Emilio Vlačić bio je uključen u projekt ACI od samog početka. Prije nego što je ušao u politiku, 15 je godina radio u pulskom Uljaniku, od toga sedam godina na mjestu financijskog direktora. Godine 1976. izabran je za gradonačelnika Pule (predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Pula). A zatim, 1978. ulazi u hrvatsku Vladu. Dvije je godine ministar financija (Republički sekretar za financije) i dvije godine prvi ministar vanjskih poslova (tada – predsjednik Republičkog komiteta SR Hrvatske za odnose s inozemstvom), kada je to ministarstvo u Hrvatskoj tek osnovano. Inače, to ministarstvo istodobno je osnovala i Slovenija, jer ga je dotad imala samo Srbija. Emilio Vlačić bio je najmlađi ministar financija u Jugoslaviji, još nije napunio 39. godinu.
Brijuni – nacionalni park, iako ne baš po svjetskim kriterijima
I kad mu je 1982. završio četverogodišnji mandat u Vladi, rekao je: „Vojni rok mi je završio, ja bih natrag u bazu“. Udovoljili su mu pa je izabran za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Pula, u dva mandata po dvije godine. Dakle, u vrijeme stvaranja ACI-ja Emilio Vlačić je gradonačelnik Pule, odnosno predsjednik Izvršnog vijeća velike općine koja je tada pokrivala današnjih 7 ili 8 općina.
Brijuni su tada bili pod saveznom upravom – pod Predsjedništvom SFRJ. Jedini način da se stavi pod jurisdikciju Hrvatske bio je da se osnuje nacionalni park prema svjetskim kriterijima. Vlačić je bio na čelu tog projekta, istodobno s pokretanjem ACI-ja. Uspjelo je i jedno i drugo – ACI je zaživio a Brijuni postaju nacionalni park, iako u potpunosti ne udovoljavaju svim svjetskim kriterijima.
Dnevnik iz dana u dan – sadržaj 45 Vlačićevih rokovnika
Emilio Vlačić, još od 1970. godine, kada izabran za financijskog direktora Uljanika pa do danas, uredno u svojim rokovnicima bilježi sve važne susrete i razgovore – s kim je bio, što je dogovoreno, a što učinjeno – svaki dan i svaki sat, u tih 45 godina.
I evo, sjedimo u kontejneru Sportskog ribolovnog društva „Puč“ – Pomer, pokraj ACI marine Pomer, jednoj od četiri karike ACI lanca u čijem je stvaranju neposredno sudjelovao. U mirovini je i sada volonterski obavlja poslove zamjenika predsjednika pomerskih sportskih ribolovaca. Listamo Vlačićeve stare rokovnike, spise i zabilješke iz godišta 1983 – 1985. Slijedimo povijest ACI-ja onako kako ih je vlastoručno u to doba zabilježio.
Večernji sastanak kod primjera Ante Markovića
– Prvi puta sam za taj projekt čuo u veljači 1983. Pozvao me Veljko Barbieri da se nađemo kod tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (premijera) Ante Markovića. Ante Marković i ja imali smo inače jedan prijateljski, drugarski odnos, još iz vremena kad je on bio direktor Končara a ja financijski direktor u Uljaniku. Naime, Uljanik i Končar nisu bili baš u najboljim odnosima, jer je i Uljanik počeo razvijati pogon elektroproizvodnje (koji i danas postoji kao Tvornica električnih strojeva i uređaja – TESU), pa sam od rukovodstva Uljanika dobio zadatak da to usuglasim. To sam i učinio pa smo Ante Marković i ja postali i suradnici i prijatelji.
Dakle, sastanak u uredu predsjednika Vlade bio je više neformalni skup, u večernjim satima. Veljko Barbieri je Anti Markoviću i meni obrazložio ideju sustava ACI pa da vidimo jesmo li spremni krenuti u to. Na tom sastanku smo se dogovorili da ja preuzimam sjeverni Jadran, to jest sve ono što je Veljko zamislio u Istri. A bile su to marine Umag, Rovinj, Pula i Medulin – od Medulina je ispao Pomer, ali u Medulinskom zaljevu.
Za ACI marine udružena sredstva Ine, poljoprivrede, turizma i trgovine
Drugi susret uslijedio je, piše u rokovniku, 9. svibnja 1983, u 20.30, u kabinetu predsjednika hrvatske Vlade. Prisutni: Ante Marković (predsjednik Vlade), Ante Skataretiko (potpredsjednik Vlade), Gino Matošović (ministar turizma, tada se to zvalo – predsjednik Republičkog komiteta za turizam), Veljko Barbieri i Emilio Vlačić.
Ide se na udruživanje sredstava na dvije razine – radne organizacije kao što su INA, PIK Belje, PPS Osijek, Brodokomerc, Brodomaterijal … udruživat će sredstva u ukupni sustav ACY marina. Na taj se način može financirati 70 do 80 posto ukupnih sredstava za prvu fazu.
Druga razina je da organizacije lokalne samouprave i privrede – Pula, Rijeka Zadar, Šibenik, Split … mogu udruživati sredstva za gradnju i funkcioniranje pojedinog nautičkog centra u obliku pružanja usluga, otvaranja prodavaonica i slično. Planiralo se da bi to bilo 20 do 30 posto sredstava potrebnih za prvu fazu.
Za sjedište ACI-ja solomunsko (Vlačićevo) rješenje – Brijuni!
– Na tom se sastanku razgovaralo i o sjedištu ACI-ja. Veljko predlaže Opatiju ili Rijeku, Skataretiko, naravno, Split, Ante Marković, kao kompromisno rješenje, predlaže Zagreb. Nikako da se složimo … Uzimam si pravo da ne budem lažno skroman, ja sam se dosjetio ideji koja je bila jednoglasno prihvaćena – da sjedište ACI-ja bude ne Brionima pa da vidimo tko će biti protiv.
Ali najvažniji zaključak, kojega je Veljko preuzeo na vlastitu odgovornost kod Markovića u mojem prisustvu, bio je da krećemo u izgradnju pojedinog nautičkog centra na način – da ako krenemo odmah, do ljeta iduće godine to mora biti u funkciji i mora davati prihod. Ako se to ne može postići, sa svim prethodnim suglasnostima i dozvolama, ne ide se u gradnju. Kad je sve to realizirano, 1. 7. 1983. u 10 sati održan je opisani zajednički sastanak u Titovoj vili Dalmacija u Splitu na kojem je potpisan u uvodu citiran Samoupravni sporazumao udruživanju sredstava. Bio je to dokument koji koji je u to vrijeme imao imali tugovora. Došla nas je pozdraviti i podržati projekt ACI-ja Milka Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća – SIV-a, tadašnje Vlade Jugoslavije. Dakle, imali smo podršku i na saveznoj i na republičkoj razini a nama je ostao najteži zadatak – da se izborimo na lokalnim razinama. Tako, Radna organizacija Adriatic Club Yugoslavia – ACY službeno kreće 1.7.1983. na toj osnivačkoj skupštini u Splitu.
No, nije se čekalo taj formalni trenutak da ACY počne s radom. Već 18. svibnja , dakle gotovo mjesec i pol dana prije osnivačke skupštine, održan je na Brijunima preliminarni sastanak Savjeta ACY-ja. Prisutno je bilo 19 osoba: Ante Skataretiko, kao potpredsjednik hrvatske Vlade (premjer Ante Marković nije mogao doći), zatim Veljko Barbieri, pa šef hrvatske Službe sigurnosti Vinko Bilić, ministar turizma Gino Matošović, Dušan (ili Dražen) Popović, dok su svi ostali bili privrednici iz Pule – Uljanika, Arenaturista, Istragradnje …
Zaključeno je da će početak gradnje sustava ACI marina krenuti u fazama. U prvoj fazi, koja je kasnije podijeljena u dvije podfaze: prva A i prva B, bilo je 16 nautičkih centara, odnosno marina. Gradnja svakog nautičkog centra počinje tek pošto se dobiju sve dozvole – lokacijske, građevinske … Bez svih urednih papira niti se jedan korak neće raditi na pomorskom dobru.
Zaključeno je također da će Uprava otočja Titovi Brioni također ući u krug osnivača ACI-ja, jer je tu sada sjedište pa će Brioni otvoriti žiro-račun za Radnu organizaciju ACI u osnivanju (tada još nije bio nacionalni park nego Uprava otočja Brioni). Ako to neće ići, budući da Uprava otočja Titovi Brioni spada u nadležnost Savezne vlade u Beogradu, odlučeno je da privremeni račun za ACI otvori Arenaturist kod Istarske banke u Puli. Također je zaključeno da se za 6-7 zaposlenika ACI-ja naprave sigurnosne provjere kako bi mogli dolaziti na tadašnje Brione, bez obzira na to što neće spavati na Brionima nego u Fažani.
Brijuni ipak neprikladno mjesto zbog dugotrajnih sigurnosnih provjera
– Prva sjednica Savjeta Radne organizacije za nautički turizam u osnivanju ACY – Brioni održana je 28.7.1983. u 10 sati na Brionima. Premda smo znali da to s Brionima kao sjedištem neće funkcionirati, među ostalim, upravo zbog tih složenih i dugotrajnih sigurnosnih provjera, u početku smo ipak zadržali tu formu. Prisustvovala je 21 osoba. Na toj sam sjednici jednoglasno izabran za predsjednika i vodio sam taj Savjet osam sjednica, sve do 3.7.1985. kada je zaključeno da je prva faza sa 16 marina realizirana.
Tada sam predao „ štafetnu palicu“ admiralu Viloviću, kao drugom predsjedniku Savjeta. A ja sam onda krajem 7. mjeseca prešao kao predstavnik Udružene banke Hrvatske u London“.
Tu Emulio Vlačić završava dio priče i povjerava nam na korištenje svezak od osam zapisnika sa sjednica Savjeta ACY-ja za vrijeme njegova mandata iz kojih se može iščitati geneza stvaranja i rasta današnjeg ACI-ja od početka njegova osnivanja.
Torta Emiliana
A kako je tekla gradnja marina na području Pule – pitamo Vlačića, koji je u to vrijeme bio i gradonačelnik Pule.
– Ajoj, to je bio moj problem. ACI marine Pula i Pomer, tu sam bio direktno odgovoran, prisjeća se Vlačić.
– Pula je bila dvostruki problem: prvo, u akvatoriju Pule odlučili smo se za ovaj gat gdje je danas ACI marina i gdje je rotonda ili tzv. „torta Emiliana“. Pokojni vijećnik Ante Bubić rekao je na jednoj skupštini općine Pula, kad je već bila marina sagrađena: – Evo, dosad smo u Puli imali Arenu Vespasiana, a sad imamo još i „tortu Emiliana” – aludirajući na mene i na okruglu građevinu ACI marine Pula. Rekao je to s namjerom – kada nastanu gubici, da znamo tko je odgovoran i koga ćemo prozivati. Na moju sreću ACI marina Pula nikad nije poslovala s gubitkom.
JNA traži kraće gatove marine zbog stranih špijuna
Drugi problem vidi se iz dužine gatova. Gledajući s mora prema gradu lijevi gatovi prema Areni duži su od desnih, koji se pružaju prema brodogradilištu Uljanik. Naime, da su jednaki kao ovi prema Areni, točno bi bili ispred tadašnje Vojne komande sektora Sjeverni Jadran ili takozvane Pete vojne oblasti. Bez njihove suglasnosti nismo mogli dobiti papire da gradimo gatove prema Komandi. Jer, da bi stranci sa svojih jahti mogli prisluškivati naše vojne tajne. I na kraju sam tadašnjeg komandanta admirala Nikolića uspio uvjeriti da ako netko hoće snimati može to činiti i s Velog vrha, ne treba mu ni jahta ni brodica. Uglavnom, našli smo kompromis: da malo ipak skratimo gatove, da im baš ne budu pod nosom.
Bilo je i suprotnih mišljenja oko smještaja zgrade marine. Prva ideja bila je da se zgrada smjesti na mulu gdje je Riječki gat. To je odbačeno da se ne narušava mul. Sve je puno lakše kad imaš prijatelja arhitekta s kojim si se u mladosti družio, a i skupa odrastao, studirao i govorio hrvatsko-talijanski. Bio je to Atillio Krizmanić, tadašnji glavni arhitekt u Puli, član mog Izvršnog vijeća. Atillio mi je kao stručna osoba bio podrška da se prelomi i donese konačna odluka. Kao arhitekt založio se da se rotonda smjesti na pilone, na čelo glavnog gata i to je prošlo i na Izvršnom vijeću i na općinskoj skupštini. Zanimljivo je kako se kasnije zbilo nešto što se tada još nije moglo znati – da će supruga arhitekta Krizmanića Marija Blašković Krizmanić kasnije iz svog ureda na vrhu upravo ove rotonde 15 godina upravljati financijama ACI-ja kao direktorica njegovog Sektora za ekonomsko-financijske poslove.
Stari Rimljani i ACI u Pomeru
– Pomer je bio opet sasvim druga priča – sjeća se dalje Emilio Vlačić. Najprije nije bilo prepreka, a kad smo krenuli s projektiranjem i graqdnjom, uzbunili se arheolozi. Tu je romanska vila, tu su arhitektonski ostaci, to je povijesni lokalitet … Zaredali su razgovori, dogovori – arheolog, muzeolog, zaštita kulturne baštine … Uglavnom dogovorili smo da ćemo kod iskapanja osigurati da se sve zidine koje otkrijemo snime, registriraju i konzerviraju, što je i učinjeno. Eto, učinili smo još jedno dobro djelo. ACI marina Pomer postala je jedna od najpopularnijih destinacija u nautičkom svijetu a prihvatili su je i žitelji Pomera.
– ACI je uzvratio tu ljubav tako da nam je financijski pomogao urediti ovu našu lučicu sportskih ribolovaca – Puč. I ta ljubav ACI-ja, Pomera i sportskih ribolovaca traje do dana današnjega – zaokružuje Emilio Vlačić svoju priču o ACI-ju tu u sjedištu Udruge „Puča“, s pogledom na blisku ACI marinu Pomer. Ne rastajemo se još, već prelazimo na ribičke teme, na ribičke pošte pred Medulinskim zaljevom, koje samo dobro upućeni znaju, gdje se dobro love riboni i baraji (arbuni i fratri).
