Među okupljenim nautičarima na fešti u Jezerima spazili smo i jedno dobro poznato lice iz hrvatskog vrhunskog sporta. Nekako se nije baš uklapalo u ovu sredinu, jer ga više pamtimo s nekih puno hladnijih mjesta, u zimskoj opremi, sa skijama na nogama. Natko Zrnčić Dim. Skijaš svjetskoga ranga, osvajač odličja u Val d’Isereu, Kitzbühelu, Beaver Creeku, Chamonixu, Wengenu. Što radi alpski skijaš ovdje na jarkom suncu, među ogrezlim zaljubljenicima mora, brodova i jedara?
Rado je pristao na razgovor i poveo nas ka obližnjoj jedrilici na vezu – znanoj kao Neverin 1020 ili Starkel 34. Bio je to školski brod ACI-jeve škole jedrenja Adratic Nautical Academy.
Stao sam na jedrilicu prije nego na skije
I otkriva nam svoj u morsku „tajnu“, život od malih nogu među brodovima i jarbolima, o čemu se iz skijaških sportskih rubrika baš i nije moglo nešto saznati.
Njegovi roditelji, majka Maja, otac Mika i stric najprije su ovdje u Jezerima imali jedrilicu od 6-7 metara. Bila je vezana s ribarskim barkama u luci, jer u to vrijeme još nije bilo marine.
– Bio sam vrlo mali kad sam stao na jedrilicu. Čak i prije nego li na skije. Prvi put sam stao na male plastične skije 1988. na Jahorini. Bilo mi je godinu i pol. A na jedrilici sam prvi put bio kao beba, kad mi je valjda bilo šest mjeseci. No, i tata i stric bili su skijaši, tata je skijao s Antom Kostelićem i toj predodredilo moju budućnost. Tata me postavio na skije i razvio mi ljubav prema skijanju, zavolio sam taj sport još kao klinac, i nikad nije došlo u pitanje hoću li se baviti skijanjem ili ne. Sa 6 -7 godina uključio sam se u klub, sa 10 sve već počinje ozbiljno, sa 11-12 dogodio se skijaški uzlet s Kostelićima, zatim slijedi reprezentacija, dvostruki dnevni treninzi, 220 dana odsutan od kuće, 180 pa i 200 skijaških dana na snijegu … Bilo je to naporno, odvajanje od kuće, od prijatelja, ali mislim da nisam ništa propustio.
A djevojka, je li i ona iz skijaškog okruženja?
– Ne, moja djevojka Ena Zumić je stomatologinja. Često smo odvojeni, ona ne može putovati sa mnom, tijekom sezone dođe na poneku utrku, ali zbog posla mora ostati kod kuće pa se vidimo kada se ja vratim.
More, brod, jedrenje?
– Negdje 1989. moji su roditelji su kupili ovaj današnji brod, 10-metarski Neverin, i od tada smo mislim vezani ovdje u marini. Obožavam ploviti. Nakon skijanja, jedrenje i plovidba mi je na prvom mjestu. Boravak na brodu je jedna jako lijepa stvar. Ta zamjena planina i brda s morem je fantastična i jako doprinosi mome mentalnom i fizičkom odmoru. Jedrenje je za mene jedna velika relaksacija. Dok nisam imao ovakve svakodnevne kondicijske treninge jedrili smo do Istre, do Dubrovnika. Sada ne mogu daleko. Zadržavam se ovdje. Prije nego što sam došao na ovu današnju proslavu, odradio sam jutarnji trening ovdje iznad marine na brdu – trčanje, utege i sve ostalo. Popodne me čeka drugi trening.
Koliko to sve skupa traje?
– Kondicijski trener mi je moj bratić Matko Jurinović. Složio mi je svakodnevne treninge kroz dva mjeseca koje sada odrađujem. U Jezera sam najprije došao 19.6. pa sam otišao i vratio se 29.6. Ostajem do 5.8. i tada idem na skijaške pripreme. Najporije sedam dana u Švicarsku na Zermat, a onda mjesec dana u Čile. Tamo je sada zima, uvjeti su odlični, vozi se Južnoamerički kup pa ću voziti neke od tih utrka. Potom slijedi kraći odmor pa se možda vratim ovamo na brod, u Jezera. A onda u 10. mjesecu kreću finalne pripreme za sezonu. Prati me stručna ekipa s mojim trenerom-serviserom Mladenom Bezjakom iz Rijeke. Dobro se slažemo i nadam se da će to donijeti dobre rezultate.
Jesi li zadovoljan s karijerom i kakvi su ti planovi?
– Mislim da mogu biti zadovoljan s postignutim, a daljnje ambicije su velike. Čeka me još, nadam se, 6-7 godina natjecanje, preda mnom su još dvoje Olimpijske igre. A nakon skijaške karijere ići ću malo više na brod. Zanima me regatno jedrenje. Ako bih ikad mijenjao sport, bilo bi to jedrenje!
