Potmula zastrašujuća tutnjava. Izmiče tlo pod nogama. Padaju predmeti s polica. Oštri zvuk razbijenog stakla. zveket posuđa, izbezumljeni krikovi ljudi, plač djece … Tutnjava ne prestaje. Horor traje. Kao da se neko golemo ljudoždersko čudovište upravo pomalja iz zemlje. Panika. Strava. Ljudi bezglavo bježe na sve strane … Tako sam u zagrebačkom City centru doživio potres koji je rušio Banovinu i Zagreb 29.12.2020. Banovinu sa 6,2 Richtera, Zagreb sa 5,5 Richtera.
Ako potres i prođe bez velikih žrtava i kataklizmičkog rušenja, ostaje trauma. Čudovište se u obliku strave useli u ljude. Nema pomoći. Znaš da mu ne možeš umaći. Svako malo ti se čini – eto opet se trese. Ležiš u krevetu i gledaš u luster da li se njiše …
Potresi su najstrašnije prirodno zlo koje se ne može predvidjeti i izbjeći
Nema strašnijeg prirodnog zla. Od poplave se u najvećem broju slučajeva možeš na vrijeme skloniti, orkan i tsunami može se predvidjeti, samo treba pravilno postupiti. Jedino je protiv potresa znanost bespomoćna.
Izjave znanstvenika uvijek su slične: epicentar, magnituda, dubina, rasjedi, trusna područja … Mobitelska aplikacija za javljanja o potresu jedna je od najčešće korištenih, ali je i posve beskorisna. Može samo kazati gdje se trese i da se luster u koji gledaš ne njiše. Bar zasad. Mobitel ti može samo javiti da je zvijer već izašla iz svog nedokučivog podzemnog kaveza. I upravo je evo ubrala svoje prve žrtve. Preostaje jedino da se što prije smanje posljedice. Da se pošalju spasilačke ekipe, psi tragači, šatori, deke, hrana … Ostaje i bespomoćna tvrdnja – sve je u Božjim rukama.
Kobna Jadranska mikroploča se tare s Euroazijskom pločom
Jadran je oduvijek bio jedno od najčešćih i najvećih „trusnih područja“. Njegovo podmorje još od davnina straši ljude i povremeno ubire žrtve. Podrhtava more, tresu se otoci, obale i okolne države: Hrvatska, Italija, Crna Gora i Albanija. Trese se i Zagreb, i Banovina, i Moslavina, i Slavonija. A ponekad dobro uzdrma i Sloveniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Makedoniju. Ide li to i do Turske, i do Rumunjske?
Geolozi ni to ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Ali kažu – poveznica među svim tim potresima je u tome što su dio istih zbivanja – djelovanja Afričke ploče na Euroazijsku ploču preko Jadranske ploče. A onda tu je i Arapska ploča koja se pomiče prema sjeveru brzinom od oko 22 centimetra godišnje. A Jadranska ploča se pomiče prema Dinaridima brzinom od oko 4-5 milimetra godišnje. Kako se Afrička ploča kreće prema sjeveru, ona se sudara s Europskom i Azijskom pločom i tako tvori složene rasjede i pomiče ploče oko Sredozemnog i Crvenog mora.
Tijekom pomicanja Jadranske ploče prema sjeveroistoku i u sudaru s Europskom pločom izdigli su se Dinaridi na sjeveroistoku i Alpe na sjeveru. Procijenjene su vrijednosti konvergentnog kretanja Jadranske ploče u odnosu na Euroazijsku ploču u rasponu od 0,5 na sjeverozapadu do 4,5 milimetara godišnje na jugoistoku.
Eto, tako bi to trebali izgledati uzroci zašto se trese tlo pod svima nama od Afrike i Azije do sjevera Hrvatske, pa i dalje. Znanstvenici na tome grade i tzv. preliminarne modele koji pokazuju da je rasjed ispod Turske aktiviran do dubine od 50 km, a da je kod potresa na Banovini bio na dubini od osam kilometara. Svaka potresom oslobođena energija poremeti tektonska naprezanja i uzrokuje trenja na brojnim rasjedima u užoj i široj okolici, i otud oni nizovi naknadnih potresa, i treba ih očekivati i više desetaka godina.
A što se kobne Jadranske ploče koja trese državama tiče, kažu da imaju samo seizmografe za kopno, a da nažalost nemaju takve uređaje koji se polažu na morsko dno, iako imamo trusna područja oko Jabuke, Visa, Dubrovnika.
Zašto bljeska nad pučinom nakon jakih potresa?
Jer zapravo ključ je u tome što se zbiva u srcu Zemlje. Znanstvenici se uglavnom slažu da postoji rastaljeni vanjski sloj jezgre koji započinje otprilike na pola puta od Zemljina središta. Unutar sloja je kruta jezgra promjera oko 1.220 kilometara. Nikakvim se postupkom ni termometrom ne može utvrditi kolika je temperatura u središtu Zemlje. Stoga su oni najuporniji istraživači napravili pretpostavljene uvjete u laboratoriju. Čisto željezo podvrgli su visokom tlaku i nizom eksperimenata zaključili da je točka taljenja željeza u unutrašnjosti Zemlje oko 6.000 stupnjeva Celzija. Što je ravno temperaturi površine Sunca. Zaključak je da Zemlja uspješno održava temperaturu od svog postanka i to zahvaljujući trenju gustih materijala i razlaganju radioaktivnih elemenata. Te da se Zemljina jezgra ipak postupno hladi, ali samo 100 stupnjeva kroz milijardu godina. Dakle potpuno bezopasno i za nas i za razumski neshvatljiv broj generacija koji će doći poslije nas.
No, postoji još jedna egzistencijalno važna posljedica zbivanja u srcu Zemlje. Kretanje rastaljenog željeza i trenje stvaraju električni naboj koji generira magnetsko polje oko Zemlje, a ono seže daleko u svemir. Upravo to magnetsko polje štiti nas od pogubne solarne radijacije.
Dakle, trpimo potrese i ljudi stradaju, ali sve je to nužno da bi čovječanstvo uopće opstalo. Ova tvrdnja možda nije znanstvena, ali je logična. Usput, nisu li ti električni naboji uzrok onom neobjašnjivom bljeskanju nad pučinom nakon jakih potresa, kao što je to bilo poslije onog kataklizmičkog dubrovačkog potresa 1667. godine?
Potres nikad, nitko i nigdje neće moći predvidjeti
Što se tiče teorija o nastanku potresa, postoji konstatacija s kojom se svi znanstvenici ipak slažu: potres nitko, nikada i nigdje neće moći predvidjeti pa da bi ljudi na vrijeme izašli iz kuća na otvoreno. Naime, ne mogu se utvrditi sva četiri potrebna parametra koji bi najavili mjesto, vrijeme, magnitudu i pripadnu vjerojatnost. Budući da se ne može pratiti naprezanje u unutrašnjosti Zemlje, ne može se znati ni vrijeme ni jakost potresa. Jedino što znanost zasad može učiniti to je bilježenje potresa, statistika i matematički model mogućnosti novih potresa.
Neki će zlobnik reći da meteorolozi sa svim mogućim instrumentima, satelitima, balonima i mjerenjima često ne mogu predvidjeti ni lokalnu prognozu vremena, već da samo matematičkim modelima nagađaju – pa nekad pogode, a nekad promaše.
Za usporedbu predviđanja vremena i potresa evo što piše na stranicama Hidrometeorološkog zavoda Hrvatske: „Objektivna ili računalna prognoza je izravan rezultat nekog atmosferskog prognostičkog modela … Zbog toga se objektivne i subjektivne prognoze mogu razlikovati. Stoga, izravne objektivne računalne prognoze potrebno je tumačiti kao jedan od dostupnih izvora informacija i usporediti s ostalim dostupnim objektivnim i subjektivnim prognozama. Također, valja imati na umu da je pouzdanost prognoza sve manja, što je prognostičko razdoblje dulje …“
Ma što to značilo, osvjedočio sam se i sam u tu nemoć meteorologije. Htio sam sa 6-metarskom brodicom s nejakim motorom otploviti od Osora do Suska. Nazvao sam HMZ u Splitu da mi kažu kakvo vrijeme me čeka na moru, a dežurni meteorolog mi je glatko odgovorio: „Vi meni kažite kakvo je vrijeme gore, jer ja to ne mogu znati!“ Unatoč tome što je meteorolozima sve dostupno i razvidno. Kako se onda može očekivati od znanstvenika da predvide potrese, gdje je sve duboko zakopano i nedostupno.
Kako je profesor Nautičke škole u Bakru postao svjetski stručnjak za potrese
No, to nimalo ne umanjuje svjetska postignuća našeg najvećeg znanstvenika u području meteorologije i seizmologije – Andrije Mohorovičića. Baš naprotiv.
Andrija Mohorovičić (Volosko 1857 – Zagreb 1936) je kao profesor na Nautičkoj školi u Bakru predavao meteorologiju te je 1887. osnovao meteorološku postaju. Od 1892. bio je upravitelj Meteorološkog opservatorija u Zagrebu koji je upravljao svim meteorološkim postajama u tadašnjoj Banovini Hrvatskoj. A onda, početkom 20. stoljeća Mohorovičić se počinje baviti isključivo seizmologijom. Godine 1901. Mohorovičić je u Zagrebu postavio seizmološku postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila dva nova, tada najmodernija seizmografa. Zahvaljujući tome ta je postaja 28. 12. 1908. zabilježila i katastrofalan potres koji je doslovce sravnio sa zemljom Messinu na Siciliji i uništio Reggio di Calabria u južnoj Italiji. Ukupno 82.000 poginulih.
Odmah poslije te katastrofe Mohorovičić je objavio rad o djelovanju potresa na građevine, te je upozorio da je nužno pridržavati se posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnim područjima. Na to seizmolozi upozoravaju i danas, 115 godina poslije Mohorovičića. Napravio je i konstrukciju novoga seizmografa za bilježenje horizontalnih gibanja tla, ali to ni do danas nije ostvareno. Dva su njegova najveća doprinosa svjetskoj seizmologiji: određivanje epicentra potresa putem krivulja – hiperbola, po njemu nazvane Mohorovičićeve epicentrale i Mohorovičićev diskontinuitet u Zemljinoj kori.
Temeljitim proučavanjem potresa u Pokupskom 8. 10. 1909. Mohorovičić je došao do saznanja da se na određenoj dubini Zemlje skokovito mijenja brzina širenja potresnoga vala. Prema Mohorovičiću, u najgornjem dijelu Zemljine kore brzina potresnoga vala neprekidno raste s dubinom u skladu s tzv. zakonom potencije. Iskazao je to u obliku formule kojom je riješio sva pitanja u vezi sa širenjem potresnoga vala u najgornjem dijelu Zemljine kore. Svjetska znanost usvojila je to kao – Mohorovičićev zakon, a ploha diskontinuiteta brzine najgornjega dijela Zemlje i u drugim područjima našeg planeta nazvana je Mohorovičićev diskontinuitet, odnosno Moho, kako bi se pojednostavilo izgovaranja prezimena studentima geologije koji na svim sveučilištima svijeta moraju naučiti Mohorovičića.
Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 70 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U Hrvatskoj najdublji je ispod Velebita i Dinare – oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije – 25 km.
Koliki tsunami se može očekivati na Jadranu?
Još jedna pogibelj prati potrese, a ona se ipak može predvidjeti. To je tsunami – val ili valovi koji nastaju kao posljedica potresa. Na obalama oceana mogu narasti i do 30 metara i dokrajčiti ono što je ostalo živo i čitavo u potresu. Akadamik Mirko Orlić je naš oceanograf, jedan od rijetkih znanstvenika koji se bavi tsunamijem u Jadranu. Veli da su kod nas tsunamiji vrlo rijetki i da ih je u posljednjih 500 godina bilo ukupno 27. Od onih visine vala 10 centimetara do čak 10 metara.
Najjači tsunami u Jadranu bio je 30. 7. 1627. godine na talijanskom poluotoku Gargano. Procjenjuje se da je visina vala od dna do vrha brijega bila 10 metara. Poznati su i opisi haranja tsunamija u najvećem dubrovačkom potresu 1667. – visina vala bila je „samo“ šest metara. Opet je to procjena prema opisu, jer nije bilo mjerenja. Nizozemski konzul Jakob van Damm je na putu za Smirnu u Dubrovniku doživio potres, a u svojim je zapisima zabilježio kako mu je neki mornar u luci pričao da je „voda iz luke tri puta uzmakla, tako da je brod na dno pao i udario“.
Mjerenje visine razine mora mareografima postoji posljednjih stotinjak godina. Najveći izmjereni tsunami u Jadranu bio je 1979. godine poslije crnogorskog potresa. Val je bio visok oko pola metra, ali je u Boki Kotorskoj bio viši pa je poginulo nekoliko ljudi. Jer, visina tsunami vala ovisi i o konfiguraciji obale i morskog dna pred njom. Na osnovu podataka o tsunamiju na Jadranu napravljen je matematički model za dubrovačko područje, prema kojem bi pri mogućem potresu od 7,5 Richtera uslijedio tsunami visine vala od 10 metara. To je ujedno i najveći tsunami koji se može očekivati u Jadranu.
Najveći potresi u kojem je uzrok bila Jadranska ploča
Evo pregleda potresa s katastrofalnim posljedicama koje je uzrokovalo trenje ploča uključujući i Jadransku ploču koja se još od svog nastanka podvlači pod Dinaride.
Dubrovnik 6. travnja 1667. – 7,4 Richtera
Bio je to i jedan od najjačih i najtragičnijih potresa koji su se ikad dogodili na teritoriju današnje Hrvatske i zato zavrjeđuje i najveću pažnju. Taj dubrovački potres jedan je od najvećih europskih potresa uopće – seizmički titraji osjetili su se sve do Carigrada, Napulja, Venecije, Genove … Osjetio se čak i u Egiptu. To su udaljenosti od dvije tisuće kilometara, i površina od oko 12 milijuna četvornih kilometara. Dubrovački potres sa procjenjenih 7,4 Richtera tek je nešto manji od razornog potresa u Turskoj i Siriji 7.8 Richtera.
Zapravo, u samom početku Dubrovnika – bijaše potres. Onaj koji je u 6. stoljeću srušio Epidaurum (Cavtat). Preživjeli su prebjegli na sjever, te su se smjestili na obronke i pustu liticu između šume i mora. Tu je malo pomalo generacijama jačalo naselje, koje je postalo očvrsli grad, a zatim i samostalna država – Dubrovačka republika. Dubrovačka je republika ubrzo procvala na brodogradnji, prekomorskoj trgovini i stonskoj soli, mudro vođena trgovcima, gosparima i političarima, diplomatski lavirajući između dva pohlepna i agresivna susjeda – s kopna Turaka, a s mora Mlečana. No protiv sebe je imala još jedno zlo od kojega se nikakvom mudrošću nije mogla zaštititi. Bio je to opet – potres.
Prvi potres pogodio je Grad 1520. godine. Posljedice su bile katastrofalne, ali se Dubrovnik oporavio. A onda je stoljeće i pol kasnije, 6. travnja 1667. oko 8 sati i 45 minuta ujutro uslijedio onaj čuveni udar. Jačina mu je bila gargantuovska – 7,4 stupnjeva po Richteru. Za ovaj Uskrs navršit će se točno 365 godina od te kobne Velike srijede.
Ljudi su se spremali da proslave Uskrs. Bila je u tijeku jutarnja misa kada je udar punom snagom poput goleme eksplozije pogodio grad. Zgrade su se rušile, i u trenu se u oblacima prašine pretvarale u gomile kamena, greda i crjepova. Sa Srđa su tutnjale goleme gromade stijena prema gradu rušeći i razarajući sve na što su naišle. Iz ruševina su odjekivali krikovi zatrpanih, virila su beživotna tijela poginulih … Preživjeli koje je potres zatekao u postelji skakali su preko ruševina polugoli, izbezumljeni … Vatra s tek upaljenih jutarnjih ognjišta rasula se gradom, dim i prašina zastrli su nebo. More se tri puta povuklo ostavljajući brodove na suhom a zatim bi šest metara visoki plimni val nahrupio punom snagom razbijajući ih o stijene i zidine. Na Pločama i Pilama pukotine u zemlji su progutale kuće. Izvori su presušili. Bunari su se ispunili žutim blatom. Požar je bjesnio još 20 dana pretvarajući ostatke u zgarište. Apokaliptičnu sliku dopunjavala su jaka sijevanja s pučine.
Uslijedile su pljačke. Seljaci iz zaleđa Dubrovnika, Morlaci (Vlasi) stuštili su se u grad i haračili po ruševinama tražeći zlato, srebro i nakit. Poginulima su sjekli uši i otkidali vilice da bi se domogli naušnica i zlatnih kruna. Sluge su pljačkale gospodare, jer su znali gdje drže blago. Pomoći niotkuda. Francuski kralj Luj XIV se izgovara da je u ratu pa ne može pomoći. Veliki vezir Kara Mustafa paša zahtijeva od Dubrovnika 300 vreća dukata da ih ne napadne. Bosanski paša prijeti pretvaranjem Dubrovnika u osmanski sandžak. Mlečani su također vidjeli prigodu da se dočepaju Dubrovnika. U svoj toj nevolji zapovjednik Lovrijenca Pero Ohmučević naredio topovsku paljbu na dvije mletačke galije koje su šuljale prema srušenom dijelu zidina. Galije su se povukle, a daljnje agresivne namjere Mlečana smirio je Vatikan.
Na području Dubrovačke Republike u potresu je poginulo oko pet tisuća ljudi, a u samom Gradu pod ruševinama je život izgubilo oko 2.000 ljudi. Srušena je katedrala i mnoge crkve i javni objekti. S oštećenjima su prošle crkve i samostani franjevaca i dominikanaca, crkva svetog Vlaha i crkva Svetog spasa te palača Sponza. Dobro su se držale i zidine. Najviše štete bilo je između bastiona sv. Andrije i tvrđave Bokar, i upravo tu su se mletačke galije imale namjeru iskrcati, dok ih nisu otjerali topovi s Lovrijenca.
Zagreb 1880. – 6,3 Richtera
Najjači potres pogodio je Zagreb 9.11.1880. godine u 7.03 sata. Snaga – 6,3 stupnja Richtera. Srušene kuće, dvoje poginulih, 29 ozlijeđenih. Stradala je i katedrala, pa ju je trebalo temeljito obnoviti. Do travnja iduće godine tlo je svako malo podrhtavalo. Zabilježeno je ukupno još 185 manjih potresa
Skopje 1963. godine – 6,9 Richtera
U rano jutro 26.7.1963. godine snažan je potres pogodio glavni grad Makedonije. Posljedice su bile stravične. Poginulo je 1070 ljudi, oko 3000 ih je ozlijeđeno, a od njih su 1200 ostali teški invalidi. Mnoge su građevine sravnjene sa zemljom, ukupno je uništeno15.800 kuća i stanova, a 28.000 je oštećeno. Oko 200 tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom… O tom trenutku strave svjedoči javni sat pred skopskim željezničkim kolodvorom – kazaljke stoje na 5 sati i 17 minuta. Zgrada kolodvora je pretvorena u muzej suvremene umjetnosti. U općoj pomoći cijeloga svijeta uništenom gradu Pablo Picasso donirao je skopskom muzeju svoju sliku Glava žene.
Godinu dana kasnije snažan je potres pogodio i Đakovo. Oštećeno je oko 2000 kuća. Zbog loše gradnje u jednoj osnovnoj školi srušilo se stepenište pa je poginula učenica. Srećom drugih ljudskih žrtava nije bilo.
Banja Luka 1969. godine – 6 Richtera
Banja Luku je 27. 10. 1969. godine pogodio potres jačine 6 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Prvi udar bio je u noći 26. 10. u 2.55 sati. Tlo se pomalo treslo sve do 27. listopada, a onda se u 16.35 sati dogodio najjači udar. Petnaest poginulih, 1117 ozlijeđenih, potpuno je uništeno 86.000 kuća i stanova, teško su oštećeni mnogi javni objekti. I ovdje kao spomenik stoji javni sat čije kazaljke stoje na kobnih 9 sati i 11 minuta.
Pedeset godina poslije Banja Luke isti rasjed rušit će Banovinu i drmati Zagrebom.
Crnogorsko primorje 1979. godine – 7 Richtera
Jedan od najsnažnijih potresa na Balkanu uzdrmao je Crnogorsko primorje, petnaestak kilometara od crnogorske obale, između Bara i Ulcinja, sa 7 Richtera 15.4.1979. godine.
Potres je izazvao katastrofalna razaranja. Poginulih – 101 u Crnoj Gori i 35 u Albaniji. Oko 100 tisuća ljudi ostalo je bez doma.
Potresi u hrvatskom Jadranu
Što se Jadrana tiče popis je neiscrpan: 1938. kod Palagruže, 5,6 Richtera, 1956. kod Visa 5,8 Richtera, dva na području Makarske 1962. godine – 5,9 i 6,1, Richtera, 1996. Ston-Slano 6 Richtera, 2003. godine kod Jabuke – 5,9 Richtera, godine 2004. opet kod Jabuke magnitude 5,5 Richtera… 15. 4. 2021. istodobno potresi kod Pokupskog i kod Stona, pa opet kod Visa …
I tako sve do današnjih dana. Upravo do ovog posljednjeg zabilježenog potresa koji je 16. 2. 2023. prodrmao Krk sa 4,8 Richtera. U Geofizičkom odsjeku PMF-a kažu da je uslijedio niz slabijih potresa od kojih je najjači bio lokalne magnitude 2,7 te još tri potresa magnituda između 2,0 i 3,0 i onda još 20 potresa magnituda između 1,0 i 2,0. Također kažu da slabije potrese, koji ljudi ne osjete uopće ne objavljuju i da ih je u Hrvatskom katalogu potresa upisano blizu 100.000 u posljednjih 2000 godina.
Naravno i poslije ovog potresa ponavljaju se ista pitanja koja najviše zanimaju javnost: kako potrese predvidjeti i što se može učiniti da se izbjegnu žrtve i štete. Pa onda nanovo, već godinama, uvijek stižu jednaki odgovori seizmologa: nužno je ozakoniti obavezne sigurnosne arhitektonske i građevinske standarde gradnje svih objekata i to strogo kontrolirati. Isto ono na što je već prije više od sto godina upozoravao naš najistaknutiji znanstvenik Andrija Mohorovičić.
Dodatak tome je jedino pouka da ljude već od dječje dobi valja učiti što treba raditi u slučaju potresa. I da kad se more iznenada povuče ne idu brati školjke nego da odmah bježe na povišena mjesta, što dalje od mora.
Austrougarski standardi gradnje: Niti jedan jadranski svjetionik se nije srušio u potresima
Kada se radi o protupotresnoj gradnji možda bi trebalo slijediti onu prastaru latinsku sentenciju Historia magistra vitae est – Povijest je učiteljica života. Naime, čini se da su graditelji još u vrijeme Austrougarske monarhije imali posebne standarde gradnje objekata kako se ne bi rušili u potresima, naročito oni na moru. Jer još niti jedan svjetionik unatoč brojnim potresima na Jadranu nije pretrpio nikakvu štetu, a kamoli da bi se srušio. A sagrađeni su prije više od 200 godina.
Tome u prilog sjetih se jedne dogodovštine. Prije dvije godine, 27. 3. 2021. snažan potres snage 5,5 s epicentrom na talijanskom poluotoku Gargano zatresao je Dalmaciju, a najbliže mu je bila Palagruža i otok Vis. Svi su mediji objavili svjedočanstvo svjetioničara s Palagruže o tome kako se za potresa svjetionik jako njihao lijevo-desno, ali da je sve prošlo bez ikakve štete.
Baš toga dana bili smo blizu Visa. Da se malo odmaknemo od korone unajmili smo jedan čarter brod i krenuli smo na proljetno rekreacijsko jedrenje. Odlučili smo iz paklenjačke uvale Vinogradišće još posjetiti Vis. Čim smo uplovili u Vis, naravno, odmah u kafić na pivo i bevandu. I onda čujemo, svi pričaju, bio je potres… A gdje smo mi bili? Pa valjda negdje između, na pola puta ili već blizu Stončice. Naravno, nismo osjetili – baš ništa.
A zatim netko ispriča da je čitao ili čuo kako se taj svjetionik isto tako ljuljao lijevo – desno u jednom potresu čim je sagrađen, tamo 1875. godine. I to baš na dan kada su inspektori došli provjeriti je li sve u redu da bi mu dali „uporabnu dozvolu“. Cijela se Palagruža baš tada, kao i obično, lijepo zatresla, a svjetionik se samo zaljuljao i ostao stajati neoštećen. I tada je navodno glavni K.U.K inspektor zadovoljno rekao: „Možemo ići kući, Svevišnji je sve testirao.”
Svevišnji je testirao i sve duge svjetionike na Jadranu sagrađene u to vrijeme. Svi i danas čvrsto stoje bez ikakve štete unatoč vremenu, olujama i potresima. Današnji arhitekti vjerojatno imaju na to stručni odgovor. Ali su i laiku jasne činjenice: da svjetionici nisu bili „divlja gradnja“ već rezultat arhitektonski dobro smišljenog projekta, da su građevinari bili pravi majstori i da se na građevnom materijalu nije štedjelo.
Aktualni projekt spašavanja u slučaju potresa u Dubrovniku
Poučen poviješću i svjestan svog položaja na iznimno trusnom području, Dubrovnik je jesenas pokrenuo projekt spašavanja građana u slučaju potresa. Projekt je nazvan „Korak u sigurnost“, nositelj je Udruga za kreativno-održivi razvoj i konkurentnost, a financira se sredstvima EU – Europskog socijalnog fonda. U tijeku je postavljanje znakova za evakuacijske koridore i prihvatne površine na cijelom području grada. Na službenom web portalu Dubrovnika objavljena je karta cijeloga grada s jasnim znakovima za koridor prema najbližoj prihvatnoj površini. Karti se može pristupiti i skeniranjem integriranog QR koda. Odličan potez, jer kada se već potres ne može predvidjeti, bar se može izbjeći panika i spasiti što se spasiti dade.
A evo na kraju zaključka. Kada se radi o potresima na Jadranu, najsigurnije je biti na moru u plovidbi. I to s makar 15-tak metara mora pod kobilicom. To je u slučaju onog krajnjeg katastrofalnog potresa koji u Jadranu diže tsunami sa 10 metara vala.
Ako smo na vezu ili sidru i čujemo dojavu o potresu, najbolje je odmah isploviti i dohvatiti se što prije debelog mora i što dalje od kopna.
