Livia Jelčića iz Pule znaju svi ljubitelji mora, plovidbe, brodova i jedara, a posebno sljedbenici čuvanja pomorske baštine. Znaju i njegovu Udrugu Molaj cimu – koja se, službeno registrirano, bavi „revitalizacijom, zaštitom i promicanjem tradicionalne pomorske baštine, očuvanjem prirode i korištenjem obnovljivih izvora energije u pomorskom prijevozu bez štetnih emisija“. Livia Jelčića znamo svi i po tome što obnovio posljednju tartanu (viareginu), drevni mediteranski jedrenjak, kojim proteklih godinu dana dolazi na festivale tradicijskih brodova. A tartanu su nekada u Mediteranu, u sva tri mora – Jonskom, Egejskom i Jadranskom, koristili i za trgovinu, i za ribarenje, i za gusarenje.
Poznanstvo iz Dusseldorfa
Livija znam još iz onih slavnih dana kada je bio skiper veličanstvenog broda na jedra Dat Helja, koji je davne 2001. godine bio mega zvijezda sajma u Dűsseldorfu. Livio je bio i neposredno uključen u njegovu gradnju od projekta do zadnjeg detalja njegovog zadivljujućeg interijera. Naime, taj su brod, projektirali, izgradili i opremili hrvatski arhitekti, inženjeri i brodograditelji u tadašnjem njemačkom brodogradilištu Heli yachts u Puli. Interijer su izradili vrhunski istarski stolari od najkvalitetnije tikovine i mahagonija, a svaki komad njenog namještaja je unikatan. Taj trijumf Hrvata u Dűsseldorfu bio je okrunjen veličanstvenim hrvatskim partyjem u Kongresnom centru sajma. Uvijek se rado sjećam tih dana kada smo Livio, naš zajednički prijatelj također iz Pule Arsen Brajković i društvo svaku večer puni ponosa slavili i ružili u pivnici Schumacher i ostalim po noćnoj zabavi poznatim mjestima dűsseldorfskog starog grada Altstadta. Da bi ujutro opet bili na sajamskom štandu spremni za novu dozu slave.
Susreti s Liviom i Arsenom Brajkovićem
U međuvremenu smo se u Puli Livio, Arsen i ja susretali nekoliko puta. Jednom sam došao napraviti priču o njihovoj ideji da u propaloj tvornici stakla u Fažani naprave suhu marinu. Arsen je također neiscrpni genijalac originalnih ideja. Svojedobno je bio poznat po tome što je kupio staru policijsku barkasu „Nevihto“, koja je bila u pratnji Titove „Jadranke“ kada bi ovaj dolazio na Brijune. Potom je u Boki Kotorskoj kupio i admiralski brod bivše jugo-mornarice „Vis“ i u dramatičnom teglju prebacio ga u Pulu. Namjeravao je sve to obnoviti, ali nedostatak sponzora srušio mu je planove, pa je „Nevihto“ ostao na suhom sasvim raspremljen, a „Vis“ je Arsen, skupa sa skupocjenim reljefom u oficirskoj menzi koji je izradio Edo Murtić, potopio uz zapadnu obalu Kamenjaka, i pretvorio ga u jedinstvenu ronilačku atrakciju.
Sijede brade, more i bore
Ovaj puta u Pulu sam došao s jednom jedinom namjerom: da mi Livio Jelčić, otkrije svoje korijene, da mi ispriča svoju genetsku i iskonsku životnu priču, sa svim pojedinostima koje će utjecati da svoj život posveti pomorskoj baštini i da danas uživa u plovidbi starom tartanom. Našli smo ga upravo na tartani, na vezu Lučke uprave Pula. Pogled bez sjene u zjenicu sunca otkrio je na tvrdoj snimci učinjenoj mobitelom, ipak malo prenaglašenu istinu proteklih godina – vrijeme donosi sijede brade, a more donosi i bore. Kad smo sjeli u obližnji kafić, s pivom i bevandom mogla je krenuti životna priča Livia Jelčića.
Naučio jedriti sa 7 godina u yacht klubu za djecu radnika Uljanika
“Rođen sam u Puli, roditelji su mi Puležani. Mama je radila u ugostiteljstvu, a tata je bio brodomodelar u Uljaniku. Počeo sam jedriti sa 7 godina. Bila su to ona sretna vremena kada su se djeca Uljanikovaca mogla besplatno učlaniti u njihov yacht-klub. Danas toga više nema – danas obitelj mora imati dosta novca da bi im dijete naučilo jedriti. Tata je uvijek patio za drvenim barkama, iako nije plovio. Ja sam bio prvi u familiji koji je počeo jedriti. Kad mi je bilo 13 godina počeli smo graditi jednu pasaru od 6 metara i na nju smo stavili jarbol. Otišli smo kod jedrara da nam izračuna treba li nam tu kobilica, jer smo na pasaru stavili moderno jedro. Dao nam je i neki nacrt za smjernu ploču. Pasari smo dali ime „Antonija“ i ja sam uvijek brijao s tom barkom. Jednog dana sjeo sam u tu našu pasaru i bez ikakvog plana, novca, iskustva i papira iz Pule sam odjedrio do Dubrovnika. Kad su roditelji skužili da nema ni mene ni barke, krenuli su me tražiti. Našli su me tek u povratku … Naravno, zaradio sam batine,“ priča Livio o svojim mornarskim početcima.
Ispit za voditelja čamca Livio će položiti tek tri godine kasnije, 1975. , kada navršio 16 godina. Onda se moralo imati dvije godine plovidbe da se moglo polagali za „Mornar-motorista“ sa „vozačkom“ dozvolom do 30 tona. Onda je sljedeći stupanj nakon dvije godine naviganja bio kormilar – do 50 tona. Sve se to odnosilo na malu obalnu plovidbu. Nakon toga si mogao biti „Brodovođa ograničeni“ – 250 tona i potom „Brodovođa neograničeni“ – 500 tona. Kasnije je novi Pomorski zakon uveo tri kategorije voditelja brodice, a za jahte kategorije zapovjednika A i zapovjednika B. Dakle, da bi vozio Dat Helju Livio je morao položiti ispit za svjedodžbu „Brodovođa neoganičeni“.
Prvi koraci u Uljaniku na cadetu od šperploče od blažujke
„Kad sam počeo jedriti u Uljaniku – prvo sam dvije godine bio flokist – držao sam škotu od floka, a dobivao sam zapravo „veslom po glavi“ od starijega, jer smo bili dvojica na brodu. Nakon što si dvije godine bio flokist, dobio si svoju barku. A to su bili cadeti koje su napravili stolari u Uljaniku za regatno jedrenje, teški, jer su rađeni od šperploče, i to one šperploče od blažujke. Slovenci su tada imali ultra lake barke od mahagonija i rasturili bi nas na regati. To je kao da se natječeš fićom protiv Formule 1. U tom klubu smo jedrili do 16-te, 17-te godine.“
Kad si se kao 13 godišnjak odmetnuo s drvenom barkom Antonijom u Dubrovnik što si uzeo sa sobom – odjeću, novac? Što ti je bio cilj kad se otisnuo poput nekog pustolovnog morskog Tom Sawyera?
„Cilj? Cilj mi je bio “Ajmo ča”! Ništa nisam uzeo sa sobom. Mi smo onda živjeli drugačije. Ja bih otišao na more, potukao bih dva-tri jastoga, to bi prodao restoranima i idemo dalje. Tukli smo i prstace dok se smjelo. Meni ništa na moru nije bio problem. Ja sam živio s morem. Išli smo na regate po otocima, spavli pod šatorom. Ako nije bilo šatora legneš u barku i s nečim se pokriješ, uđeš u neku barku i skloniš se u škuju. Mi smo bili sasvim drugačiji nego današnji klinci. Kad smo išli na regate, nije to bilo kao danas da ideš s nekim kombijem. Mi bi se ukrcali na neku barkasu, spavali bi na pajolama. Sjećam se da smo imali neke narančaste deke, u to bi se umotali i „ajd bok“. Nije nas smetalo što je to baš jako smrdjelo.“
Kako to da nisi završio pomorsku nego ugostiteljsku školu?
„Rekao sam si – idem ja za mamom, tu gdje ću dobro zaraditi, a jedrenje će mi biti hobi. U to vrijeme onaj tko je radio na šanku bio je kao privatnik i dobro je zarađivao. Tata je radio u Uljaniku kao brodomonter pa varioc, znači najškrtije poslove. I bez mame na šanku mi ne bi imali novaca za materijal za barku. Međutim, moj posao u ugostiteljstvu i jedrenje nisu bili spojivi. Po ljeti kad bih jedrio morao sam i puno raditi jer je bio i vrhunac sezone. Otišao sam u Opatiju, gdje sam prvo radio u restoranu hotela Ambasador, a onda me je u svoj restoran uzeo Branko Bevanda. Bevanda je tada imao najbolji restoran u Jugoslaviji. Kod njega sam naučio posao, recimo radio sam pred gostima tartare. Tamo sam zaradio prvi novac. Bevandu sam sreo zadnji puta u Hvaru na njegovoj jahti. Prišao sam mu s Dat Heljom na bok i namjerno upalio generator, jer nije trpio buku, bio je živac. Stavili smo da mu generator tutnji u kokpit. Onda je prvo potjerao skipera neka ide da me upozori. Ja sam rekao da moram laufati, jer je premalo struje u marini, ali nije problem – pozvat ćemo vas na večeru da svi skupa dođete na naš brod. Kad me je Bevanda vidio, veli: „Mali jesi to ti?“ I gleda me. Det Helja je bila na moje ime, pa je mislio da je to moj brod. I hvali se svom skiperu: „Vidiš, ja sam ga učio raditi“.
Šanker i čarter u Marini Veruda
Kada si kod Bevande naučio posao kamo si otišao dalje?
“Kad sam napustio Bevandu otišao sam u Marinu Veruda i tamo sam držao šank. Marina Veruda je tada imala samo jedan mol. Nisu imali niti fiksni objekt za restoran. Bio je neki brod koji je vozio tenkove, i od toga smo napravili terasu i restoran. U ono doba imali smo promete po 18.000 maraka dnevno. Bilo je to početkom 1980-tih godina. Bio je tamo neki vlasnik čartera koji je propao u Sloveniji, protjerali su ga iz Marine Portorož, pa je svoje brodove prebacio u Verudu i tražio ljude koji znaju jedriti. I naravno, raspitivao se o tome koga bi mogao angažirati- kod mene na šanku. Prije si uvijek na šanku pitao gdje ćeš naći posade. Rekao sam mu – evo, mene prvoga. Znam jezike i znam jedriti. Onda smo prijatelji iz kluba i ja preuzeli te brodove. I tako, u to sam doba bio zaposlen u marini kod Tehnomonta, a čarter se radio na crno.”
Škuner od 22 metra – 17 godina radno mjesto i dom
Kako si posao skiper privatne jahte?
“Kad počneš raditi u čarteru, upoznaš ljude. Došao je tako jedan čovjek da ga učim jedriti. Imao je papire, imao je kategoriju „Mornar motorist“, ali nije znao jedriti. A dobio je ponudu za posao u Veneciji na nekom brodu na jedra. Rekao sam mu – ok, učit ću te jedriti, plati me na dan. Zadnjeg dana dođe i kaže da mu se pokvario auto, da li bih ga vozio na sastanak za posao u Veneciju. Dobro, odvezem ga u Veneciju. To brodogradilište je servisiralo mega-jahte, a zadnji brod kojega su napravili bio je Stalca – sister ship Ranierija od Monaca. Čekam ga da izađe iz kancelarije. Čujem, neka svađa. Na kraju izađe neki Nijemac. Pita me “Jesi li ga ti doveo”. Velim – da. On kaže: „Dobro, onda ti dobivaš posao, a njega vozi doma!“ Što, pa nisam ja došao tražiti posao!? Ne, veli Nijemac, on je meni rekao da si ti njega učio jedriti i da si ga sad i dovezao. Ukratko, ponudio mi je posao i plaću 2000 maraka i ja sam odmah prihvatio i dao otkaz u Marini Veruda. I tako sam dobio prvi posao – skiper Kerste, škunera od 22 metra. Vlasnici su bili Hans Stangl i njegova supruga Helga. Škuner sam vozio 17 godina. Vozio sam ga sam i živio sam na njemu. U svakoj zemlji „zaboravili“ bi me po godinu-dvije. Imao sam pravo na brodsku kasu i kad bi došao u neku marinu, uzeo bih čistačice da brod operu i srede. Nismo imali goste nego samo vlasnike – obitelj Stangl.
Sve zemlje smo obišli. Jedino nismo bili u Australiji. Ali nismo išli samo s brodom. Ponekad bi išli avionom ili bi uzeli brod u čarter. Išli smo puno s tim starim škunerom, ali počeo se pomalo raspadati. Jednom kad sam se vraćao u Jadran, odvojila mu se paluba. Stanglovi su odlučili – treba nam novi brod. I tako je počela priča s Dat Heljom.”
Kod Brucea Kinga samo nacrti za novu jahtu – 15 milijuna dolara
Kako to da je Dat Helja rađena u Hrvatskoj koja je tada bila u ratu?
“Zadnjih pet godina na Kersi bio sam u Španjolskoj, na Balearima u Club de Mar Marini Mallorca. To je bila njihova ekskluzivna marina. Tamo je bio brod Alejandra Mefasa, 50 metarski keč, Bruce King dizajn. Taj brod je bio vezan pored nas. Stangl ga cijelo vrijeme gledao i govori: „To ćemo kupiti!“. Ja sam mu se podsmjehivao: „Ćeš, ćeš…“ Jer Stangl je bio bogat, ali taj brod je bio – ludilo. I onda smo upoznali skipera i posadu, jer smo bili cijelu zimu u marini brod do broda. Skiper je bio Australijanac, neki Jameson, pa sam mu rekao kako se moj gazda zaljubio u taj brod. On je rekao da će mu naći sve podatke o brodu i dogovorili smo da idemo napraviti đir u Ameriku u ured tog brodskog arhitekta – Bruce King Design.
Najavimo posjet, to je Bruce King shvatio sasvim ozbiljno pa sam uredno dobio sve vize da mogu ići tamo u Newcastle iznad Portlanda, gdje je Bruce King imao ured i radio nacrte jahti. Samo za idejno rješenje tražio je 4 milijuna dolara, a za njegov ukupan „papirnati“ dio oko 15 milijuna dolara. S tim da kompletnu dokumentaciju izgradnje moramo naručiti od jedne firme s kojom on radi. Uglavnom, neće raditi s bilo kojim brodogradilištem. Stangla je to razočaralo. Pa smo onda išli u Uljanik pitati koliko koštaju kod njih nacrti. Donio sam im slike i idejna rješenja kakav bi brod mi htjeli. I oni kažu – to će koštati oko 200.000 njemačkih maraka. Ja velim – neće proći: uzmite barem 500.000 maraka. Pa kako 500 tisuća za jahtu? Kad sam im rekao kakve su cijene Brucea Kinga, zaprepastili su se. Predložio sam da im projektant bude Puljanin iz Uljanika Nereo Zakinja. Njegova je ideja bila da to bude 35-metarski krstaš u starinskom stilu, i tako je začeta “Dat Helja“. Ostalo je otvoreno pitanje – gdje sagraditi tu jahtu?
Iako je u to vrijeme u Hrvatskoj trajao rat, Stanglovi su odlučili uložiti vlastiti novac, pa su 1994. u slobodnoj zoni uz brodogradilište “Uljanik” osnovali vlastito malo brodogradilište za jahte i manja plovila.”
Dani ponosa i slave u Düsseldorfu pa propast brodogradilište Heli Yachts
Bio je to ogroman pothvat, gradeći Dat Helju napravili ste cijelo brodogradilište za jahte.
“Izgrađene su dvije hale – jedna od 3000 četvornih metara a druga sa 4000 četvornih metara manipulativnog prostora, plus 200 metara privezišta za brodove. Osim uloženih desetak milijuna njemačkih maraka, Stanglovi su u Pulu dovezli tehničku opremu i u novoosnovanom brodogradilištu “Heli yacht” zaposlili tridesetak Puljana.
Interijer je radila ekipa koju sam ja prethodnih godina zapošljavao u CCYD u Veneciji. Tu smo svu ekipu povukli, inače ne bi uspjeli. To nisu stolari nego banisti koji rade laminate. Imali smo bazu od 12 njih i tu smo bazu nadogradili – sve skupa smo imali 60 stolara. Na kraju smo napravili cijeli jedan tim. Ta ekipa koja je radila i učila u Helli yachtsu, i danas radi po marinama. Svake smo godina bili po sajmovima, i naručili smo brodski motor MTU. Nikad ga nismo dobili. Onda smo naručili motor preko Uljanika, ali ne iz Njemačke nego preko Danske. A u Danskoj smo naručili kao generator za brod. Motor smo u Danskoj rastavili na proste faktore, slali smo ga poštom komad po komad, a u Puli smo ga složili i montirali na brod.
Četiri godine kasnije “Dat Helja” je porinuta u more, a “Heli yacht” je nastavio s radom. Od početka rada brodogradilišta će obaviti više od dvije stotine dogradnji, nadogradnji i renoviranja luksuznih brodova i jahti iz Njemačke, Britanije, Švicarske, Austrije, Rusije, Italije, Nizozemske i SAD-a. Dužnost predsjednika uprave brodogradilišta preuzeo je Stefan Stangl, brat Hansa Stangla.
Nažalost, lokalni politički moćnici počeli su nas ucjenjivati i sve je propalo. Kad je umro Stangl, sin je rekao više ni H od Hrvatske što se tiče posla. Privatno se mi družimo i on dolazi ovamo, ali nikad više neće ovdje ništa ulagati.”
Kako je Dat Helja dospjela na sajam u Dusselodorfu?
“Direktor sajma tada je bio Libanonac Abdul Rahman Adib. Rekao je Stanglu da ako Dat Helju uspije dovesti do Dusseldorfa dobit će štand besplatno. I mi smo došli. Jest da smo rezali šume po Njemačkoj da bi se probili do Dusseldorfa, ali dobili smo puno nagrada za taj brod – bio je mega-jahta godine. O nama su pisali veliki svjetski magazini Boat Exclusive i Boat International. O nama se pričalo, jer smo usred rata napravili takvu mega-jahtu. No, nakon svega, ja sam prošao loše nakon propasti Heli Yachta. Plovio sam i uštedio, pa sam kupio kuću u Premanturi. Tu kuću sam sad izgubio. I još mi je bilo ostalo jedno 290 ovrha. Pa su me napali svi. Izgubili smo sve što smo uštedjeli, ali ostao sam u Hrvatskoj, jer mi je sin počeo studirati. I kako da mu kažem da ne može studirati jer sam u bankrotu. Radio sam upletke za bokobrane i slične stvari za brod. Izdržao sam tih par godina, vrijeme ovrha je prošlo. Moj je sin bio redovni student, završio je i zaposlio se, sad je svoj čovjek. I ja sad uživam bez brige. Sad radim samo drvene brodove. Osnovali smo udrugu Molaj cimu. Imamo gušte. Radimo brodete, uživamo …”
Prošao si pravu kalvariju, ali na kraju tog puta otkrio si i uspješno obnovio posljednu tartanu viareginu na svijetu.
“Tražili smo stare brodove za obnavljanje. Vidjeli smo sliku nekog starog broda u Sardegni. Otišli smo tamo, nismo ni znali da je to zadnja tartana viaregina na svijetu. Netko je na staru kabinu dodao nadkabinu. I vidim u brodskim papirima da je brod gradilo brodogradilište Codecasa, jako poznato brodogradilište u Viareggiu. Codecasu imaju Armani i Dolce&Gabbanna, ponosni su na to brodogradilište i brodovi su im pod talijanskom zastavom. Piše u papirima da je to tartana viaregina iz 1927. godine i da je to posebna vrst broda. Saint-Tropez je stekao slavu na tartani. Na svim starim slikama Saint.Tropeza su tartane. Cijeli taj dio Ligurskog mora od Bocca di Leone su bile tartane na latinsko jedro. Bilo je tartana i na Jadranu, samo su izgledale drugačije. Tartana je u biti ime mreže. U ribolov mrežama išle su dvije tartane koje su se mogle pretakelirati – promijeniti mjesto jarbola i centrirati ga kako bi mogli vući teške mreže. Oni su tu mrežu, tzv. lebdeću koču, zvali tartana, a vukli su je s te dvije jedrilice. Ovaj tip broda je specifičan. To je u biti leut, oni su ga zvali leudo, koji nema krivi jarbol za naprijed, nego su jarbol stavili u centar, a otraga je bio jedan okomiti vinč da mogu vući mrežu. Na taj jarbol su stavili jedno latinsko jedro i dva tri floka i onda bi okretali flokove. Tartanu su koristi i kao teretni brod za prodaju s obale. Cres je bio poznat po tome da su vino i maslinovo ulje vozili na jedra u Rašu na prodaju.
Kad sam shvatio da je to stara tartana viaregina, išao sam se raspitati kod naših ljudi. U Viareggiu ima dosta naših inženjera, pa i tehnički direktor Codecase je bio jedan naš inženjer iz Uljanika. I upravo on je otkrio da je to zadnja postojeća tartana viaregina. Nema druge. Ni Talijani to nisu znali, a mi smo kupili brod i krenuli na jedra, uz obalu. Brod je strašno propuštao more. Jedva je plovio. Stalno smo se topili. Imali smo dvije pumpe MIO Osijek za pražnenje septičkih i s njima smo ispumpavali vodu.”
Većinu refita te stare tartane napravio si svojim rukama?
“Da. Privatni je investitor uložio novac za kupnju broda, a ja sam 30 posto suvlasnik na ime refita koji sam napravio. A refit smo napravili tu kod pulskog smetlišta. Digli smo šator i radili smo ga između dva kontejnera. Nemamo novaca za plaćati najam za halu. Radili smo to na jednoj parceli gdje nismo morali nikome ništa plaćati, a sve strojeve imamo na baterije.
Mi smo ga obnovili s bojama iz povijesnih razdoblja, a pomogao nam je jedan prijatelj koji radi za muzeje na restauracijama. Sami smo radili sve na tom brodu. Sve su uljane boje, nema laka. Svaki skiper je imao svoju recepturu kako je radio s tarom. Tar nije katran nego smola od crnog bora. Znači suha destilacija se izvuče, a ta smola smrdi kao da je katran. Drvo crnog bora griješ da bi dobio s jedne strane ugljen, s druge smolu, i gore ti ostane malo terpentina. To je tar ili paklena, po kojoj su dobili ime Pakleni otoci. Pakleni otoci se zovu tako jer su tamo posađeni crni borovi od kojih su stari ljudi radili tar. Upotrebljavao se za medicinu, a za farbanje su miješali laneno ulje, paklenu i pčelinji vosak. Vosak daje glatkoću. Kad to skuhaš dobiješ kao neku vernižu i s tim zaštitiš drvo. Onda ova crvena mini boja u prahu za osnovnu boju. Sve je autentično.
Neko vrijeme smo radili s maslinovim uljem, onim što ostane pa užegne. Time se štitila daska, ali onda su nam na to ulje došle mušice i bušile rupe po brodu. Jedra nam je napravio Grego. To nije čisti dakron, nego jedna mješavina koja je dozvoljena za stare brodove, ali nije čisto platno pa da se mora sušiti baš svaki puta kad padne kiše. Jarbol je original, samo smo ga šmirglali i premazali i to bi trebalo raditi svake godine dva puta. Nakon dvije godine smo sve napravili i javili smo Talijanima da im je gotova tartana. Brod smo predstavili javnosti na Full Moon regati u Puli 2023. Bili smo po svim portalima. Došao nam je i Robi Mohović iz Mošćeničke drage. Dolazili su svi gledati što smo napravili. A ovog ljeta kad smo bili s tartanom na tradicijskoj regati u Cresu došao nam je na brod i betinski brodograditelj Ante Fržop, koji je napravio 300 brodova. Kada je stupio na ovu tartanu, odmah je stao za kormilo. Veli – diži jedra. I na jedra je uplovio u Cres. A 22 metra je lantina, ima 400 kila, tako da moraš dobro znati, inače ćeš sve razbiti. Gledam kako se smije – sretan. Pita me Livio a kako ti to kacivaš? I vidim onaj osmjeh. Vidim da to voli. On je na kormilu osjetio brod. A ovi novi skiperi, kad ga vidiš kako skoči u bajbot, odmah te prođe volja za pričat s njim.”
Danas puno ploviš s tartanom i atrakcija ste gdje god da se pojavite. Brod je asketski, ali vas nekoliko u njemu i spavate i kuhate i plovite duge ture?
“Mi u tome uživamo. Danas ljudi ne znaju živjeti sami sa sobom, a živjeti na ovakvom brodu znači živjeti sam sa sobom. Ja samo hoću mir, ništa drugo. Mene su u Viareggiu zvali Croato incazzato – u prijevodu nadrkani Hrvat, jer kad su mi na brod htjeli doći i gnjaviti me carinici i razni birokrati u nacifranim uniformama ja bih ih izbacio van. Njih je to šokiralo, jer kod njih svi poštuju uniformi i sve birokratske procedure i pravila. I tako su me u lučkoj kapetaniji nazvali Croato incazzato. No, Talijane me i nadalje zovu na svoje regate i fešte starih brodova. I ne radim to zbog novca, nego zato što to volim. Kad mi treba novca ja napravim od konopa 15 bokobrana. Jedan primjer. Kad sam bio pod ovrhama sjedim tu na bitvi, nisam znao da li da se ubijem ili da me ubiju. I dođe neki Talijan, baci staru špagu. Ja velim – jel mogu ja to uzet? Uzmem špagu i napravim bokobran. Nakon tri dana prodao sam mu bokobran od špage za 400 eura. Na ovoj tartani sve su moje upletke. Ja živim tako kao nekoć što se živjelo. Živim sporijim ritmom. Plovim i uživam. Bacim sidro, uživam. Mi kao udruga Molaj cimu promoviramo pomorsku baštinu i s njim idemo po raznim manifestacijama. To radimo za svoj gušt. Spavamo u brodu, imamo peć na drva, zapalimo vatru pa se osušimo i kuhamo, imamo i čripnju.”
Kakvi su ti planovi s tartanom? Hoćete li se baviti nekim turizmom?
“Ima dobrih primjera kako se može takav brod i danas isplatiti i sačuvati kao pomorska baština, ali mislim da to kod nas nije izvedivo. Recimo, trojica prijatelja Andreas, Arjen i Jorne iz Dominikanske Republike napravili su brod Tres Hombres, jedini trgovački jedrenjak bez motora u 21. stoljeću. Znali su da će njihov brod privlačiti pažnju ljudi. Oni idu non-stop preko Atlantika i voze rum starom rutom u Španjolsku. To su isto ljudi kojima su se na početku svi smijali – što ćete vi sada iz Dominikane preko Atlantika voziti rum, pa po koliko ćete ga prodavati. Pa prodat ćemo ga! I sve prodaju. I što je najveća fora da svu posadu imaju besplatno. A ako hoćeš s njima napraviti đir, moraš čekati dvije godine da uopće dobiješ krevet da bi im radio besplatno. Današnji event menadžeri to ne mogu shvatiti. Nas su Talijani zvali da im s tartanom u Pesaru donesemo vino pa da njihov gradonačelnik dijeli vino s broda. Nismo mogli prihvatiti, jer naprosto ne stignemo gdje nas sve zovu. A ovdje u Puli kad dođem odmah mi miču auto. Talijani imaju više sluha za to. Kad smo došli u Veneciju oni su blokirali promet da bi mi mogli s ovim brodom jedrit u Veneciji.
Kad smo s tartanom bili 27. travnja ove godine u Pesaru, gradonačelnik nas pozove u muzej na otvorenje međunarodne izložbe “Jadransko i jonsko brodovlje u novom vijeku (1650.-1850.)”. A izložbu otvara naša profesorica doc. dr. sc. Zrinka Podhraški Čizmek i ujedno promovira svoju knjigu o tome. Izdavanje ove knjige na hrvatskom i talijanskom jeziku o starim brodovima financirao je je Muzej Pesara. Dakle, Talijani financiraju našu profesoricu iz Zagreba. Ona je sad aktivna u našoj udruzi.
Što se tartane tiče, namjeravamo ga ponuditi na prodaju u Saint-Tropezu, turističkom gradu kojem je tartana povjesni simbol i gdje ćemo nastupiti na regati tradicijskih brodova koncem rujna. Ako uspijemo, dobiveni novac uložit ćemo u nove projekte čuvanja pomorske baštine. Obnovit ćemo nekoliko naših manjih tradicijskih barki, ako ih nađemo, jer dosta ih je uništeno. Ako ne, radit ćemo novi drveni brod.”
*Serijal tekstova “Čuvari hrvatske pomorske baštine” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
