Arsen Dobrijević uz Rijeke moj je dugogodišnji prijatelj i sudrug u jedrenju još iz slavnih dana Nautičke akademije ANA. Iz onih dana kada ju je pokrenuo Veljko Barbieri da u sklopu ACI-ja generira buduće jedriličare kao svoje klijente – regataše i čarteraše. Bili su to i nezaboravni dani zajedničkih regatnih i morskih pustolovina na svjetski slavnom maksiju ACI No 1, s kojim smo išli na velike regate kao što su Rimini-Krf-Rimini i školska putovanja do Malte s pitomcima Akademije. Stoga, svaki naš susret pun je uspomena, prepričavanja dogodovština, anegdota i iskričavih komentara.
No, ovaj puta radilo se o jednoj novoj i nadasve društveno vrijednoj i korisnoj inicijativi. Arsen poziva sve ljubitelje tradicijske brodogradnje i kulturne baštine (nematerijalne i materijalne) da se učlane u novu udrugu Nave Liburna, koju je upravo pokrenuo i čiji je predsjednik. U pozivu na učlanjenje Arsen piše: „Članarina se plaća godišnje, 20 euri. Osim članske iskaznice dobiva se pravo na rad, rad i još rada. Onaj ki ne more delat neka najde materijala, sponzori ili donatori. A more i jedrit z nami, ako baš mora. Adresa kade morete videt ča delamo ili ćemo delat je: Kalina 4, 51000 Rijeka. Molin si judi da se jave baren dan prvo nego ča pridu, da izbjegnemo gužvu (ozbiljno mislin). Naši podaci: Udruga Nave Liburna
Kalina 4, 51000 Rijeka
OIB: 42836009299
Raiffeisen Bank
IBAN: HR3324840081135364191
SWIFT: RZBHHR2X
Za članarinu:
Model i poziv na broj: 002024
Opis: članarina 2024
Inače, Arsen Dobrijević je zajedno s našim zajedničkim jedriličarskim prijateljem iz prve ekipe instruktora jedrenja u ANA-i Adonisom Prodanom – Adom, vlasnik specijalizirane tvrtke Aspar Rigging. Tvrtka se bavi posve specifičnim stručnim poslom na brodicama i brodovima, posebno jedrilicama i jedrenjacima: proizvodnjom, prodajom, montažom i servisom opreme – aluminijskih i karbonskih jarbola s pripadajućom opremom i oputom – od sajli, punih profila i vlakana, hidrauličnim sustavima, palubnom opremom i konopima uprešavanjem završnih terminala na sajle i tondine, izradom upletki, ispitivanjem opute specijaliziranim instrumentom i penetrantima, održavanjem svega toga te savjetovanjem i stručnom pomoći. O ovom njihovom respektabilnom poslu osobno sam se osvjedočio. Jedreći sa svojom Nautičkom patrolom od marine do marine, zbog anketiranja nautičara u svrhu njihova ocjenjivanja rada marina, te nakon toga pripremajući seriju članaka o tradicijskoj brodogradnji od Savudrije do Pelješca, Orebića i Dubrovnika susretao sam Arsena i kombi-radionicu Aspar Rigginga na mnogo mjesta njihove intervencije duž naše obale i otoka. Stoga smatram da mogu odgovorno tvrditi da se Udruga Nave Liburna može na jednako učinkovit način baviti očuvanjem naše pomorske baštine, jer je to već u velikoj mjeri u opisu posla Aspar Rigginga.
Susret na ZV-u i u Kalini 4
„Bravo Arsene, čestitam na osnivanju nove udruge, jer čuvara naše pomorske baštine nikad dosta. I ti i Udruga imaš i imat ćeš stalnu medijsku potporu i pokroviteljstvo mog portala Nautička patrola. Vidimo se ili u Kalini 4, ili na bilo kojem drugom mjestu Jadrana na kojem nam se posao i jedra ukriže.“
Ovo što upravo napisah bilo je moje prvo reagiranje na osnivanje Udruge Nava Liburna i svojevrsno opravdanje za Arsenove „prozivke“ na FB-u, uvijek kada bi vidio da sam prošao kroz Rijeku, a nisam svratio u Kalinu 4. No, sada sam sve to nadoknadio. Uslijedio je naš susret na ZV sajmu nautike, a prije par dana i posjet samom gnijezdu tvrtke Aspar Rigging i Udruge Nava Liburna u Kalini 4. Svratio sam tamo s našim zajedničkim jedriličarskim i akademskim prijateljem Milanom Ilićem, koji je sada i član redakcije mog portala Nautička patrola.
Već iz prvog razgovora pokazalo se da ja svog prijatelja Arsena poznajem samo iz doba njegove „akademske jedriličarske faze“. I da sam zapamtio samo kako se Arsen s nostalgijom sjećao da je kao dječak s ocem krstario u drvenoj barci od uvale do uvale iz Rijeke prema jugu. I zato sam sada ostao zapanjen spoznajom koliko je zapravo njegova ljubav prema drvu i tradicijskim barkama iskonska i duboka:
S ocem u gucu od uvale do uvale
Zato priču o upravo osnovanoj Udruzi Nave Liburna valja početi od Arsenovih dječačkih i mladenačkih dana.
„Moj je otac 1940-tih godina naslijedio od strica korčulanski guc dug 7.90, a građen 1930 i neke. Kroz dvadeset godina moje mladosti otac i ja smo s tim gucom oplovili cijeli sjeverni Jadran, pa sve do Dugog otoka, Trogira, Kornata … Na brodu se živjelo spartanski. Bila je tu kabinica, čiji je krov propuštao, bilo je važno da te ne tuku baš direktno more i kiša. „Kuhinja“ nam je bila vani – boca plina i rešo.
O tom brodu moj je otac brinuo vrlo pomno. Svake se godine barka dizala iz mora – pa brusi i pituraj …
Mene je u to doba sve više počelo privlačiti jedrenje. Otac veli – dobro, prodat ćemo guc i kupiti jedrilicu Elan 19. I onda je došlo vrijeme Nautičke akademije. Bilo je to prije 35 godina. Zatim smo Ado i ja počeli pomagati ljudima koji su imali barke. A onda smo odlučili – hajmo pomoći malo sebi. Tako je nastala firma Aspar Rigging, prije 20 godina. Naknadno, kupili smo lovranski guc koji je bio baš u lošem stanju. Barku smo odvukli do gosp. Ivana Pavelića Johana, koji je popravljao stare barke, a napravio je i neke nove. Naš je guc obnovio kompletno. Išli smo s njim sezonu dvije na regate tradicijskih barki, a onda je došla korona. Sve je stalo, kao firmi nam nije bilo dozvoljeno raditi u brodogradilištima, marinama…. Naš guc nismo takli dvije godine. Lani smo ga kompletno pobrusili, polakirali, pofarbali. Sada ga, naravno, svake godine održavamo redovito. Kažu nam da barka izgleda savršeno, i da bi mogla stajati kao ukras u nečijem dnevnom boravku.
Damirov strojni park
Mnoge tradicijske barke imaju inox sajle, sisteme za jedrenje … No mi konope držimo u ruci jer je užitak veći, iako razumijem ljude koji koriste razne sisteme. Nažalost, ima sve manje majstora koji bi znali ili željeli raditi tradicijske barke. Ovaj naš majstor i prijatelj stariji je gospodin. Odlučili smo napraviti udrugu koja će se time baviti. Prostor imamo uz našu firmu, te sam razgovarao s Damirom Haramijom, 40-tak mu je godina, stolar je po zanimanju, ali dosta godina bio je skipper na brodovima klasicima, održavao ih, popravljao, lakirao, sve što treba … Rekao mi je da više ne ide na brod (barem ne na duže vrijeme) i izrazio je želju da pomogne udruzi, što smo naravno objeručke prihvatili. Donio je i instalirao svoje strojeve, opremio radionu za takve poslove. To su naravno profesionalni strojevi za obradu drveta.
Onda nam je Udruga Termen iz Malinske poklonila jednu barku da je obnovimo. Uz jedini uvjet da je držimo na vezu s ostalim tradicijskim barkama ispred centra maritimne baštine Duboak, što nam savršeno odgovara, jer imamo vez i tamo smo za pola sata. Barka je sada tu kod nas u radionici.
Imamo i izvrstan odnos s brodograđevnim projektnim uredom AITAC iz Kastva, čiji je vlasnik Marijan Lorencin koji je omogućio da se barka snimi laserskim 3D skenerom iz kojeg se napravio CAD 3D model da se mogu izvući linije broda, rebra, kako bi mogli u konačnici izraditi šablone. U modernim tehnologijama išlo se i korak dalje pa je napravljen i 3D print modela same barke. Svi zajedno smo ponosni što smo na volonterskom primjeru uspjeli pokazati kako najmodernija 3D tehnologija može pomoći u oživljavanju iskonske tradicionalne brodogradnje. Jer barku smo našli u vrlo lošem stanju, djelomično je izgubila svoju formu. Ukrutili smo je da se ne bi raspala i podigli na kamion. Evo je sada ovdje, u Kalini 4.“
Kormilo na zidu birtije
Što se dogodilo s onim gucom na kojem je s ocem krstario u dječačkoj dobi, s barkom uz koju je odrastao, pitamo Arsena.
„Prvi trag bio mi je – Rab. Moj ga je otac, prije nego što ćemo kupiti jedrilicu, prodao jednom gostioničaru negdje u Banjolama. Gostioničar je guc držao nekih 15 godina, a onda ga je prodao nekom Nijemcu. Nekoliko mjeseci prije nego što smo dovukli ovaj guc na kojem sada radimo, saznao sam da je Nijemac taj naš guc zapustio, da su ga izvadili iz mora i stavili na neko odlagalište otpada gdje je stajao godinu dana. I tu su prešli bagerom preko njega! Danima sam doslovce plakao, i sada mi idu suze kada se toga sjetim. Da sam zvao samo tjedan dana ranije, spasio bi ga! Gostioničar mi je rekao da na zidu birtiji ima kao ukras njegovo kormilo, i da dođem po njega. Možda je bolje da ga ne gledam… A možda jednog dana i odem”, veli Arsen i vraća se na priču o aktualnom gucu.
„Uživam jedriti s tim našim malim gucem, jedriti ćemo i ove sezone. Svi mi koji jedrimo na tim regatama idemo tamo iz gušta. Regate su izvrsno organizirane, svuda to podržava lokalna zajednica, imaš riješenu logistiku, moraš se samo pojaviti. Ali, ipak što ideš dalje na jug troškovi puta s barkom na traileru sve su veći … Tako i ljudima s juga za ići na sjever.“
Zatim kroz razgovor dolazimo, kako bi Arsen rekao, do biti svega. Do njegovog pravog bića iz kojeg je sada eruptirala i udruga Nave Liburna.
„Obožavam drvo!“
„Ja sam inače modelar po struci“, otkriva Arsen. „Četiri sam godine bio šegrt pa sam dvije godine radio u Torpedu. Izrađivao sam modele strojeva, dijelove motora, kopči za brodove, za traktore – 90 posto drvo, uz nešto metala i plastike. Bilo je to prije Nautičke akademije. Volim raditi u drvu, obožavam drvo! Da sam tada razmišljao drugačije, i danas bi mi to bilo glavno zanimanje. Ali, nije mi žao. Ova će udruga, nadam se, živjeti dugo, i nakon mene. Zato želim da Udruga bude samoodrživa. Skupljamo sredstva i tražimo sponzore koji bi uložili financijska sredstva, kada vide što radimo i što želimo napraviti. Popravljat ćemo barke za novac, naravno, a jednog dana ćemo napraviti i neku novu barku. Jer to nije jeftino. Na naš guc potrošili smo dosta sredstava. Kupili smo ga za pet tisuća eura, i na njega potrošili još 30.000 eura, i to prije sedam godina. Ova barka za obnoviti ima 6.30 metara, a troškovnik koji uključuje materijal i izradu, još nije gotov. Realni plan je da to možemo završiti u roku od dvije godine. Jer, sve je to posao izvan posla kojim se bavi Aspar Rigging. Posebno me veseli što već sada imamo volontere. Neki su me baš iznenadili. Ne bih rekao da bi uopće htjeli zaprljati ruke a došli su i kazali – daj nam da nešto pilimo, brusimo, štogod. Sve će to voditi Damir čiji su strojevi, a radit ću i ja kada nisam na terenu za Aspar Rigging. Damir će poći i u Betinu u škver gospodina Ante Fržopa makar na dva tjedna da otkrije dio tajni zanata od vrlo poznatog majstora koji je voljan prenesti svoje znanje mlađima“, veli Arsen.
U sjedištu udruge Nave Liburna
Računaš li i na EU fondove, pitam Arsena. „Pratimo to. Bili smo u projektu Mala barka 2. Dobili smo nešto sredstava od onoga što smo potrošili.”
Kada smo Milan Ilić i ja, tj. Nautička patrola, banuli u Kalinu 4, sjedište firme Aspar Rigging i udruge Nave Liburna, sve je bilo točno onako kako to stoji u Arsenovom pozivu i opisu onoga što nas čeka. Radna hala, barke u obradi, strojevi, mnoštvo „rezervnih dijelova“, vlastiti patenti, ured … I muzejski dio, koji zahtijeva posebnu temu. Ukupno 380 kvadrata prostora čiji je vlasnik Luka Rijeka. Ali evo što ovom mjestu daje posebni ekskluzivitet. Bila je to svojedobno štancija, odnosno odmorište za zaprege koje su vozile na relaciji Zagreb – Karlovac – Rijeka. Konji su imali štale, sjenik, pojilo i kovače, a kočijaši i putnici: kuhinju, restoran, spavaonice. Jedini je problem što je danas u suvremenoj prometnoj situaciji to mjesto malo teže naći, jer je dostupno uglavnom onima koji dobro poznaju ovaj dio riječkog predgrađa. No, upravo ovih dana probija se izlaz-ulaz na obilaznicu, pa će pristup Kalini 4 biti dostupan kao nekad zapregama.
Ostalo mi je za Arsena ovom prigodom još posljednje pitanje – koji su mu daljnji planovi?
„Kada uredimo ovaj guc od 6.30, nadam se da će to biti barka kojom će se moći ploviti kao u dane djetinjstva i tako promovirati sve ono zbog čega smo udrugu i osnovali. Neće biti solarnih panela, niti WC-a, samo mala tendica, mini kabinica da imaš suho baš ako pljušti, bit će akumulator da mogu mobitel napuniti, latinsko jedro – užitak. Pa do Dalmacije u dva ili više tjedana uz izmjenu posada i natrag …“
Očito je, Arsen još uvijek sanja o brazdama svoga djetinjstva, što ga je i nadahnule da osnuje udrugu Nave Liburna, koja tradicijskim barkama treba osigurati – vječnost.
