Iskusni dugogodišnji kapetan duge plovidbe Juraj Karninčić u svom je pomorskom stažu preplovio sva mora svijeta i iz vlastitog iskustva govori o tome što je važno znati i kako postupiti da se na moru uspješno spasi ljude u pogibelji. Prenosimo njegovo razmatranje objavljeno u Kapetanovom glasniku splitskog Udruženja pomorskih kapetana pod naslovom “Uvjeti i okolnosti spašavanja ljudi na moru”:
Spasiti jedan život u bespuću mora je veliko humano djelo i hrabrost spašavatelja koji pružaju nadljudske napore u pomoći čovjeku. Stoga je spašavanje ljudi i imovine humano djelo te obveza zapovjednika broda da pruži pomoć unesrećenom.
U dva navrata sam kao zapovjednik vodio akciju spašavanja ljudi na moru. Ističem da je veliko zadovoljstvo posade nakon uspješnosti izvršenoga zadatka, ali da ima potištenosti nakon neuspjeha. Jedino mi pomorci znamo cijeniti kada se spasi nečiji život u bespućima mora, pogotovo kad u blizini nema nikoga.
Wiliamsonov zaokret
Unazad stoljeće, hrvatski su pomorci iskazali hrabrost i odgovornost u spašavanju ljudi na moru. Oni zaslužuju veliko priznanje i pohvalu društva. Također želim da se istakne stručnost i znanje naših pomoraca u spašavanju ljudi na moru. Ne smije se reagirati spontano i upropastiti brod ili stroj, već znalački, stručno i uvježbano poduzeti Wiliamsonov zaokret.
U današnjim vremenima pozicija broda se oslanja i prati satelitskim vezama. Da bi pozicija i točnost bile korektne, imamo EPIRB plutaču za označavanje nesreće na moru koju aktivirate prije bacanja u more, a na radarskom ekranu šalje signal gdje se nalazi čovjekovo tijelo. Međutim, sve poslije toga leži na sposobnosti zapovjednika i posade u cilju uspješnosti traganja.
Kod neuspjelog traganja za čovjekom u moru posada je potištena, a kad uspije svi su radosni. Kod pomoraca, u njihovom zanimanju, izražena je i velika solidarnost u pružanju pomoći na moru. Nadalje bih rekao da tu dolazi do izražaja i skromnost. Naime, nitko od članova posade nije tražio neku nagradu. Bili smo zadovoljni što smo dobili pohvalu od brodovlasnika
Posada
Rad i život na brodu nije lak ni fizički, ni psihički. Stoga, uspješnost svakog pothvata ovisi o čitavoj posadi. Važno su zajedništvo i uvježbanost posade i onda je uspjeh zagarantiran. Jer, ako se posada grupira po nacionalnosti, jeziku ili boji kože, nema uspjeha u ničemu pa ni u spašavanju ljudi na moru. Posada treba uvijek biti „napeta“, mora ju se informirati, poticati na međusobne razgovore, valja je poštivati i hvaliti za dobar rad. Posada mora imati dobru hranu, valja se dovoljno odmarati, ali i redovito uvježbavati vježbe po konvencijama kako bi na brodu sve bilo u funkciji. Pomorac nije u situaciji reći da ide s broda i da će potražiti drugi posao – kako je to na kopnu. Jedini mu je izbor traženje profesionalnih i osobnih kompromisa i prilagođavanje karakterima ljudi koje, vjerojatno, nikada ne bi sreo na kopnu. Zato je potrebna velika mentalna snaga da bi se čovjek zaštitio od brojnih negativnih utjecaja na brodu te ostao maksimalno profesionalan i discipliniran, baš u svakoj situaciji.
Pomorački život je, nema sumnje, vrlo težak, ali i plemenit, pogotovo kad je u pitanju spašavanje ljudi na moru.
Carpathia
Spomenutih obveza pridržavao se zapovjednik RMS Carpathia kada je pohitao u pomoć unesrećenom RMS Titanicu, u noći 14. travnja 1912. godine, da bi stigao na mjesto pogibelji i idućeg dana u ranim jutarnjim satima i spasio 702 brodolomca. Riskirajući svoju imovinu i strojeve opterećujući do maksimuma, došao je na mjesto pogibije, iako je okolo unesrećenoga broda bilo pet brodova koji su bili bliži RMS Titanicu. Za taj hrabri pothvat posada Carpathije dobila je sva svjetska priznanja za iskazanu hrabrost. RMS Carpathia je održavala brodsku liniju za Sjevernu Ameriku jedanaest godina isplovljavajući iz Rijeke, uglavnom s iseljenicima iz obližnjih država.
Grozna tragedija se dogodila tada, prije 103 godine (14. travnja 1912.) na Atlantskom oceanu. RMS Titanic bio je novi brod koji nije ni „okusio more“. Samo nakon pet dana od primopredaje i ukrcaja putnika u Francuskoj i Velikoj Britaniji sudario se sa santom leda i potonuo. U čamcima za spašavanje nalazilo se nešto više od 700 brodolomaca. Titanic se sudario sa santom leda spomenutoga datuma oko 23 sata i 40 minuta. Noć je bila vedra, a more mirno. Nakon slanja signala opasnosti, crvene rakete i telegrafskoga SOS, nitko od brodova u blizini nije se usudio približiti unesrećenom brodu koji je tonuo. Nakon primljenog signala za pomoć, brod najudaljeniji od RMS Titanica uputio se na mjesto potonuća. To je bila RMS Carpathia koja je prije dva dana isplovila iz New Yorka za Rijeku. Carpathia je bila brod iste državne pripadnosti, ali različitih poduzeća. Od 300-tinjak članova RMS Carpathie njih 84 su bili Hrvati – Istrani i Primorci. Zapovjednik kapetan Rostron Arthur Henry krenuo je svom snagom, opteretivši strojeve do maksimuma , riskirajući da ostane i bez vode što bi bila katastrofa za brodske parne strojeve. Carpathia je došla na mjestu potonuća sa zakašnjenjem od 4 sata i 30-tak minuta. Iz mora su spasili 706 brodolomaca i nakon dva dana ih doveli u New York. Za hrabri pothvat nagrađeni su odličjima – posada brončanim medaljama, časnici srebrenim medaljama, a zapovjednik srebrenim pokalom. Svu pozornost svijeta zaslužili su i na povratku u Rijeku. Svuda su bili primani kao heroji. Dobivali su priznanja i nagrade. Spomenuti hrabri čin zapovjednika Carpathie – da priskoči u pomoć – pridonio je donošenju SOLAS konvencije u Londonu 1914. godine. Dakle, obveze i zaključci u konvenciju su ušli nakon hrabroga čina zapovjednika RMS Carpathie koji se zbio samo dvije godine prije. U tomu časnom djelu utkana je, velikim dijelom, i hrvatska posada – Istrani i Primorci. Jednu od medalja za taj hrabri čin posjeduje kapetan Josip Perović iz Kostrene koji je prapranećak Marca Komandica koji je bio mornar na RMS Carpathia.
SOLAS
SOLAS konvencija propisuje obvezu spašavanja. Ona je stupila na snagu u Londonu 1914. godine, dvije godine nakon potonuća RMS Titanic. Ističem izuzetnu spremnost posade RMS Carpathia jer bez nje kao i izvježbanosti posade ne bi bilo ni uspjeha u spašavanju unesrećenih ljudi pri potonuću Titanica.
U Rijeci je 1959. godine održana konvencija CMI (Comite maritime international), kada je bila prihvaćene izmjena međunarodne konvencije o spašavanju ljudi i imovine na moru. Izmjena je prihvaćena protokolom, usvojenim 27. svibnja 1967. godine u Bruxellesu. CMI-Comite maritime international je nevladina organizacija osnovana davne 1897. godine sa sjedištem u Antwerpenu (Belgija). U osnivačkom aktu CMI naglašeno je da je njezin cilj pridonositi svim prikladnim sredstvima i aktivnostima kako bi se ujednačilo pomorsko pravo na svim njegovim područjima. Danas su 56 nacionalnih udruženja za pomorsko pravo članovi CMI, a među njima i Hrvatsko društvo za pomorsko pravo.
Da bi se otklonile neke nejasnoće navedene konvencije u pogledu pretpostavki za obvezno spašavanje ljudskih života, ta je dužnost normirana i u Glavi V. Konvencije o zaštiti ljudskih života na moru. Naime, SOLAS konvencija, u Glavi V. kaže da je brod dužan krenuti u pomoć nastradalom brodu. Prema hrvatskom zakonodavstvu zapovjednik je dužan spašavati osobe na moru čak i ako se one tomu protive, a također ako se tomu protivi i zapovjednik broda kojeg se spašava, postoji obveza spašavanja imovine u slučaju sudara brodova.
Uzroci pomorskih nesreća
U odnosu na broj poduzetih i koordiniranih spasilačkih akcija ukazuje da se najveći broj pomorskih nesreća događa zbog nedovoljnog nautičkog iskustva, tehničke neispravnosti i slabe opremljenosti brodica, stoga se svim sudionicima u pomorskom prometu opetovano savjetuje slušati vremenske prognoze, usklađivati plovidbe morem sa razinama stečenih nautičkih osposobljenosti i znanja te koristiti službene pomorske navigacijske karte i publikacije, kao i službenu višejezičnu mobilnu aplikaciju „nIS- nautički informacijski servis”, koja u realnom vremenu sadrži sve ažurne podatke bitne za sigurnu plovidbu, a što značajno može pripomoći voditeljima plovila i njihovim posadama u slučajevima pogibeljnih situacija.
