Veljača 1994. “pasja straža”. To je ona najgora noćna gvardija od ponoći do četiri ujutro. Četvorica smo u kokpitu 26-metarskog regatnog maksi-krstaša ACI No 1. U neprekidnoj smo plovidbi već gotovo dva tjedna. Vraćamo se s Malte u matičnu luku u ACI marinu u Ičićima. Mrkla noć je, oko pola tri. Tu, između Oliba i Mauna ima taman toliko južnog vjetra da napuni golema jedra ovoga broda koji je bio na dvije Whitbread regate oko svijeta. Noć je hladna ali je mirna pa smo se skutrili u kutovima kokpitu ne bi li zadržali toplinu u olujnom odijelu. Odjednom se iz bokaporta pojavi glava našeg navigatora Vanje: “Imam na radaru jak odjek ravno pred provom!” Nemoguće! Prošli smo i Planik i Pohlib, ne bi smjelo biti ničega tamo do Trstenika i Dolfina. “Pogledaj još jednom!”. “Evo stoji, ne miče se”, siguran je Vanja. Sjurimo se dvojica dolje u navigacijsku kabine: stvarno – jasan snažan odjek i to točno pred pramcem na parsto metara. Diži iduću gvardiju! Za najobičniji manevar na ovome brodu treba najmanje 7-8 ljudi. Najprije jibe (okret niz vjetar) pa onda ipak do kraja u vjetar. Skidamo jedra i pod motorom vraćamo se na isto mjesto. Ništa. Ni na radaru ni na oku. More, tama – ništa!
Što je to moglo biti? Podmornica? Upravo je izronila baš pred provu našeg broda? Ima li HRM podmornice? NATO, Rusi ? Što će ta “beštija” tu među ovim pitomim otocima? Podmornica? Nije baš neko objašnjenje …
Sad se više nikome ne spava. Prelazimo na vlastite priče. Svatko od nas na moru je doživio nešto neobjašnjivo, i to uvijek noću. Teško disanje u tami, svjetlo pod morem, zastrašujuće obrise nečega ili nekoga u tami … Sve je to tanko, ništa u što bi se netko mogao zakleti. Poput onih priča o čudnim letjelicama, NLO-ima, “marsijancima”.
Zato do svanuća pričamo o morskim čudovištima i doživljajima naših ne tako drevnih prethodnika.
Naravno, Kraken! Legendarno nordijsko čudovište koje je potapalo brodove. Prvi ga je valjda opisao danski biskup Erick Pontopidan na osnovu priča prestravljenih ribara i pomoraca. Golemo tijelo, ogromni krakovi dugi 60-tak metara kojima nasrće na ribarice i jedrenjake, lomi jarbole, vuče cijeli brod u morske dubine zajedno s vrištećim posadama … Istina ili ne?
Moreplovci svjedoče o morskim čudovištima
Moreplovci u 18. st. opisuju susrete s morskim monstrumima. Luteranski misionar Hans Poulsen Egede u svom brodskom dnevniku 6. srpnja 1734. piše kako su on i posada kraj obale Grenlanda “vidjeli čudovište koje je podiglo glavu tako visoko da se činilo da je više od glavnog jarbola. Glava je bila mala, a tijelo naborano i deblje od broda … Imalo je divovske peraje …”
Nizozemski kapetan broda Lorence van Veria bilježi u svom dnevniku 1746. godine kod norveške obale susret sa sličnim monsterom, koji je također “bio širok kao brod” … A da morski monstrumi ipak nisu tlapnja govore i nalazi znanstvenika da je moguće da u morskim dubinama živi lignja dugačka i do 30 metara s okom promjera od 40 centimetara. Pravi kraken! Da se sada pojavi tu u noći takva neman duža od našeg 26-metarskog maksija, a da su mu krakovi dugi kao dva naša 30-metarska jarbola … Užas!
Dubrovački monstrum, The Monster of Ragusa, Seewunder u zapisima
U veljači 1716. godine, punih 278 godina prije ovog našeg neobjašnjivog susreta na sjeveru Jadrana, na njegovom se jugu, kod Dubrovnika i Cavtata događalo nešto što doista nigdje nikada na svijetu nije viđeno. Iznenada se pojavilo stravično, pravo-pravcato čudovište iz mora, i iz noćne more. Ne u obličju krakena već u obliku čovjeka. Zbilo se to 5. veljače 1716. godine, a sve je u tančine i reportažno opisano u londonskom The Flying Postu. Tmurno i kišovito zimsko jutro a onda odjednom kroz maglicu počeo s mora brzo približavati obali nekakav monstruozan stvor, nakazne glave, golemog tijela i duge kose. Prilazio je obali visoko podignutih ruku i uz stravičnu riku. Izvjestitelj piše da je stvor bio visok 11 stopa, što će reći blizu tri i pol metra te da je nekoliko ljudi od čiste strave preminulo na licu mjesta čim se monstrum pojavio i onako jezivo zaurlao.
Čudovište će zatim na više mjesta između Dubrovnika Cavtata širiti stravu. taj su kraj pogodili potresi, na nebu se pojavila kometa … Suvremenik tih događaja, engleski pjesnik Alexander Pope nije mogao otrpjeti takvu “besramnu senzaciju” uglednog lista, pa ga je sve to izvrgnuo ruglu u jednoj od svojih karakterističnih balada pod nazivom The Monster of Ragusa.
No, genijalni Pope se tu ipak zaletio. Nije znao da naš monstrum ima jednog vjerodostojnog svjedoka, koji ga je čak i nacrtao. Radi se o Nijemcu koji je sve to vidio i to kroz dalekozor, još detaljnije monstruma opisao i još k tome napravio crtež. Sve je to objavljeno u knjizi Alter und Neuer Staat des Königreichs Dalmatien koja je izašla iz tiska u Nurnbergu dvije godine nakon objava u The Flying Postu. Jedino se ne slažu u mjerama: Nijemac tvrdi da je dalmatinski Seewunder bio visok 15 stopa, tj. četiri i pol metra.
Istina je da u arhivima Dubrovačke republike nema ni riječi o tome. Možda su imali preča posla kao što su Osmanlije, Mlečani, Francuzi. Možda se tu radilo o nenadležnosti ili sukobu nadležnosti: Veliko vijeće, Senat i Malo vijeće bavili su se državnim i gradskim poslovima, a monstrum je možda bio stvar knežija i kapetanija … Ili se jednostavno radilo o dobrom starom zataškavanju u interesu reda i mira. Unatoč svemu dubrovačko čudovište ipak ostaje misterij. Hoće li ikad ponovo izaći iz mora i onako zaurlati?
DOŽIVLJAJ JOŽE HORVATA: Čudovište kod otoka Plavnika
Naš najveći pisac među moreplovcima i najveće moreplovac među piscima svjedočio je zajedno sa svojim prijateljem o čudu koje je doživjeli kada su topili mreže popunice kod uvale Krušćica na južnoj strani otoka Plavnika. Dok je Joža na krmi male barke pripremao mreže njegov ga je prijatelj upitao: “Je li ono netko od naših?” Misleći na društvo koje je ostalo u uvali na Jožinom brodu Skitnici.
– Podigao sam oči i protrnuo – piše Joža. U moru je stajalo nepomično neko stvorenje. Na prvi sam pogled vidio da to nije čovjek. Viknuo sam “Šijaj!” i na prvi štropot vesala pokrenulo se i to čudovište i nestalo u moru …
Joža čudovište opisuje kao spodobu koje je iz mora virilo najmanje 80 do 100 cm i da se konusno sužavalo prema gore, prema glavi, koja to nije bila. Morska medvjedica nije, jer ju dobro poznaje, nije ni peraja morskog psa, jer pas ne miruje … Kaže da ne stoji ni sumnja ribara da “žabar” u strahu ima velike oči. Ali prijatelj – svjedok je iz Kraljevice, poznaje more i hrabar je čovjek. Što su to njih dvojica vidjeli tada kod Plavnika, ostat će također vječni misterij.
ŠTO SVE KRIJE JADRAN: Monstrum blage naravi i napadi opakih bijelih
Dvojica ribara iz Valture pokraj Pule, braća Berto i Anđelo Peruško uoči Božića 2000. godine odlučili su baciti mrežu i nešto uloviti za obiteljski blagdanski stol. Kada su je došli podići – mreža ni makac. Najprije su mislili da su zakvačili neku potonulu brodicu. A onda malo po malo iz mora se pojavio rep promjera dva metra. Povuci-potegni, borba je trajala puna dva sata dok su tog ribljeg monstruma nekako doteglili u dvije milje udaljenu luku Budava.
Senzacija. Stigla je i Kapetanija, i Pomorska policija, a i stručnjaci iz rovinjskog Pomorskog instituta. Ustanovili su da se radi o kitopsini, najvećoj ribi koja pliva svjetskim morima, koja može narasti i do 18 metara i težiti 20 tona. Ova kitopsina Peruškovih ipak je bila manja. Bila je duga 7.65 m a težila je dvije i pol tone. No, bila je to najveća riba ikad ulovljena u Jadranu. Inače, iako izgleda kao monstrum, radi se o sasvim mirnoj i bezazlenoj “ribici”. Kitopsina nema zube, hrani se pretežno planktonom. Nakon mjerenja i fotografiranja, “zvijer” su odvukli na otvoreno more i pustili je na slobodu.
No, ima i onih opasnih psina. Otkako se vodi statistika, u Jadranu je od njih stradalo 11 kupača. Prvi registrirani napad dogodio se u Trstu 1. rujna 1868. Jednu kupačicu usmrtio je Veliki bijeli. O novijim napadima uglavnom se zna dosta, a prof. dr. Mijo Kišpatić u svojoj knjizi o ribama piše o morskom psu ulovljenom 1874. kod Preluka. U utrobi su našli odijelo carskog mornara, dio čovječje glave i kožu koze. A godine 1888, pišu tadašnji mediji, u Lukovu nasuprot Golog otoka u morskom psa dugom 4.70 m pronašli su pletenicu ženske kose, prsluk s gumbima, cipelu, janje i kosti veće životinje … Njihove žrtve ostale su nepoznate.
Piše: Mladen Gerovac
Naslovna ilustracija: Prikaz morskog čudovišta na srednjovjekovnom atlasu flamanskog kartografa Abrahama Orteliusa iz 1570 godine / Izvor: ocean.si.edu
