Prvi dodir s morem Milan Šangulin imao je kao student u Kanadi. Četiri ljetne sezone proveo je na moru teško radeći kao ribar. Potom je u Vancouveru sudjelovao na oko 300 regata, u tamošnjem zaljevu gdje se regate održavaju svakodnevno. Bilo mu je to i prvo iskustvo s nautikom. Kad se vratio u Hrvatsku krenuo je s pretvorbom u zadarskom Tekstilu, a onda se u Iliriji d.d. posvetio nautici, jer je, kako kaže, vidio da je nautika najkonkurentniji hrvatski proizvod. Danas je direktor najvećeg hrvatskog boat showa.
Počelo je vrlo skromno?
Da, prije 18 godina Yacht klub Biograd odlučio je napraviti proljetni sajam za otvorenje sezone. To je više bio neki open days u kutu restorana, malo elektronike, par čarter plovila, jedna nova jedrilica. Nakon tri-četiri godine u Yacht clubu su zaključili da ne mogu sami pa je 2003. sajam preuzela Ilirija. Nakon kraćeg istraživanja i razgovora s izlagačima zaključio sam da proljeće nije dobar termin i da nam fali jesenski sajam. Tako je ujesen 2004. sa 20-ak šatora i 40-ak plovila krenuo Biograd boat show.
Bilo je to prije krize …
Od 2004. do 2007. bile su zlatne godine za posao, za lizing, za kupnju brodova, brodove se kupovalo na potpis. Bilo je viška sredstava i mi smo se šlepali kao četvrti sajam u državi, lagano smo rasli, ali smo još uvijek bili mali. I onda 2007. godine, godinu dana prije financijske krize, prerasli smo gabarite sjeverne marine, pa sam došao na ideju da napravim pontonski most i da proširim sajam na zapad. Odlučio sam tamo staviti mala motorna plovila. Shvatio sam da je u tome najveći muving, najviše posjetitelja želi vidjeti ta mala plovila. Digli smo tamo halu i to je postalo sastavni dio sajma. Bio je to veliki rizik: jer ako ne uspiješ – zatvorio si si put za uvijek; ako uspiješ – trebaš održavati taj uspjeh.
Rasli ste i u krizi?
Došla je 2008. godina i udarila je financijska kriza kad sam sajam već proširio. A 2009. bila je totalna depresija: kriza je bila duboka, lizing kuće nisu dale novac, a plus svega država je uvela trošarine na brodove. Da bi i u tim uvjetima nekako rasli odlučili smo drastično spustiti cijene. Vlasnici smo marine, hotela i restorana. Odlučili smo napraviti paket povoljnih cijena hrane i smještaja, izlagači će biti zahvalni i lojalni. I tako je bilo: i u kriznim godinama mi smo rasli.
Sajam danas?
Sve je rasprodano, svaki kvadratni metar. Tu je mnoštvo međunarodno poznatih izlagača, mnoštvo posjetitelja, nautički mediji, utjecajne firme iz drugih zemalja, uspoređuju nas sa Dusseldorfom, Cannesom i METS-om, jer došlo je do preraspodjele: Dusseldorf je sajam za hale, Cannes za more i METS za opremu – biznis to biznis. Oni su sve pokupili i narasli, jer je Europa sad mala i bez granica. Naša sreća je da nismo nacionalni ili regionalni sajam kao ostali, nego smo narasli u međunarodni sajam za Jadran. Svi iz susjednih zemalja i iz Europe koji gravitiraju na Jadran odlaze ovdje. Hrvatska će kao nautička destinacija uvijek biti veoma jaka. I zato imamo veliku perspektivu.
Ipak, je li ovo vrhunac?
Toliko me ljudi zove vezano uz prostor. Često kažem da je to hrvatski mentalitet – pa gdje ćeš se širiti? A ja kažem da ne treba gledati kako ćemo se širiti, nego kako ćemo dići nivo ponude na ovom prostoru, kako dići kvalitetu. Možda je bolje da neki izlagači malo i čekaju i da cijene ovo što smo mi napravili. Jer ako opet dođe do neke krize, na proširenom prostoru odmah se vidi da si počeo padati, a ovako imaš dugoročnu održivost. A nama je važno da ljudi ne šeću kilometrima i gledaju brodove, nego da sve bude kompaktno, kvalitetno složeno i ugodno.
