Trideset je godina prošlo otkako je Stanko Skočić prvi put stupio u ACI marinu Vodice kako bi u njoj radio. Posljednjih 14 godina ovom velikom te u svijetu nautičara poznatom i popularnom marinom upravlja kao direktor. Marinom koja je ovo mjesto težaka promovirala u jednu od turističkih metropola hrvatskoga Jadrana. Stanko Skočić rođen je 1958. godine ovdje u Vodicama ili, kako voli reći: „Ja sam fetivi Vodičanin, rođen sam u našoj staroj kamenoj kući.“ Kao i mnogi mladići njegovih ambicija, krenuo je na studij u Zagreb. Već je bio apsolvent Upravnog prava na Pravnom fakultetu kada se dogodio ACY. Evo te priče kako je Stanko, umjesto da se negdje zaposlio kao upravni pravnik, završio u svojem rodnom mjestu kao istaknuti djelatnik u nautičkom turizmu.
Pere Pelajić i Tonči Grubelić
– Došao sam iz Zagreba kući u Vodice na ljetni odmor, još mi je ostalo par ispita. Prolazim pored restorana Dalmacija, a tamo sjede moj prijatelj Pere Pelajić i Tonči Grubelić. Viče Pere: „Stanko, dođi ovamo!“ Priđem ja, a on me upoznaje s Tončijem, kojeg nisam znao, pa kaže: „Tonči ti je direktor ove nove ACY-jeve marine“, a onda se okrene Tončiju pa kaže: „Evo ti čovika, on će ti sutra doći raditi.“ Ja se zbunim: „Ne znam, Pere, o čemu govoriš!“ Pere je bio animator kulture pri Vodičanki, a Vodičanka je tada zaokruživala čitav kulturni život i zbivanja ovoga grada – nikakve mjesne zajednice nisu tada imale utjecaj na kulturna zbivanja u Vodicama, sve je to vodio i objedinjavao moj dragi prijatelj Pere, radio je 24 sata za to. I Tonči me pita hoću li doći raditi. Nisam nikada radio u turizmu. Doduše, svi smo nešto radili oko turizma, ako ništa drugo kao djeca smo bili teklići po hotelima i slično. Pitam ga što bih trebao raditi, a Tonči veli da treba čovjeka za mjenjačnicu. Kako ću to raditi, nisam nikad radio s novcima, pomalo me bilo i strah. Jedino sam znao da su u Vodicama četiri mjenjačnice. Kažem: „Pusti me da razmislim“ i onda se javim navečer: „Ma, doći ću, pa što bude.“ I tako sam došao u marinu tog ponedjeljka 1. lipnja 1985. i odmah sam počeo raditi.
Dnevne izvještaje pisali smo na podu
Red za tu mjenjačnicu svaki je dan bio vani do kandelabera, otprilike 30 metara – to je bilo za poludjeti. Mjenjačnica je radila u sklopu recepcije marine. Usput sam pomagao i u recepcijskim poslovima. Dnevni recepcijski izvještaji – „žurnali“ – pisali su se na podu. Nije bilo stolica ni mjesta na stolu. Ali nije nam ništa smetalo, radili smo s ljubavlju i s entuzijazmom. Šefica recepcije Seka Gojanović bila je odlična i odlučna žena, od nje sam puno naučio. Prvo, naučio sam da se s gostom ne razgovara sjedeći. Čim je gost ušao u recepciju, obvezno je bilo dočekati ga na nogama. Ni novac se nije primao ni izdavao sjedeći. Jednom sam popodne zakasnio, inače sam radio dvokratno. Rekla mi je: „Stanko, ovo ti je prvi i zadnji put!“ I više se nije dogodilo. Seka Gojanović je danas u zasluženoj mirovini. Kao recepcionarka u stalnom radnom odnosu još je radila i Ina Perković, a ostali su bili sezonci. I ja sam tada prvu godinu radio preko Student servisa.
Šef skladišta i nabave za pet marina
Prošlo je ljeto, želio sam se vratiti u Zagreb, ali ukazalo se radno mjesto nabave i skladištara za svih pet marina na šibenskom području. Barbieri i ondašnji menadžment dobro su to zamislili – da Vodice, Jezera, Skradin, Žut i Piškera imaju ovdje centralno skladište s nabavom. Ponudili su mi to radno mjesto i ja sam prihvatio. Onih par ispita položio sam 1989. godine i tada sam diplomirao. Imali smo skladište s nekih 3.000 rezervnih dijelova, to je dobro funkcioniralo, premda nije bilo ni interneta ni mobitela. Sve smo koordinirali s Opatijom i Italijom putem telefona i telefaksa. Dijelovi su stizali autobusom ili se osobno išlo po njih. Sve je to tako dobro funkcioniralo da su gosti bili izuzetno zadovoljni. Isto je bilo i s tehničkim servisom. Nije se gledalo na radno vrijeme, važno je bilo obaviti posao da gost bude zadovoljan.
U to vrijeme svi su bili vrlo odani poslu. Kod zapošljavanja nastojali smo da to budu ljudi iz mjesta ili okolice. Pa kad bi zimi jaka bura ili žestoko jugo zaprijetilo sigurnost brodova, nije trebalo ljude zvati – došli bi sami. Takav odnos prema poslu danas više ne postoji. Također smo imali neposredan kontakt s gostom. Radilo se pretežno o stalnim gostima, po 15 godina bili su tu, znali smo ih poimence. Bili su to uglavnom Austrijanci i Nijemci, pretežno mlađi imućni penzioneri – pripadnici europske srednje klase, koje danas ovdje više nema. Skladište i nabavu sam vodio oko tri godine, pa sam 1990. prešao na mjesto vođe posade. Radilo se koliko se moglo – do 1991, kada je počeo rat – sjeća se Stanko Skočić.
Ovdje nastavljamo Stankova priča o ACI marini Vodice nakon ratnih godina, a o ACI marini Vodice u ratu bit će još riječi u posebnom poglavlju.
Nakon Domovinskog rata počeli smo ispočetka
– Godine 1996. počeli smo ispočetka. Tijekom sljedeće dvije tri godine marinu smo popunili iznenađujuće brzo. I dalje sam bio šef posade. Dolaskom Thomasa Gozdeckog na mjesto direktora ACI-ja Tonči je smijenjen i prebačen u ACI marinu Skradin. To ga je jako pogodilo, jer je od samog početka živio i izgarao za ACI i marinu Vodice. Kad je Gozdecky otišao, Tonči se vraća na mjesto direktora ACI marine Vodice. Marina je radila fantastično. Ali teško je obolio, među ostalim, i zbog stresa zbog neprimjerene odluke oko radnog mjesta. Godine 2000. u veljači završio je u bolnici, pa je u Upravi rečeno da treba postaviti novog direktora. Tomu sam se usprotivio – nemojte pokapati živoga čovjeka, mi ćemo u marini sve raditi kao da je Grubelić ovdje i sačekati da se vrati. Nažalost, Tonči je 2001. u ožujku umro. Nisam isprva želio prihvatiti mjesto direktora, ali na dosta nagovora ipak sam prihvatio – možda je bilo prirodno u onom trenutku da nastavim Tončijevo djelo. Tako već, evo, 14 godina vodim ACI marinu Vodice.
Slavni dani Uskršnje regate
ACI marina Vodice bila je domaćin poznate Uskršnje regate, pa je tada znala primiti i 120 brodova. Tonči Grubelić, Pere Pelajić i ja smišljali smo iz večeri u večer kamo smjestiti sve te brodove. Sve je bilo dupkom puno. Jedne godine, mislim da je to bilo 1999, na dva smo gata smjestili 123 plovila. One koji su nam tamo smetali nagurali smo na svaki iole slobodan prostor, neke smo prebacili i u Jezera. Uskršnja regata godinama je bila jedna velika fešta koja je trajala po tjedan dana. Gostoljubivost je oduvijek bila odlika ove marine. Njegovali smo srdačan odnos prema gostima, organizirali bismo druženja i fešte za Dan ACI-ja, Božić i Uskrs. Sami gosti donosili bi hranu, piće, kavu, đakonije, darove… Sve je to bilo od srca, radosno, spontano… Svi smo bili zajedno, stavili bismo ogroman stol i družili se, jeli, pili, pričali… Zadovoljstvo mi je da mogu kazati da je ACI marina Vodice prva počela s uskrsnim doručkom u marinama u Hrvatskoj.
ACI marina Vodice u Europi – prije Hrvatske
Mnogo toga počelo je i još uvijek dolazi odavde. Poslovni, ugostiteljski dio marine, koji nije bio u vlasništvu ACI-ja, bio je tada u uvjetima socijalističke Jugoslavije, kao da ste usred Europe. Imali smo vrhunsku konobu i restoran u prizemlju, a u produžetku je bila fenomenalna picerija, sve u vlasništvu ondašnje Vodičanke, te banka i pošta. Gore na katu bio je Captain’s club s ekskluzivnim restoranom koji je držala također Vodičanka. Emona je ovdje imala duty free shop koji je odlično radio. Doveli smo ovamo Robertu di Camerino s njezinim brodom preuređenim u ekskluzivni duty free shop, bio je privezan ispred samog restorana i recepcije marine. Dakle imali smo dvije takve vrhunske trgovine. Kada je Roberta otišla za Rovinj, otvoren je uz Emonu još jedan duty free, koji je radio u prostorijama gdje je sada ured čartera marine. Opet su bila dva duty free shopa i oba su radila odlično. Međutim ovakvih kvalitetnih navedenih sadržaja u blizini marine više nema. Marini bi trebalo vratiti njezin europski ugođaj i ekskluzivitet. Treba vratiti mir u marinu, koji se ljeti narušava cjelonoćnim neobuzdanim ludilom u Vodicama, pa se gosti žale – završava priču direktor ACI marine Vodice Stanko Skočić.
Željko Milovčić od prvog dana gost ACI marine Vodice
Glavni slavljenik fešte u Vodicama održane na Dan ACI-ja, 1. srpnja 2015. godine, bio je Željko Milovčić. On je ovdje svoj brod vezao čim je marina otvorena, davnoga ljeta 1985. Dakle prije punih 30 godina, prije našeg razgovora.
Željko Milovčić podrijetlom je iz Stona na Pelješcu, rođen je u Zagrebu i živi u Beču. Njegova životna priča počinje potkraj pedesetih godina prošloga stoljeća, kada je kao kazališni i filmski masker-šminker počeo raditi u zagrebačkom Dubrava filmu. Prvu pojavu svojeg imena na jednoj filmskoj špici zaslužio je šminkom aktera slavnog hrvatskog filma H-8, u kojem su glumili tada još mladi glumci, a kasnije legende hrvatske filmske i kazališne scene: Đurđa Ivezić, Pero Kvrgić, Boris Buzančić, Antun Vrdoljak, Vanja Drach, Antun Nalis, Fabijan Šovagović, Marija Kohn… Uslijedili su brojni koprodukcijski filmovi i Željko Milovčić postaje cijenjeni majstor struke. Šest sedam godina kasnije seli u Beč i postaje masker u glasovitom 300 godina starom bečkom hramu kazališne i glazbene umjetnosti, kazalištu Theater an der Wien. Svaki kutak tog velebnog zdanja prožet je poviješću, ovdje je jedno vrijeme živio Ludwig van Beethoven, ovdje je skladao Treću simfoniju, sonatu Kreutzer, operu Fidelio… U Beču će Milovčić ostati živjeti i u slavnom teatru raditi narednih desetljeća. Ovdje će zaraditi i mirovinu, u kojoj uživa posljednjih 18 godina. Jedna od glavnih poveznica s domovinom postat će mu jedrilica na vezu u ACI marini Vodice. Najviše vremena Željko je provodio i provodi na svojoj jedrilici, za koju u šali kaže da ju je sada pretvorio u dom umirovljenika.
Pitamo što ga je dotadašnjih 30 godina držalo u Vodicama.
– Prije svega, ovdje je središte Jadrana. Dostupan mi je i sjever i jug. Osim toga ovo je jedina marina gdje se sve nalazi na par koraka od broda: tržnica, mesnica, pošta, apoteka, trgovački centar, autobusni kolodvor…
Gdje najviše voli krstariti?
Najdraže mu je, kaže, Malo more, tamo na jugu kod Pelješca, zavičaja njegovih predaka.
– To mi je jedan od najdražih mirisa. Po vonju znam kada se približavam Pelješcu, ne moram ga vidjeti.
Može li nam opisati taj miris?
– To se doista ne može opisati, taj miris sasvim je poseban i jedino se može doživjeti. Primjerice Hvar miriše sasvim drugačije…
U protekla tri desetljeća Željko je mnogo puta oplovio Jadran. Kada ga pitamo gdje mu je osim na Pelješcu najljepše, jednostavno kaže:
– Da čovjek živi 300 godina, ne bi mogao upoznati sva divna mjesta i iskusiti sve užitke i čari hrvatskog Jadrana!
– I da ne zaboravim – dodaje Željko Milovčić – ono što me sve ovo vrijeme zadržalo ovdje u Vodicama susretljivost je i srdačnost posade ove marine, što je preraslo u pravo prijateljstvo. I to se odnosi baš na sve: od mornara i recepcije do direktora marine…
A u marini Vodice osoblje se i nije puno mijenjalo. I sam direktor Stanko Skočić u marini je počeo raditi prije punih 30 godina, šefica recepcije Slavica Skočić u marini Vodice je već 28 godina, vođa posade Vladimir Mršić ovdje je 26 godina, recepcionarka Ivana Anić Stošić bila je jubilarka je sa 20 godina staža…
Bio je to više nego dobar razlog i za njihovu zajedničku fotografiju sa svojim prijateljem, jubilarcem Željkom Milovčićem – da se i za ovu dokumentarnu prigodu ovjekovječi Dan ACI-ja 2015. godine u marini Vodice. Nedavno sam se čuo s Milovčićem. Još je uvijek na vezu u Vodicama, još uvijek ploci do svog Malog mora, dogovorili smo susret na kemenicama u Malom Stonu
