Rano je svibanjsko poslije podne, društveni život u klubu Labud tek se budi. Poslije dnevnih obveza pristižu prvi članovi u svoj hram jedrenja. Obilaze jedrilice i brodice, pripremaju se za popravke, struganje, pituranje … U klupskom kafiću naručuju se prve kave.
Upravo terasa ovog kafića pravo je mjesto za razgovor s Leom Kuretom, jednim od utemeljitelja ACI-ja. Odavde se pruža pogled na Labudove gatove i brodove, na ACI marinu, na cijeli Split. Na sva važna mjesta njegova života i rada, na sva glavna djela iz njegove bogate životne, radne i društvene biografije.
Leo Kuret također pripada hrvatskoj jedriličarskoj eliti. Njegova nautička priča počinje upravo ovdje u dječačkim danima, kad ga je otac Karlo upisao u Jedriličarski klub Labud. I kada su zajedno sagradili obiteljsku jedrilicu na Van de Stadtovoj školjki kupljenoj u Italiji, s kojom će mnogo puta jedriti na poznatoj regati – Mrduji. Tako će on i svojim sinovima Karlu i Ivanu, kad im je bilo 5 odnosno 4 godine, pod Božićnu jelku staviti jedrilicu Optimist, prvu iz labinske Kvarnerplastike koju je Leo kupio već kao izložak na Sajmu nautike u Zagrebu.
– Mene je otac upisao u jedriličarski klub Labud, ja sam upisao svoje sinove, oni su upisali moje četvero unučadi – reći će danas ponosni otac i djed Leo Kuret. S razlogom ponosan, jer sinovi su mu dosegli sam vrh hrvatskog, olimpijskog i svjetskog jedrenja. A on je, u međuvremenu, kao predsjednik vodio JK Labud, bio je potpredsjednik Hrvatskog jedriličarskog saveza i 12 godina član Mach Race komisije Svjetske jedriličarske organizacije te organizator i voditelj mnogih jedriličarskih regata i projekata.
Istodobno, Leo Kuret bio je jedan od najuspješnijih splitskih gospodarstvenika. Kada je kao mladi diplomirani inženjer strojarstva preuzeo tvornicu alatnih strojeva – Dalmastroj, ta je splitska tvrtka bila u gubitcima i rasulu, borila se za opstanak odnosno, kako će Leo danas reći, bila je u „jadnom stanju“. U deset godina, koliko je Kuret bio generalni direktor Dalmastroja, tvrtka je sa 300 narasla na 1.400 zaposlenih i na šest novih tvornica, koje i danas uglavnom rade. Leo Kuret bio je i vijećnik Skupštini grada, dok je gradonačelnik bio Jakša Miličić, a za svoje zasluge dobio je i Nagradu grada Splita. Iako nikad nije bio član Partije, što je u ono vrijeme bila prava rijetkost.
Kad se sve to sabere, teško da je u Splitu bilo pogodnije osobe za ono što je tada Anti Markoviću i Veljku Barbieriju trebalo za ostvarenje ACY projekta. Veza za angažman Lea Kureta za splitsko područje i gradnju ACI marine Split bio je potpredsjednik hrvatske Vlade i u to vrijeme jedan od najpoduzetnijih splitskih kadrova – Ante Skataretiko.
– Prešao sam u ACI u samom početku kada se u Splitu govorilo a tisak objavljivao da gradimo novi Obrovac. Napadali su i predsjednika općine Split Zdravka Adorića koji je apsolutno podržavao taj projekt. Svako je imao svoju neku priču, ali tko je onda išta i znao o nautičkom turizmu. Kad sam trebao prijeći nakon Dalmastroja u ACY, zvali su me i po noći: kamo to ideš, što ti to treba, zašto se šporkaješ …
Ali ideja Ante Markovića i silna nastojanja Veljka Barbierija za mene su bili veliki operativni izazov. Bili smo hrabri, u to smo vjerovali, bili smo uvjereni da to mora uspjeti. Počeli smo ni iz čega, u rekordnom vremenu napravili sve i pokazali da smo bili u pravu – započinje svoju ACI priču Leo Kuret.
Novi splitski lukobran po uzoru na stari austrougarski
Počeli smo od prvih idejnih rješenja i izrade projekata za gradnju ACI marina. Projektant ACI marine Split, pokojni Neno Marasović projektirao je izuzetni visoki lukobran. Rekao sam mu da to nije dobro, da mi moramo šetati uz more i vidjeti more. On je rekao da se to ne može. Kazao sam mu da je Austrougarska u Splitu napravila čak niži lukobran. „To nije ista stvar“, kaže on. Onda smo mu otkazali suradnju pa samo dali napraviti projekt u IGH u Splitu, kod pokojnog Pjera Deškovića (njegov je otac bio prvi osnivač Labuda). U Beču smo našli projekt austrougarskog splitskog lukobrana i otišli smo pogledati kako je izveden. Bio je i ispod mora točno onako kako je nacrtan, na milimetar kao u projektu. To nam je poslužilo kao predložak, napravili smo kako smo zamislili i, evo, prošlo je 30 godina, lukobran služi svrsi. Malo je širi, ali je nizak, kada šećete lungo mare vidite more a obalni zid je napravljen tako da se na njemu može sjediti.
S otvaranjem marine demantirali smo sve protivnike, brodovi su u luci normalno uplovljavali, isplovljavali i manevrirali, nije bilo rebatajice, ubrzo su u marini bile vezane jahte i brodice poznatih ljudi. Pa je i legendarni novinar i spisatelj Miljenko Smoje, koji je u početku pisao protiv ACI-ja i marine demantirao sebe kada je izjavio: „Pa ovo je stvarno dobro …!“
Poslije toga Veljko Barbieri je Leu Kuretu proširio nadležnost na pomoćnika direktora za Dalmaciju. Tako je on svoj posao s uspostavljanjem lanca i sustava marina nastavio u Trogiru, u Milni na Braču, u Palmižani na Paklenim otocima, u Vrboskoj na Hvaru, u Korčuli, Dubrovniku …
Palmižana, Milna, Vrboska
Priča o Palmižani vrlo je jednostavna. To je mjesto među splitskim nautičarima oduvijek bilo vrlo popularno. Tamo bi čitav Labud ljeti bio na sidru. Bila je to uvala gdje se moglo na brodu mirno živjeti.
Kad smo radili Palmižanu, želja nam je bila da napravimo i marinu u Hvaru, u Križnoj luci. Ona može primiti puno više brodova i ljudi. Ali to je propalo. Palmižana je skučena, u dva smo je navrata širili, planirali smo i nastambe za djelatnike … Sedamdeset tisuća ljudi ljeti dolazi na Palmižanu. Otvoreno je nekoliko kafića, u marini i njenoj blizini danas radi 15-ak restorana, svi danas žive od toga. Ljudi iz Splita sada tamo dolaze rjeđe, puno je platiti 50 eura za noćenje, ali zato dolazi puno čarteraša.
No, najveći izazov u mojih 20 godina rada u ACI-ju bilo je uvođenje vode, struje i telefona Da bismo doveli struju, morali smo napraviti putove za položiti kabele. Bilo je to poslije rata, novca nije bilo. Počeli smo skupljati sredstva sa svih strana pa je država dala novac za kabel. Onda sam napisao pismo Hrvatskoj vojsci da nam napravi protupožarni put pa ga je i napravila. Osim za protupožarnu zaštitu, put nam je poslužio i za polaganje visokonaponskog kabla i telefonskog kabla a na samom početku proširili smo ga za potrebe helidroma. Stanje s vodom također je bilo komplicirano. Zovi vojsku pa vinogradare da šalju brodove vodonosce. Kad smo napokon uspjeli dovesti i vodu, dobili smo razumijevanje i HEP-a i Pošte … Uspjeli smo sve to napraviti uz mali novac, ali uz moju veliku angažiranost i upornost.
Kada smo gradili i organizirali ACI marinu u Milni, tamo smo imali Poljoprivrednu zadrugu sa 32 zaposlena, koja je bila u gubicima. Odlučili smo da je uklopimo u marinu sa svim ljudima i imovinom. Nešto smo poslali u penziju a ostalo zaposlili. Slali smo ih i na rad u Palmižanu i druge marine. Imali smo i kuhare i mesare i kalafate. Jer, preuzeli smo i Brodoremont Milna koji je popravljao drvene brodove. Željeli smo taj škver održati na životu, ali bio je u gubicima a kalafati su bili stari. Objavili smo natječaj za dva kalafata, ali nitko se nije javio. Nažalost, škver smo morali ugasiti.
Predložio sam da se u Milni napravi i bazen, ali to nije ostvareno.
Što se ugostiteljstva i trgovine tiče, početna ideja je bila potpisati samoupravne sporazume tj. ugovore s tvrtkama koje imaju interes za svoju djelatnost u našim marinama. Tako smo se povezali s hotelskim poduzećem Hvar za Palmižanu, s hotelskim poduzećem Vrboska za ACI marinu u Vrboskoj … Negdje smo to obavili u naturi, primjerice u Vrboskoj imali su dizalicu kojom se nisu htjeli baviti pa su nam je dali, a mi smo im ustupili prostore za trgovinu.
Velika bitka u Korčuli
Posebna priča su marine Korčula, Opatija i Dubrovnik. Kada smo sklapali jont venture posao s talijanskim Grassettom odnosno Ligrestijem zamisao je bila da to budu marine u Korčuli i Dubrovniku. Kako je Dubrovnik zbog neviđenih otpora otpao, u priču je ušla gradnja marine u Ičićima i tome smo u „obračunsku jedinicu“ priključili još i Rab i Supetarsku Dragu.
S Korčulom je bilo velikih problema – taj sam projekt vodio osobno. Veljko je već rekao – hajmo odustati, nećemo dati da nas tu ucjenjuju i mrcvare … Ali ja sam ipak nastavio i tu nam je admiral Tihomir Vilović, zapovjednik Vojne pomorske oblasti, inače Korčulanin, koji je u međuvremenu postao i predsjednik Savjeta ACY-ja, dosta pomogao. Kao i prije, kod ACI marine Split.
U Korčuli, bila je to velika bitka. Počelo je s otočićem Badijom pa su rekli – ne može, onda idemo na zapadnu stranu grada Korčule – ne može, onda idemo na istočnu stranu … Moja je namjera bila da se lukobran postavi tako da brod brze pruge Dubrovnik – Korčula – Split stane bočno na našem lukobranu jer bi tada marina bila šira, ali domaći ni da čuju.
Tražili su da se napravi mandrač za barke domaćih ljudi – može, onda su tražili da se adaptira bazen za plivanje, rekli smo da stari ne možemo popraviti, ali ćemo projektirati novi, htjeli su novi dom za stare i nemoćne umjesto starog u sasvim derutnom stanju – može … Predsjednik općine Korčula u to vrijeme je bio Duško Kalođera i podržavao je projekt, ali je Mjesna zajednica Korčula bila protiv! Sazvan je skup u Korčuli, bilo je njih dvadesetak iz mjesne zajednice a uz mene s naše strane bili su kapetan Dinko Damjanović i inženjer iz Splita Ivo Ferić . Damjanovića smo izabrali za direktora marine i on je već po Korčuli skupljao kadrove kako bismo kad završimo marinu imali ljude a Feriću sam dao zadaću da vodi investiciju i prati je do kraja. Opet počela jalova priča – što će nama Opatija graditi marinu pa da svi šoldi odu Opatiju, marina će zaprljati more a tu su kupači … U jednom trenutku Dajmanović i Ferić su jednostavno pobjegli sa sastanka: jedan je rekao da ide van „zapalit cigaretu“ a drugi da ide na WC. Ostao sam sam. Onda mi je sve to dojadilo pa sam im rekao: „Da je u doba Mletaka na Korčuli bilo mjesnih zajednica, ne bi danas bilo ni Korčule, Mleci bi pobjegli da se više nikad ne vrate!“. Onda je nastao muk …
Ali muka Lea Kureta išla dalje: kada su vidjeli rješenje INA Projekta, rekli su da im to narušava vizuru Korčule. Onda je projekt kopnenog dijela napravio arhitekt Jerko Rošin. Napokon počeli smo graditi.
Čupali smo nacrte projektantima iz ruku
– Dobili smo lokacijsku dozvolu, imali smo građevinsku za lukobran, a za zgradu smo projektantima doslovce čupali nacrte iz ruku i gradili dio po dio – priča Leo. Tu su bili restoran, apartmani i veliki salon, i to sve u osam mjeseci. Nova uprava ACI-ja počela onda priču oko Korčule – da bi u prostoru restorana bilo najbolje napravit poslovne prostore. Ne možeš u Korčuli imati poslovne prostore – tko će tu raditi cijele godine? Jedina varijanta je bila da se ti apartmani pretvore u hotel sa sobama koji će biti otvoren cijele godine, jer Korčula zimi ima recepciju i zgrada ima grijanje, a to je grad u kojem preko zime ima toliko gostiju da im trebaju sobe za spavanje. Ali opet je bilo onih protiv i ta se ideja na žalost se nije realizirala a to je moglo oplemeniti marinu .
Nitko nije vidio tu dodatnu dimenziju apartmanskog nautičkog turizma. Veljko je tu ideju podržao u vrijeme kad smo gradili Korčulu, to je trebao biti početak. Bilo je malo vezova pa smo apartmanima htjeli pojačati ponudu.
Ucjene Lučke uprave u Dubrovniku
Što se tiče Dubrovnika, najprije smo htjeli napraviti marinu u Gradskoj luci. Kad smo ustanovili da tamo ima 220 barki – tko će ih istjerati. Onda smo odustali i krenuli na Gruž. Tamo je Luka Dubrovnik i Batala, gdje su male barke na sidru, nešto je imala vojska a bila je tu i zgrada Sorkočevića s kojom je raspolagala HAZU. Postigli smo dogovor da preuzmemo tu zgradu pa da u njoj budu recepcija i restoran s vrtom a s Lučkom upravom smo pregovarali o dijelu rive. Onda je direktor Luke počeo ucjenjivati pa je to bivalo sve skuplje i skuplje – do neisplativosti. Onda je Veljko rekao – zdravo, idemo ča – i otišlo se na Ičiće.
U međuvremenu je Rikard Rossetti došao za direktora marine u Komolcu i predložio da se ta marina odvoji od Hotelskog poduzeća Dubrovnik i da se pripoji ACY-ju. Kada se to provelo marinu smo uredili, uložili smo dosta novaca, napravili bazen, u dvorac Sorkočevića uveli grijanje, uredili ga, gore smo napravili veliku banket salu, uredili smo sobe … I kada smo sve to pripremili – došao je rat.
Veljko u međuvremenu imenovao Rossettija za pomoćnika direktora za Južni Jadran pa je Riki od mene preuzeo Korčulu, i trebao je pod sobom još imati Lastovo, Mljet i Cavtat – to su bile tri lokacije na koje smo se željeli širiti.
Lastovo, Mljet, Vis
Varijanta na Lastovu bila je marina u Jurjevoj luci. Cijelo Lastovo ima 800 stanovnika. Ako zaposlite 15 ljudi u marini, plus restorani i servisi … Puno bi to značilo za taj otok. Jurjeva luka imala je već gotovu infrastrukturu, hangare s dizalicama, ogromnu površinu zemljišta prikladnu za gradnju apartmana i vila u funkciji marine.
Na Mljeti smo imali dvije varijante: u Pomeni ispred hotela Odisej, s tim da recepcija bude u hotelu. Druga varijanta je bila da se marina sagradi na zapadu, gdje je bila vojska.
Na Visu bi to bilo 200 vezova. Ukupna vrijednost investicije bila bi tadašnjih 3,5 milijuna maraka. Lokacija je tamo poslije groblja, gdje je vojna baza. Lukobran uopće nije potreban. Sve su to vojne lokacije, nema imovinsko-pravnih problema. To je državna imovina a ACI je državna firma. I prometna povezanost nije više problem. Vis je prije bio vojno izoliran a danas postoji privatna avio-kompanija s hidro-avionima i stalnim linijama.
Napravili smo idejna rješenja i troškovnike. Dio bi financirala tvrtka a dio država. Marine Lastovo, Mljet i Vis ujedno bi bile i baza za carinu, policiju i kapetaniju – na ulazu u Hrvatsku. U početku je u državnom vrhu vladalo zanimanje za to, ali poslije više nitko nije bio zainteresiran. Ni danas za to još nije kasno. To su otoci koji imaju perspektivu – imaju vodu, struju, benzinsku stanicu, masu prostora na kopnu – ne bi to bilo teško napraviti.
Škola, čarter, duty free shop, kasino
Godine 1983. na samom početku ACI-ja mi smo u Splitu prvi imali čarter bazu i školu za skipere i nautičke kadrove, koju su pohađali i budući direktori marina. To smo organizirali u suradnji s Pomorskom školom u Splitu. Bili su to večernji tečajevi, a predavači su bili lučki kapetan Boris Matošić i voditelj našeg čartera Gordan Krstulović.
Također smo u sklopu marine otvorili i prvi duty free shop u Dalmaciji, a zatim i prvi casino. Prethodno su me poslali na studijsko putovanje u Las Vegas, da vidim kako to uopće funkcionira. Kada je sve to proradilo, godišnji promet nam je bio 16 milijuna maraka, što bi bilo danas – 16 milijuna eura. I imali smo 120 zaposlenih.
U devastiranom i okupiranom Komolcu
U Upravi ACI-ja smo dogovorili da novinara njemačkog nautičkog časopisa Boote Petera Klajnota odvedem u ratni Dubrovnik. Dočekao nas je Riki Rossetti i ishodio dozvolu da odemo u ACI marinu u Komolcu, koji je bio pod okupacijom jugo-vojske. Komandant tog dijela bio je jedan čovjek čijeg smo brata poznavali a bio je boksač teške kategorije Perunović. Bio je pukovnik po činu, veoma korektan čovjek, živio je u Šibeniku. On nam je s inženjerijskom jedinica radio jedan dio obale u Skradinu. No, u ono vrijeme loše je procijenio, nije se povukao iz JNA i tamo se negdje izgubio u toj vojsci kod Rijeke Dubrovačke. Preko njega smo dobili suglasnost da idemo pogledati marinu. Nije se išlo cestom nego brodom u Mokošicu, tamo te pregledala vojska i onda te puste da odeš u marinu. Trebalo je ostaviti i fotoaparat.
Kad smo došli u marinu, ovaj nas je počastio, veli nema problema, pogledajte. Vidjeli smo puno uništenih brodova – preko 200. Klajnot je ugledao jedan potopljeni brod koji se u čistom moru jako lijepo vidio. U blizini nije bilo nikoga, pa on izvadi neki mali fotoaparat iz džepa i snimi brod. Kad sam to vidio planuo sam – kog vraga radiš, ja bih htio doći kući!
Ta fotografija krasila je naslovnu stranicu idućeg broja njegove revije!
ACY Cup Match Race
Kada smo pokrenuli to veliko svjetsko natjecanje u Match Raceu, smjestili smo ga u Rovinj. Tamo je odlično regatno polje a Rovinj ima i najveći broj dana u godini kada nešto puše. Ali i zato što je tamo Tvornica duhana, koja je bila moćan sponzor i koja je pokrivala troškove regate. Istina, prve tri godine ACY Cup nije nosio novac, jer od početka je okupljao najveće zvijezde svjetskog Match Race jedrenja a to je koštalo – avionske karte, organizacija, smještaj … No, mi smo znalo da je to početno ulaganje i da će to za sponzore biti velika atrakcija i da ćemo na ACY Cupu pokriti troškove i ostvariti maksimalnu promociju firme. To se i ostvarilo, s razlikom Svjetskog prvenstva koje je održano u Dubrovniku.
Poslije Dubrovnika ACI Cup je preselio k nama u Split. Kao direktor regate vodio sam organizaciju cijelog natjecanja. Bio sam tada već osam godina član Match Race komisije pri ISAF-u, Svjetskoj jedriličarskoj organizaciji. Po prvi puta smo ovdje na Sustipanu napravili tribine za neposredno praćenje borbi na regatnom polju, organizirali smo prenošenje regate uživo preko razglasa te omogućili maksimalni pristup TV kamerama … Gost nam je bio predsjednik ISAF-a Paul Henderson. Napravili smo dotad najveći iskorak u organizaciji jedne takve regate, pa nam je odmah povjereno da Split bude domaćin idućeg Svjetskog prvenstva. I to Svjetsko prvenstvo smo izvanredno odradili.
ACI Cup je još jednom bljesnuo kada je stvorena naša Match Race posada na čelu s Tomislavom Bašićem – bili su u prvih deset. Kasnije se to pomalo gasilo i na kraju nestalo …
Svjetsko prvenstvo TV novinara
Leo Kuret je od prvoga do zadnjeg dana bio u samom vrhu organizacije regate. Bio je to njegov stalni zadatak. Ali projekt za koji kaže da mu je najdraži u životu i da s njime najviše ponosi je organizacija Svjetskog prvenstva TV novinara od Rovinja do Dubrovnika što ga je organizirao usred Domovinskog rata na ideju Hrvatske turističke zajednice.
Bilo je to godine 1992. i 1993, Hrvatska je bila još pod okupacijom, u Zadru se još pucalo a novinari iz svjetskih televizijskih kuća jedrili su i natjecali se na 25 Elana duž Jadrana, šaljući kroz televizijske emisije poruke o Hrvatskoj u cijeli svijet.
Leo Kuret je otišao u mirovinu 2003. godine. Za njegova 20-godišnjeg rada u ACI-ju se promijenilo 10 direktora. Poslije odlaska još je jedno vrijeme sa svojom obiteljskom tvrtkom Kuret nautika bio stručni savjetnik ACI-ja. Sada u toj tvrtci sinu Ivanu pomaže svojim dugogodišnjim iskustvom u projektiranju i gradnji marina.
