Batana je već drugu godinu glavna inspiracija adventa u Rovinju. U moru pred rivom su batane ukrašene svijetlećim dekoracijama, u gradu su okićeni borovi smješteni u drvenim batanama, a s grana borova vise autentični ukrasi- male drvene batane. Posjetitelje Rovinja koji žele posebno romantičan doživljaj adventa noću barkajoli voze u batanama pod svjetlom ferala, a u tradicijskoj konobi – spaciu Matika večer završava uz autohotona jela od svježeg ulova lokalnih ribara, domaće maslinovo ulje, vino lokalnih sorti malvazije i terana uz izvođenje bitinada – tipičnih pjesama rovinjskih ribara.
„Advent u Rovinju ne može biti kao u Zagrebu. Trebamo prezentirati naše, a ne tuđe“
– Ideja za ovakav advent je bila zajednička, i Grada i Ekomuzeja i Maistre. Kad se razgovaralo o tome kako da se ukrasi grad za advent 2022. ja sam samo rekla da advent u Rovinju ne može biti kao advent u Zagrebu. Ako hoćemo biti autentični i ako hoćemo biti jedinstveni, moramo samo prezentirati naše, a ne tuđe. A oni su prepoznali da bi to onda bila batana – ispričala nam je Nives Giuricin, ravnateljica Ustanove „Kuća o batani – Casa della batana“ koja upravlja istoimenim Ekomuzejom. Ustanovu i Ekomuzej osnovala je istoimena udruga prije dva desetljeća tijekom kojih su postigli da rovinjska batana postane vrhunski brand kulturnog turizma u gradu koji je top destinacija visokog turizma na Jadranu. 2016. godine Ekomuzej je uvršten u UNESCO registar najboljih praksi čuvanja nematerijalne baštine na svijetu, a umijeće izgradnje batane uvršteno je u Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske.
Uz ravnateljicu Giuricin u Ekomuzeju su nas dočekali i Marino Budicin, doskorašnji predsjednik udruge i inicijator Ekomuzeja, umirovljeni povjesničar, Ennio Cherin, novi predsjednik udruge, obrtnik – serviser uređaja za ugostiteljstvo te barkajoli Ekomuzeja, umirovljeni ribari Alessandro Venier i Remiđo Bogešić. Svi su oni ponosni promicatelji batane i maritimne baštine Rovinja, s bogatim obiteljskim i osobnim pričama vezanima uz batanu i život uz more.
Ekomuzej je osnovan u rujnu 2004. godine pod pokroviteljstvom Grada Rovinja i posvećen je tradicijskom rovinjskom drvenom plovilu batani i memoriji rovinjske zajednice koja ga je izabrala za svoj simbol. U proteklih 20 godina djelovanja uspjeli su obnoviti i veći broj barki, tako da je danas već niz drvenih obnovljenih batana vezano u rovinskoj lučici. Ispred samog muzeja je izložena jedna obnovljena batana, a ljeti na trgu ispred Ekomuzeja koji se nalazi blizu velikog mola i lučke kapetanije kalafat gradi ili popravlja batanu, kao dio turističke atrakcije Rovinja, a novoizgrađene i popravljene batane porinu se u more na tradicionalan način.
Drvena barka ravnog dna za ribarenje uz obalu
Batana je drvena barka ravnog dna, dužine 4 – 6 metara, namijenjena ribolovu i plovidbi u plitkim vodama, uz obalu. Razne inačice takvih barki nalaze se u brojnim mjestima na Jadranu, od plitkih voda u lagunama Venecije do ušća rijeke Neretve, no ova rovinjska ima poseban oblik bitvi kao i specifičan način veslanja jednim veslom i s jednog mjesta na barci, u stilu venecijanskih gondolijera. Ima i specifičan smještaj jarbola na krmenom dijelu barke kako bi se težište jedra što više približilo kormilu barke. Smatra se da samo ime batana najvjerojatnije dolazi od talijanskog glagola „battere“ , što znači udarati, jer ravno dno batane udara o morske valove.
Ekomuzej Kuće batane obuhvaća tri etaže galerijskog prostora posvećenog batanama i maritimnoj baštini Rovinja. Skoro svi predmeti koji su izloženi donacije su građana, a izložba je multimedijalna. Posebna je atrakcija video snimka sastavljena od 15.000 fotografija koje su zapravo slajdovi komprimirani u 12-minutnoj video projekciji koja prikazuje gradnju batane. Ovaj video u 12 minuta prikazuje izradu jedne batane.
Kako je nastalo 15.000 fotografija procesa gradnje batane
– Prikazuje se gradnja moje batane koju je napravio moj otac Francesco u našem obiteljskon magacinu. Na snimci se vidi svaki dio njene izrade, pa i kako smo je okretali da bi je mogli iznijeti iz magacina. Dugačka je 4,80 metara- pokazuje nam Marino Budicin snimku. Njegov otac Francesco radio je u rovinjskom škveru kao brodograditelj, a kod kuće je izrađivao batane. Izgradio ih je više od 100, ali niti jedna nije bila dulja od 5,5 metara. Dužinu batane uvijek je ograničavala dužina magacina u kojima ih je majstor izrađivao. Magacin obitelji Budicin bio je dugačak 5,90 m. A kad bi otac završio batanu trebalo je najmanje 10 ljudi da ju iznesu van, jer ju je trebalo okrenuti na bok da može proći kroz vrata. Po pomoćnike za iznošenje išlo se u vinsku konobu preko puta, a nagrada bi bila 2-3 litre vina.
– Ideja je da se ovjekovječi proces gradnje batane, no problem je bilo kako da mog oca, brodograditelja, nagovorim na slikanje. Moje tata nije bio pitom niti prilagodljiv za slikanje, nego je odbio tu ideju riječima da neće da mu netko stalno visi nad glavom s aparatom i snima svaki njegov pokret. Onda smo to riješili tako da smo u radionici postavili kameru povezanu s kompjutorom. Moj tata nije imao pojma o kompjutoru i nije trebao ništa raditi s njim, nego samo pritisnuti jednu tipku kad se ujutro spusti u konobu raditi na barci, a kompjutor bi onda okidao kameru. Ponekad bi tata to zaboravio, pa zato na videu ima par mjesta na kojima nedostaje nekih radova na batani, ali onda je tu mama bila zadužena pomagati. Ona bi na katu kuhala i osluškivala da li aparat škljoca. Ako ne bi čula kameru onda bi viknula „Francesco, upali kompjutor!“. I tako je nastao ovaj filmić, s kojim smo osvojili prvu nagradu na sajmu dokumentaraca u Kőlnu 2005 – zaključuje Budicin.
Budicin se ponosi svime što su s Ekomuzejom uspjeli postići do sada, a posebno time što su postali zajednička točka za sve žitelje grada, i one hrvatske i one talijanske nacionalnosti, što su uspjeli izgraditi sedam novih batana i obnoviti njih devet, a kad je riječ o uključivanju batane u svakodnevni život zajednice ističe radionice za djecu iz vrtića i škola, i to ne samo iz Rovinja nego im dolaze djeca iz cijele Istre i iz drugih krajeva Hrvatske.
– Djeci ne pokazujemo samo batane, nego i tradicionalne dječje igre, da vide što je nekoć djeci bilo dovoljno da bi se zabavila. Dovoljno je biti u društvu i biti na svježem zraku, imati jednu kantu i jedan kamen da se mogu s tim zabaviti. Djeca na to jako dobro reagiraju. Dovoljna im je jedna ribarska kašeta pa da budu sretna, i bez mobitela. Ne da mi tražimo od njih da maknu mobitele, nego oni uopće i zaborave da postoje mobiteli, toliko im bude zanimljivo – kaže Nives Giuricin:
– Već dugo ima da smo postigli da naš Ekomuzej nije samo batana kao plovilo, nego i lik ribara, to za što se batana koristila – za ribarenje s mrežama, s vršama. Tu je uključena i gastronomija, tradicionalno naše pripremanje ribe i plodova mora, pa lokalni dijalekt… Naš autohtoni rovinjski način pjevanja bitinada. Njegujemo i sportsku stranu. Ove godine je održana 17. Rovinjska regata tradicijskih barki s oglavnim i latinskim jedrom. Imamo i regate na vesla pa tradicionalne igre za mlade i za starije. Ima toliko puno aktivnosti koje radimo da ih ne stignem sve niti izreći. Ali ono što naš Ekomuzej čini posebnim je to da je 2016. upisan u registar UNESCO-a kao primjer drugima u svijetu, a do toga nije dovelo samo naše profesionalno djelovanje nego lokalna zajednica koja je učinila da ovom malom prostoru gravitira jako puno ljudi, da svaki od njih daje svoj doprinos da to i dalje živi, dakle da ne postanemo neka gluma nego da na taj način Rovinj zaista i živi.
„Batani treba dati život u sadašnjosti“
Kormilo vođenje udruge jesenas je preuzeo Ennio Cherin koji će u svom mandatu nastojati treba privući što više mladih ljudi:
– Redovito radimo prezentacije batane i naše maritimne baštine u vrtićima i u školama, imamo kartonsku batanu, maketu, edukativni set koji pokazujemo djeci, ali to nije dovoljno. Batani treba naći novu funkciju, jer onu osnovnu, ribarenje, je davno izgubila. Ako joj ne nađemo novu funkciju, batana će izumrijeti. Ne treba držati batanu u prošlosti, nego joj treba dati život u sadašnjosti. Najlakše je povući neke europske novce i napraviti barku. Ali što poslije? Ako barku ne koristiš i ako ne uspiješ da ona donosi novac, nije održiva i propada.
Budućnost batane Cherin vidi u sportskim natjecanjima, u regatama. Jedrenjem se bavi od djetinjstva u rovinjskom klubu Maestral. Ove je godine pobijedio na rovinjskoj regati na jedra, a njegov stariji sin Gabrijel u regati na vesla u kategoriji juniora.
– Batana prije nikad nije bila za natjecanja, ali sada se s regatama tradicijskih plovila koje se održavaju po cijeloj obali došlo do toga. Natječemo se na svim regatama tradicijskih plovila. To je jako bitno za mlade, to ih privlači, i tu vidim mogućnost revitalizacije batane. Koordinacija udruga Istre i Kvarnera koje se bave tradicijskim plovilima na čelu s prof. dr. sc. Robertom Mohovićem organizira regate i u Istri i na otocima, imamo siguran broj sudionika na tim regatama i tako je stvoren lijep broj i kompeticija od 30-tak plovila.
Kako ćete spojiti adrenalinski sport i batanu, pitamo.
– Jednostavno. Mi se još uvijek držimo na tkanini kao materijalu za jedra, kvadratura i forma jedra je ista, samo jedro nije više toliko labavo kao što je nekada bilo. Jer nekada se jedro na batani krpalo i stotinu puta, a i nije trebalo bolje jedro kad si s batanom bio samo u navigaciji s jedne točke do druge, znači ploviš u smjeru kako puše vjetar.
Recept za pečenje srdela na gradelama
Barkajoli Remiđo i Alessandro ribari su koji goste voze batanom, pokazuju kako se lovi riba, pričaju kako se nekoć živjelo, kako se lovilo, kako je puno i kakve sve ribe u moru bilo. Remiđo je dobar dio radnoga vijeka proveo na proizvodnoj liniji u tvornici ribe Mirna Rovinj, u vrijeme kad je za tu tvornicu lovilo 40 plivarica koje su na preradu donosile na tone ribe. U Kući od batane on je specijalist za pečenje srdela na rivi. To je i najveća atrakcija oko koje se ljeti okuplja najviše ljudi.
– Pečena srdela ima samo jedan zakon. Mora biti friška. I sa ljuskom. Ako nema ljuski na srdeli, to nije to. Znači recept za pripremu srdela je ovakav. Nabavite srdelu koja je skroz friška, još u ribarskoj kašeti. Tik prije pečenja treba je posoliti i dobro pomiješati još u kašeti. I onda se baca na gradele. Mora biti slana da se ne lijepi na gradele. Ne treba joj se vaditi utroba. Kako se čisti? Nikako. Progutaš je cijelu. Jer je sve na srdeli dobro. I glava i kosti su dobre. Srdela je riba s najviše vitamina, kalcija i omege 3 – preporuča Remiđo.
Ribolovom se bavi od malena. Počeo je na ribarskom brodu kod oca supruga ravnateljice Ekomuzeja Nives Giuricin. Alessandro je s bratom Gianpietrom Venierom ribarenje učio uz svog oca, profesionalnog ribara. Kroz svoj životni vijek Remiđo i Alessandro svjedoci su promjena u moru zbog zagađenja i klimatskih promjena.
„Bilo je puno više ribe i puno više vrsta ribe“
– Nema više zime. Prije kad si išao poslije Nove godine loviti ribe, puhala je bura po tri mjeseca. A kad si digao ribu iz mora zaledila ti se u mreži. Toga više nema. Sve se promijenilo. Nema više zelenih algi, te morske salate uz obalu. Prije je nje bilo puno i njome su se hranile neke vrste ribe. Na njoj je bilo morskih crvića. Stavio si ju vršu i na nju si lovio ribu. Sad su došle neke nove alge. To se vidi tu uz obalu u Rovinju, gdje vidiš vrste algi kojih prije nije bilo. Najviše zagađenja dolazi iz rijeke Po. Sjećam se kad smo 90-tih išli u lov na listove, a u moru je bio jedan crveni oblak koji nas je skoro zagušio, pa smo morali pobjeći odande. A sjećam se i kako su se rakovice, grancigule 80-tih razboljele. Jaja su im bila sterilna i nakon toga su odavde nestale. A 50-tih su nestali zubatci. Među njima se pojavila neka bolest i nestali su. Mislim da bi u uvale trebalo ubacivati puno više mlađi da se taj fond obnovi – priča Remiđo.
Allesandro se prisjeća kako je prije bilo puno rakovica.
– U lov na grancigule išlo bi se sa dvije brodice, jer ne bi sva lovina stala u jednu brodicu. One budu na kupu, pa se love izokolo, nikad od sredine, jer bi se inače rastresle. Ispred tvornice Mirna bila je zadruga, i tu su se donosile rakovice na otkup. Znalo je biti i 15 tisuća drvenih velikih vrša u kojima su držali rakovice. Sjećam se kad sam bio mali, da smo ih znali naloviti toliko da je bila puna batana. A ja bih otvorio koju i na putu kući jeo njihovu ikru. Bile su lijepe, velike. Općenito je bilo puno više ribe i bilo je puno više vrsta ribe. Sad se pojavljuju neke nove koje uništavaju druge ribe. Recimo sabljarke koje su zašle sve do ušća rijeke Mirne. One uništavaju druge ribe.
Jedra batana sa obiteljskim uzorcima
U prizemlju Ekomuzeja Kuća od batane na visokom zidu i istovremeno na podu projicira se film koji prikazuje kako Alessandro i njegov brat pod feralom love ribu parangalom. Alessandro pokazuje zvijezde. Ribari izlaze na obalu i iskrcavaju ribe. Među njima je i Alessio, sin ravnateljice Nives, koji s ostalima pjeva ribarsku pjesmu bitinadu. Student je muzikologije u Cremoni i s majkom je aktivan u KUD-u „Marco Garbin“ koji održava ovu specifičnu vrstu pjevanja. Bitinada je pjesma u kojoj rovinjski ribari glasovima oponašaju razne glazbene instrumente, jer ih nisu mogli svirati dok su im ruke bile zaposlene ribarskim poslovima.
Ravnateljica Nives Giuricin obiteljski je vezana za batanu. I njen nonić i otac supruga Diega, a potom i suprug bili su profesionalni ribari.
– Bili smo cura i dečko pa sam sa suprugom od 14-te godine išla na more s batanom i lovili smo ribe. I danas volimo tako izaći s batanom – prisjeća se mladenačkih dana ravnateljica. Suprug Diego sad se bavi proizvodnjom mješavine za kavu, ali je aktivan, pomaže u udruzi Kuća o batani i renovirao je dvije batane.
Ekomuzej se prostire na 100 četvornih metara, a izlošci su organizirani u četiri glavne vitrine s temama: što je batana, tko je gradio batanu, za što je služila batana i pomoću čega se batana miče – jedro i vesla. Tu su alati kojima se gradila batana, u policama koje se izvlače su i mreže koje su se koristile na batani.
– Jedro je bilo od platna, pa i danas naše batane imaju takva jedra. Platno je bilo bijelo, pa se bojalo da se zaštiti od sunca i kiše. Svaka obitelj je imala jedro sa svojim bojama i oznakama. Istražujući povijest rovinjske batana zasad smo skupili preko 100 raznih uzoraka jedara. Svi su međusobno različiti, a bile su ne samo na batanama nego i na batelama. To su bile veće drvene ribarske brodice, ali ih nažalost više nema. Bavimo se i gastronomskim istraživanjima, imamo već i drugo izdanje kuharice. Izdali smo knjigu Rovinjska batana i njeno jedro koja je naša enciklopedija, i sada pripremamo drugo izdanje. Naša su izdanja uvijek dvojezična – talijanski i hrvatski, engleski i njemački. Nudimo ih u našoj suvenirnici – pokazuje nam ravnateljica Nives Giuricin i najavljuje sljedeće projekte Ekomuzeja: uređenje tipične rovinjske kuće zemljoradnika i tipične rovinjske kuće ribara.
Fotografije: Leon Tiska i TZ Rovinj
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
