Đorđe Pantović je pripadnik druge postave zaposlenika u bitci za proboj ACI-ja na svjetsko nautičko tržište. Postave koja se u tvrtci pojavila godinu dana nakon njenog osnutka i pred kojom je stajao prilično velik zadatak – kako popuniti 16 tek zgotovljenih marina. Đorđu su strani jezici išli jako dobro. Godine 1972/73. završio je višu školu u okviru riječkog Ekonomskog fakulteta i stekao svjedodžbu inokorespondenta, zapravo prevoditelja. Zaposlio se najprije u Novom listu na poslovima propagande a zatim je prešao u Brodogradilište 3. maj. U ACI-ju ga je preporučio njegov prijatelj – Nenad Bukvić, koji je tamo već radio kao direktor nautike.
– Neno me je slučajno sreo jedne subote u trgovini i pitao: „Koliko ti ono jezika govoriš?“, bilo je to nekako sredinom 1984. – sjeća se Đorđe Pantović svog početka u ACI-ju, gdje je bio zadužen za odnose s novinarima i match race skipperima.
– U to vrijeme bilo je to jako važno, jer su u ACI-ju ostali bez čovjeka za talijansko tržište, budući da je Joža Vehovec, koji je to dotad radio, otišao u tršćanski Adriatour, a ja sam talijanski prilično dobro znao. Došao sam na razgovor, primio me je Veljko Barbieri, došao sam još jednom na intervju s njime i nakon dvadesetak dana dobio sam obavijest da sam primljen i neka se javim. Istoga dana bio je primljen i Edvin Jurin, kao rukovoditelj marketinga za njemačko tržište, ali je ubrzo postao i direktor marketinga. Mora se reći da se Edvin jako trudio, i bio je neka vrsta Barbierijevog ovna, čovjeka koji je probitačno otvarao vrata na novim tržištima. A i mi, ostali članovi merketinške ekipe, zasukali smo rukave i bacili se na posao.
– Tada je u vili Istranki bila dosta čudna atmosfera. Malo je bilo ljudi, možda svega petnaestak, neki iz prve postave već su bili otišli, poput Boruta Čičin Šaina, koji se ondje zadržao oko godinu dana. A firma je bila još na samom početku.
Marine su uglavnom bile već gotove, ali još su uvijek bile prazne – trebalo ih je napuniti. Kad sam došao, postojale su već neke fotografije marina iz zraka, napravio ih je zagrebački fotograf Šoštarić, koji ih je slikao iz helikoptera ili nekog aviona, ne sjećam se točno. Te su slike, onako velike, stajale na zidu, i vidjeli su se samo oni prazni pontoni i gatovi, tu i tamo neki brod.
Agresivno na strano tržište
– Bili smo svjesni da u rukama imamo jedan vrlo vrijedan proizvod, ali ne baš toliko svjesni koliko to zapravo vrijedi i koliko je to šušura izazvalo na vanjskim tržištima. Prva konferencija za novinare o novim ACY marinama bila je u Rimu u našoj ambasadi. Vodio ju je Ante Skataretiko, koji je upravo došao za ambasadora Jugoslavije. Veljko je mudro smislio da tamo održi prezentaciju za talijansko tržište. Sjećam se članaka iz talijanskih novina, iz Messaggera ili čak Corriere della Sera i naslova koji su izašli u tim novinama tipa: “Dok mi razmišljamo, komunisti sagradili lanac od 16 marina!“ Odali su nam veliko priznanje. Ostali su zapravo paf kad se vidjelo da se tako nešto napravilo. Tako smo krenuli. Radilo se na ACY standardima, disciplini, uniformama, borbi na tržištu …
Nisu nas baš odmah prihvatili naši konkurenti u ondašnjoj Jugoslaviji: Portorož, Punat, Hramina, Kremik, Tankerkomerc Zadar, Marina Parentium … Kad smo se pojavili, i prilično agresivno krenuli na tri glavna tržišta – njemačko, talijansko i austrijsko, jedno smo vrijeme slušali „priče“ o političkim vezama Barbierija, koji je zahvaljujući njima uspio dobiti sjajne lokacije za marine. No, s vremenom su se morali pomiriti s time da uz sebe imaju konkurentni lanac i sustav marina, koji te prednosti zna i koristiti. Siguran sam da je pojava ACI-ja pozitivno utjecala i na postojeće marine jer ih je ponukala da dodatno ulože u kvalitetu svojih usluga.
Sukob s moćnim njemačkim izdavačem revija Yacht i Boote
Bilo je raznih zgoda i nezgoda tih mojih prvih mjeseci u firmi. Nikad neću zaboraviti šok koji smo moji kolege i ja doživjeli u veljači 1986. Baš na početku vrlo jake promotivne kampanje, s naglaskom na njemačkom govornom području. Dogovorili smo se s njemačkim izdavačem Delius Klasingom da u njihovim revijama Yacht i Boote duplericama „napadnemo“ nama najvažnije njemačko tržište, a to je bila skupa priča. Dakle, veljača je, izlazi prvi broj Yachta s našim oglasom, mi smo poslom na sajmu u Milanu i s našim agentima koji su grafički osmislili kampanju kupujemo na kiosku „još vrući“ primjerak Yachta i dok listamo reviju tražeći našu duplericu nailazimo na članak u kojem vidimo – slika do slike: naše marine u Rovinju, Palmižani, Umagu, Vodicama … Mislim da je to bio članak na nekih 8 do 10 stranica, kojeg je napisao Wolfgang Barth, tadašnji urednik Yachta za Mediteran. Po tom članku i u njemu napisanim kritikama, od kojih je dobar dio bio nategnut i paušalan, mi smo ACY mogli odmah lijepo zatvoriti. A samo nekoliko stranica dalje stajao je naš oglas, plaćen oko 20.000 DEM. Koje li ironije!
Podigli smo veliku frku. Tražili smo demantije, a oni nisu trepnuli okom. Rekli su – mi našem novinaru vjerujemo. Nikakvi demantiji ne dolaze u obzir, niti razgovor s Barbierijem gdje bi on objasnio našu stranu priče. Usput smo im priprijetili da ćemo poništiti ugovor o oglašavanju te godine, vrijedan nešto više od 200.000 maraka, i da s njima ubuduće više nećemo surađivati. Na sve to očitovao se kratkim pismom Harald Schwarzlose, tadašnji glavni urednik Yachta, s porukom: „Mi novinaru vjerujemo, a što se tiče vaše prijetnje da ćete odustati od ugovorene kampanje, samo izvolite!“. Bili su jaki, imali su nekoliko stotina tisuća čitatelja. Mislim da je taj famozni Barth u to doba svoj brod držao u Puntu. S vremenom su mu ipak oduzeli uređivanje rubrike Mediteran, došao je drugi novinar i odnosi s Yachtom krenuli su nabolje.
ACY match race Cup „zaokružio proizvod“
ACY Cup je u tom trenutku bila jedna solidna marketinška zamisao. Na tu ideju sa ACY Cupom je došao Veljko Barbieri s poznatim talijanskim jedriličarom i menadžerom Cinom Riccijem. Veljku je bio cilj da zavrtimo tu priču – mi smo ipak i klub, nisu tu samo marine. Želja nam je, dakle, bila zaokružiti proizvod, a kako je naš proizvod vrhunski, ne možemo organizirati regatu za optimiste, nego hajmo probati ući u svijet match racea. U to vrijeme znao sam samo nešto općenito o jedrenju, ali o Match raceu smo tek tada saznali. U ono doba je to dvoboj jedrenje bilo na cijeni – America´s Cup je bio veliki regatni spektakl s Dennisom Connerom, koji je vratio America´s Cup iz Australije u Ameriku. Veljko je složio ekipu: Edvin Jurin je vodio marketing, Neno Bukvić je bio zadužen za tehnički dio, a ja sam dobio zadatak da vodim brigu o novinarima i o skiperima, s obzirom na tu neku svoju osobinu da sam prilično dobar animator. Kasnije sam se uključivao i u sponzorstva. Prvi zadatak bio nam je da pronjuškamo cijelu priču, da se kao klub pokušamo učlaniti u organizaciju koja je tada postojala: World Match Race Conference. Bila je to zapravo organizacija „grupe građana“ s osam veoma prestižnih svjetskih regata, a bogati klubovi su si mogli priuštiti te stvari. I tako smo se i mi ubacili, platili smo članarinu, čak su nas i promatrali jednu godinu, imali smo monitoring – 1988. je WMRC konferencija poslala čovjeka da vidi kako mi to radimo. I vidjeli su da mi to radimo bolje nego oni.
Vrbovanje svjetske match race elite u Cannesu
Dakle, prije nego što ćemo u to krenuti, 1986. Nenad Bukvić, Edvin Jurin i ja otišli smo u Cannes. Održavala se regata Grundig Cup, na kojem je sponzor bio Grundig, za to doba je to bilo gotovo svjetsko prvenstvo, kao neki Masters. Tamo smo upoznali i Paula Cayarda, i Petera Gilmoura, i Iaina Murraya – koji je 1987. jedrio na America’ s Cupu u Freemantleu na Kookaburri III protiv Dennisa Connera, i Harolda Cudmorea, pa Chrisa Dicksona koji je tamo bio u finalu a imao je tek 20 godina … Bila je to krema match racea a mi smo se krenuli predstavljati i pozivati ih: da li bi bili zainteresirani doći na Match race koji mi organiziramo. Nama je, zapravo, sve to izgledalo kao da smo došli na drugu planetu: nautičari su bili u tamnoplavima blejzerima, zlatni gumbi, crvene hlače … Tada sam prvi puta ušao u svijet tih šminkerskih fora – prijemi na večer sa šampanjcem … Mi nismo imali blejzere, došli su tek poslije s Robertom di Camerino – Veljko je htio da i mi izgledamo kao da smo u Monte Carlu.
I tako smo 1987. krenuli u ti match race priču … U Rovinju. Nije uvijek sve išlo glatko, teško se dolazilo do sponzorskih ugovora, bilo je okapanja s JAT-om oko cijena aviokarata … A na koncu, čak i kad je financijski rezultat trebao biti pozitivan, događalo se da smo završili u „crvenom“ ili na nuli. Nije mi bilo svejedno, jer sam vidio kako se to radilo vani: kad su poslije regate podvukli crtu, uvijek bi im 100.000 „nečega“ ostajalo u klupskoj kasi. Bio sam na dosta regata vani, išao sam kao delegat WMRC konferencije, jer me ACY postavio za to. I tada sam vidio da to drugdje rade vrlo racionalno. Mi smo gotovo uvijek imali manjak novca u blagajni – puno je novca ušlo, ali je puno i izašlo, nije se previše pazilo.
Na primjer, Englezi – kod njih, kad su došli Dennis Conner i Paul Cayard s ekipom spavaju privatno kod ljudi u njihovim kućama, nisu išli u skupe hotele. A mi smo htjeli pokazati da nismo cicije: te modne revije, proglašenja, fanfare … Uglavnom, jako smo se trudili, ali poslije ta se regata pomalo i „umorila“ a došla su i ratna vremena. Sjećam se 1992. godine kad su tu padale bombe doveo sam ipak svjetski poznate skipere, pobijedio je Russell Coutts … Neki su tražili novac, no novac nismo dali, nego smo im platili samo put i smještaj. Bio sam tada na sastanku u Long Beachu i tamo animirao skipere da dođu u Rovinj. Taj ACY Cup 1992. bio je, po mom mišljenju, najbolji ikad.
Što se poslovnog dijela tiče, prije početka rata i agresije na Hrvatsku, ACI-ju je bilo jako dobro krenulo. Čarter je profunkcionirao, riješili smo se Starkela i Tica, ti brodovi nisu bili pogodni za čarter, a onda je napravljen deal s Dancima pa smo u čarter menadžment dobili Bianche, solidne jedrilice i za Match race i za čarter.
Zatim je došla Nautička akademija – ANA, pa maksi krstaš ACY No 1, bivši New Zealand Enterprise i talijanski Gatorade, koji je sudjelovao na dvije Whitbread regate oko svijeta a Barbieri ga je kupio za našu promociju i školu jedrenja ANA …
Pred rat počeli smo s privatizacijom ACY-ja po takozvanom „Markovićevom modelu“, ali sve je to poništeno. Tvornica duhana Rovinj je uspjela to napraviti, ne znam po koju cijenu, ali ACI-ju to nisu dali. Ne znam zašto, možda zato što nas je oduvijek pratila neka, po mom mišljenju isfabricirana fama šminkerstva, jahtinga, uživancije, enormnih plaća … Pa su neki novi ljudi poželjeli malo uživati u tim, nazovi blagodatima, bez pretjerane odgovornosti za poslovne rezultate.
