U ACI-jevim marinama od samog su početka boravili brojni prinčevi i kraljevi, industrijalci i predsjednici velikih korporacija, državnici i premijeri koji su plovili Jadranom, mnogi od njih – incognito. A evo onih koji nisu tajili da su zaljubljeni u Jadran i ACI.
Za sve je opet zaslužan osnivač ACI-ja Veljko Barbieri, koji je svojoj menadžerskoj končarevskoj fazi, idejno-poslovnom sposobnošću, elokventnošću i kulturom i sam postao dijelom talijanskog visokog društva. Osim toga, bio je vlasnik cijenjenog broda na jedra Grand Soleila s kojim je osvajao prva mjesta na međunarodnim regatama istog tog jet seta.
S otvaranjem lanca marina ACI proradile su sve njegove jet seterske veze iz toga doba. Najprije su došli svi njegovi znanci, talijanski nautičari iz visokoga društva, vidjeti što je to Barbieri napravio. Bili su oduševljeni i odali su mu puno priznanje, što se nije očitovalo samo njihovim stalnim prisustvom u ACI-jevim marinama i riječima pohvale već i na djelu – ACI će uskoro dobiti i talijanske partnere u širenju lanca marina.
Glas o tom nautičkom čudu na Jadranu širio se svijetom, posebno među jet setom. Sve je to bilo popraćeno opisanim inspirativnim prezentacijama na sajmovima u inozemstvu i ugošćivanjem novinara najtiražnijih nautičkih časopisa. Odlično uređene i organizirane marine te topao doček ACI-jevih djelatnika oplemenili su u njima ionako već privlačnu prekrasnu obalu i otoke hrvatskog Jadrana.
Luciano Benetton, vlasnik poznatog talijanskog modnog branda i tekstilne megatvrtke, obožavao je Milnu. Još jedan talijanski jet seter, kralj tekstila Marzotto, nije samo uživao u Jadranu već je ACI-ju nudio i svoju pomoć. Ottavio Missoni, utemeljitelj talijanske modne marke Missoni i olimpijski atletičar‑preponaš, s pojavom ACI-ja još se čvršće vezao za hrvatski Jadran. Jer rođen je u Dubrovniku, njegova majka Tereza Vidović bila je grofica De Capocesto iz Rogoznice, a njegov se otac kao furlanski kapetan za vrijeme Austro‑Ugarske preselio u Dalmaciju.
Donedavni „hrvatski zet“, veliki mag Formule 1 Bernie Ecclestone, nije mogao bez Palmižane. Bio je tu i naš jet set, koji su činili glazbenici, glumci, umjetnici, nogometaši i košarkaši, domaći političari te svi strani veleposlanici. Britansku pjevačku zvijezdu Cliffa Richarda osvojila je Piškera, a holivudskog junaka Armanda Assantea – Skradin. Opetovano su dolazili u Skradin najbogatiji ljudi svijeta, među njima gotovo svake godine i prvi među njima – multimilijarder Bill Gates. Već smo sve rekli o sjajnoj posadi ACI marine Skradin, predvođenoj Darkom Petrovićem, koja je boravak u Skradinu učinila nezaboravnim nizozemskom kraljevskom paru, šeiku Jamaniju, južnoameričkom TV‑magnatu Emiliju Azcárragi, vlasniku najmoćnije megajahting‑kompanije svijeta Georgeu Nicholsonu…
Čuvena modna kreatorica visoke mode Giuliana Roberta di Camerino, čije su torbe nosile najveće zvijezde druge polovice 20. stoljeća – Grace Kelly, Farrah Fawcett i Elizabeth Taylor, osjećala se u Skradinu poput kraljice i upravo je u njegovim slapovima pronašla boju za kojom je tragala cijeloga života.
Ona je od samoga početka punu pažnju posvećivala ACI-ju. Od osmišljavanja branda, kreacije odora i ostale odjeće, zastavica i nautičarskih potrepština do dizajniranja brodova ACI-jeve čarter‑flote i sponzoriranja ACI Cup Match Racea. Ovdje je mjesto za priču njezina dugogodišnjeg skipera Igora Bakote.
Igor Bakota: 15 godina bio sam skiper Roberte di Camerino
Riječanin Igor Bakota živi za more i od mora. Završio je Pomorski fakultet u Rijeci 1989. godine, baš pred otvorenje ACI marine u Ičićima. Prvo radno mjesto bilo mu je ono voditelja baze čartera u toj marini. Najprije je bazu vodio sam, a onda mu se priključio Raul Rončević, jedan od one slavne početne plejade instruktora ACI-jeve nautičke akademije ANA-e.
Kada je počeo rat, počeli su i financijski problemi, pa je Igor odlučio otići na brod i dati poručnički ispit. Zaposlio se u Croatia Lineu i kada je „napravio papire“ za profesionalnog pomorca, iskrcao se i posvetio skiperaži. Najprije je radio za jednog Nijemca na njegovu 20-metarskom keču, koji je bio na vezu u Italiji, te jednu godinu i u marini Punat na otoku Krku.
I upravo ovdje u Puntu na krmenoj palubi lijepe velike jahte, na kojoj Igor također radi kao skiper, razgovarali smo jednog vrućeg dana početkom kolovoza 2015. o onim vremenima kada je prvi put stao za kormilo broda slavne talijanske dizajnerice Giuliane Coen – Roberte di Camerino, zaljubljenice u more, brodove, plovidbu i – ACI.
Vez u ACI marini Opatija
„Za gospođu Robertu čuo sam u vrijeme kada su ona i njezin suprug Adalberto Sansone još imali motorsailer Ferretti 42, jer im je skiper bio moj dobar prijatelj Dalibor Jurčić, s kojim sam jedrio puno godina, a Dalibora im je preporučio upravo Veljko Barbieri, jer su i oni zajedno jedrili. Dalibor je najprije nekoliko godina radio za Robertu na tom Ferettiju, a zatim i na njihovom idućem brodu Sven Larsen, jednoj drvenoj ribarici preuređenoj u jahtu, koji su vezali u ACI marini u Ičićima 1990, čim je marina otvorena. Mislim da je taj brod još danas vezan kod nas, u Vodicama, a vlasnici su Austrijanci. Brod Sven Larsen imao je tročlanu posadu, a Dalibor je bio kapetan.
Neupućeni često misle da je brod Roberte di Camerino ono butik‑plovilo s veliko napisanim njezinim imenom što je u tim vremenima bilo na vezu najprije u Vodicama, a poslije u Rovinju. Bila je to, zapravo, posebno dizajnirana splav, dotegljena iz Venecije, na kojoj je bio uređen duty free shop s ekskluzivnom ponudom njene robe. Roberta di Camerino bila je i prvi glavni sponzor ACY Cup Match Racea, a ona je svojim bojama – plavo, crveno, zeleno – dizajnirala i Tice, prve brodove ACY-jeve čarter‑flote. Kroz to sam i upoznao gospođu Robertu.
Super Calafuria – Giada
Nakon broda Sven Larsen Roberta i njen suprug Adalberto odlučili su 1992. sebi napraviti veću jahtu, i to u talijanskom brodogradilištu koje je gradilo Calafurije, vrlo popularne čvrste ribarice te patrolne brodove za lučke kapetanije. Poznavali su gospodina Catarsija, koji je bio i projektant i vlasnik škvera, pa su sagradili jahtu prema svojim zamislima. Bila je to Super Calafuria, jahta duga 25 metara, najveći i jedini takav brod sagrađen u Catarsijevom škveru. Tijekom gradnje Roberta i Sansone kupili su i cijeli škver Catarsi Shipping System. Kada je brod završen, prve godine kapetan mu je bio Dalibor, ali je on odlučio prijeći ploviti na velike brodove trgovačke mornarice, pa sam ga početkom 1995. ja zamijenio. Bio sam skiper na toj Super Calafuriji idućih 15 godina, sve do onog tužnog dana u svibnju 2010, kada su je s broda odvezli u bolnicu… Više se nije vratila.
Nigdje nije tako lijepo kao u Jadranu
Gospođa Roberta i njen suprug na brodu su boravili tijekom cijeloga ljeta, najmanje tri mjeseca, te petnaestak dana oko Nove godine. Oni su doista bili ljudi od mora i znali su uživati i u brodu i u moru.
A ta je Calafuria doista bila krasan brod s velikom vlasničkom kabinom u krmi, s prozorima svuda uokolo poput starih jedrenjaka, tako da su ujutro, kada bi se probudili, na sve strane mogli vidjeti more. S velikim salonom, uređena u onom toplom osebujnom starobrodskom stilu s kraja 19. stoljeća, sa širokom krmenom palubom, stolom, tikovinom…
U početku smo plovili i u Grčku i u Tursku, pa kroz cijeli Mediteran, kroz Gibraltar tamo do Portugala … A onda su jednog dana rekli: „Zašto mi odlazimo iz tog Jadrana kad nigdje nije tako lijepo kao ovdje!“ Tako smo zadnjih godina bili po Dalmaciji: Vis, Mljet, Lastovo… Bili smo u svim valama i svim mjestima.
Pagari sa Sveca i lignje sa Zeče
Oni su bili ljudi od mora i voljeli su ribu. Bili smo četveročlana posada, stalno bismo bacali parangale i lovili ribu. Znali smo biti u istoj vali po 15 dana… Kuhinja je stalno radila – riba, lignje, janjetina… Gospođa je najviše voljela naše škampe na buzaru. Ako bismo išli u restoran, onda bi to bio Bourbon na Mljetu ili Veli lago, gdje smo obavezno išli na školjke i kirnju…
Inače smo većinom jeli na brodu. Ljeti, kada smo već sve obišli, znali bismo ići i na otok Svetac, čak i po jugu! Vezali bismo brod sa zapadne strane i tamo dizali neke ogromne lignje i pagare… Drugi put smo se vezali s južne strane i tamo smo bacali parangale. Od jahtaša nikoga, samo dva ribara i mi. I tako je gospođa od 85 godina s nama posadom po nekoliko dana lovila ribe na tom divljem i pustom pučinskom otočiću…
Kuhinja je bila glavna stvar na brodu. Ljeti ćete teško negdje jesti bolje od onoga što vam vaš kuhar napravi, i još ako sami ulovite ribu. A i zimi – znali smo za Novu godinu loviti lignje ispred Zeče, nenastanjenog šumovitog otočića između Cresa, Lošinja i Unija, oko kojeg su dobre pošte za loviti lignje i ribe udicom.
Gospođa Roberta je jako voljela plivati. Plivala bi po sat, sat i pol prije ručka. Uvijek je plivala s maskom i disalicom te promatrala dno, ribe, život u moru… Imali smo jednog dečka u posadi koji bi plivao s njom da joj se što ne dogodi. Ponio bi i podvodnu pušku, pa bi usput uhvatio dva‑tri mrkača… Nije joj smetala zima, iako je bilo hladno ona bi plivala, a netko iz posade pratio bi je gumenjakom… Nije joj bilo teško dignuti se u 5 sati ujutro i s nama dizati parangale.
Atelje na brodu
Gospođa Roberta i suprug odustali su od proizvodnje u Europi jer su odlučili posvetiti se malo više sebi, odmoru i brodu. Prodali su licencu Roberta di Camerino Mitsubishiju – odjelu te megakompanije koji se bavi modom. No i dalje je dizajnirala kolekcije za Mitsubishi, a i torbe za europsko tržište. Kad je suprug umro, odlučila se ponovo aktivirati, te je otvorila nekoliko modnih dućana i organizirala nekoliko modnih revija – njene su revije inače uvijek imale neko događanje, dramu, teatralnost… U ona tri mjeseca na brodu sjela bi u veliki salon, gdje je imala potpuni mir, i stalno bi nešto crtala, dizajnirala, slagala kolekcije, pripremala revije… U početku nije bilo interneta, imali smo samo satelitski telefon i faks, pa sam znao sate i sate provesti šaljući tekstove i crteže u Milano i Veneciju, gdje je imala urede i svoje ljude. Sve je to preko satelita išlo jako sporo, posebno kad smo bili na Lastovu.
Let za Veneciju
Organizirala je modne revije u Kini, u Japanu, puno smo puta imali na brodu Japance iz Mitsubishija, iz njihovog sektora za tekstil i modu. Gospođa je bila nevjerojatna, aktivna, uporna, do zadnjeg je dana radila, dizajnirala i putovala okolo… Mnogo smo puta morali doploviti do Dubrovnika i Splita jer je trebala hitno u Veneciju. Tada bih joj pronašao i iznajmio mali sportski avion s četiri sjedala te bi ona bez straha i nelagode u njega sjela, odletjela iz Dubrovnika u Veneciju i vratila se u Dubrovnik. Bila je oduševljena – kako smo lijepo letjeli i još smo sletjeli na Unije, jer je pilot trebao nekome nešto ostaviti… I tako je letjela pet‑šest puta…
Spektakl s folklornim ansamblom Lado
A jednom kad smo bili u marini Frapa u Rogoznici vidjela je nastup našeg folklornog ansambla Lado. Zamolila me da stupim s njima u kontakt i organiziram susret kako bismo napravili koreografiju i organizirali nastup desetak djevojaka i momaka iz Lada na njenoj reviji u Milanu. Bile su joj 82 godine i mi smo zajedno dva ili tri puta išli u Zagreb na dogovor. Kada su pričali o koreografiji, ona ih je nagovarala pa veli: „To vam je samo 20 minuta“, a ja sam je podržao, pa sam rekao: „A vi ćete to lako napraviti, to vam je samo 20 minuta.“ Oni su valjda mislili da sam ja neki menadžer, pa su skočili: „Znate li vi što je to dvadeset minuta koreografije?!“
Dogovor je ipak postignut, pa im je gospođa Roberta poslala autobus te su došli u Milano i nastupili na Tjednu mode. Lado u Milanu – bilo je to nešto izvanredno, Talijani to još nisu vidjeli! U novinama je pisalo kako je Roberta napravila sjajan spektakl s hrvatskim folklorom. Ni ljudi iz Lada nisu nikada takvo nešto radili, tako da su i sami bili oduševljeni.
Jet set u gostima
Nama kao posadi nije bilo ništa teško učiniti za gospođu Robertu i njenog supruga. Njihov je odnos prema nama bio vrlo korektan. Istina, na jednoj poludistanci, ali ipak i pomalo familijaran. Premda su jako voljeli i more i brod te znali dosta o tome, nikada se nije dogodilo da bi utjecali na moju odluku o brodu i plovidbi, a kamoli tražili da upravljaju brodom. Dosljedno su i s puno povjerenja poštivali moju struku. Uvijek smo se svi osjećali ugodno na brodu, i kada smo bili sami i kada bi došli gosti. Oni su doista pripadali pravom talijanskom jet setu, pa bi na brod uvijek dolazili i takvi gosti poput američkog veleposlanika u Italiji, gradonačelnika Venecije i Milana, ljudi iz mode, Missoni, Benetton, poznate manekenke… Sve su to bili bogati ljudi, aristokrati, ali svi su se ponašali sasvim prirodno, nikada se nije osjetilo da pripadaju posebnoj klasi.
Party za 70 ljudi na brodu
Posljednjih godina, kada je suprug umro, bili smo s brodom u Veneciji. Iako je tamo imala kuću, živjela je na brodu i tu je svakodnevno primala goste. Znali smo prirediti party na brodu, na kojem je bilo i po 70 ljudi. Pogotovo za Il Redentore. Il Redentore, odnosno Blagdan Otkupitelja. To je velika je venecijanska fešta, koja se slavi već pet stoljeća treće nedjelje u srpnju u znak sjećanja na oslobođenje grada od kuge, koja je harala Venecijom od 1575. do 1577. godine i ubila trećinu njezinih stanovnika. Uz zavjetni most, hodočašće, crkveno slavlje, velik vatromet i regate venecijanskih brodova, ta fešta privuče brojnu publiku iz čitava svijeta.
Na našem brodu sve je bilo puno ljudi – salon, krma, gornja paluba. Imali smo catering i još su nam hrpe čaša donosili na brod. Jesti, piti – čudo jedno! I tako cijelu noć. Dolazili su ljudi pitati: „Vidimo da je kod vas sjajna fešta, možemo li i mi doći…“
Uživala je do posljednjeg trenutka
Mogu reći da je gospođa Roberta taj brod voljela najviše. Ona je doista znala uživati u njemu i znala ga je koristiti. Da nije morala, uopće ne bi ni silazila s broda. Ako ne bi u salonu radila, plivala ili s nama lovila ribu, sjedila bi za stolom na krmi, čitala novine uz koktel Old Fashioned, s burbonom Four Roses, par kapi bitera, kockom šećera, ledom i obaveznom trešnjom.
U želji da to još potraje, kada joj je bilo 88 ili 89 godina, tražila je da joj operiraju meniskus kako bi mogla hodati. Svi su joj govorili da to ne radi, ali ona je ipak na tome inzistirala. Onda je došla na brod i sve je bilo u redu. Dan prije nego što je trebala krenuti kući bili smo na vezu u Ičićima, ujutro se probudila, pila je neki lagani koktelčić prije ručka uz novine… I tada se dogodilo – pogodio ju je moždani udar. Hitno su je odvezli u Rijeku u bolnicu. Provela je tamo tri dana, napravili su sve što su mogli. Nakon toga su je odvezli u Veneciju u bolnicu, gdje je nakon dva‑tri dana – umrla. Uživala je u moru i brodu doista do kraja svoga života” – završava Igor Bakota priču o ovoj izuzetnoj dami, ljubiteljici Jadrana i prijateljici ACI-ja.
