Da 25-godišnjem Anti Paveliću nije utekao vapor 13. kolovoza. 2014. godine, pitanje je tko bi bio poglavnik NDH i da li bi je uopće bilo. O tome da je upravo svršeni student prava Ante Pavelić zakasnio na brod Barun Gautsch koji će dan kasnije stradati od mine u strahovitom brodolomu ispred Pule posvjedočio je njegov otac Mile u jednom intervjuu za Hrvatski narod, dnevne novine koje izlazile između dva rata. Ćaća Mile u istoj priči tvrdi da je obitelj živjela u Puli te da je firma njegovog brata Frane nešto radila u šibenskoj Mandalini, a Antu poslali u Šibenik da isplati radnike. Ante im je javio kako se vraća brodom Barun Gautschi pa su nakon njegova potonuća svi bili uvjereni kako je na stradalom brodu skončao i Ante.
No, istina je očito bila sasvim drugačija. Vojne vlasti su Antu Pavelića, pošto je završio studij, pozvale na odsluženje vojnog roka, u austrougarsku mornaricu. Pokušaj da se oslobodi vojske u to prijeteće početno ratno doba, završio je time da ga je Vojno liječničko povjerenstvo u Puli poslalo na rad u Šibenik da kao zidar radi na gradnji zgrade mornarice, Tako je Ante početak Prvog svjetskog rata od kolovoza 1914. do ožujka 1915. proveo na „baušteli”, što nije nikakvo čudi kada je već u tome imao iskustva. Naime, u svojem autobiografskom romanu “Liepa plavka” lijepo je opisao kako je u Bosni gradio uskotračnu željeznicu Sarajevo – Višegrad.
No, vratimo se našoj istinskoj temi – katastrofi broda Barun Gautsch, kojega nazivaju hrvatskim Titanicom, samo što nije naletio na ledenu santu, već na podvodnu minu.
Dan je bio lijep, a more mirno…
Bio je to, kako je već rečeno, sam početak Prvog svjetskog rata, „Barun Gautsch“ je prevozio izbjeglice iz Boke kotorske i Dubrovnika u Trst, pretežno obitelji oficira i državnih činovnika, uglavnom žena i djece. Prema planu plovidbe morao se držati pučine kako bi izbjegao mine koje je posijala sama austrijska mornarica. Dan je bio lijep, more mirno, a onda odjednom u 15 sati 54 minuta na šest milja jugozapadno od svjetionika Sv. Ivan – eksplozija. Brod je ušao u minsko polje. Potonuo je za samo nekoliko minuta.
Od službeno ukrcanih 300 putnika spašeno ih je 148 te 31 član posade od njih 64. Svjedoci će prilikom istrage kazati da je kapetan u vrijeme brodoloma bio u svojoj kabini „u lijepom društvu“. Čamci za spašavanje bili su stari i neodržavani, te se većina nije mogla ni spustiti. Pojasevi za spašavanje bili su zaključani u ormariće kako ih putnici trećeg razreda ne bi koristili kao jastuke …
Bio je najljepši i najluksuzniji brod austrougarske putničke flote
Baron Gautsch bio je nov brod dug 84,55 metra, širok 11,6 metara i visok 7,5 metara. Porinut je 1908. u brodogradilištu Gourlay Brothers Company Ltd. u Dundeeju u Velikoj Britaniji. Nosivost mu je bila 2069 bruto tona. Ime je dobio po baronu Paulu Gautschu, premijeru austrougarske vlade i članu Carskog vijeća u Beču. Bio je najmoderniji, najljepši i najluksuzniji brod austrougarske putničke flote. Raspolagao je najsuvremenijim kabinama i salonima s vrhunskom poslugom. Kapacitet mu je bio 100 putnika u I. razredu, 50 u II. i 150 putnika u III. razredu.
Od porinuća Barun Gautsch držao je redovnu brodsku liniju Trst–Kotor–Trst. Matična luka bila mu je Trst iz kojeg je plovio za Kotor utorkom, četvrtkom i subotom, s pristajanjem u Puli, Velom Lošinju, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Ponedjeljkom, srijedom i petkom držao je dnevnu liniju Trst – Venecija. Razdaljinu od Trsta do Kotora ovaj parobrod prelazio je za 24 sata.
Dan prije objave Prvog svjetskog rata 27. srpnja 2014. unajmila ga je Austrougarska mornarica za prijevoz vojnih pojačanja u Boku kotorsku. Ugovor je trajao do 11. kolovoza. Tijekom četiri takve plovidbe u tom razdoblju brod je na povratku u Trst evakuirao civile.
Posljednje putovanje
Na svoje posljednje putovanje krenuo je u srijedu 12. kolovoza 1914. iz Kotora. Uz činovnike K.u.K. administracije, njihove obitelji i obitelji austrougarskih časnika na “Baron Gautsch” su se ukrcali i brojni turisti koji su ljetovali na jugu Jadrana. Tako je već na polasku iz Kotora brod bio prekrcan putnicima, da bi dan kasnije u Velom Lošinju sve palube bile zakrčene novim putnicima, među kojima je bio veliki broj obitelji i majki s djecom, koje su se vraćale s ljetovanja. Prema nekim tvrdnjama na brodu je bilo više od 500 putnika, a znalo se da se djeca do 10 godina i vojne osobe ne popisuju. Brod je iz Velog Lošinja je isplovio u 11 sati, sa satom zakašnjenja tehje brod plovio punom parom da nadoknadi izgubljeno vrijeme.
Početkom rata uvedeni su posebni režimi plovidbe. Već u Trstu, prije isplovljavanja za Kotor ratna mornarica održala je brifing zapovjednika brodova. Kapetana Baruna Gatuscha Paula Wintera zastupao je njegov drugi časnik Giovanni Tenze. Na sastanku je izviješteno i to da će ratna mornarica minskim poljima zapriječiti prilaze svojoj ratnoj luci Pula, što je Tenze prenio kapetanu Winteru.
Drugi časnik Tenze odveo brod u minsko polje
Od Velog Lošinja do Pule, uoči katastrofe brod je plovio pod zapovjedništvom prvog časnika Josef Luppisa, dok je kapetan bio u svojoj kabini „na poslije podnevnom odmoru”. Međutim časnik Luppis napustio je zapovjednički most da bi ručao s putnicima prvog razreda, a vođenje broda predao je drugom časniku Tenzeu.
Ostat će zauvijek tajnom zašto je Tenze brod usmjerio kursom za koji je već osobno u Trstu saznao da ga vode u propast. Jer, dobio je zapovijed da plovi najmanje 15 milja daleko od obale. Tim više što se mimoišao s brodom Prinz Hohenlohe koji je plovio u kontra smjeru prema Dalmaciji više od 3 milje udaljeniji od obale nego što je Tenze usmjerio Gautsch.
Sedam nautičkih milja od Brijuna u 14.50 sati parobrod uplovljava punom brzinom u tek postavljeno minsko polje. U blizini je stražario minopolagač Basilisk. Posada zaprepašteno gleda kako brod srlja u katastrofu. Panično šalju sve vrste signala: radio vezom, zastavicama, bljeskalicom. Nema pomoći. Brod neizbježno srlja u smrt. Apokalipsa. Na šest nautičkih milja jugozapadno od svjetionika Sv. Ivan na Pučini, brod udara u smrtonosne pipke plutajućeg čeličnog čudovišta. Žestoka razorna eksplozija. Dijelovi broda i tijela putnika lete na sve strane. Za tri do sedam minuta (svjedočenja se razlikuju) luksuzni parobrod, ponos austrougarske putničke flote prepun putnika zauvijek nestaje u plavoj grobnici. Na površini plivaju tijela poginulih, ranjenih i preživjelih usred goleme mrlje mazuta.
Iz Rovinja brzo na mjesto brodoloma stižu razarači Triglav, Scepele i Balaton. Spašeno je 177 putnika i članova posade, neki izvori govore o 179 spašenih. Među spašenima bili su zapovjednik Winter i prvi časnik Luppis. Drugi časnik Tense, čije je neiskustvo glavni krivac katastrofe, potonuo je s brodom.
Svjedočenja preživjelih
Tijekom istrage i kasnijih obljetnica katastrofe ostala su zabilježena svjedočenja nekolicine preživjelih. Među ostalima bio je to Špiro Guberina, djed našeg slavnog glumca. Djed Guberina bio je redarstvenik i u Trst je sprovodio uhićenika. Evo njegove priče: “Skinuo sam se u košulju i gaće i skočio u more. Plivajući, primijetio sam brodicu za spašavanje u kojoj je bio i zapovjednik broda. Povukli su me na brodić koji je toliko bio rasušen da smo svi morali izbacivati more golim rukama. Tako smo se jedva uspjeli održati na površini dok nisu stigli razarači iz Rovinja.”
Giuseppina Francesci bilo je 12 godina. S ocem se kobnoga dana vraćala u Trst. Bili su u kabini noštroma. Konobar im je upravo poslužio kavu … Eksplozija. Njen je otac istrčao s njom na palubu, privezao joj pojas za spašavanje i bacio je u more. Nakon par metara, Giuseppina je naišla na pseću kućicu. To joj je pomoglo da se u onom mazutu održi na površini dok nisu stigli čamci s ratnih brodova.
Carmen Rubini je imala devet godina kada se s majkom, bratom i sestricom vraćala s ljetovanje u Velom Lošinju. „Sjedili smo u salonu: mama, šestogodišnji brat i sestra kojoj je bilo tek 14 mjeseci. Bili smo pri kraju ručka, kada nas je strahovit udar bacio pod stol. More je odmah počelo silovito prodirati i svi smo se našli u moru. Neko sam vrijeme vikala, a tada mi je neki muškarac rekao da se smirim i ne gubim snagu jer će nas spasiti neki brod. Tako je i bilo, osim što sam bila iscrpljena i posve uprljana naftom. Brat i sestra nisu se spasili. Nisu čak ni pronađena njihova tijela. Tijelo moje nesretne majke more je poslije izbacilo na plažu kraj Rovinja ….”
Ni suđenja, ni odštete
Službeno priopćenje o eksploziji “Gautschu” glasilo je: “Potonuo je zbog eksplozije na kotlovima.” No, poslije istrage, sud u Trstu je zaključuje da se brod “zbog grube i neopravdane pogreške drugog časnika Tenze, udaljio s kursa te ušao u minsko polje i naletio na minu.”
U spisu tršćanskog suda zapisano je da je od 240 putnika i 66 članova posade spašeno 159 osoba. Pronađeno je 68 tijela. Ostali su se utopili. Njihova tijela nikada nisu nađena.
Zapovjedniku Winter i prvom časniku Luppisu odmah poslije nesreće određen je kućni pritvor. I to je bilo sve. Ni suđenja, ni odštete. Obitelji stradalih su 1916. godine predali tršćanskom sudu zahtjev, zatraživši od austrijskog Lloyda golemu odštetu. No, Habsburška Monarhija ubrzo je – propala. Dokumentacija slučaja „Gautsch” pohranjena u Palači pravde u Beču koja je u srpnju 1925. godine u golemom požaru – izgorjela. Zastupnik oštećenih, odvjetnik dr. Schapiro, Židov, 1939. godine je umro. Gotovo.
Nestali sefovi s potonulog broda
Prvo ronjenje na “Barun Gautschu” organizirala je Austrougarska Monarhija, samo par dana nakon potonuća. Bio je samo jedan ronilac. Navodno, više nije izronio.
Širile su se glasine da je brod pun zlata srebra, novca i raznih dragocjenosti, koje su ljudi bježeći od rata nosili sobom. Tu je i priča o trgovcu Tripoliću iz Zadra, zastupniku piva “Dreher” za Dalmaciju, koji je navodno kod sebe imao 60.000 kruna, što je za ono vrijeme doista velik novac.
Nakon niza ronilačkih ekspedicija, službenih i neslužbenih, godine 1995. godine organizirana je još jedna službena ronilačka istraživačka ekspedicija, koja je utvrdila da je Baron Gautsch u potpunosti opljačkan. Nestali su čak i prozori. Utvrđeno je da nema niti jednog od sedam sefova, koji su, prema nacrtima broda, tamo trebali biti.
Olupina “Baron Gautscha” je danas pod zaštitom Ministarstva kulture i vodi se kao kulturno dobro nacionalnog značaja. Postala je jedna od deset top ronilačkih destinacija na Mediteranu.
Ronilačka atrakcija
Barun Gautsch sada leži na 40 metara dubine, uspravan, pramca usmjerenog prema cilju plovidbe, prema sigurnoj luci, Trstu u koji nikad nije stigao. Gornja paluba počinje na 28, a donja se nalazi na 36 metara dubine. Dugačak je 84, a širok gotovo 12 metara.
Prizor je očaravajući, ako se to može reći za posljedicu jedne takve tragedije. Olupina je toliko očuvana da se prosto može osjetiti ozračje Belle Epoque, razdoblja lijepog življenja od kraja 19. stoljeća. Bilo je to doba u kojem su mirovali duhovi rata između svjetskih velesila. Nestalo je upravo 1914., a potonuće Baruna Gautscha bilo je simbol tragične propasti. Uz malo mašte mogu se zamisliti dame koje šeću promenadnom palubom, gospoda koja uz konjak, cigare i lulu razgovaraju u sali za pušenje… A istodobno iz broda zrači i užas koji je zavladao brodom u trenutku katastrofe… Danas je Baron Gautsch stanište stanovnika mora. Salonom plivaju menule, u njemu su se nastanili ugori, mostom šeću gofovi …
Piše: Mladen Gerovac
Naslovna fotografija: Olupina Barun Gautsch danas / Izvor: Rovinj-sub.hr
