NESALOMLJIVI DUH: Jessica Watson – životna priča jedriličarke koja je sa 16 godina sama oplovila svijet

Najgledaniji film na Netflixu u Hrvatskoj trenutno je film „Nesalomljivi duh“ (engl. „True Spirit“) o fascinantnom pothvatu australske jedriličarke Jessice Watson koja je sama u jedrilici oplovila svijet sa samo 16 godina, kao najmlađa osoba ikad.

Film se u cijelom svijetu počeo streamati 3. 2. 2023. i posvuda je izazvao veliku pozornost. Njezin je životni san bio da kao najmlađa osoba sama u jedrilici oplovi svijet bez dodira s kopnom, prema posebnim pravilima takvog samačkog jedrenja, kako bi joj rekord bio i službeno priznat. I tom je cilju posvetila svoje djetinjstvo. Kad je imala osam godina prvi je puta zajedrila u svom optimistu, s12 godina je odlučila da će prije svoje 18-te godine sama jedilicom oploviti svijet kako bi srušila tadašnji rekord Australca Jesse Martina kojem je to uspjelo 18 godina. Sa 16 godina Jessica je isplovila u susret oceanima na svojoj jedrilici Ella’s Pink Lady. Nakon 210 dana solo jedrenja oko svijeta vratila se u Sydney par dana prije svog 17.tog rođendana. Rekord joj nisu priznali s obrazloženjem da konkurirati mogu samo osobe starije od 18 godina.

Film je istinita priča uz malo holivudskog začina

Nakon što su odgledali film, mnogi na forumima pitaju je li to istinita priča, je li se to stvarno dogodilo. Je. Naravno, autorice filma Sarah Spillane (redateljica), Cathy Randal i Rebecca Banner malo su začinile cijelu tu avanturističku dramu, kako bi to ujedno bio i topli, romantični obiteljski film. Ali Jessicina bitka za ostvarenje svog životnog sna prikazana je vrlo realno, čemu je pridonijelo i to što ju je Spillane angažirala kao konzultanticu u snimanju filma.

Pisao sam o Jessici Watson te 2009. godine kad se spremala na svoj pothvat kao o svjetskoj senzaciji, što je i bila. Pisao sam i o drami koja je svemu prethodila. Naime, kad je objavila svoju namjeru da sruši rekord kao najmlađa osoba u samačkom jedrenju oko svijeta, digli su se na noge „borci za prava djeteta“. Australian Childhood Foundation (australijska fundacija za djetinjstvo) javno je postavljala pitanje je li 16-godišnja djevojka u stanju shvatiti rizike koje takav pothvat donosi. Protiv nje je bila i cijela država. Australski zakonodavci pripremali su čak i poseban zakon kako bi Jessicu u tome onemogućili.

Medijsko linčovanje 16-godišnjakinje prije isplovljavanja

A onda se dogodilo još i ovo: tijekom testnog samačkog jedrenja od Brisbanea do Sydneya na njenoj prvoj noći nakon napuštanja Brisbanea, svojom jedrilicom se sudarila s teretnim brodom Silver Yang, 63.000 tona teškim bulk carrierom. Dogodilo se to 9. 9. 2009. mjesec dana prije nego što je planirala isploviti na veliki put oko svijeta. U sudaru je Jessicin brod ostao bez jarbola. Vratila se na motor u Southport. Prema istrazi Australian Transport Safety Beaureau Jessica je zadrijemala na pet minuta i zato nije vidjela na radaru Silver Yang. U finalnom izvještaju Safety Beaurea donesenom u lipnju 2010. kada se Jessica već vratila s puta oko svijeta, zaključeno je da su za sudar krivi i ona i gvardija Silver Yanga, jer da se nisu propisno koristiti navigacijskom opremom. Uz to, kapetan i posada Silver Yanga nisu joj ponudili pomoć nakon sudara.

Mediji su je i dotad napadali, ali nakon ove pomorske nesreće, sasvim su podivljali. Najglasniji su bili zlobni komentatori „opće prakse“, kakvih imamo i u našim medijima. Prepoznaju se po tome što ne priznaju ničiji životni cilj, već samo svoj – blatiti ljude i izvrgavati ih ruglu.

Nažalost, takvih je bilo i u „pomorskoj struci“. Tako je Barry Tyler napisao u svom Pacific Motor Yacht magazinu: „Kao i većina pomorskog svijeta i ja smatram da je neodgovorno i zaista ignorantski uputiti se na takav pothvat, u tako nježnoj dobi i s tako malo prekooceanskog iskustva“.

Odgovor na ovo „stručno mišljenje“ vrlo je jednostavan. Prvenstveno leži u nazivu njegovih novina „Motor Yacht“ u kojem nema ni traga jedrima, a onda i u njegovoj neosnovanoj bahatoj tvrdnji da „tako misli većina pomorskog svijeta“. No, srećom postoji i onaj avangardni dio, koji obara granice i rekorde.

Jessicini podržavatelji: obitelj, avanturisti Don McIntryre i Richard Branson

Javno ju je podržao avanturist Don McIntyre, pomogao joj je oko broda. I on je već prije sam oplovio svijet. A bio je tu u javnosti dosta glasan i Richard Branson, svjetsko ime kada se radi o avanturi i obaranju rekorda. Branson je jedan od onih bogatih tipova, milijardera koji vole živjeti opasno. Tako je godine 1985. godine krenuo da sa svojim brodom Virgin Atlantic Challenger preploviti Atlantik i postaviti novi rekord. Nije uspio, brod se potopio, a Bransonu je glavu spasio helikopter britanske kraljevske mornarice.

Naravno, nije odustao. Već je sljedeće godine, 1986. na brodu Virgin Atlantic Challenger II rekord ipak srušio. Prešao je Atlantic dva sata brže. Ali je ovaj puta sa sobom poveo iskusnog yacht-racera Dana McCarthyja. Taj ga je Atlantik toliko mučio da ga je godinu dana poslije preletio u balonu. A onda se bacio na osvajanje Pacifika, pa ga je 1991. također preletio u balonu, i srušio rekord. Bilo je tu još niz izazova i upornih nastojanja da se obore rekordi i ostvari ono što mnogi smatraju nemogućim. U to spada i pothvat 2021. kada je njegova kompanija Virgin Galactic poslala prvi svemirski turistički brod izvan Zemljine orbite. Što povezuje Bransona i Jessicu? Dvije su poveznice. Prva je upornost da se prevladaju sve teškoće na putu ka ostvarenju zamišljenog cilja, a to je –obaranje rekorda. A druga je – i Branson i Jessica imaju disleksiju!

Djetinjstvo Jessice Watson – obitelj je živjela na brodu pa u autobusu, djeca su se školovala dopisno, ali su išla na tečajeve jedrenja

Ono što je najvažnije, Jessica je u svemu imala i potporu cijele obitelji. Čvrsto su vjerovali da njihova Jessica to zaista može. Uživala je i potporu svog trenera i nekolicine ljubitelja jedrenja – sporta koji je i na Novom Zelandu i u Australiji strašno popularan. Spominjemo Novi Zeland, jer iz te Australiji susjedne države dolaze legende svjetskog regatnog jedrenja, a tu počinje i Jessicina životna priča.

Njeni su roditelji, Roger i Julie Watson 1987. godine doselili s Novog Zelanda u Australiju na Golden Coast. Tu se Jessica i rodila. Ona je drugo od četvero djece Watsonovih. Ima stariju sestru Emily i mlađeg brata i sestru Toma i Hannah. Cijela obitelj najprije je pet godina živjela na Golden Coastu u 16-metarskom krstašu na jedra – cabin cruiseru. A onda su se preselili u autobus na kat, koji su preuredili za stanovanje. Djeca nisu išli u školu, nego su se školovali dopisno. Ali su svo četvoro od malena pohađali i završili školu jedrenja.

Kako je njena majka kasnije ispričala, od svih četvero činilo se da se jedrenje najmanje sviđa Jessici, bila je povučeno, sramežljivo, plašljivo dijete. Kako bi ju ohrabrila, majka joj je prije spavanja počela čitati tada objavljenu knjigu „ Lionheart“ (Lavlje srce) koju je napisao Australac Jesse Martin o tome kako je sam oplovio svijet sa 18 godina i postigao rekord kao najmlađi jedriličar koji je sam oplovio svijet. Ta joj se knjiga jako svidjela, aa je u svojoj 12. godini.

12-godišnjakinja počinje 4-godišnje pripreme za samačko jedrenje oko svijeta

Jessica čvrsto odlučila da će i ona tako sama u jedrilici oploviti svijet i da će i ona biti rekorderka – najmlađa među svima kojima je to uspjelo. Skovala je plan i tom je cilju posvetila svaki trenutak sljedeće četiri godine svog djetinjstva: skupila je 6000 milja priobalne i 6000 milja oceanske plovidbe. Roditelji su je podržavali.
Skipersko iskustvo stjecala je plovidbom opakim Tasmanskim morem. U četiri godine stekla je sve kvalifikacije iz sigurnosti na moru, radio službe, poznavanja dizel motora, prve pomoći, zvanje yacht mastera …. Evo kako u originalu izgledaju te zahtjevne kvalifikacije i licence koje je imala sa 16 godina:

• RYA/ISAF Offshore Safety course (ISAF SR 6.01) Cat zero (one-day 8-hour course)
• RYA Diesel Engine course (one-day 8-hour course)
• RYA Radar course (one-day 8-hour course)
• YAs Safety and Sea Survival certificate (two-day 16-hour course)
• OMTC issued Certificates of Competence for Apply First Aid HTLF301B
• IMO compliant Elementary First Aid Table A VI/1-3 STCW95 (one-day 8-hour course)
• Yachtmaster Ocean theory certificates (40-hour course)
• Radio operator’s licence

Nije to bila nikakva formalnost, jer će joj to znanje tijekom plovidbe itekako pomoći. Kako će kasnije opisati u svom putnom blogu, morala je sama na oceanu popravljati punjač akumulatora, pećnicu, toalet i glavno jedro, pa opet toalet, mijenjati krila vjetrogeneratora, popraviti kuhalo, opet glavno jedro, zamijeniti vjetrogenerator s rezervnim i na kraju pred povratak, zamijeniti i pumpu za gorivo na motoru. To su zapravo uobičajeni kvarovi, pri čemu nije kriv brod.

Odabir i pripremanje jedrilice za jedrenje oko svijeta

Premda je onako ružičasta i veselo oslikana Pink Lady izgledala kao neka tinejdžerska igračka, bio je to ozbiljan krstaš Sparkman & Stephens model S6S 34, vrlo cijenjen u svijetu regatnog jedrenja. I prošao je tri testa prema kojima mu niti jedan drugi brod nije mogao biti konkurent. Jer, isti taj model koristili su i Jon Sanders, i David Dicks, i Jesse Martin na svom solo jedrenju oko svijeta.

Pink Lady je za svoj specijalni zadatak prošla temeljit refit. Vodili su ga skiperi i moreplovci Don McIntyre i Bruce Arms, a u svemu je sudjelovala i Jessica. Brod je dobio novu kuhinju, prerađeni su tankovi za gorivo i vodu, kao i kompletan električni sistem. Ugrađen je i vjetrom vođeni auto-pilot. Jessica ga je od milja nazvala Parker, prema šoferu ružičastog Rolls Roycea iz britanske akcijske TV serije Thunderbirds.

Ruta plovidbe i službena pravila solo jedrenja oko svijeta

Istodobno, pripremajući se za svoj pothvat dobro je proučila kriterije organizacije World Sailing Speed Record Council. Kako bi joj priznali da je sama oplovila svijet: morala je krenuti i vratiti se na istu točku, preći sve meridijane i preći ekvator, najkraći put oko svijeta mora biti barem 21.600 nautičkih milja. Nije smjela nigdje pristati i nitko joj nije smio pomagati, ali smjela je koristiti radio komunikaciju.

Njen je put službeno najavljen u 5. mjesecu 2009. godine i očekivalo se da će trajati 8 mjeseci te da će prijeći 23.000 milja (43.000 km).

Tako pripremljena, napokon je mogla krenuti. Isplovila je 18. 10. 2009. iz luke u Sidneya ispraćena ljubavlju i čvrstom podrškom obitelji i trenera. I mrtvom tišinom grupice smrknutih motritelja.

Plovila je rutom: Sydney – New Zeland: Fiji – Karibati – Cape Horn – Cape of Good Hope – Cape Leeuwin – South East Cape – ekvator je prešla kod Kiritimatija – naseljenog koraljnog otočića u sastavu Kiribata usred Tihog oceana.

Uplovila je na mjesto starta, u luku Sydney 15. 5. 2010. godine u 1:53 sati. Svladala je orkanske oluje, zloglasni Horn i Rt Dobre Nade, dugotrajne oceanske utihe i samoću koja uništava živce. Najgore iskušenje bilo je kad se već vraćala u Great Australian Bight. Na 12 metarskim valovima doživjela je najmanje tri knock downa, situacije u kojoj se jedrilica prevrnula tako da je jarbol bio u moru.

Nakon 210 dana takvih iskušenja vratila se u trijumfu. Dočekana je ovacijama 80.000 Australaca. Premijer Australije na dočeku ju je proglasio australskom junakinjom. Odmah je reagirala. „Ne smatram se junakinjom, ja sam samo jedna obična osoba, koja je imala san, teško sam radila na tome da se taj san ostvari i dokazala sam da je stvarno sve moguće“.

Dva mjeseca po povratku, poduzetnoj Jessici već 29. 7. 2010. izlazi iz tiska njena knjiga o pothvatu – „True Spirit“, sastavljena od blogova koje je pisala jedreći oko svijeta. Bio je to u Australiji publicistički hit godine i svjetski bestseller. Već sljedeći mjesec, 16. 8. 2010. premijerno je prikazan i dokumentarni film sastavljen od videa koje je snimala na brodu – „210 dana“. Film je distribuiran na DVD-u, a narator je bio Richard Branson.

Na regati Sydney – Hobart upoznaje ljubav svog života

Poslije povratka u njoj je i dalje ključao jedriličarski adrenalin. Odmah kreće na jednu od najtežih regata svijeta, na zloglasni tasmanski Sidney – Hobart, kao skiperica najmlađe posade koja je ikad sudjelovala na toj regati. Jessica je imala 18 godina, a nitko na brodu nije bio stariji od 22. U svojoj kategoriji Sydney 38 One Design njihov brod ušao je u cilj drugi, a Jessica te 2011. godine osvaja Jane Tate Trophy, nazvan po prvoj ženi koja je kao skiper prošla kroz cilj te zahtjevne regate.

Na toj će regati i upoznati ljubav svog života, mladog jedriličara Camerona Dalea. Jessica je za Camerona rekla joj je partner „i u jedrenju i u svim drugim aspektima života“. No ta će se ljubav pretvoriti u tragediju. Nakon 10-godišnje sretne veze koja je trebala biti cjeloživotna, Cameron je 2021. iznenada umro od moždanog udara, izazvanog nedijagnosticiranim visokim tlakom. Bilo mu je samo 29 godina. Njegova agonija u bolnici nakon moždanog udara trajala je šest tjedana.

Nakon toga sva shrvana od boli Jessica će izjaviti: „Nazivaju me hrabrom zbog mojih jedriličarskih pothvata, ali to je neusporedivo s hrabrošću koja je potrebna za preživjeti ovo“. U velikom članku za australski magazin poslje je opisala šok nakon Cameronove smrti, kako je padala u depresiju, kako joj je sve postajalo teško i besmisleno, kako se borila da preživi tu bol … Ali i da je ponovo našla snagu na moru u brodu, jedru i vjetru. Kazala je: „Jedrenje mi je dalo snažnu volju i želju da se vratim u život„.

Napisala je roman da inspirira djevojčice da počnu jedriti

Četiri godine nakon pothvata Jessica je odlučila napisati još jednu knjigu, ovaj puta roman:

„Knjige su imale jako veliki utjecaj na moj život. Bile su mi motiv da se izborim u mojim ranim bitkama s disleksijom. Knjiga me je inspirirala da plovim oko svijeta. Osim toga htjela sam s ovim romanom za mlade postići da se više djevojčica zaljubi u jedrenje i da im upravo moja knjiga pomogne u tome.“

Iskoristila je praznike na fakultetu i bacila se na posao, s namjerom da knjigu za vrijeme praznika i dovrši. Kasnije će priznati da je to za osobu kakva je ona bila zapravo opasna odluka: „Kad jednom nešto započnem, ne mogu podnijeti da to ne i završim. A ispalo je da pisanje knjige baš i nije neki brzi praznični projekt.“

Tako je nakon četiri godine stvaranja objavljen roman za djecu i mlade „Indigo Blue“. I on je postao bestseller kao i njena prva knjiga. O romanu „Indigo Blue“ je rekla: „To je jedna moderna bajka, ali ne ona u kojoj glavna junakinja sjedi i čeka da ju spasi „princ na bijelom konju.“

Glavna junakinja je 17-godišnja djevojka, koja doseli kod ujne u mjesto na obali jezera. U školi se baš nitko ne želi družiti s njom, pa ona od ušteđevine kupi malu jedrilicu i posveti se njenom popravku i pripremi za plovidbu. Uz to stekne i prijatelje. To je taj poticaj da se što više djevojčica zaljubi u jedrenje.“

Kako je izdržala 210 dana u samoći na brodu?

Prije tri godine, u jeku pandemijske izolacije izazvane kineskim virusom napisala je za Sydney Morning Herald članak o tome što joj je njoj pomoglo da podnese izoliranost na svojoj plovidbi oko svijeta.
U članku opisuje kako je tijekom tih 210 dana puta ponekad ugledala kopno, brodove i zrakoplove, ali da nikada nije bila dovoljno blizu da bi vidjela lice druge osobe:

„Puno puta sam mislila da sam ja vjerojatno najizoliranija osoba na planeti, ali iako sam bila fizički izolirana nikad se nisam osjećala usamljeno. Ključne stvari koje su mi pomogle da se ne osjećam usamljeno su, prvo to što sam prihvatila period prilagođavanja: Najčešći savjet koji sam dobila od drugih solo jedriličara prije nego što sam krenula na put oko svijeta bio je da će mi prvih nekoliko tjedana biti jako teško, dok se naviknem na samoću. I tako sam se pripremila da ću imati prvih par mentalno teških tjedana. Nakon toga i nije bilo tako loše.

Te mentalne pripremi pomogle su mi da lakše podnesem i teškoće koje će uslijediti. Posebno ona prevrtanja jedrilice na 12-metarskim valovima Usred najveće oluje, po noći i usred serije tih prevrtanja, radila sam nešto što je bez sumnje izgledalo pomalo ludo – derala sam se na svoj brod, pravila sam se da sam hrabra i govorila sam brodu da će sve biti u redu kad bi nam se približi novi veliki val. Taj čin da se pretvaram da sam mirna i samopouzdana za nekog drugog (čak iako je to bilo samo za brod!) dao mi je snagu.

Davala mi je snagu i svjesnost da sam preživjela prethodni udarac valova. Pomoglo mi je i sjećanje kako se sam se prije polaska na jedrenje oko svijeta sudarila sa 63.000 tonskim teretnim brodom i preživjela i sudar i medijski linč koji je uslijedio, pa zato mogu biti otporna na sve teškoće kad zatreba. Usred te noćne atlantske oluje, rekla sam sama sebi da ako sam uspjela preživjeti sve to dosad, preživjet ću i ovo što mi sad dolazi. To je možda kliše, ali po mome iskustvu, takvi izazovi nas jačaju.

Jako je važan osjećaj svrhe. Iako je činjenica da sam istinski uživala biti na moru tih 210 dana, ipak ću priznati koliko je grozno biti odsječen od ljudi koje voliš. Osjećaj da moje putovanje ima svrhu – bilo da je svrha toj da prevaljujem milje ili to da dokazujem za što su mlade djevojke sve sposobne – to je bila moja motivacija u teškim trenucima kad mi je jako nedostajala obitelj. Lakše je izdržati sve nedaće ako imate cilj zašto to činite.

Važni su i dnevni rituali. Promjenjiva priroda života na moru, kad ste na milost i nemilosti vremenskih uvjeta, značila je da nikad ne mogu imati striktnu rutinu. Ali imala sam ipak mnoge rituale koji su mi davali neku strukturu života i konzistenciju. Moj omiljeni ritual je bio da svake večeri promatram zalazak sunca.

Zatim, tu je i mentalni fitnes: kad si sam, nemaš nikoga tko će te upozoriti da se smiriš, pa sam prilično brzo naučila da trebam preuzeti odgovornost za stanje u svojoj glavi. Ne mogu tvrditi da sam cijelo vrijeme bila sretna i vesela, bilo je i više nego nekoliko plačljivih trenutaka (nažalost u kameru) dok sam bila na moru. Ali sve u svemu, naučila sam prepoznati i hvatati spirale negativnih misli na početku i zaustavljati ih podsjećajući se na to zbog čega sam tu na moru. Kad se nisam osjećala baš sjajno, fokusirala bih se na male ciljeve – kad se osjećaš jadno prelazak cijelog oceana (u ovom slučaju to je bilo suočavanje sa tjednima izolacije) može biti jako preplavljujuće. I uočila sam da je veoma teško ostati u lošem raspoloženju kad si pustiš glasnu muziku i stojiš na vjetru, pa je to nešto na što sam se forsirala kad sam imala loše dane.

Također je važna povezanost s drugima. Ostati povezan s drugima najbolji je savjet onima koji su fizički sami. Satelitska telefonska konverzacija s obitelj i prijateljima bila je fantastična, i bilo mi je posebno od pomoći da razgovaram s drugima koji su iskusili slične situacije. Pisanje redovnih blogova dalo mi je drugu formu povezanosti – važna je jer me je trenirala da stalno razmišljam u terminima kako bih drugima (a i sebi) objasnila na koji način se nosim sa teškoćama“.

Jessica Watson danas: Bez priznatog rekorda, ali slavna, uspješna i bogata

Jessica Watson je i poslije svog pothvata ostala hiperaktivna. Završila je studij marketinga i komunikacije. Diplomirala je i ima MBA Australskog instituta za menadžment. Godine 2015. osnovala je start up Deckee.com – all-in-one boating aplikaciju u kojoj je komunikacijski direktor. To je besplatna aplikacija za sve koji plove na svojim brodovima, a trebaju im lokalne informacije, vrijeme na moru, sigurnosni alarmi, službena pravila … Deckee.com je i online forum i biznis imenik, u skladu sa sloganom aplikacije: „Sve što trebate da biste ostali informirani na vodi“.

29-godišnjakinja radi i kao menadžment konzultant u Delloitte Human Capital konzulting timu. Pozivaju je da korporativnim menadžerima drži predavanja o tome kako pobijediti strah, kako upravljati rizikom i kako dobiti da publika/javnost povjeruje da ćeš uspjeti. Piše i recenzije o novim brodovima, na primjer, recenzirala je Benetau Oceans 41.1. Kao predstavnica mladih u UN-ovom programu za hranu, bila je u Laosu i u izbjegličkim kampovima u Jordanu i Libanonu. Jessica Watson sada ima 29 godina. Procjenjuje se za dosad zaradila 10 do 15 milijuna dolara.

Na kraju nije joj službeno priznato da je srušila rekord Jesse Martina jer nije išla njegovom rutom – već da je njena ruta bila kraća.
Prije nego što je krenula oko svijeta puno je puta pismeno kontaktirala World Sailing Speed Record Council (WSSRC) s pitanjem što treba napraviti da joj se prizna rekord da je kao najmlađa sama oplovila svijet. Odgovorili su da joj ne mogu biti priznat rekord jer je mlađa od 18 godina i samim time uopće ne ulazi u konkurenciju.

Što se tiče duljine rute, analize su pokazale da su njeni logovi o udaljenostima koje je prešla bazirani na preplovljenim udaljenostima, a nije se radilo o ortodromi između otoka i rtova kao što je definirano pravilima.

Jessica Watson je na to odgovorila: „Ako nisam plovila oko svijeta, onda stvarno ne znam što sam tamo radila cijelo to vrijeme.“ Sail-World.com napisao je: „Ne vjerujemo da je ona odlučivala o svojoj ruti. Ljudi misle da mi napadamo Jessicu. Ne. Mi kritiziramo njen menadžment.“

To ju je jako naljutilo: „Oni misle da sam ja samo lutka, koja nema svoj glas i svoju volju.“

Uglavnom, Jessica Watson ostala je bez službeno priznatog rekorda, ali ne i bez slave i zarade. Njen brod je 2011. godine za 300.000 dolara otkupila država i uvrstila ga kao stalni izložak u postavu pomorskog muzeja u Brisbaneu (Queensland maritime museum). Jessica je uvrštena u izložbu Povijesnog muzeja Australije „50 najvećih australskih avanturista – istraživača“.

Eto, to je odgovor na pitanje onih koji su ovih dana odgledali najgledaniji film u Hrvatskoj „True Spirit“ odnosno „Nesalomljivi duh“ i pitaju na forumima je li to istina ili fikcija. Sve je istina.
A njen dosadašnji život od djetinjstva do danas, uključujući i sve što preživjela na moru sasvim sigurno zaslužuje jednu cijelu TV seriju koja bi bila jednako gledana.