Ravnateljicu Pomorskog muzeja Orebića Milenu Grego Njakara, zatekli smo u golemom poslu. Zadala si je zadatak da iz temelja promijeni muzejski prezentacijski koncept. Rok kratak: Noć muzeja 26. siječnja 2024. Doista, golem je to posao obzirom na isto tako golemo blago što ga je muzej prikupio u 67 godina svog postojanja.
Od godine 1956, kada ga je osnovao orebićki akademik Cvito Fisković, koji i sam potiče iz stoljetne orebićke pomorske obitelji. Uzor prema kojem ravnateljica Milena slaže ovu raskošnu muzejsku zbirku upravo su raskošne kapetanske kuće u Orebiću, koje obiluju egzotičnim zelenilom, ekskluzivnim namještajem, umjetničkim i obiteljskim slikama i brojim uspomenama s plovidbi širom svjetskih mora i oceana. Prilikom dogovora o posjetu muzeju ravnateljica nam je kazala da je sve tek na početku i da ni jedan artefakt još nije na svom mjestu. No, već i ovako snimke što smo ih snimili, uz objašnjena i prateće priče ravnateljice Milene, savršeno govore o toj iznimnoj orebičkoj pomorskoj baštini. Odmah na vratima muzeja pozdravila nas je riječima: „Dobrodošli na Pelješku rivijeru, kolijevku kapetana.“
Pozdrav slavi orebićkih pomoraca
I prije posjeta Orebiću čuli smo za običaj iz tih ne toliko davnih, ali svakako slavnih vremena. Svaki brod koji bi prolazio pored Orebića pozdravio bi ga zvučnim signalom odajući tako priznanje njegovoj pomorskoj slavi, i slavi njegovih kapetana. Orebićani bi uzvraćali mašući plahtama i ručnicima, i obaveznim pucnjem posebnog topa s prozora zgrade u kojoj se danas nalazi Pomorski muzej. Evo nas upravo kraj tog prozora, a na oku nam je i taj prigodni top. Prozor gleda na Pelješki kanal, i ugusto posložen arhipelag otočića Badija, Stupa, Majsan, Lučnjak, Rogačić, koji se prostire tamo prema Korčuli, a noću su pod ravnanjem svjetionika na Velikoj sestrici. Tako bi se svi brodovi koji bi prolazili kroz Pelješki kanal zapad – istok i obratno uvijek već svojom rutom prirodno približili Orebiću, pa bi taj kontakt s uzajamnim pozdravima bio još bliskiji.
„Možemo reći da su još takvi slučajevi zabilježeni samo u Hamburgu i Pireju”, počinje priču ravnateljica Pomorskog muzeja Orebića Milenu Grego Njakara: „Znači, ne radi se o tome da je domaći mornar želio pozdraviti svoje mjesto, nego je to bilo pravilo za sve brodove. Bez obzira iz koje su zemlje dolazili i koju su zastavu vijorili, oni su uvijek pozdravljali Orebić. Točno je, domaći ljudi su odlazili na plažu, mahali plahtama i ručnicima, uzvraćali pozdrave brodu, a iz franjevačkog samostana su se oglasila zvona. Čuvamo taj mali top kojim je bivši ravnatelj ovog muzeja prije 40-tak godina s tog prozora pozdravljao sve brodove koji su prolazili Pelješkim kanalom“, opisuje ravnateljica orebićku muzejsku zbilju.
Bolje biti mornar nego kmet
Orebić je tu slavu stjecao od vremena otkrića Amerike, traženja najkraćih pomorskih puteva za Indiju, učestalih sukoba Mlečana i Turaka … Godine 1333. Dubrovačka republika otkupljuje Pelješac od dinastije bosanskih vladara Kontromanića, i to iz geostrateških razloga, jer se u to vrijeme nalazio na razmeđi velikih sila. S jedne strane bila je moćna Venecija, s druge strane je bilo Otomansko carstvo. Pelješac je bio svojevrsna tampon zona kojom se dalo lako kontrolirati utjecaj tih dviju sila.
„Dubrovačka republika tada Pelješac dijeli na pet kontradi. Najveća je bila trstenička, a najmanja stonska, nastavlja povijesnu priču ravnateljica Milenu. „Stonska, premda najmanja, bila je posebno vrijedna, jer je imala proizvodnju soli, što je u to vrijeme ekvivalent današnjoj važnosti nafte. No, Dubrovčani kupnjom Pelješca uvode kruti feudalni sustav. Svi postaju kmetovi te i daje ultimatum: ili će prihvatiti feudalni sustav ili neka zauvijek napuste Pelješac. Većina Pelješana ipak ostaje. Ali, od škrte zemlje se živjeti ne može i jedina je mogućnost života i slobode da se kmet otisne na more. Bilo je to vrijeme kada su pelješke obitelji živjele u selima podno obronaka najvišeg pelješkog planinskog vrha – Svetoga Ilije. Zbog straha od gusara nijedna se obitelj nije usudila naseliti na ovaj obalni dio. Prva se spustila na more 1568. godine obitelj Orebić. Obnovili su jedan stari kaštel. Za njima su poslije krenule ostale obitelji, a mjesto je dobilo naziv – Orebić. Iz te obitelji s vremenom je došlo čak 11 kapetana. I u tome su ih slijedile ostale obitelji, pa je postala tradicija da svaki muškarac teži da postane kapetan broda“, otkriva nam ravnateljica postanak buduće kolijevke slavnih moreplovaca i brodskih kapetana.
Obitelj Mimbelli – spomenik propasti sa zlatnom kupolom
Uz obitelj Orebiće temeljnu pelješku povijest obilježila je i obitelj Mimbelli. Mimbelliji su porijeklom s Korzike, a živjeli su na relaciji Livorno – Marseilles – Orebić. Bili su bogati i moćni brodovlasnici a Orebić im je uvijek bio posebno pri srcu pa su puno pomagali i ulagali. I danas su vidljivi rezultati njihovih vrijednih donacija: zgrada općine (u kojoj je danas Pomorski muzej), fontane duž obale, crkve…
Za Mimbellije je vezana i lokalna ljubavna priča tipa Romea i Julije, koju nam je ispričala, ravnateljica Milena:
„Posljednji slijednik te obitelji bio je Baldo Mimbelli. Baldo je na jednom od svojih trgovačkih putovanja upoznao lijepu djevojku. Ne zna se točno je li bila Ukrajinka, Ruskinja ili Crnogorka, ali se zna da je bila pravoslavne vjere. Obitelj Mimbelli ju je zaposlila kao guvernantu, a Baldo se u nju beskrajno zaljubio i želio ju je oženiti. Roditelji su bili žestoko protiv, i zbog njenog društvenog statusa, i zbog vjere. Sve su se nadali da će ljubav proći i da će Baldo odustati. No, Baldo je bio ljut i beznadno razočaran. I u tom svom ogorčenju zakleo se da ako se ne može vjenčati sa ženom svog života, da se nikad neće oženiti, da neće imati nasljednika, i da će tako s njegovom smrću propasti i obitelj Mimbelli. Ustrajao je do kraja. Nakon što su roditelji umrli u Trstu, Baldo je njihova tijela u sarkofazima tri dana i tri noći prevozio do groblja uz franjevački samostan Gospe od anđela na brdu iznad Orebića. Tu je naručio od hrvatskog kipara Ivana Rendića s kojim je prijateljevao u Trstu da mu sagradi mauzolej gdje je položio tijela svojih roditelja. Istodobno je zatražio da mu napravi i skulpturu neprežaljene ljubavi, u liku starorimske božice vestalke, koja u ruci drži vrč iz kojeg istječe voda kao simbol prolaznosti vremena. Bila je to ujedno i poruka da je s tim činom i nestala obitelj Mimbelli, kako je i obećao. Baldo je oporučno također odredio da se iz daleka vidljiva kupola mauzoleja stalno obnavlja u zlatnoj boji, kao podsjetnik svim pomorcima koji plove Pelješkim kanalom da tu počiva slavna obitelj Mimbelli”, ispričala je ravnateljica Milena.
Zanimljivo je da oblik kupole odgovara obliku pravoslavnih svetišta. Zna se da je obitelj Mimbelli najveće bogatstvo stekla baš u Ukrajini trgujući žitom. U vrijeme Napoleonskih ratova kad je vladala glad i nestašica hrane krenuli su izvan teritorija Dubrovačke republike i naselili se u Mariupolju, u Ukrajini. Tamo su osnovali svoje trgovačko carstvo i došli do velikog kapitala. Znači li to da je Baldova „Julija“ ipak Ukrajinka? To pitanje još će pričekati neki meritorni povijesni odgovor.
O brodovima svjedoče umjetničke slike kapetana i marinista Bartula Ivankovića
„Imamo u Orebiću niz cijenjenih kapetanskih obitelji, ali samo su tri dobile i plemićke naslove”, nastavlja priču ravnateljica Milena. Obitelji Orebić je austrijsku car Franz Josefu I dodijelio plemićki naslov s poveljom i grbom, je mu je pomogla svojim brodovima. Zatim tu su i orebićko-španjolske brodovlasničke obitelji Castillo i Pizzaro. Oni su plovili na brodovima Dubrovačke republike. Godine 1865. godine jedini doktor među kapetanima, dr. Ivan Ivanišević s kapetanima Antonom Bijelićem i Božom Murinom osniva Pelješko pomorsko društvo, kao dioničkog društva za eksploataciju brodova duge plovidbe. Te upućuje javni poziv: „Pelješani, umjesto da kupujete skupe perušine, kupujte akcije Pelješkog pomorskog društva.“ Posljedica toga su upravo one brojke iz 1873. godine o orebićkih 90 jedrenjaka nosivosti 45.000 tona, sa 2000 pomoraca i 250 kapetana. Ti su brodovi plovili po cijelom svijetu.
Osim što je Orebić bio poznat po svojim pomorcima bio je poznat i po svojim brodovima. Prevozili su sve i svašta s čim se moglo trgovati – od soli i svih mogućih začina, do žita, maslinovog ulja, vina, finih tkanina … Nažalost niti jedan od tih brodova danas nije sačuvan. Mahom su ili potonuli ili su ih vlasnici prodali. A jedini dokaz o njihovom postojanju su slike koje je izradio kapetan i marinist Bartul Ivanković. Bartul je živio u Trstu i radio je portrete brodova. Nazivaju ih portretima, jer su manje više stilski ujednačeni. Budući da je bio i kapetan i marinist, Ivanković je dobro poznavao strukturu broda i klimatske prilike na moru. I tako je naslikao ove portrete koji se čuvaju u muzeju i koji su danas jedini dokaz o postojanju tih brodova. Budući da su ti portreti rađeni po narudžbi brodovlasnika i kapetana, danas krase i zidove interijera njihovih kuća i Pomorskog muzeja Pelješca.
Zbog imena brodova i kapetanskih supruga – svađa u Pomorskom društvu
Za posjeta Pomorskom muzeju Dubrovnika saznali smo da su brodovi Pelješkog pomorskog društva nosili biblijska imena. Zanimalo nas je zašto su se brodovi zvali: Adam, Eva, Sara, Abraham …
„Imamo ovdje pločice s nazivima imena tih brodova koji su stajali obješeni na zidovima Pelješkog pomorskog društva i označavali dolazak odnosno odlazak brodova. Tradicija je inače nalagala da se imena brodova daju prema imenima supruga kapetana. Međutim, kako je bilo puno kapetana, tako je bilo i puno supruga, pa je najvjerojatnije svaka od njih zahtijevala da se novoizgrađeni brod zove po njoj. Došlo je do raskola unutar samoga Pelješkog pomorskog društva. Da bi sačuvali mir unutar društva, odlučili da brodovi nose biblijska imena“, iznosi povijesnu anegdotu voditeljica Milena.
Parobrodi donijeli – krah
U 19. stoljeću pojavljuju se parobrodi. Moderna tehnologija na pomorskoj sceni zahtijeva odgovarajuću reorganizaciju Pelješkog pomorskog društva – odustajanje od jedrenjaka, i prebacivanje na parobrode koji su brži, ekonomičniji i sigurniji. Ali Pelješani nisu bili spremni na to. Ne žele parobrode, zaljubljeni su u svoje jedrenjake. Tu će grešku skupo platiti. Već 1891. godine cjelokupna imovina Pelješkog pomorskog društva je bila rasprodana. I Orebić doživljava slom i šok, koji je odjeknuo u cijelom svijetu. Kapetani nastavljaju plovidbu na tuđim brodovima, što im nije bilo teško. Imali su sve moguće diplome sa svih strana svijeta, govorili su po pet stranih jezika, poznavali su matematiku, medicinu (nije bilo doktora nego je kapetan bio doktor na brodu), dobro su poznavali astronomiju, i naravno da su za to svoje iskustvo i znanje bili jako dobro plaćeni. Zato se po kapetanskim kućama mogu vidjeti lustera od murano stakla, barokni i rokoko namještaj, lepeze od srebrnih i zlatnih niti …
Bijele udovice – u crnini
Međutim, njihov život definitivno nije bio lagan. Plovili su cijeli svoj život u užasnim uvjetima jer to su bili drveni brodovi koji su mjesecima i godinama tukli oceane. Na njima su se susretali s brojnim nedaćama – brodolomima, napadima gusara, crvima u hrani kojih se nisu mogli riješiti, najezdom štakora, raznim boleštinama … Zato su držali kokoši i pse na brodu. Bio je to doista kruh sa sedam kora. Postoji zapis i da se je jedan kapetan konačno vratio svojoj kući tek nakon trideset Božića provedenih na moru.
Život je bio težak kapetanima, ali bio je težak i njihovim ženama, majkama, sestrama i kćerima jer one su ostale zarobljene u maloj sredini čekajući, brinući se o svemu, o gospodarstvu, o djeci … A ono malo vremena što bi im ostalo provodile su na prozorima čekajući hoće li se na obzoru pojaviti jedra broda njihovih najmilijih. Stoga su one imale naziv bijele udovice. Još tragičnije bilo je to da su njihovi sinovi sa navršenih 12 godina odlazili na more i počinjali bi kao mali od kuhinje i mali od palube da bi kasnije stjecanjem iskustava i znanja dolazili do određene pozicije na brodu. Nažalost, veliki broj te djece se potopio sa brodovima, pa je stoga postojalo pravilo po kojem više članova iste obitelji nisu smjeli ploviti skupa.
“Imamo jako puno priča o tim tragičnim stradanjima. U Orebiću u to vrijeme gotovo da nije bilo dana a da s prozora bar jedne kuće nije visjela crna tkanina“, govori ravnateljica.
Ribari postali mornari
Također opisuje kako se na Pelješcu već od 14. stoljeća uz pomorstvo razvijalo i ribarstvo. Svako župno selo je imalo izlaz na malostonsko more. Drugi centar je bio Trstenik na jugoistočnoj strani Pelješca, gdje se ljudi bave izlovom tune i srdele. U svakoj uvalici imali su brodicu i skladišni prostor za držanje ribolovnog pribora i za skladištenje ribe. Odlukom Malog Vijeća u Dubrovniku 1771. godine točno je određeno što čini jednu ribarsku družinu. Čini je 12 mornara s kapetanom, tri barke i dvije svjećarice. Svi ti ribari morali su plaćati određenu carinu te dijelom ulova opskrbiti i kapetana. Pojavom duge plovidbe i mogućnošću veće zarade, ribarstvo počinje stagnirati. Ribari postaju mornari i odlaze ploviti na jedrenjacima. Postojala su i pravila plovidbe. U Dubrovačkoj Republici posebni su kriteriji vrijedili za plovidbu „u gulfu“ i plovidbu „van gulfa“, što će reći, za plovidbu Jadranom, i izvan Jadrana. Za Austrougarske monarhije razlikovale su se: malo-obalna plovidba, veliko-obalna plovidba i duga plovidba.
Čiji su to bili jedrenjaci, je li Pelješko pomorsko društvo imalo svoje brodove, i gdje su se ti brodovi gradili, pitamo voditeljicu muzeja.
“U početku su Pelješani plovili na brodovima Dubrovačke republike i tu su savladali plovidbu na jedrenjacima. Već u 16. stoljeću spominju se prvi pelješki jedrenjaci. Presudan je bio katastrofalni potres u Dubrovniku 1667. godine. U takozvanoj „velikoj trešnji“ stradalo je puno pokretnina i nekretnina u vlasništvu Dubrovačke republike, što je znatno oslabilo Republiku. Pelješac nije imao nikakve štete. Pelješani nastavljaju s plovidbom i u tom teškom periodu priskrbljuju Dubrovniku dragocjeni novac. Pelješani polako ulaze u vlasničku strukturu jedrenjaka, otkupljuju veliki udio tih jedrenjaka, i počinju ploviti. Kasnije s njihovim jačanjem oni će se udruživati ili će čak i samostalno otkupljivati i graditi jedrenjake, bez većeg učešća vlastele iz Dubrovnika. Jer su svi prvi pelješki jedrenjaci stečeni uglavnom kapitalom dubrovačke vlastele, koja je upravljala tim jedrenjacima, a Pelješani su imali samo određeni udio”, objašnjava Milena.
Pelješani postaju vlasnici brodova
Prvi se spominje jedan pelješki grip, nepoznata imena, u 16. stoljeću.
Bila su to hirovita vremena. Dubrovnik svojim diplomatskim vezama štitio Pelješac kao tampon zona. Među ostalim bilo je dozvoljeno i gusarenje koje je izvrsno koristilo situaciju blizine Mletačkog carstva na Korčuli, što će se kasnije odraziti na samu brodogradnju. U 16. stoljeće dubrovačka vlastela još uvijek voli aktivno sudjelovati u plovidbi pri čemu su oni i upravitelji brodova. Vlastela pomalo gubi interes za manje brodove i prepušta ih Pelješčanima, koji će dolaziti na poziciju upravljanja administracijom, ali i samim brodom. Postojala su mjerila i norme po kojima se odlučivalo o vlasništvu odnosno o udjelu u karatima broda, kao i način na koji su Pelješčani dolazili do vlasništva u udjelima brodova.
Prvi način je bio je da dubrovački vlasnik ustupi Pelješaninu dio broda a da mu ovaj isplaćuje ugovorenu svotu. Kod manjih jedrenjaka radilo se o trećini ili čak polovini vlasništva broda, a kod većih brodova bilo je to vlasništvo šestine ili osmine broda. Drugi način su bili ugovori koji su se sklapali između vlastele i pelješkog kmeta po kojem je Dubrovčanin i dalje bila upravitelj i suvlasnik broda. A treće način bilo je da se ženidbom stekne pozicija. Tako je nastajala orebićka aristokracija. Upravo ženidbom među obiteljima se okrupnjivao kapital.
Svi ti brodovi s kojima su Dubrovčani i Pelješani raspolagali gradili su se u 16. stoljeću svugdje, samo u Gružu ne. Odlučujuće je bilo to da su Pelješčani uvijek tražili povoljnija brodogradilišta i po cijeni i po kvaliteti. Sredinom 17. stoljeća Dubrovačka Republika je željela je osnažiti gruško brodogradilišta pa je posebnom Uredbom o navigaciji uvjetovala da se i pelješki brodovi trebaju graditi u gruškom brodogradilištu. Tom uredbom trebalo se unaprijed predbilježiti za gradnju broda, ali i dati posebnu prisegu da se neće niti jedan dio tog broda sagrađenog u Gružu prodati. Bilo je to vrijeme velikih spekulacija kod prodaje neizgrađenog broda, kako bi se spriječili beskonačni sudski procesi između brodograditelja i vlasnika.
Neuspjeh pelješke brodogradnje
No Pelješčani su uglavnom gradili u obližnjim korčulanskim brodogradilištima, jer su kao upravitelji brodova lako mogli gradnju i nadzirati. Osim toga imali su i puno povjerenje u korčulanske meštre. Zanimljivo je da su korčulanska brodogradilišta bila pod upravom Venecije, tako da su i uvjeti brodogradnje na Korčuli bili uvjetovani odnosima Dubrovnika i Venecije. Da bi izbjegli zabranu Dubrovačke republike, Pelješani su ipak brodove gradili na Korčuli sklapajući fiktivne ugovore. I na Pelješcu je pokrenuto nekoliko škverova, ali se nisu održali.
Korčulani, osim što su bili vješti brodograditelji, imali su i svoju građu. Poznato je da se korčulanska visoka šuma najviše sastoji od alepskog, primorskog i crnog bora, od pina i zimzelenog primorskog hrasta – ‘česvine’. Korčula je bila tada najjača. Tako da se pored njih brodogradilišta u Orebiću nisu imala šanse razviti. Nije pomoglo ni to što je oko 90 korčulanskih i riječkih majstora došlo raditi u Orebić.
Propasti su kumovale i nesuglasice u Pelješkom pomorskom društvu. Već su na sceni parobrodi, i iluzorno je dalje graditi jedrenjake. Došlo je do sukoba unutar društva. Potpredsjednik društva se, primjerice, bunio da je samim osnutkom brodogradilišta, već u startu izgubljeno 80.000 forinti. Samo su se tri broda izgradila u okviru ovog orebićkog brodogradilišta. Djelovalo je 10 godina i potom se ugasilo. Bio je to škver, po kojem i danas taj dio mjesta Orebićani zovu Škvar.
Car Franz Josef I u Orebiću: „Ovakve raskoši nema ni u Beču!“
Najznačajniji događaj vezan za škver u Orebiću dogodio se 1875. godine kad je austrijski car Franz Josef I posjetio Orebić da bi prisustvovao polaganju kobilice broda Ruben S. Orebićani su se željeli pokazati u najboljem svjetlu i svečano dočekati svog cara. Iznijeli su iz svojih kuća skupocjene sagove i njima su popločili cijelu šetnicu, bogato su okitili cestu kojom je car trebao proći. Pri kraju njegovog posjeta, na samom odlasku, prišao je caru gradonačelnik Orebića riječima: „Veličanstvo, sad kad se vratite u Beč sjetite se ovog ubogog mjesta pa mu pomognite“. Na što je car odgovorio: „Ovo što sam ovdje vidio, to nisam vidio niti u Beču, stoga ja očekujem od vas pomoć.“ To rječito govori o bogatstvu i moći Orebića toga vremena.
Nave s puno teretnog prostora – najčešći pelješki jedrenjaci
Uvijek je glavni kriterij za gradnju brodova bila kvaliteta i cijena gradnje, tako da su se velikim dijelom brodovi gradili na Hrvatskom primorju, u Sušaku, Rijeci, Martinšćici, Bakru. S Austro Ugarskom, koje je preuzela i dio Dubrovačke republike, počela je gradnja brodova u Veneciji i Trstu. Pri tome bi od brodograditelja naručivali samo osnovne dimenzije broda, recimo dužinu kobilice, i onda bi se prema dužini kobilice znala odrediti nosivost broda. S tim da bi onda sami Pelješčani ostatak izrađivali, i nerijetko su donosili opremu s drugih brodova i opremali taj novi brod. Kod gradnje broda važna je bila veličina skladišnog prostora zbog prijevoza trgovačkog tereta. Najčešći pelješki brodovi bile su nave sa tri jarbola, križnim jedrima i velike nosivosti.
Za gradnju svakog broda sklapao se ugovor između brodograditelja i vlasnika. Često je dolazilo do nesuglasica. Kapetan su imali neke svoje posebne želje, jer su prilikom putovanja vidjeli na drugim brodovima neke novine i dobra rješenja pa su ih željele primijeniti na svom brodu. Brodograditelji su imali svoje uhodane sisteme, nerado su to prihvaćali i to je bio najčešći razlog sukoba. A bez izjave brodograditelja da je sagradio upravo taj brod nije se moglo ploviti. Taj dokument bio je uvjet da se dobije patent za vijorenje zastave.
“I kapetani i vlasnici voljeli su svoje brodove ukrašavali pozlaćenim krmenim ogradama i posebno pulenama koje su predstavljale „oči broda“. Pulene su bile ženski likovi koje bi čuvale brod u svim nedaćama. Ovdje čuvamo jednu sasvim netipičnu pulenu jednog broda – rimskog vojnika, jako nam je simpatičan i ponosimo se njime“, kaže ravnateljcia.
Raskoš muzeja, poput raskoši kapetanskih kuća
Kako će izgledati novi postav, pitamo.
“Ovo, što ovdje vidite to je samo dio muzejske građe. Imamo tri zbirke: arheološku, pomorsku i zbirku starih knjiga. Samo u ovom dijelu je oko 1000 predmeta. Izgubili smo mogućnost skladištenja cjelokupnog materijala. Gore u potkrovlju nam je ured. Radili smo brojne popise, imamo zbirku u kojoj je oko 5000 knjiga … Svu su građu darovale orebićke kapetanske obitelji. Mali dio je kupljen ili posuđen, uglavnom su sve to donacije. Ova je zgrada prije bila sjedište općine. Građena je po uzoru na kapetanske kuće s visokim plafonima. Imamo i blizinu mora. Kad otvorimo prozore, posjetitelji čuju more, šum valova, a unutra je građa o pomorstvu i to je ta priča. Mijenjamo postav, ali zadržat ćemo taj rustikalni stil. Danas se sve svodi na tri četiri predmeta s puno panoa. A mi se želimo pohvaliti raskošnim bogatstvom koje posjedujemo. Nemamo multimedije i tako će ostati. Ljudi cijene neposredan odnos”. Već niz godina potpuno smo posvećeni smo posjetiteljima. Sad sam ravnateljica, prije sam bila kustosica, i uglavnom sam svo radno vrijeme posvetila posjetiteljima i ljudi cijene taj neposredan odnos”, najavljuje ravnateljica.
Prostor će organizirati malo drugačije. Dolje će biti jedan mali video kao vodič, koji posjetitelj može pogledati. Po slijedu priča počinje kronološki s obitelji Orebić i njihovim grbom. Tu je i slika ovdašnjeg slikara Mata Celestina Medovića rođenog u Kuni Pelješkoj.
Kapetani su bili bogati, bili su poznati po svojim raskošnim vilama, opremljenima za opuštanje i odmor. Htjeli su nakon duge plovidbe u njima pronaći mir, ali sve su smještene uz more kao da ste na palubi broda. To će se novim postavom prikazati tako što će se kroz stubište će se uzdizati raskošni vrt.
“Palmu sam već naručila, jer su kapetanske kuće poznate upravo po egzotičnim vrtovima s biljem iz cijeloga svijeta. Opremali su interijere i eksterijere bananama, maslinama… Donijeli smo veliko ogledalo koje će biti u kapetanskoj sobi. Sad će se šiju zavjese, dolaze tapete, Bit će tu stol koji smo dobili od nasljednika Napoleona, s pisaćim priborom … Posebna tema – gusari, noćna mora svakog kapetana, i tu će biti zavjetne slike, kojima su zahvalili što su ostali živi. Pripremam album sa kapetanskim pričama i njihovim dogodovštinama”, kaže.
Carica Marija Terezija poklonila krevet pelješkom ljubavniku?
“Primjerice, za kapetana Luku Kovačevića vezana je jedna posebna priča, ne znam je li legenda ili se to stvarno dogodilo, ali zgodna je za poslušati. Marija Terezija je navodno zakupila brod kapetana Luke Kovačevića, jer je htjela vidjeti malo naše obale. Zajedno su plovili i tu se dogodila ljubav. Marija Terezija je tim povodom Luki u ostavštini ostavila jedan krevet koji se čuva, ali sada nasljednici tvrde da je propao.
Posebno ćemo imati sobu mode 19. stoljeća. Tu su fotografije mjesnog fotografa Enrica Perića – snimio je kako su se u to vrijeme bile odjevene žene na ulicama Orebića: raskošne haljine, srebrne torbice … Svi kapetani imali su njegovane brade i brkove, crna odijela, leptir mašne, zlatni džepni sat sa zlatnim lancem i gospodski štap … Iz tog doba prepričava se jedna anegdota kako su jednom prigodom orebićki mladići sreli neke obrijane Engleze, i smijali su im se da su obične ženskice, jer nemaju bradu i brkove …“
Ovdje prepuštamo ravnateljicu muzeja njenoj muci. Doista ima danonoćnog posla, ako sve misli dovršiti do Noći muzeja. Možda bi doista trebala pozvati u pomoć multimediju. Jer, mnogi bi posjetitelji bili uskraćeni za ove povijesne anegdote koje nam prepričala, a koje su dodatni šug povijesnim zbivanjima. Poput dobroga neuvredljivog trača, koji je savršen začin svakodnevnom životu.
Fotografije: Leon Tiska i Dux Nekretnine
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
