Pri kraju je obnova Galeba, nekadašnjeg školskog broda Jugoslavenske ratne mornarice, a krajem 2022. godine u njemu će za javnost biti otvoren prvi brod-muzej u Hrvatskoj, na vezu na Molo longu u Rijeci. Od 5.665 četvornih metara broda koji se obnavlja brodogradilištu Dalmont Kraljevici 4.500 četvornih metara namijenjeno je izložbi tehničke, povijesne i političko-kulturne baštine broda, a na preostalim kvadratima bit će hostel, suvenirnica i bar/restoran.
Muzej grada Rijeke moli građane iz Hrvatske i država bivše Jugoslavije, koji su kao vojnici ili ročnici služili ili bili gosti na ovom brodu, kao i građane iz drugih zemalja u kojima je brod pristajao da im posude ili trajno ustupe svoje fotografije, predmete, videosnimke ili makar samo sjećanja na brod. Kontakt za prikupljanje uspomena s broda Galeb je e-mail info@muzej-rijeka.hr, telefon 051/351-092.
Povijest Galeba počinje 1938. godine u brodogradilištu u Genovi pod imenom Ramb. Tako su, naime, nazvana tri jednaka čelična broda sagrađena u genovskom brodogradilištu po narudžbi jedne trgovačke kompanije, dužine 118 metara, šriine 15,6 metara, pokretani su sa po dva FIAT-ova dieselska dvotaktna motora po 1839 konjskih snaga do brzine 18 čvorova. Buduća ploveća rezidencija predsjednika SFRJ bio je treći među njima imena Ramb III.
Prijevoznik banana, minopolagač pa školski brod mornarice, Titova rezidencijalna jahta i naposlijetku brod-muzej
U bogatoj biografiji tog broda prvi je podatak da je najprije služio kao hladnjača za prijevoz banana i ostalog južnog voća, a poslije pada Italije 1943. godine preuzeli su ga Nijemci te je pod Hitlerovom svastikom služio kao minopolagač pod imenom Kitibz. Britanski su ga bombarderi na sidru blizu riječke luke pogodili i teško oštetili u studenome 1944. Godine, nakon čega je potonuo na 22 metara dubine – toliko da mu je dimnjak izvirivao iz mora. Četiri godine nakon potonuća, posebnim dekretom Vlade Federativne Republike Jugoslavije odlučeno je d se potopljeni minopolagač preuredi u plovilo za školovanje mornaričkih kadeta.
Splitskom je Brodospasu naređeno da ga izvuče, a pulskom brodogradilištu Uljanik da ga preuredi. Kako kazuje dokumentacija, refit je trajao četiri godine. Nakon struganja debelih naslaga hrđe stvorene u četiri godine pod morem, potrošeno je više od deset tona boja i lakova, a za nove instalacije pet vagona kabela. Kao školski brod Jugoslovenske ratne mornarice naoružan je protuzračnim obranom, klasičnim topovima od 20 i 40 mm, pa su u pratnji uvijek išli i razarači. Kada su putovanja bila duža, Galeb je pratio brod s namirnicama i vodom.
Brod je imenovao tadašnji zapovjednik JRM, admiral Mate Jerković, pa je kao Galeb krenuo na prvo putovanje iz brodogradilišta u Puli do Splita, gdje se na 10. rujna 1952. godine prigodom proslave 10. godišnjice JRM na njega prvi puta popeo Tito i s njega pratio mimohod ratnih brodova.
Na Galebu je bilo oko 300 ležajeva, tri blagavaonice, dvije kuhinje, mesnica, pekarnica, slastičarnica, frizerski i brijački salon, prostorije za pranje i glačanje, postolarska radionica, nekoliko ambulanti, mala operacijska dvorana i četiri tzv. dvorane za razonodu. Galeb ima nekoliko razina, a na jednoj od njih, na koju nije smio ući niti jedan član posade, boravio je Josip Broz sa suprugom, pratnjom i gostima. Zabranjeni dio broda za posadu bila je i paluba koja im je služila za šetnju.
Sobe za Tita, Jovanku i Kardelja
Od tri spavaće sobe s francuskim ležajevima, jedna je pripadala Titu, druga Jovanki, a treća Kardelju, a na putovanjima u njoj je spavala Jovankina sestra. Te su prostorije, kao i radne sobe Tita i Kardelja, bile skromne kvadrature. Ostale su sobe bile velike: dnevna soba čiji je zid u staklu i gleda prema palubi za šetnju kao i svečani salon u kojem su priređivani ručkovi i večere za goste, s plesnim podijem, pianinom i platnom za kino-projekcije, a u kojem se mogao organizirati prijam za 200 ljudi.
Namještaj je iz današnje perspektive skroman, u stilu 50-tih. Gramofon je domaće proizvodnje, na njemu je i nakon Titove smrti ostala ploča Esme Redžepove, a radio je bio marke Nikola Tesla. U brodu su ostale i mnoge osobne stvari Tita i Jovanke, no tijekom vremena su raznesene i nestale.
Galeb je bio idealno sredstvo za tajno putovanje Tita u London na poziv Winstona Churchila. Bez ikakve najave Tito je na Galebu isplovio iz ratne luke Zelenika u Crnoj Gori u pratnji razarača Biokovo i Triglav te patrolnog brod 506 u ožujku 1953. Godine. To prvo Galebovo putovanje s Titom bilo je strogo čuvana tajna zbog stalne vojne prijetnje Staljinova SSSR-a, a razarači su ga pratili jer su obavještajne službe procijenile da će sovjetske podmornica iz albanske luke Drač pokušati atentat na Tita torpediranjem Galeba, pa se čak i plovilo posebnim cik-cak rutama da se izbjegne napad.
Našao se tada ambiciozni mladi sportski novinar Radio Titograda, Alija Šarkić, koji je ekskluzivno novost o putovanju Galeba za London objavio u eteru, a nakon nekoliko minuta privela ga je policija na saslušanje u Službu sigurnosti. O putovanju se dalje strogo šutjelo sve dok Tito nije dobio vijest da je sovjetski diktator umro u Moskvi.
Tajna Galebovih sanduka: od Titovog fena za kosu do “Plave vrpce Vijesnika“
Brod je u doba raspada Jugoslavije otplovio u Boku Kotorsku. Krajem devedesetih prodan je grčkom brodovlasniku koji ga je povjerio na preuređenje riječkom remontnom brodogradilištu Viktor Lenac. Zbog bankrota vlasnika, Galeb je na mrtvom vezu trunuo sve dok ga Ministarstvo kulture nije 2006. proglasilo jkulturnim dobrom Republike Hrvatske, a grad Rijeka ga je 2009. otkupio s namjerom da ga preuredi u muzej.
Ovo je popis predmeta s Galeba, pohranjenih u četiri sanduka koji su se čuvali u „Lenčevu“ skladištu, dok je Galeb bio na mrtvom vezu:
Sanduk 1.
- Zastava brodska
- Foto-mural s Titovim slikama
- Fen za kosu „Rapid de lux“
- Radio Simfonija
- Televizor
- Slike (Fotografije ?)
Sanduk 2.
- Pribor za brijanje „Barbiere“
- Skulptura „Plava vrpca Vijesnika“
- Nautičke karte
- Sekstant u kutiji
- Kompas
- Mjedene pločice s ugraviranim imenima i mjestima putovanja – 17 komada
- Brončani tanjuri „Ceremonial Reception in Colombo“ – 3 komada
Sanduk 3.
- Velika uokvirena karta svijeta
- Karta
- 16 slika
- Okrugli predsjednički grb – 2 komada
- Barometar
- Zastava
- Ogledalo – 2 komada
- Titova slika
- Amblem brodogradilišta „Viktor Lenac“
- Brončani grb (SFRJ?) 2 komada
Sanduk 4.
- Poprsje Josipa Broza Tita
- Gramofon
- Kasetofon „Grundig“
- TV set
- Frizerske stolice – 2 komada
Osobna karta broda
M/Y „GALEB“
Dužina preko svega: 116, 78 m
Širina: 15,3 m
Istisnina: 4010 tona
Gradnja: 1938, Genova
Trup: čelik
Obnova: 1976, Uljanik , Pula
Tip: jahta
Stanje: od 2019. na refitu u brodogradilištu Dalmont, Kraljevica
Uspomene četiri Rabljana s vojnog roka u mornarici na Galebu
Josipa Ilića i Antuna Pende iz Banjola, Ivana Pičuljan iz Barbana i Ivana Belića iz Lopara prvo povezuje to da su sva četvorica s otoka Raba, a drugo što im je zajedničko je da su zajedno služili vojni rok u mornarici, bivšoj Jugoslavenskoj ratnoj na tadašnjem školskom brodu Galebu. O njihovim smo uspomenama s Galeba razgovarali dok je još brod trunuo na mrtvom vezu u Lencu.
Sva su četvorica plovila s Titom kad je išao na svoj najduži „Put mira“ s Galebom: Egipat, Aden, Indonezija, Bali, Burma, Indija, Cejlon, Etiopija, Sudan i natrag kući opet kroz Suez, preko Latakije i Rodosa. Ukupno 102 dana. Vojni rok u mornarici se tada još služio tri godine, pa su momci na brodu bili su zajedno od 1957. do 1960. godine, jedino je mlađeg Pendu zahvatilo 6-mjesečno skraćenje.
Pičuljan je na Galebu služio kao kormilar, a budući da je bio brodograditelj, silom prilika bio je i Galebov brodski majstor-stolar, Ilić i Belić bili su kuhari, a Pende je bio strojar.
Prašenje protiv gamadi pri dolasku na brod
Ivanu Pičuljanu ostao je u sjećanju prvi posjet Galebu, zapravo tadašnja prekomanda. Barka ga je iz Pule dovezla na Galeb koji je bio vezan na bovi. Prvi susret nije bio ugodan. Kao da je došao u neku kasarnu. Najprije su ga obnaženoga dobro zaprašili protiv gamadi. Onda je prvi doručak popravio dojam: putar, marmelada, čaj, bijela kava. „Rekao sam: ako tako bude dalje, onda je to super.“ Tako je bilo i dalje. Pičuljan kormiral, kao i svi ostali, kormilo je samo promatrao: „Komandni most bio je daleko od boka do boka da se vidi dolje obala, sekstanti na obje strane, na svakoj bandi po jedan top, prati se radar i prijeđeni put u 3-4 sata gvardije, kontroliralo se je li se dobro vozilo. Tito je bio skoro svaki dan na komandnom mostu, 22 dana od Dubrovnika do Jakarte.“
A kako je Ive bio i kalafat, čovjek koji se razumije u drvo, obavljao je i sve radove na brodu koji su samo mirisali na to. Tako ga je u Indiji pozvao komandant da napravi kutiju za transport crne pantere koju je Tito dobio na dar u Indiji. Nacrt i mjere napravio je sam Tito, s posebnom napomenom da kutove treba ojačati limom, kako ih zvijer ne bi pregrizla i izašla. Tito je smislio i patent vrata, tako da se za panterom odmah zatvore i zakuju. Ive je to napravio i uglavnom s panterom putem nije bilo problema.
Sljedeći problem bio je s Jovankom i njenim štiklama. Naime, grotlo na minskoj komori na osobnoj Titovoj i Jovankinoj palubi, visine 20 cm i dimenzija 5 na 5 metara, bilo je kao i cijela paluba prekriveno rešetkastom tikovinom. U te su pukotine stalno upadale Jovankine petice, pa se požalila Titu. Odmah je pozvan majstor Ive. Predložio je tepih. No, to nije riješilo probleme. Kad su izlazili iz kina, Jovanka se ponovo požalila Titu, sjeća se Ive: „Joža, što je ovo?“
Tada je netko predložio da se naprave mali kvadratići i popune „rupe“. Ive ih je odgovorio: pa tko će napraviti tolike kvadratiće. Predložio je da se nabavi komadić šperploče, zakuje i preko toga stavi tepih…. I problem je riješen. Jovanka je cijeli ostatak plovidbe veselo i bezbrižno kuckala svojim potpeticama.
„Zvali su me i u Titov apartman, uvijek je trebalo nešto popraviti. I uvijek sam imao nadglednika. Pričalo se da Tito ima krevet sa specijalnim amortizerima protiv ljuljana i morske bolesti. Nije točno, sve je bilo vrlo jednostavno, obični kreveti, namještaj lijepljen furnirom, kupaonica velika, ali ništa posebno.“
Jednog dana pozvali su Pičuljana na mjesto kamo i maršal ide pješke. Nešto se dogodilo s daskom. Školjka, daska – koga će zvati nego mladog mornara, majstora kalafata. I ubrzo je maršal i dalje mogao uredno obavljati, što je već morao.
Kuhinjske priče
A dolje u strojarnici sve je štimalo besprijekorno. Antun Pende je ovako ispričao svoje doživljaje s Galeba:
„Prije svakog puta bio je napravljen generalni remont, od stroja do kuhinje. Nikad nije bilo nezgode. Nije bilo osobito vruće ni na ekvatoru, ventilacija je radila besprijekorno. Maksimalno se plovilo 13 – 14 milja.“
Najviše priče bilo je iz kuhinje. Naravno, jer od četiri naša sugovornika polovica su bili kuhari, a i Tito je tamo zalazio. Na Galebu su bile tri kuhinje: za monare, podoficire i oficire. Ali kad bi Tito bio na brodu mornarska, podoficirska i oficirska bile su zajedno, a Tito, Jovanka i komandant i uža pratnja imali su svoju kuhinju.
Josip Ilić se sjeća: „Tito je bio gurman, a jednom je sišao i pitao nas „Što kuhate?“. Rekao sam mu, jelovnik, a on kaže: „Dobro, ali kada budete kuhali lešo govedinu i gulaš, recite mome kuharu da mi pošalje gore, jer on uvijek kuha ono što ja ne volim.“ Osobni Titov kuhar bio je iz Orebića, mršav čovjek, uvijek je nad njim visio oficir iz sigurnosti, koji nije imao veze s kuhinjom. Imao je pomoćnika. Sve za Tita, Jovanku i njihovu užu pratnju su radila njih dvojica: kuhali i prali. Kod nas se radilo u dvije smjene. Imali smo dosta mornara za čišćenje krumpira i ostale pomoćne poslove.“
„Kad je Tito bio na Galebu, ukupno nas je bilo 450: samo njegova pratnja imala je 40 do 45 ljudi, bio je tu brojni orkestar koji bi im svirao na palubi za vrijeme svakog objeda.
A što se posade tiče, kad su na tablici bila jaja, svakome je trebalo za doručak pripremiti 6 jaja na oko, za 400 ljudi! Bilo je to gotovo nemoguće. Mi kuhari smo se pobunili, a onda su nam rekli: Ajde, može kajgana. I to nam je bilo previše, pa smo jaja bacali samo da ih što prije potrošimo, a onda su došla na red „Trumanova jaja“ u prahu: zamutiš, baciš u onaj veliki pleh i divota, priča kuhar Belić:
Svi mi mornari smo dobivali po 10 cigareta dnevno, pušio ili ne pušio, i pola litre vina. Na brodu je bilo cigareta toliko da smo ih trpali u džepove i dijelili po ulicama. Vina je bilo na pretek, jaki dingač, ne možeš ga piti, tanjure smo prali u vinu…
Ivan Belić iz Lopara
No svi se rado sjećaju Titove žilavke:
„Bilo je to divno vino, žuta etiketa, bilo je rađeno posebno za Tita. A šampanjca smo s tog putovanja vratili nekoliko tisuća boca. Inače, u svakoj bi luci u koju smo pritali bio priređen veliki koktel-party s nekoliko stotina uzvanika. Krmena bi se paluba tada zatvorila tendama, pekari bi ispekli štruce i u pramcu smo radili kanape sendviče.“, veli Belić.
Pogled dolje na niskog maršala
Belić se sjeća prvog bliskog susreta s maršalom u kuhinji: „Kad je došao u kuhinju, sjećam se bio je ponedjeljak, jer uvijek je pondjeljkom bila pašta na pomidorima. Tada sam ga prvi puta vidio izbliza. Kad je ušao u kuhinju, dežurni viče: „Mirno!“ Ja sam stao mirno i gledao sam ga odozgo u košulji kratkih rukama, bio je tako niskog rasta, osjećao sam se nekako nelagodno.
Od tadašnjih jugoslavenskih političara je, kažu Rabljani, Jakov Blažević bio često na Galebu. Dolazio je i Miroslav Krleža… Komandant broda bio je Vidan Petar iz Šolte. Mornari s Raba s ljubavlju o njemu pričaju: „Bio je to morski vuk, pomorac, čovjek, ljudina, za njega smo svi lovili kamenice…“
Razmjena s Burmom: Pastuhe i kobile za slonove i majmune
Ivan Belić imao je s Galebom „predigru“ vonog roka. Kad je Tito prvi put na Galebu 1953. na 1954. posjetio Indiju, Cejlon i Burmu, Belić je plovio na pratećem brodu Dinari kao kuhar. Tada je na Dinari putovao i specijalni teret: Tito je burmanskoj konjici namijenio specijalni poklon – 35 konja: 31 priplodnu kobilu i četiri pastuha. Te konje, iz ergele Bačke i Srijema, pratili su konjušari iz srijemskih mjesta Rume i Buđanovaca, za plaću od dva dolara dnevno. Vođa im je bio Branko Kolarević iz Rume. Put je ukupno trajao 74 dana. Nedavno je Kolarević zorno opisao taj put kao nešto najljepše što je u svojih 80 godina godina doživio: „Hrana za konje, velike bale sijena, bile su u potpalublju. Konji su stavljeni u boksove, tako precizno urađene, da se nisu mogli niti mrdnuti sve do Burme. Na „Dinari“ je bilo naoružanja i municije za cijeli bataljun. Tito je to nosio na poklon burmanskoj vojsci“, tvrdi Kolarević.
„Mi smo timarili konje, čistili boksove, a gnoj smo bacali u more. A na brodu divota. Svatko je bio sam u kabini, hrane koliko voliš, školjke, rakovi, vina se moglo piti koliko ti duša želi, tri puta dnevno kolači. Bilo je i cigara, pakovanja od sto komada na kojima je pisalo „Tito cigareta“. Kroz Sueski kanal i s jedne i s druge strane dočekala nas je gomila svijeta. Mašu, plješću. Kad smo stigli na obale Burme i tamo je bio doček. Galeb je natrag krenuo praćen Dinarom za desetak dana. Umjesto konja nosili smo druge životinje. Burmanci su na Dinaru ukrcali dva slona, majmune i egzotične ptice, kao uzvratni poklon. Pošla su i dva Burmanca, da paze na te životinje. Sa sijenom što je ostalo od konja hranili su slonove. Majmune su hranili bananama i voćem koje smo također tamo dobili.“
Piše: Mladen Gerovac
Naslovna fotografija: Galeb u nekadašnjem punom sjaju / Foto: Muzej grada Rijeke
