Malinsku sam prvi put posjetio jednog proljeća prije dvadesetak godina. Inače sam je znao samo kao putokaz na cesti kojom sam putovao do marine na Krku, do trajekta za Cres, također do tamošnje marine ili do Osora gdje sam godinama imao brodicu.
Prilikom tog davnašnjeg obiteljskog posjeta, Malinsku sam doživio kao ugodno i mirno malo turističko mjesto, stvoreno za proljetno opuštanje i prvi milujući doživljaj mora nakon grube kontinentalne zime. Uz to, bila je prometno vrlo dostupna. Spustili smo se s ceste autom do rive i prespavali u lijepom hotelu Malin.
Sljedeći moj susret s Malinskom zbio se prije par mjeseci. Namjeravao sam o istom putnom trošku napraviti dvije teme: razgovarati s Dragutinom Žicom u Puntu o njegovoj monografiji u povodu 100-godišnjice tamošnjeg škvera, i prije toga usput svratiti u Malinsku i posjetiti Franka Kraljića u njegovom škveru na rivi. Ušao sam u Malinsku i – ostao u šoku! Pogubio sam se po ulicama, u beskrajnim nizovima novih kuća, zgrada, apartmana … Jedva sam se nekako iskobeljao van da ne zakasnim na dogovoreni susret sa Žicom. Malinska je naprosto apartmanski – eksplodirala!
Evo nas sada ponovo u Malinskoj. Ciljano. Došli smo posjetiti DUBoak – novi interpretacijski centar maritimne baštine. Autom ne možeš na rivu, ali možeš na veliki parking dovoljno blizu rive. A na rivi – predivno iznenađenje. Na platou između prvih kuća i lučice ukotvilo se veličanstveno moderno zdanje. Kažem ukotvilo, jer objekt je obličjem blizak izgledu broda na vezu u luci. Kao da je upravo to na tom mjestu oduvijek nedostajao. Tu je smješten DUBoak u kojem se odvija cijela ta čudesna priča o postanku i čuvanju pomorske baštine Malinske – Dubašnice. A gore „na palubi“ je šetnica – pravi mali botanički vrt s odmorištem i vidikovcem. S pogledom na lučicu ispred gdje su vezane tradicijske barke, na cijelu Malinsku i dalje daleko na more. Interpretacijski centar maritimne baštine sav je u staklu s puno dnevnog svjetla i postavom koja oduševi svakog posjetitelja. A ovaj naš posjet završiti će i s pustolovinom za pamćenje. I još nečim, što je san svakog novinara – pravom ekskluzivom!
Mlin i dub
Na ulazu u muzej dočekuju nas Dino Buljat, izvršni voditelj Interpretacijskog centra maritimne baštine DUBoak, inače profesor povijesti. Uz njega je Tomislav Volarić, interpretator-vodič, inače student kultrologije i povremeni novinar sportske rubrike Novog lista.
„Ovo je nova zgrada, napravljena je prošle godine. Još miriše po drvu, to nam svi kažu“, započinje priču Dino Buljat: „Cilj nam je ovdje ispričati priču o Malinskoj. Jer Krk ili Vrbnik svi doživljavaju kao stare gradove zato što imaju staru jezgru, pa imaju i povijest. A Malinska nema staru jezgru pa kao da nema ni povijest. Ali ima i priču i povijest, i zato je ovaj centar tu da ispriča sve o Malinskoj i Dubašnici i našoj maritimnoj baštini“, veli Dino te opisuje kako je sve počelo.
„Dubašnica je povijesni dio općine Malinska – Dubašnica. Staro su naselje osnovali Frankopani koji su iznad današnjih Vantačića i Porta naselili stanovništvo izbjeglo pred Turcima. Tamo je bilo koncentrirano stanovništvo sve do 19. stoljeća kada je izbila epidemija malarije. U bijegu od bolesti doselili su ovdje u Malinsku, gdje je bila zaštićena uvala pogodna za sidrenje brodova. Bila su tu i dva mlina po kojima je Malinska dobila ime. Jedan je mlin bio vodenica dolje na potoku, na Jazu, a drugi je bio na vjetar gore na brijegu, na mjestu gdje je danas hotel Malin. Dakle, sve je počelo u Dubašnici. To je područje bogato šumom hrasta, koji su stari Slaveni zvali dub i otud naziv područja -Dubašnica. Još uvijek ima te šume, ali ne više toliko koliko je bilo prije, niti koliko bi mi željeli. Uništava ju apartmanizacija. Otud i naziv ovog centra. Dub je hrast, a oak je engleska riječ za hrast. To smo spojili, da bismo dobili riječ duboak, što asocira i na duboko more, i na obalu, i na dva glavna elementa naše općine Malinska – Dubašnica: šumu i more. To se dobro vidi i na našem grbu: zlatni hrast na modroj podlozi. Mi volimo za Dubašnicu reći da je to mjesto gdje se šuma ulijeva u more“, uvodi nas Dino Buljat u cijelu ovu čudesnu storiju o ovdašnjoj maritimnoj baštini.
Mleci gospodare Dubašnicom
Krećemo kroz muzejsku postavu, čiji je početni dio posvećen upravo hrastu. Prate naszvukovi: šum šume i pjev ptica. Dino nastavlja priču.
„Radi se o šumi hrasta medunca. Hrastova šuma ograđena suhozidom ovdje se naziva – drmun. Riječ je grčkog porijekla, a znači hrastova šuma, ali kod nas je služio kao šumski pašnjak omeđen suhozidom, specifičan za područje Dubašnice. Tri su ovdašnje uloge hrasta. On je ogrjevno drvo, materijal za gradnju barke i mjesto na kojem žive bogovi starih Slavena. Od hrasta je živio i razvijao se cijeli otok, a posebno naša općina Dubašnica.“
Alberto Fortis, talijanski putopisac iz 18. stoljeća, zabilježio je da je drvo koje se s Krka izvozilo u Mletke, godišnje imalo vrijednost od 5000 cekina. To je oko današnjih 750.000 eura, dakle značajni prihod za Dubašnicu iz koje je bila glavnina tog izvoza. Trgovina hrastom je počela početkom 16. stoljeća pa se nastavila do kraja 19. stoljeća, negdje čak i do sredine 20. stoljeća. U dokumentu iz 1640. godine stoji da se iz bližih mjesta jednim zaprežnim kolima može prevesti do 10 hrastova, a iz udaljenih, slabo pristupačnih, tek jedan hrast u dva dana. Seljacima se plaćalo po 10 lira za jedan prevezeni hrast, plus naknada za sječu, i od toga se tada živjelo.
Kroz centar nas vode i kratki i jasni opisi povijesnih činjenica na hrvatskom i engleskom. Tako saznajemo da su na Krku prije antike živjeli Liburni, o čemu svjedoče gradine i ostaci brodogradilišta iz tih vremena. Logično je zaključiti da su ovdašnje šume bile osnova za stvaranje jake liburnijske pomorske flote. A kada godine 1481. Venecija preuzima posjede Frankopana u Istri i na Krku, Mleci uvode sustavno gospodarenje šumama za potrebe svog arsenala.
Iz Dubašnice izvlače najkvalitetniju hrastovu građu za svoju pomorsku flotu. Zato su 1569. Mleci osnovali i poseban Magistrat providura za Istru, Kvarner i Dalmaciju. Osnovni zadatak Magistrata bio je zaustaviti krčenje šuma, posebno u Dubašnici. Zabranjena je ispaša stoke u obnavljajućim šumama, a svaku sječu trebao je odobriti mletački arsenal, odnosno šumski providur. Uvodi se detaljni katastar i razvrstavanje šuma u dva kvalitativna razreda. Prva kategorija bila je namijenjena isključivo arsenalu. Ta je šuma morala biti ograđena kamenim zidovima, a na međašima je morao biti uklesan znak svetog Marka.
„Uveden je i poseban način gospodarenja šumom, takozvanim trinkanjem duba, odnosno hrasta“, nastavlja priču Dino. „Hrast medunac naraste i do 25 metara visine, a životni vijek mu je i do 500 godina. Trinkanje je sječa stabla „u glavu“ na visini od dva metra, tako da bi ostatak postraničnih grana nastavio rasti. Ovakav način sječe primijenjivao se i prije Mlečana, ali su ga oni prvi sustavno provodili. Trup se nije dirao jer bi hrast onda propao, a ovako se čak i pomlađuje. Hrast bi „trinkali“ tako da bi ga sjekli kad je bio mlad, sa nekih 20 do 25 godina, i pustili bi ga da se razgrana. Onda bi se dodatnim rezovima grane usmjerile tako da rastu na način potreban za izgradnju barke. “, objašnjava Dino i pokazuje nam krivulju šablone zvanu „šest“. S tom se šablonom išlo u šumu i tražilo pogodno izrasle grane za rebra barke.
No, to je bilo planiranje na duži rok, jer granama treba 20-30 godina da bi narasle toliko da bi se mogle koristiti za brodogradnju. Najčešće je barku od njih mogao graditi tek unuk onoga koji je hrast trinkao. I ponekad je trebalo prilagođavati granu šabloni – šestu vješanjem utega.
Perun, Mokoš, Malić i Prč
Prelazimo u dio postava posvećen staroslavenskoj mitologiji. Da podsjetimo – to je treća funkcija duba. Prve dvije su brodogradnja i ogrjev, a o ova treća je – stanište staroslavenskih bogova. Dakle, dub i drmun bili su staroslavenski Olimp. Tu su živjelo bogovi. Svaki bog imao je i svoj životinjski oblik. Krošnja hrasta je stanište orla, koji je zapravo životinjski oblik moćnog Peruna, boga kiše, munje i groma. Dolje je kao zmija prikazan bog Veles, jer je on Bog podzemlja, koji živi u korijenu stabla. Sve to ima današnju posljedičnu priču. Veles, Voles, Volosko … Između Velesa i Peruna stoji Mokoš – božica vlažne zemlje i žarkog sunca – oličenje majke prirode i njezine plodnosti. Oko te priče nastali su Mošćenička draga, Mokošica kod Dubrovnika i još neka mjesta. I kako se bogovi izmjenjuju na vlasti, tako se izmjenjuju i godišnja doba. Tako su stari Slaveni objašnjavali svakodnevne prirodne fenomene.
Dolazimo do statue veselog patuljka s crvenom kapom.
„Ovo je Malić. Bio je vjerojatno inspiracija za Malik Tintilinića iz Šume Striborove Ivane Brlić Mažuranić“, objašnjava Dino: „Na Krku ga zovemo Malić, na Cresu iz zovu Macmalić. To su šumski patuljci, prvi stanovnici naših šuma, koji su radili neprilike ljudima. Popili bi im vino, sakrivali bi im alat, prljali i skidali čistu robu sa štrika … Nisu to radili iz zlobe nego da osvijeste ljude da se treba čuvati priroda i držati se tradicijskih vrijednosti. Volim reći da mi ovdje time želimo poručiti da nam je dosta apartmana i pretjerane izgradnje. Sačuvajmo te šume“, izričito poručuje Dino, kojem su donedavno iza zgrade u kojoj živi bili maslinici, a sada gleda u apartmane.
Dolazimo do zanimljive statue jarca. O čemu se radi?
„Ovo je Prč. Nismo ga zamislili kao stalni dio postava, ali smo ga dodali, jer je od drva, a drvo nam je okosnica priče. I lijepo se uklapa. Bog Perun, kad je u ljudskom obliku, volio se voziti u kolima koja vuče prč. A ovaj je jarac napravljen od naplavina i djelo je umjetnika Kristijana Linardića,“ kaže Dino.
Ladva stara 350 godina
Vraćamo se drvenoj brodogradnji i pažnju nam privlači dugačak čamac nalik na kanu, smješten u velikoj vitrini. Ladva. Prvi tip plovila koje su ljudi koristili još od mlađeg kamenog doba. Jednostavna je za izradu, nema spajanja, ona je monoksil – napravljena je iz jednog komada.
U šumi nađete dovoljno široko i visoko stablo, skinete grane pa trupac bacite u vodu da vidite kako leži. Zatim se gornji dio izdubi. To je plovilo za mirne vode kao što je more u malinskarskoj uvali. Dobra je za priobalno ribarenje.
I onda bi na prednji dio stavili rašteladu i zapalili grane šmrike koja je služila kao „sviću“ za ribolov noću. Obično su na ladvi bila dvojica. Jedan bi na krmi upravljalo ladvom, a naprijed je drugi stajao s ostima. Kako bi na rašteladi od zapaljene šmrike na sve strane frcale iskre onaj na provi najčešće bi ostao bez brkova, pa se zato valjda na popratnom crtiću iznad izložene ladve vidi da onaj s prove nema brkove. Na ladvi se veslalo stojeći, sa sohama koje su bile postavljene na jaram ili jigo. Osim kao uporište za veslo igo je služilo i za stabilizaciju barke. Jaram ili igo je greda koja se postavljala poprečno na ladvu, negdje pri krmi, a obično je bila dugačka dvije trećine dužine same ladve.
„Ova ladva je stara oko 350 godina“, nastavlja priču Dino: „Koristila se u ovdašnjem franjevačkom samostanu u samostanu u Portu do 2. svjetskog rata. Nijemci, koji su došli 1943. nakon kapitulacije Italije zapovjedili su da se uništi svako plovilo koje bi moglo pomoći partizanima, tako je stradala i ova ladva. U originalu bila je 3-4 metra duža. Navodno su je fratri prvo skratili da bi im stala u samostan, a potom su ju morali ispiliti po dužini po naredbi Nijemaca, tako da više nije plovna …“
Makete tradicijskih brodova
Dino nas vodi dalje kroz flotu prikazanu maketama ovdašnjih najčešćih barki koje su naslijedile ladvu i već zahtijevale posebnu umješnost brodogradnje:
„Pasara je najpopularnija. To je ribarski brodić, koji može biti 3 do 10 metara duljine, a najlakše ju je prepoznati po ovoj odsječenoj krmi, na koju se stavlja vanbrodski motor. Guc je na obje strane špičast, s oglavnim jedrom. I kad se veslalo i kad se išlo na jedra, njime je puno lakše manevrirati. Loger i bracera su bili teretni brodovi. Bracera nam je bila važnija jer su upravo njome se prevozilo ogrjevno drvo, prvo iz Porta, a poslije iz Malinske prema Veneciji. To je teretni brod sa zatvorenom palubom, a ispod je šuplji prostor upravo za skladištenje tereta. Ona bi bila 12 do 15 metara dužine, simetrična je kao forma guca, ima dignutu krmu i provu. Mi smo je koristili za prijevoz drva, a mogla se koristiti za bilo koji teret. Preko puta u Šilu su je koristili za prijevoz pijeska kao salbunjer. Moglo se prevoziti i kamen i stoku. Braceru je najlakše prepoznati po očima koje su na našem modelu crveno plave. Ta dva obojana oka nemaju nikakvu funkciju, ali su dodana tu da bi se reklo priča „Ako barka ima oči, ona zna kamo poći“. Opet ako ima oči, sigurno ima i dušu, i to samo još dodatno govori koliko im je tada bila važna barka naročito prije gradnje Krčkog mosta. Bez barke kao dodatnog člana obitelji, bilo je vrlo teško živjeti. Loger je još veći teretni brod, nekih 20 do 25 metara dužine. Nije se nikada proizvodio u Malinskoj, mi smo uvijek imali samo manje obiteljske škverove. Radili su ih na Lošinju. Međutim, stavili smo maketu ovdje u DUBoak jer su se logeri veoma često viđali u našoj uvali koja je duboka i zaštićena od vjetrova. Takvi brodovi su se u slučaju nevremena sidrili kod nas. Malinska se je razvijala kao sidrište i sklonište od vjetra. Imamo ovdje i prvu lanternu – prvo signalno svjetlo za brodove na otoku Krku, još od 1871-te.“
Na malom mulu u Malinskoj sve do sredine prošlog stoljeća krcala su se drva za izvoz, a lanterna je na velikom mulu, gdje su pristajali i prvi parobrodi, s kojima su došli i prvi turisti, među njima i princ Rudolf sa svojom suprugom Stefany. Bili su to lovci iz tadašnje Austro-Ugarske. Najčešće su dolazili iz Opatije, i to u lov na šljuke. Zato se prvi hotel iz 1880. godine zvao „Al cacciatore“.(„K lovcu“). Danas je na tom mjestu hotel „Adria“.
Kartograf Ivan Klobučarić
Jedan kutak centra maritimne baštine DUBoak je posvećen Ivanu Klobučariću, kartografu koji je bio cijenjen u cijeloj Europi i smatra se začetnikom hrvatske kartografije. Malo je poznato da je bio iz Dubašnice, budući da je radio u Austriji. Na Krku je proveo djetinjstvo, a onda je otišao u Rijeku gdje se školovao za svećenika. Bio je i slikar, a crtao je i pomorske karte.
„Njega posebno ističemo u centru DUBoak jer je on vrlo rado isticao Dubašnicu. Evo pomorske karte iz 1586. godine, na kojoj se na području sjevernog Kvarnera posebno ističe Dubašnicu, koju piše velikim slovima, što ne čini niti za grad Krk, ni za Vrbnik, Dobrinj, Omišalj. To je sad opće prihvaćeno da kartograf posebno ističe velikim slovima mjesto koje mu je posebno značajno. Dobro je pogodio područje Kvarnera, osim što mu je otočić Sv. Marko malo prevelik, a možda je time istakao njegovu važnost za budući most. Usporedimo li talijansku kartu koju je Giacomo Cantelli nacrtao 100 godina kasnije, unatoč svim alatima kojima je Cantelli tada raspolagao, Klobučarićeva karta je točnija, osim toga napravio ju je u koloru, jer bio je slikar,“ objašnjava Dino.
Čvorologija
Dolazimo do mjesta gdje se posjetitelj muzeja može okušati u vezanju mornarskih čvorova. Dino kaže kako baš uči jedriti tu u Jedriličarskom klubu Malinska koji je ovoj zgradi dobio prostor, jednako kao i mjesno Športsko ribolovno društvo „Lastavice“:
„Prvo učim na suvremenom brodu, jer mi je instruktor rekao da najprije moram savladati tu vještinu, kako bih onda lakše mogao ovladati jedrenjem na tradicijskim drvenim barkama. Imamo ih nekoliko na korištenju, trudimo se zainteresirati jedriličare, pogotovo klince, jer to je umijeće koje pomalo izumire. Početkom 9. mjeseca imali smo takvu regatu u Malinskoj, zove se „Homo na jidra“. Sudjeluje uglavnom starija ekipa i zato želimo zainteresirati djecu“, veli Dino.
Eto prigode da Dino vježba osnovnu mornarsku čvorologiju, a da ja osvježim znanje. Počinjemo, naravno, s kraljem svih uzlova, pašnjakom. To je čvor koji čvrsto drži kada ga zatežeš, a ne „zagrize“ pa ga lako odvezuješ. Ide nam to, premda ga zavezujemo na nešto različite načine. Moja je „tehnika“ da ostavim izražajnu omču koja prolazi kroz oko jedra, bilo kao škota ili kao podigač. Uglavnom – znamo.
Dječji škver i virtualne naočale
Tu je i kutak za djecu, u kojem se tijekom godine održavaju razne dječje radionice.
„Nakon upoznavanja s karakteristikama barki, ovdje imamo interaktivnu igru s digitalnim i drvenim puzzlama, namijenjen djeci, sa zadatkom da se složi brod“, nastavlja priču Dino: “Kod digitalnih puzzli imate i nazive pojedinih dijelova barke, s dva naziva – prvi je lokalan, a drugi je pokušaj da se to nazivlje standardizira, što nije zaživjelo jer te nazive nitko ne razumije. Dolazi nam puno djece i tko prvi složi puzzle ide prvi na virtualne naočale.“
Nisam slagao puzzle, ali sam se jako zainteresirao za virtualne naočale sa simulacijom nekadašnje plovidbe iz Malinske za Veneciju s tovarom drva. Put je trajao 3-4 dana, ovisno o vremenskim uvjetima. Veli mi Dino da virtualna plovidba traje 5 minuta, da se plovi i danju i noću, i po oluji. Ruta vodi preko Istre do Venecije. Navlačim naočale, i moja virtualna plovidbe kreće. Luka, brod, oko mene se vrzmaju ljudi u odjeći ondašnjeg vremena.
Krećem na plovidbu, valjda sa štivom punom hrastovine iz Dubašnice. Osjećam palubu pod nogama i kretanje broda. Iz iskustva znam da bih najprije trebao ploviti na sjever kako bih oplovio Cres i onda okrenuo brod u kurs na zapad, prema Istri. Odjednom pada noć, pojavljuje se svjetionik.…
OK, ako je stvar pojednostavljena, to bi mogao biti Sveti Ivan ili Porer, ali nema busole, pa bauljam kroz noć, a da ne znam kamo idem. To me vraća u neka stvarna iskustva na moru, kada mi se to doista događalo, ali sam barem imao busolu. Prošlo je valjda pet minuta, pa se vraćam u stvarnost. Zašto nema busole? Očito, preozbiljno sam ovo shvatio. No, promatrači ove moje virtualne plovidbe mi kažu da sam se uredno ljuljao kao da doista pod nogama imam palubu broda u plovidbi. I to je nešto. Za nekoga tko nema pravo morsko iskustvo, ovo je zasigurno uzbudljiv doživljaj. Ipak to nije za mene nakon toliko desetljeća provedenih u plovidbi na moru, i danju i noću i u svim mogućim i nemogućim uvjetima.
Glagoljaška kaligrafija uz svijeće i vino
Pridružuje nam se interpretator – vodič Tomislav Volarić s prezentacijom ostalih aktivnosti u centru. Tako u DUBoaku imaju radionicu za izradu šurlica, likovnu radionicu za djecu s morskom tematikom, radionicu gljagoljaške kaligrafije, uz svijeće i vino – simulirano na način kako je to izgledalo u starim samostanima.
„Imali smo manifestaciju gastronomske priče Grišni fra Karlo, prema knjižici Branka Fučića koja se zove „Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice“, a u kojoj je naveo recept samostanskih kuhinja iz 17. stoljeća nadahnut svojim istraživanjima glagoljaških spomenika u crkvicama i samostanima na Krku,“ veli Tomislav.
Idemo prema izlazu. Zaustavljamo se na recepciji centra. Pred nama je vrlo bogata zbirka prelijepih suvenira: vuna krčke pramenke, sapuni, ekstra djevičansko ulje, med dobiven od hrasta medunca, rakija, čaše od hrastovog drva, majice, torbe, torba za brod ….
„Sve su to lokalni proizvodi uglavnom iz Malinske i s otoka Krka, kao svojevrsna promocija ovdašnjih OPG-ova“, veli Dino te rezimira ovaj dio našeg posjeta DUBoaku:
„Trudimo se stvarati sadržaje tijekom cijele godine, imamo interpretacijske ture i šetnje, postavljamo izložbe, želimo ponuditi inovativni pristup turizmu. Sačuvati ono što imamo i prikazati to kao turistički proizvod, pridonijeti održanju šume i sprječavanju apartmanizacije …“
Pred centrom vanjski postav čine tradicijske barke na vezu. Većinom su rađene ili obnavljane u nedalekom škveru Franka Kraljića. Momci nam pokazuju gajetu Mariju, koja je „u rasulu“, ali se nadaju da će je obnoviti uz sklopu EU projekta i kroz prodaju muzejskih majica. Za obnovu treba prikupiti oko 30.000 eura. Tu je i drvena barka Zora, s kojom je DUBoak ove godine nastupio na međunarodnom festivalu tradicijskih brodova i maritimne baštine u francuskom zaljevu Morbihan.
Kroz drmune do mora
Dino i Tomislav vode nas do automobila – idemo „na teren“. Proći ćemo kroz šumu Dubašnicu – kolijevku ovdašnje maritimne baštine. Vidjeti sve ono o čemu su nam govorili u DUBoaku, snimiti stare trinkane hrastove, svjedočiti mjestima odakle potiču mnoge tradicijske brodice, proći drmunima – sve do mjesta na kojem se „šuma ulijeva u more“. Uskoro silazimo s asfalta i vozimo se šumskom cestom– dijelom poznatog krčkog Camina, koji otokom vodi kružno od Krka preko Malinske, Omišlja, Vrbnika i Baške do Kornića iznad Punta.
Parkiramo kod šumskog raskrižja uz izletnički putokaz koji pokazuje tri pravca: prema zavjetnom križu i vidikovcu Fumak, prema crkvici Sv. Martin i prema uvali Čavlena. Mi ćemo prema Čavleni. Tu je negdje granica Dubašnice i grada Krka. Malo dalje je Glavotok sa franjevačkim glagoljaškim samostanom iz 15. stoljeća. Na Blagdan Gospe od Anđela – Porcijunkulu u Glavotok već stoljećima hodočaste vlasnici barki i brodova s Krka, Cresa i Lošinja kako bi primili blagoslov za svoja plovila i posadu. Ove se godine 2. kolovoza tom hodočašću pridružio i DUBoak. Na blagoslov u Glavotok plovilo se drvenim barkama i najvećim tradicijskim brodom u malinarskoj vali, izletničkim brodom Kapetan Ivan. Odsad će hodočašće u Glavotok DUBoak priređivati svake godine kako bi oživjeli tu tradiciju koja je dio pomorske baštine.
Dok kročimo šumskom stazom, prelazimo suhozide i drmune, okružuju nas stari hrastovi. Posvuda su šafrani, miriše na gljive, pa ih i nalazimo. Uglavnom su to krasnice, onaj najveći rod u kojem je jestiva samo golubača (zelenka, neki je zovu i pečurka) i k tome je još i vrlo ukusna. Ima zelenkasti raspucani klobuk, samo se odbaci kličak, i stavi na vruću ploču štednjaka i odozgo malo posoli po resicama. Delikatesa. Ostale krasnice uglavnom nisu jestive, a neke su i otrovne. Ali Tomislav nam kaže da ima i onih opće znanih vrsta koje svi cijene: vrganja, lisičarki, sunčanica …
Bijeg iz Dubašnice
U hodu nas Tomislav Volarić prati pričom.
„Upravo prolazimo starim dijelom Dubašnice, gdje je sve počelo. Naselje Dubašnica zasnovali su 1480. godine Frankopani. Tu su naselili svoje podanike izbjegle pred najezdom Turaka. Nije to bio grad, već komun, smješten malo dublje u šumi, u zaleđu današnjeg sela Turčić. U početku je komun bio pod Omišljem, a kasnije je dobio svoju autonomiju. Na tom mjestu se danas nalazi samo staro groblje koje je još koristi nekoliko starih obitelji. I moja je prabaka ovdje pokopana. Novo groblje je danas u Bogovićima kod župne crkve sagrađene materijalom od stare crkve u Dubašnici. Crkva je zapravo samo premještena, nakon što su ljudi Dubašnicu napustili jer ju je poharala malarija. Tako je 1820.-tih Malinska dobila prve stalne stanovnike, a već je bila na glasu kao sigurno sidrište. Na mjestu samog nekadašnjeg naselja Dubašnice ljudi više ne žive“, opisuje Tomislav zavičaj svojih predaka.
Dok prolazimo dosta širokom šumskom stazom, mjestimično nas prate željezne i drvene vratnice – zatoke, a mjestimično se veremo preko suhozida. Tomislav nastavlja priču:
„Sada se nalazimo u državnoj šumi, koja je ostala dosta netaknuta ljudskom rukom. Državnom šumom upravlja Komunalno poduzeće Dubašnica, u sklopu kojeg je i naš centar DUBoak. Vidjet ćemo razliku kako su ljudi gospodarili privatnom šumom ograđenom suhozidom, takozvanim drmunom. Državna se šuma svakih 200-tinjak godina obnavlja, hrast ima takve prirodne cikluse. Inače, hrast je drvo koje može dosegnuti 500 godina starosti. Najveći u ovom kraju je jedan hrast prema uvali Čavlena. Star je oko 250 godina i a u deblu je širok toliko da se mora primiti za ruke 4-5 djece kako bi ga obuhvatili. Sad ćemo ući u privatni drmun gdje ćemo vidjeti kako su ljudi nekoć gospodarili tim šumama na jedan održivi način.“
Trinkani hrastovi
„Njihov cijeli život bio je vezan za šumu. U šumi je bila stoka na ispaši, drvo za ogrjev, materijal za barke. Zato je bilo važno sustavno planiranje. Jer ako planiraš graditi brod i treba ti grana određene zakrivljenost, to je projekt za idući naraštaj. Kad potrinkaš hrast i oblikuješ granu, trebaš čekati 15 – 20 godina da grana izraste. Puno je isplativije potrinkati hrast na dva metra i da on nastavi rasti, tako da mlade grane nisu izložene životinjama za pašu, nego rastu u visinu“, tumači Tomislav.
Slikamo trinkane hrastove, a na tlu primjećujemo puno otpalih žirova.
„Ima li i divljih svinja“, pitamo usput Tomislava. I saznajemo frapantan podatak:
„Divljih svinja ima jako puno. Prošla godina bila rekordna. Na području općine Malinska – Dubašnica odstrijeljeno ih je preko 1400! Možda ćemo naići na njihove tragove blizu mušmula. To je jedna voćka iz porodice šljiva, to im je poslastica …“
Usput saznajemo i podataka da je otok Krk s oko 1500 biljnih vrsta biološko najraznolikiji otok na Mediteranu. Poznat je i po Stazi orhideja, jako popularnoj među turistima, koji zalaze i u ove šume.
„Primijetit ćete kako se vegetacija mijenja što se više približavamo moru. Prijeći ćemo mediteranski pojas“, veli Tomislav. I doista, mirisu šume i gljiva, pridružuje se miris mora. Nailazimo na gomilu kamenja, je li to neka ruševina?
„Po stilu gradnje ovo pripada Slavenima, a pretpostavljamo da je osmatračnica. Ovo je dosta strateški pogodna lokacija s koje se otvara pogled na Cres, na Učka, vidi se Trsat, odnosno Rijeka. U blizini je skrovita plaža u kojoj rado sidre nautičari. Ljudi kada dođu ovdje, točno znaju na što mi mislimo kad kažemo da se šuma ulijeva u more. Dolje ćemo naići i na jedno mjesto gdje se nalazi potencijalno arheološko nalazište“, kaže Tomislav.
Evo novčića iz starog Rima!
Uskoro začujemo zvuk kopanja krampom, struganje lopatom, razgovor. Arheolozi? Da, već kopaju. Četvero ih je.
Šefica nalazišta je Jasna Ujčić Grudenić iz Pomorskog povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci.
„Tek smo došli. Jučer nam je bager iskopao prvi sloj od jednog metra. Angažirali smo studente arheologije iz Zadra, Rijeke i Zagreba. Puno godina znamo da tu postoji taj takozvani rimski zid, koji je malo nadograđen. Ali ako se spustite naprijed, sa strane mora vidite temelje, tako da znamo da tu postoji neki antički objekt. Prošle godine tu smo našli neke novčiće, koji ga datiraju u 3. ili 4. stoljeće. Još ne znamo namjenu tog objekta. Je li neko skladište, keramičarska radionica, vojni objekt…?Ove godine radimo probno istraživanje kako bismo pokušali utvrditi namjenu objekta koji se ovdje nalazio. S morske strane je lik Majke Božje. To se zove poklončić. Postavilo ga je lokalno stanovništvo kao zaštitu za pomorce. Rimski zid je nadozidan, a sad smo našli kopanjem rimski objekt. Našli smo tu građevinsku i kuhinjsku keramiku i nešto stakla. Ali evo danas na prvi dan smo na 1,4 metra dubine već došli do rimskog sloja, a sljedećih dana ćemo tek vidjeti kakvi će biti nalazi. Moguće je da je bila osmatračnice. Vidite tamo Trsat, Ika, pogled nam je fantastičan, gledate ravno na Trsat. Prošle smo godine našli dosta novčića. To su novčići iz Siscie. Planiramo ostati 10 radnih dana. Vidjet ćemo da li će se dalje tu raditi, jer tu prolazi Staza orhideja, koju ne želimo prekinuti. Ako bude vrijedno prezentacije, može se ipak pomaknuti staza. No jako je vrijedan i ovaj hrast koji stoji točno tu. Tako da se ništa se ne može napraviti dok se taj hrast ne ukloni. Uglavnom, otvorit ćemo nalazište, procijeniti, zaštititi i poslije moramo zatrpati jer takvu rupu ne možemo ostaviti tu na Stazi orhideja gdje ima toliko šetača“, zaključuje šefica Jasna. Odjednom – sretan usklik! Stari novčić na dlanu budućeg mladog arheologa. Sretno se smiješi, oči mu sjaje. Ne moraš biti arheolog da te tako nešto ne oduševi! Dovoljno je biti novinar, pa da ovjekovječiš taj trenutak i shvatiš da je to – ekskluziva!
Vratit ćemo se u DUBoak
Vraćamo se drugom šumskom stazom, kroz drmune, preko suhozida do mjesta gdje smo ostavili auto. Vraćamo se u Malinsku. Prije odlaska slijedi još „odjavna špica“. Interpretacijski centar DUBoak sufinancirala je Europska komisija iz Europskog fonda za regionalni razvoj kroz program Interreg V-A Italija Hrvatska 2014. – 2020. i EU projekt Arca Adriatica.
Arhitekti koji stoje iza ovog Interpretacijskog centra maritimne baštine Dubašnica – Malinska dolaze iz tvrtke NFO iz Zagreba. Na interijeru su radili stručnjaci iz Studio Putinja iz Istre. Tvrtka Alphera iz Pule zaslužna je za vizualni identitet i logotip, Udruga Faro11 iz Rovinja za muzejsku koncepciju. Heredo obrt iz Medulina radio je na interpretaciji baštine u kulturno-turističke svrhe, a Visualia iz Pule je autor postava multimedije.
DUBoak je pod upravljanjem Komunalnog društva Dubašnica čiji je direktor Toni Kraljić.
I momcima i nama žao je što je baš taj dan našeg posjeta direktor bio odsutan, jer bismo tek onda čuli punu i nadahnutu priču i o biljnom bogatstvu općine i o staroslavenskoj mitologij vezanoj za šumu.
„Naš direktor je šumar, a dio postava o šumi i slavenskoj mitologiji temeljen je na njegovom diplomskom radu“, veli Dino. Stoga, uz zahvalu momcima na ovom izvanrednom doživljaju, obvezujemo se na još jedan posjet Malinskoj – Dubašnici, i to kada bude ovdje i direktor Toni Kraljić, jer ovakvo bogatstvo baštine to doista i zaslužuje.
Snimio: Leon Tiska
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
