Hvaranin Maksim Filičević bio je dugogodišnji rukovoditelj i direktor ACI marine Palmižana. Maksim je inženjer pomorsko nautičke struke i kapetan duge plovidbe. Prije nego što je preuzeo Palmižanu, 15 je godina tukao more, uglavnom na njemačkim brodovima za kontejnere. Kada je došao u Palmižanu, navršio je 39. Njegov prijatelj Jerko Domančić „Braco“ – „Kramer“, pionir autonomnog ronjenja u tadašnjoj Jugoslaviji, te kasnije pukovnik HV-a iz Domovinskog rata, povezao ga je 1984. s Nikolom Bogdanićem, direktorom ACI-jeva Nautičkog centra Hvar, koji je u početku objedinjavao ACI-jeve marine u Vrboskoj i Palmižani. Bogdaniću je trebao dobar poznavatelj mora i nautičke struke sa znanjem jezika. Posao je bio kao stvoren za Maksima. Pomogao mu je u tomu i onaj pomorski dril stečen dugogodišnjom plovidbom na njemačkim brodovima, pa će Maksim idućih 30 godina ACI marinu Palmižana voditi upravo poput kapetana takva velikog broda – samoprijegorno, savjesno, temeljito i odgovorno. Sve do 31. listopada 2011, kada je otišao u mirovinu. Evo nas sada ovdje u njegovoj obiteljskoj kući u proljeće, 14. travnja 2015, gdje razgovaramo o tim prohujalim vremenima. S terase kuće jasno se vidi ulaz u dvije milje udaljenu Palmižanu.
– Službeno sam u ACI-ju od 1. ožujka 1985. Moje radno mjesto bilo je – vođa posade ACI marine Palmižana. Naime Nikola Bogdanić bio je direktor Nautičkog centra Hvar, dakle i ACI marine Palmižana i ACI marine Vrboska. Kasnije je svaka marina dobila svog rukovoditelja. Moje radno mjesto tako se zvalo do 1999, kada je naziv promijenjen u „direktor marine“ – započinje priču Maksim Filičević.
S trezorom u „kadi“ – preko mora
Prije svega morao je naći suradnike. Za šefa recepcije angažirao je Igora Novaka, a za servisera Nikšu Kuzmanića. Pred njima je bila radna, naporna zima 1984/85. Marina je bila sagrađena, ali ne i dovršena i opremljena, pa ju je tek trebalo osposobiti za rad.
„Palmižanu je gradilo Građevinsko poduzeće Ploče, koje je nakon toga bankrotiralo. Zbog financijskih teškoća tražili su pred kraj gradnje povoljnije uvjete nego što su ugovoreni, ali ACY je to odbio. Zato nije bilo klasične primopredaje i stanje koje smo zatekli nakon završetka radova nije bilo idealno. Jedan od većih problema bio je nedovršeni kanalizacijski sustav, no uspjeli smo to sami riješiti. Sada je trebalo marinu i opremiti. Imao sam plastičnu barku, švedsku „kadicu“ dugu 3 metra i 90 (preteča poznate Elanove „kade“), s motorićem Tomos Lamo 0,6 na krmi. S tom smo kadicom prebacili iz Hvara na Palmižanu sav namještaj za recepciju, uključujući i veliku tešku kasu. Kompletiranje marine potrajalo je još dvije-tri godine. Za sve to vrijeme marina je odlično radila – prvih godina imali smo više brod-dana nego druge ACI marine.
Gosti volonterski rade u marini
Prvi gosti bili su moji prijatelji, uglavnom iz Splita, koji su mi volonterski pomagali uređivati i voditi marinu, ali su i uredno plaćali vez. Permite (plovidbene dozvole) za prijavu na recepciji skupljali su poznati gosti u koje sam imao povjerenja. Primjerice Braco Santrić, vlasnik Arkade u Splitu, tada najpopularnije diskoteke u Jugoslaviji, bio je zadužen za gat C. Pomagao mi je i ribar iz Splita Zdravko Devivi „Čičo“ te Žuža Viali, također Splićani. Bili su to ljudi koji su voljeli Palmižanu i oni su praktički radili kao radnici ACY-ja. Zatim je tu bio Talijan Enzo Ciasca iz Ancone s motornom jahticom Flash 2. On i njegova supruga Cincia bili su legende među gostima ACY-ja. Vrlo dragi ljudi, ljubazni i uvijek spremni pomoći. Tko je u to doba vidio vidu (vijak) od inoxa? A Enzo ih je imao punu kutiju, stalno smo od njega nešto posuđivali. Morao je otići iz marine 1996. godine, kada smo ukinuli ljetno-zimski vez. Šteta, bio je to čovjek koji je s nama gradio marinu. Imali smo ovdje kao stalnog gosta i Nijemca Fritza Beckera, koji je bio na stalnom vezu u Milni na Braču. Oduvijek je nabavljao dijelove za policijske brodove. Umro je prije nekoliko godina, bili smo na sprovodu – bivši policajac Boris Slatina i ja, jedini iz Hrvatske. Ima tu još desetak ljudi koji su dali svoj obol iako nisu bili radnici ACY-ja. Među ostalima puno su marini dali i moja supruga Milena te sinovi Aleksa i Pjer. Tu se vrlo brzo smjestila sva splitska elita, oni koji su i prije dolazili na sidro, jer je Palmižana oduvijek bila privlačna.
Marinu i okolicu držali smo uvijek besprijekorno čistom. Nije bio organiziran odvoz smeća, pa smo moj prijatelj, a poslije i šef recepcije, Igor Novak i ja silom prilika bili i smetlari. On je imao brod Soline, korčulansku gudu dugu sedam metara, s produženom krmom, pa bismo natovarili sav otpad, vozili ga u uvalu Vela Garška na Hvaru te bismo to potom nosili preko improviziranog mola do mjesta gdje je po komunalnom redu dolazio kamion za odvoz smeća. I tako svaki dan!
Fešte od vode i struje
Maksim je od samog početka u svojim posebnim tekama vodio strogu evidenciju svake nabavke i izdatka, od najmanjeg računa za potrošni materijal do evidencije o dovozu slatke vode, jer marina nije imala vodovod.
– Ovo je moja knjiga računa od prvoga dana i imam još dvije, koje su prošle provjeru svih financijskih inspekcija – objašnjava Maksim listajući bilježnicu čije je stranice podijelio na redove i kolone, ispisujući sve te podatke iz dana u dan. Pokazuje nam i drugu knjigu, u kojoj je s datumom 19. travnja 1985. zabilježen prvi račun nakon što je Mediteranska plovidba Korčula dovezla vodu u Palmižanu.
– U marini imamo spremnik slatke vode, koja je služila i za snabdijevanje brodova, za sanitarni čvor i za sve ostale potrebe u marini. Spremnik je bio kapaciteta 125 kubika, ali stalo bi i 135. Stalno sam pratio stanje u spremniku kako bi se na vrijeme naručio brod vodonosac, jer se nije smjelo dogoditi da marina ostane bez vode. I evo posljednjeg datuma, kojim je zaključen dugi niz svakodnevnih podataka, napokon zatvorena cijela ova bilježnica i završena velika Maksimova muka – 13. kolovoza 1987. Tada je naime svečano otvoren vodovod kojim je u ACI marinu Palmižana dovedena voda s Hvara. Bila je to velika fešta. Gotovo jednako velika bila je i fešta 1999, kada je podvodnim kabelom s rta uvale Mala Garška dovedena električna energija. Sve dotada struju je proizvodio agregat koji je radio samo u određena doba dana i nikako nije mogao zadovoljiti potrebe marine.
Botanički vrt
Maksimu je posebno žao što je poslije njegova odlaska u mirovinu zapušteno zelenilo, cvijeće i ukrasno bilje kojim je oplemenio marinu.
– Od prvog sam se dana trudio da u marini bude što više zelenila i cvijeća. Iz Milne na Braču donijeli smo 16 kubika zemlje, napravili prvu zelenu površinu te zasadili kaktuse i ukrasno bilje. Stvorio sam cijeli mali botanički vrt.
Svime time Maksim Filičević cijelog se svojeg palmižanskog radnog vijeka trudio da njegovim gostima bude što ljepše. I on se tada osjećao sretno. Bilo je tu puno nezaboravnih događaja, jer Palmižana je bilo stjecište mnogih poznatih i zanimljivih ljudi, pa bi se o tomu moglo, kako Maksim kaže, “puno knjiga napisati“.
Rođendanski party i veleposlanik SAD-a Peter Galbraith
Posebno svečano u marini Palmižana bilo je svakog 1. srpnja, na Dan ACI-ja. Maksim bi se pobrinuo za svježe srdele, a u Starom Gradu bi nabavio bijelog i crnog vina, pa bi pripremili zajedničku večeru.
– Htio sam da to bude nešto kao Club Méditerranée, onako kako tamo imaju club party pred zalazak sunca – priča Maksim. Na plato u marini stavili bismo stolove, srdele ispekli na gradelama, crno i bijelo vino smjestili u dvije bačve od pedesetak litara, pa bismo sve goste u marini pozvali na večeru. Ljudi bi se zbližili, bilo je to prelijepo druženje uz razgovor, zabavu i pjesmu.
Među stalnim gostima bili su poznati slikar Zvonimir Mihanović, opatijski ugostitelj Branko Bevanda, američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith… Upravo je Galbraithov posjet ostao Maksimu u posebnom sjećanju.
– Doveo ga je Zvonimir Mihanović 26. rujna 1992, na moj rođendan, i Galbraith je bio s nama na ručku. Poslije toga smo se tako lijepo družili i zabavljali. Počeli smo s pjesmom Marijana, a završili smo s opernim arijama – sjetno i sretno sjeća se Maksim.
Završavamo priču na terasi s još jednim pogledom preko na Palmižanu. Upravo sutradan tamo na dužnost direktora stupa njegov sin Pjer, koji je na Palmižani s ocem proveo dobar dio svojeg djetinjstva.
