz tog doba njemačka i talijanska.
Koliko imate knjiga? Imate neki popis knjiga?
Ne znam, i nemam.
Vama treba netko donirati kustosa ili muzeologa?
Nažalost, ovo što ja imam tu je u mojoj glavi. Ako ja sutra nestanem, moji više ne znaju niti što imaju, niti koliko to vrijedi, niti da li što vrijedi.
Ako se vama što desi ovo nasljeđuje obitelj?
Naravno.
Ne razmišljate to ostaviti gradu Krku ili nekom muzeju?
Ni u ludilu to ostaviti nekoj instituciji, jer onda to završi u depou ili se rastepe.
Jesu li vaša djeca zainteresirana za to?
Pa djeca u otišla svojim putem. Sin je u Zagrebu, on je inženjer elektrotehnike, kćer je defektolog, ona je tu. Nije da oni to ne vole, ali imaju svoje poslove. Gledajte, ja sam uvijek za to da ostane vlasništvo obitelji, ali da bude dostupno javnosti.
I vi ste jedan, zapravo najveći, artefakt ovog prostora. Vi ste taj koji će ispričati i koji jedini sve to zna?
Nekoliko puta sam u Gradu upozoravao da bi mi trebalo dati tu nekog zainteresiranog. Ne da budem ovdje samo ja. Jer ja nažalost nisam zauvijek. Imam 72 godine. Ali zasad ovdje ostajem sam.
S nesigurne budućnosti krećemo dalje u otkrivanju Skomeršićevog blaga.
„Pomorstvo svoditi na jedan uski lokalitet je ludost, to je nemoguće. Naprimjer ovo tu, ne tiče se Krka. Ovaj nož mi je poklonio poznati jedriličar i olimpijac Anton Grego, a on ga je dobio od Slave Grdakovića iz Kostrene 1970. godine. Barba Slave je i napravio ovaj nož. I tu je članak o tome. Taj čovjek je plovio na američkim kitolovcima, škunerima, i taj nož je napravio od kitovog zuba. U Interpretacijskom centru Duboak u Malinskoj je moja maketa logera. Ja sam bio u odboru kad se to pokrenulo. Naziv velike barke je došao od mene. Ja sam posuđivao literaturu. Ivan Žic, učitelj iz Vrbnika na Krku je surađivao u Zborniku za narodni život i običaje. On je dao najautentičniji opis bracere koji postoji. Radovan Vidović je napisao Pomorski rječnik koji obuhvaća razdoblje od srednjeg vijeka do vremena industrijske revolucije, to jest razdoblje brodova na vesla i jedra. Podijeljen je u dva dijela: prvi dio sadržava termine iz izvora na našem jeziku te riječi koje su u širem smislu vezane za život na moru i uz more, a drugi dio sadržava nazive i izraze iz naših izvora na latinskom jeziku. Ja imam i taj suplement kojeg mi je pokojni Vidović i poklonio. A Žic je dao još jedan opis barčica, a to je zapravo gajeta. Napravljena je ta barčica po tom nacrtu, a nacrt je napravio na osnovu opisa iz tog zbornika Nenad Bojmić, kojem je sad izašla knjiga. A ja sam izradio model koji je težak 40 grama. Od trešnje i ariša, ali je napravljen tako da se može vidjeti cijela konstrukcija. To je natjecanje sa samim sobom kad idete nešto ovakvo raditi. To sam napravio prije dvije godine. Dakle, to je model gajete ili barčice- kako je zove Ivan Žic. Sve ove makete ovdje izradio sam ja, a još ima mojih maketa i okolo. Sad ću vam pokazati knjigu koja je jučer imala promociju u Splitu. Ovo je moja bracera koju je otkupio Pomorski muzej u Splitu …
Jeste li zaradili mirovinu kao skladištar ili ste se prestali baviti time i otvorili obrt za maketarstvo?
Ja sam 1996. otvorio obrt – bio je to prvi obrt za izradu maketa u Hrvatskoj i od tuda sam otišao u mirovinu.
Sad ste zaposleni ovdje?
Ovaj centar je otvoren kroz godinu od 1. 6. do 30. 10. Ja imam ugovor s gradom, oni me nešto simbolično plaćaju. Inače i preko zime ja tu radim i moj broj telefona je na ulaznim vratima i objavljen je posvuda. Koga god zanima nazove me i ja otvorim svakome, nije uopće problem.
Koliko komunicirate s drugim ljudima koji skupljaju maritimnu baštinu?
Sa svima komuniciram, no ljudi imaju različite karaktere. Ja sam takav karakter da ono što imam, to volim pokazati. Pohvaliti se s time da imam, ne skrivam to. S druge strane imate ljude koji su kolekcionari, i onda to skrivaju od drugih. Ne vidim razlog zašto bi to skrivali?
Koliko muzeji s vama surađuju, otkupljuju li ove predmete?
Ja ne prodajem. Ja posuđujem. Evo jedino je ova bracera prodana Pomorskom muzeju u Splitu. S ravnateljem sam prijatelj, i s njima imam jako, jako dobru suradnju. Isto tako s ovim gošćama iz Umaga, pa s muzejom u Crikvenici. Ja rado posudim eksponate.
Hoćete li onda napisati i svoju knjigu?
Ne, nisam ja od pera. Ako će netko pisati o meni, neka piše.
Barem tonske zapise da snimite o svakom eksponatu? Kad vas ne bude, tko će znati što je što?
Pa trebalo bi. Meni je žao što to nije katalogizirano. Jer kad je katalogizirano onda se to i fotografira, daju se podaci da se zna što se sve tu nalazi …
“A ima tu svega”, veli Željko pa izvlači nasumično jednu od ladica s kartama: „Ovo je Trst iz 1718. godine; ovo je Krk, gornji dio iz doba Austrougarske; ovo je Rijeka 1649. godine; ovo je Kraljevstvo Ilirsko … E, ovo je posebno zanimljivo. Ovo sam kupio u Osijeku. Ne možete vjerovati. Ovo je ručno crtana karta – trasa putovanja iz Izmira za Newyork – XI. dubrovački, kapetan Jašić, 1886. godine. Dubrovčani nisu davali imena brodovima, nego su imali redne brojeve. Tu je točno označeno, i datumi su tu, malo je izblijedilo, putovanje za Newyork, dnevnik iz dana u dan. To je radio jedan član posade. Čovjek iz Osijeka me je nazvao da ima neku kartu, ako sam zainteresiran. Poslao mi je fotografiju i ja sam prepoznao o čemu se radi. Platio sam 700 kuna, dao bih i duplo više za to. Kartu mi je poslao busom. E, onda je ovo tu vrlo zanimljivo – ribarska karta. Carta di pesca. To je napravio netko između dva rata. Gornji dio riječkog zaljeva, gornji dio Krka, Cres… Nacrtane su struje, označen se u zone u kojoj je zabranjeno koćarenje, tu su aktivne tunere, kuda tune prolaze, gdje je dobro za ići na sviću, gdje su olupine …“
Vi to nemate zapisano, sve znate samo iz glave?
“Ma nego kaj. Tu su nacrti starih brodova iz 50-tih godina kad se sve to ručno crtalo. To mi je dao inženjer Davor Mateljan, sve ono ča je imal doma, ča je cijeli život delal, ostavil je meni… Ovo je folija. Ovako su se karte čuvale na brodovima, u mapi od teleće kože, ovo je od engleskog admiraliteta, cijela Jadranska obala … Ovo su dvije najstarije karte koje ja imam. Bretanja iz 1693. godine. To je kupljeno na Grobniku, da čovjek ne povjeruje. A ova druga, to je Flandrija. I kad sam imao tu izložbu karata onda su mi neki napisali u knjigu dojmova da je ova karta Flandrija otisnuta obratno, zrcalno. Sad ide austrougarska … (zvoni mu mobitel – zvuk zvona je brodska sirena). Austrougarske karte su sve kaširane na platno, radi trajnosti. Ovo je Kraljevina Jugoslavija. Ali to je zapravo još Federativna, ali preuzeta od Kraljevine. Volim karte, jer karte puno govore. To je K-und-K Kriegsmarine, ali kasnije ju je preuzela njemačka mornarica. Dosta je u lošem stanju, ali ju zbog toga nećemo škartirati. Ovo je Kvarner isto u doba Austrougarske. Ovo je Tršćanski zaljev.”, pokazuje nam:
Nautička karta od 12 metara
“Ove vizure su vrlo interesantne. Godine 1853. godine tršćanski Lloyd dao je napraviti za potrebe svojih parobroda cijelu Jadransku obalu. To je dugo 12 metara. Imam reprint. Htio sam kupiti original, bio je na aukciji u Trstu. Prodan je za 1200 eura. Ovo tu je bakrotisak iz 1908. gdje imate numerirano i sve manovre s točnim nazivom. Ovaj sam reprint Riegera dobio od jednog bivšeg profesora na tršćanskom sveučilištu koji je rodom iz Krka. Od obitelji Purga. I tu je cijeli Jadran. Ima 12 metara kad se rastegne“ pokazuje nam Željko, a Barbara pomaže da ovu jedinstvenu nautičku kartu rastegnemo duž cijelih 12 metara njene dužine. „Tu su sve stanice njihovih parobroda po Jadranu, objašnjava Željko. Svrha nije bila samo prikaz za putnike, turiste na tim parobrodima, već i da posade brodova koji plove ne moraju razvlačiti karte, nego da preslože kartu na mjesto u koje uplovljavaju s karakterističnim vizurama kao što su svjetionik ili zvonik …
Ovo je Riječki zaljev. Ovo tu su udaljenosti, znakovi skraćenice na kartama. Ovo je austrougarska karta koju je preuzela i njemačka mornarica i ne znam tko sve ne. Sad dolazi Istra. Godine 1943. talijansku kartu preuzela od K-und-K mornarica. Ovo su sve one karte koje su tobože bile vojna tajna u vrijeme kad su nas plašili da se trebamo svega bojati. Ovo su karte minskih polja, koja su označena crveno. Imam karte za cijeli Jadran – to je karta od 1.9.1945. godine koja prikazuje gdje su nakon rata ostale mine. Rat je završio u 5. mjesecu, a oni su odmah napravili kartu 1.9.1945. Dvije karte Istre posudio sam u vojni muzej u Pivki, kad su pripremili izložbu o Enigmi, koja je izronjena ispred Umaga. Uglavnom, nisu imali ništa, pa sam im ja posudio te dvije karte. Njih ćemo isto staviti na izložbu za muzej u Umagu. Sad ću vam pokazati unikate vezen za Torpedo. Ovo nema nitko … Ovo su pomorski znakovi. Struje …”
Koliko tu imate pomorskih karata – 100, 500, 1000?
Puno. Nemam pojma! Idemo dalje. Ovo tu je pronađeno u Kostreni. To je neki čovjek, neki Mateo Čepulić odlikovan od ministarstva mornarice u Francuskoj za spašavanje jedne njihove škune. Vidite ovu zastavu. Bero Vranić iz Kostrene je kupio brod od danskog kraljevića. I onda mu je on poklonio ovu zastavu njihovog kraljevskog jaht kluba. Ima tu tih karata još, ali hodite malo ovamo. Jeste vidjeli onu šalicu Brioni. Djed moje žene Mladenke služio je vojsku na Brionima. Vidite, ovo je iz Austrougarske. Brioni. Stalno je prisutna dvojba jesu li Brijuni ili Brioni. Naši forsiraju Brijuni, a u ono vrijeme je bilo – Brioni.
Podmornica za Kraljevinu Jugoslaviju
Ovo je ponuda njemačke vlade za gradnju podmornica za mornaricu Kraljevine Jugoslavije. Ovo je tehnički opis… I tu je generalni plan te podmornice. To je iz 1928. godina. Nije staro, ali je kuriozitet. To je došlo iz ostavštine pokojnog Karla Pilepića koji je 1937. godine pokušao patentirati reakcioni torpedo. I tu je sva dokumentacija. Ondašnja prepiska s patentnim zavodom u Beogradu je tu. To je objavljeno i u monografiji o Torpedu kad su napravili onu prvu veliku izložbu. Tekstove panoa u centru je napravio Pomorski muzej u Rijeci, a dizajn cijelog prostora je napravio Sanjin Kunić iz Rijeke. On je radio i Mošćeničku Dragu i Tkon … Ovo je zanimljivo. O osnivanju brodograđevnih i pomorskih škola. To je austrijski Lloyd. I sad kaže: tečaj dvogodišnji, tečaj polugodišnji, dvomjesečni, šestomjesečni… Ali na jednom arhaičnom hrvatskom jeziku. Kad se sporo čita, onda se razumije. To je ono što nam danas nedostaje.
Ove neobične lule, kako su se tu zatekle. To su pušili neki kapetani?
“Nemam pojma. Međutim ova lula za pušenje opijuma došla je u Punat za vrijeme Austrougarske s jednog putovanja u Kinu. Neko je to donesel. Ja nisam ni travu probao, tako da ne znam baš kako se to koristi. Ovo tu je također jedna zanimljiva bilježnica Ivana Bogdanića iz 1904. godine sa Silbe, o putu iz Otranta do Trsta austrougarskog brigantina „Sokol“ pod zapovjedništvom kapetana Ivana Leškovića. Taj Ivan Bogdanić je polagao na toj plovidbi poručnički ispit, pa je morao ovakvu bilježnicu napisati krasopisom o tome kako su funkcionirali nautički instrumenti. Busolu naziva sjevernicom, što je logično jer kompas uvijek mora pokazivati sjever. Ovo je njegov završni rad s pripravništva.
Onda imam 11 ili 12 pomorskih rječnika, engleskih, talijanskih, francuskih – jer je kod nas pomorska terminologija uvijek problematična, pogotovo u jedrenjaštvu …. Ovo je jedna propagandna razglednica iz 1918. godine kad je završen Prvi svjetski rat. Kaže: Madre Italija tjera Austriju. Dolje piše: Sono nostre tere. Trieste, Istria, Fiume e Dalmatia.
Ovo tu je jedan čovjek iz Omišlja, strojar rođen 1922. u Omišlju, a umro je 1951. na Tihom oceanu u američkoj mornarici. I onda su ga s daske vjerojatno pustili na vječni počinak u plavu grobnicu. Ovo tu je neki Nikola Marčić, također iz Omišlja, ali tu je njegov pasoš koji je izdan u Krku. Castelmusto, velja Istrian iz 1914. godine. I sad pogledajte. Mi danas govorimo o demokraciji i višejezičnosti. Ovdje su na jednom mjestu – njemački, talijanski i hrvatski … Ova je knjižica pod nazivom “Zgodno štivo” izdano u Puli u povodu 60 godina vladanja Franje Josipa i tu su navedeni svi tadašnji znameniti ljudi Istre, među kojima je Ivan Vitezić tu iz Krka, Juraj Dobrila i ostali“, zaključujemo ovaj dio opusa.
O Primorkama, Međimurkama, Slavonkama i Slovenkama
A zatim Željko vadi jednu knjižicu iz 1929. godine – “Naši gradovi na moru – Gornji Jadran”:
„Imamo i ovo tu, ali to je ovako više za zafrkanciju. Na ovu sam knjižicu naletio u Kotoru. Tu je više autora, a među njima je i naš Mate Dvorničić, pisac i publicist iz Vrbnika. Studirao bogosloviju u Zadru i pravo u Zagrebu, Grazu, Pragu, Berlinu, diplomirao u Lavovu 1913. Bio je odvjetnik u Crikvenici, Krku i Senju. Pisao je feljtone, novele, crtice, pjesme, književne prikaze, studije i članke s područja prava, politike, jezikoslovlja, filozofije … Djelatnost mu je bila vezana uglavnom uz Kvarner i Istru. Sve u svemu, odvjetnik iz Vrbnika koji je radio u Crikvenici, bio je tamo uvažena osoba. On je u ovoj knjižici imao temu „Utjecaj mora na psihu Gornjih Primoraca“ gdje opisuje karakterne osobine ljudi u Primorju. Sad slušajte ovo”, veli Željko, smješka mu se brk pa čita štivo za koje zna da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Evo tog citata:
„U Gornjem Primorju lako se nalaze sve alkoholične psihoze, delirijum tremens, patološka alkoholna reakcija, paranoja alkoholika, akutno alkoholno ludilo i tako dalje. Ove su bolesti ujedno glavni razlozi brakorazvodnih parnica. I seksualnost je dosta čest izvor krivičnih djela kod Primoraca. Primorska djevojka rano dozrijeva, kao što rano i ocvate, a vruće je južnjačke krvi. Teže ju je pridobiti kao djevojku nego kao ženu, jer više računa nego Međimurka, Slavonka ili Slovenka (ja ću ti dat, ako ćeš me oženit). Žena se podaje izvanbračnom prilegu naročito dok muž radi vani u Americi, pa šalje doma dolare s kojima ona može da zadovolji svoje ekonomske potrebe. Uostalom, u Primorju će nam emigracija opustošiti čitava sela, a naša će djevojka očajna pjevati: „Ameriko, nestalo ti novca, kad ja moram ljubiti udovca“ … čita Željko pa nastavlja citirati uvaženog autora Matu Dvorničića: „U novije doba po kupalištima i ljetovalištima javlja se tip fakina s ispeglanim hlačama, počešljane kose, parfimirana, s rukavicama u ruci. Tip hohštaplera pustolova kome odgovara i sličan tip ženskinje – pola avanturistkinje, pola prostitutke koja ide u lov na plažu. Ovi su tipovi podjednako pristupačni krađi i prevari, koliko i seksualnim deliktima i tu naravno alkohol igra važnu ulogu …“ Završen citat.
Nema šta, vrlo eksplicitno štivo koje bi danas bilo čista hereza, a autora bi razne udruge s pravom javno razapele.
Tajna tri crte na ovratniku K-und-K mornaričke uniforme
Evo još jednog kurioziteta za koji sam siguran da u TV igri „Tko želi biti milijunaš“ ne bi pomogli nikakvi jokeri. Pitanje glasi: “Znate li zašto su na ovratnicima uniforme austrougarske mornarice tri crte?” Evo zašto.
“Svaka od ove tri crte označava jednu veliku pomorsku bitku i pobjedu: prva je bitka kod Levanta, druga je Trafalgar, a treća je bitka kod Visa. Ima i dodatak – zašto talijanska ratna mornarica jedina ima samo dvije crte. Zato što nikad nisu priznali da su izgubili bitku kod Visa!“, objašnjava Željko. Doista dojmljivo saznanje.
Idemo dalje – Željko vadi jedan plakat: Crikvenička regata iz 1955. godine.
„Kad sam taj plakat vidio, govorim da to moram imati i na koncu smo se pogodili – 25 litara vina sam dao za to. U Crikvenici nemaju više niti jedan očuvan takav plakat…. Ovo je štap nekog kapetana – od crnog drveta. Robert Folk iz njemačke izrađuje makete od kosti i on je to restaurirao. Prije mjesec dana je vraćeno iz Njemačke. Nema nažalost unutra mača, to sam prvo išao gledati. Ovo je argola koju je izradio pokojni Joso Rumora …“
Evo nas na izlazu interpretacijskog centra. Čista vrtoglavica. Sad mi je jasno zašto se posjetitelji vraćaju. Ne možeš to „svariti“ u samo jednom posjetu.
Centar je otvoren 4. lipnja 2018. godine. Radi svaki radni dan od 9 do 12 sati i od 19 do 20 sati, a po potrebi i duže. Na upit je otvoren i izvan radnog vremena. Od 2023. godine broj posjeta je dosegao 6000. Sve je više posjetitelja koje se vraćaju svake godine. U posljednje vrijeme sve je više i organiziranih posjeta, posebno vikendom. Željko Skomeršić spreman ga je otvoriti i ovo svoje blago pokazati u svako doba.
Na kraju pita: „Gdje će to biti objavljeno?“.
“Na portalu Nautička patrola”, odgovaram.
“Ništa tiskano?”, pita razočarano.
“Pa možemo to isprintati i poslati vam poštom”, valim.
“Dogovoreno. Pošaljite mi print.”
Već tijekom posjeta pokazao nam je neki isprintani tekst koji drži u jednom fasciklu. Željko ne vjeruje u nikakvu multimediju („to je samo zato da ti uzmu novce“). Vjeruje samo u ono što može dodirnuti, opipati, uživati u dodiru. Internet mu služi samo za komunikaciju. Obećali smo mu poslati print. I bit će nam čast ako će to smjestiti kao dokument u jednu od svojih brodskih škrinja.
Piše: Mladen Gerovac
Snimio: Leon Tiska
*Serijal tekstova “Čuvari hrvatske pomorske baštine” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija