Mala barka – mala briga, vela barka – velika briga. Tako glasi poslovica, ali za ljude uz more koji žive od male barke to ne vrijedi. Pogotovo ako za tu barku nemaju siguran vez i zaklon. Za njih je to onda mala barka – velika briga.
Tamo gdje ima skrovitih lučica, bova s teškim sidrenim blokom ili je obala takva da se barka može izvući iz mora – nema brige. Ali, primjerice, kamenita sjeverozapadna obala Istre puna oštrih grebena nije nimalo gostoljubiva prema barci na vjetru i valu, pogotovo kada je tuku i o tu obalu nemilice nastoje razbiti jaki udari garbina, opakog jugozapadnog vjetra. Stoga su ribari i svi ostali ljudi koji imaju barke na umaškom području smislili poseban način čuvanja svojih barki. Sagradili su grue – drvene naprave koje dižu i čuvaju barku iznad domašaja olujnog mora. Riječ grue je množina od talijanske riječ gru, što znači dizalica. Grue su danas dio pomorske baštine Umaga i okolice te su znanja i vještine izrade drvenih dizalica za barke uvrštene u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro.
Silvano Pelizzon: “Oduvijek smo u obitelji imali barku i svoju gruicu“
Evo nas na izvoru čuvanja tog „patenta“, u Muzeju grada Umaga. Ravnateljica muzeja Biljana Bojić objasnila nam je kako je došlo do toga da znanja i vještina izrade grua postanu zaštićeno blago pomorske baštine:
„Projekt grue realizirali smo unutar Lokalne razvojne strategije u ribarstvu FLAG-a Pinna nobilis za razdoblje 2014. – 2020. koji su financirali Europska unija iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo te Ministarstvo pomorstva u sklopu Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo. Cilj nam je bio očuvanje, valorizacija i promocija grua.”
Ravnateljica Bojić provela nas je kroz muzejsku zbirku i interpretacijski prikaz koji se odnosi na grue i na posebnu vrstu ovdašnje barke: savudrijske batane – batane salvorine. A za našeg glavnog sugovornika o obje teme pozvala je mještanina Savudrije Silvana Pelizzona, koji je ujedno i glavni junak dokumentarnog filma „Grue– očuvanje i promocija tradicionalnih drvenih dizalica za barke“ koji se sada prikazuje na festivalima dokumentarnih filmova, a bit će prikazan i na HRT-u.
„Oduvijek smo u familiji imali barku. Kod nas je svaka obitelj uvijek imala svoju batanu i svoju gruicu”, kazuje nam Silvano.
“Bio sam i ribar, ali ne profesionalno. Sad sam penzioner i povremeno ribar. Inače sam radio u školi kao profesor tjelesnog. Uvijek sam bio s djecom, s mlađima, bavio sam se sportom … Sada su mi 74 godine. Godine nisu važni. Važno je dok živite da se osjećate mladi. Imam dva sina. Sandro ima 50, a Marko 45 godina. Prije godinu dana zajedno smo podigli novu gruu. Mora se nastaviti tradiciju“, veli Silvano svjedočeći o tome da se vještina gradnje grua od početka prenosila s generacije na generaciju.
Sve je počelo sa savudrijskim svjetionikom
Poznato je da su grue specifične za područje Umaga do Novigrada. Početak grua je povezan s autrougarskom upravom. U Savudriji je podignut prvi svjetionik na Jadranu. Savudrijski svjetionik je projektirao talijanski arhitekt Pietro Nobile, i to je bio prototip za sve druge svjetionike. Trst je bio velika i glavna austrijska pa austrougarska luka, tako da su vlasti odavde nadgledale razvoj jadranske svjetioničke mreže.
U to je vrijeme svaki svjetionik imao posadu. Sad to više nije tako, ali savudrijski svjetionik još uvijek ima jednog svjetioničara. I otud dolaze grue. Prvo su se počele graditi za svjetioničare. Za njihove obitelji koje su pored svjetionika imale malu lučicu za dovoz robe, pristan za male brodove. Te su grue bile od željeza. Inače je grue uprava stavljala i u luke. Tako je bilo i u Umagu, i u Novigradu, a i na drugim mjestima po Dalmaciji. Jedino bi lučki kapetan imao tu željeznu gruu i služio se njome.
„Naši su ljudi zaključili da je željezo preskupo pa su pronašli svoje rješenje”, nastavlja priču Silvano Pelizzon. Upotrijebili su akaciju. To drvo je vitko, brzo raste, otporno je na more, na sol, na morske biljke koje sve nagrizaju. To je domišljatost malog čovjeka koji ovdje živi uz more. Uspio je razviti svoj suhi vez. Grue su počeli graditi prvo u Savudriji početkom 20-tog stoljeća, a onda se to razvijalo dalje i postalo je važno za život ovdašnjih ljudi. Zato je umijeće izrade grua u svibnju 2022. godine proglašeno kao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske.
Pitamo Silvana grade li se grue i danas.
„Žitelji Savudrije u današnje vrijeme više ne grade tradicionalne grue. Grue su se gradile sve do 70-tih godina. Onda su se više manje počele zapuštati pošto u Savudriji imamo sigurnu lučicu. Lakše je tamo vezati brod za par minuta, nego se malo mučiti i dizati brod na gruu. Sjećam se, bio sam sudionik kad smo gradili zadnju pravu gruu početkom sedamdesetih godina. Poslije smo samo nešto renovirali i popravljali, a sad u zadnje vrijeme pokušavamo ih opet podići”, kaže Silvano.
Grue, barke, poljoprivrednici i ribari
U priču se uključuje voditeljica muzeja Biljana Bojić:
„Malo je bilo profesionalnih ribara, zato smo ovdje na panou istaknuli povijesne umaške profesionalne ribarske obitelji: Giraldi, Favretto, Grassi. I kroz austrijsku i kroz talijansku upravu uvijek su naši ljudi bili poljoprivrednici i ribari. Prvenstveno su se bavili poljoprivredom, a ribarstvo im je bilo dopunsko zanimanje.“
Silvano Pelizzon taj način života opisuje na primjeru vlastite obitelji:
„Profesionalno se malo išlo na ribe. U Umagu nešto više, a u Savudriji je bilo 5-6 ribara koji su imali neku veću brodicu. Ostali su išli preko noći i u rano jutro ili navečer. Na lignje ili na sviću ili sa ostima. Tu gdje smo izgradili te grue bilo je malo profesionalnih ribara. I moj otac je isto radio u firmi i bavio se ribarstvom. Bio je agronom i radio je u PIK-u Umag. Živjeli smo 50 metara od grua i od mora. S nonom i ocem i starim ribarima radio sam od djetinjstva. Nas djecu su uvijek angažirali da pripomognemo. Sa 15 godina počeli smo i sami ići u ribolov. Tu imate sliku kad sam imao 10 godina. Imali smo zadatak da čuvamo barke na gruama, vadimo im čepove iz dna i da ih praznimo od vode. Ja sam imao na čuvanju našu barku i barku od noneta. Bio sam ponosan na tu obavezu. Danas vještinom gradnje grua vladaju manje više manje svi stariji od 50 godina koji imaju barku. Ja sam zadnji koji je postavio novu gruu sa svojim sinovima.”
Akaciju za gruu treba sjeći za punog mjeseca u kolovozu
Nije bilo posebno teško podići gruu, nego je najveći posao bilo pronaći dobro drvo bagrema (akacije) i posjeći ga u pravo vrijeme – u pravoj luni.
“Najbolji period je bio pun mjesec u osmom mjesecu. Tako kažu. Kad se drvo za stup ogulilo, ostavilo se najmanje godinu dana da se osuši. Potom je najveći problem bilo iskopati dovoljno duboku rupu u kojoj će grua moći čvrsto stajati. Na kraju se to već zalijevalo betonom, ali u početku kad se počelo postavljati grue trebalo je stup baš nabiti u živi kamen. Ljudi su tada imali dosta vremena, pa su to radili macolom. Kopali bi čak pola metra u živi kamen, nabili stup, tako da danas imamo najstariji stup star sto godina. I još se drži, samo što su ga sada učvrstili cementom. Posebno su važni boceli, koloturi za dizanje batana na grue. Danas više nema majstora koji bi ovo mogao napraviti. Tražili smo i po Dalmaciji. To je četverostruki kolotur, ima dva kotača. Konop prolazi 4 puta. Visina grue je oko pet-šest metara, a naše barčice imaju 5-6 metara i teže oko 200 kila.“
Znači li to da im nijedna nevera kad su podignute na grue ne može ništa?
„E, može”, veli Silvano: “Bilo je valova koji su išli preko naših grua. U 11. mjesecu 1966. godine, diglo se takvo nevrijeme da su valovi bili visoki 5-6 metara. Neke batane smo uspjeli spasiti, većina ih je bila uništena.“
Stari recepti i kuhanje na lukobranu
Kako ste vi osobno doživjeli taj obnovljeni interes za grue – pitamo Silvana.
„Ideja za revitalizaciju grua je krenula iz zajednice, iz Udruge savudrijska batana – batana salvorina zajedno s Muzejom Grada Umaga i drago mi je da je bilo razumijevanja i da smo uspjeli. Zahvaljujući i gradu Umagu i posebno Muzeju koji su se angažirali da se ovo razvije. Bio sam sretan kad sam saznao da će se ovako nešto raditi. Sudjelovao sam i u projektu „S okusom mora“. Spreman sam uvijek prenijeti mladima sve što znam, to mi je zadovoljstvo.”
Koliko ovakvi projekti koji istražuju lokalnu prošlost, djeluju na jačanje lokalne zajednice, pitamo ravnateljicu Biljanu.
„Puno! Imamo tri projekta: Grue, S okusom mora i Najstariji šivani brod na Mediteranu. I to smo sve radili kroz ove dvije godine tako da smo zajednicu uvukli u muzej. Ljudi su nama prenosili svoja znanja, a mi smo dalje širili ta znanja preko kuharskih radionica ovdje ili na digi. I to su ljudi prihvatili sa veseljem. Evo Silvano je i tu imao jednu radionicu Branja ogrca i priljepaka. To smo kuhali s vanjske strane muzeja, na digi (umaški lukobran dug preko 400 metara, op.a) … To nije bilo namijenjeno za turiste nego upravo za domaće, jer sve to znanje nestaje. Sve smo to zabilježili putem modernih alata, VR i digitalnih kioska putem kojih se mogu upoznati grue i drugi sadržaji, plus imamo televiziju koja je sad skoro zastarjeli sadržaj, interaktivno imamo “Upoznajmo grue”, prikazali smo tehničke elemente samih grua … Produkti ovog projekta grue su VR, digitalni kiosk, dokumentarni film od 52 minuta i knjiga “U naručju” koju je napisala naša kustosica etnologinja Sunčana Dežjot. Inače, za VR naočale smo mislili da je to samo za djecu – posjetitelje muzeja. Uobičajeno se kaže da je sadržaj za sve od „od 7 do 77“. Ali imamo jednog našeg profesora koji ima 89 godina. I kad je stavio te VR naočale – uživao je. Nije to samo za djecu, nego doista kad se to stavi – ti si tamo. Poseban je to doživljaj i za turiste koji recimo odsjednu negdje drugdje u južnom djelu Umaga pa ne znaju opće što se događa na sjeveru Umaga, jer vala je velika, imamo puno obale”, kaže ravnateljica Muzeja grada Umaga.
Muzej grada Umaga je u suradnji sa Zajednicom Talijana Fulvio Tomizza Umag razvio zajednički projekt S okusom mora kako bi se valorizirala ribarska tradicija i očuvala kulinarska baština. Evo, primjerice, videa na kojem ribar Luciano Bose pokazuje kako se čiste školjke:
Drevne ribarske obitelji i slika stogodišnjeg ribara
“S ovim projektom Grue i s projektom S okusom mora, gdje su također izvorni govornici kuhali i prenosili nam svoja znanja. To je neprocjenjivo. To je isto bilo u okviru muzeja i FLAG- ova. Nama je drago što su nas naši kazivači uputili na ribarske alatke, poput grampa i gransera, kojima su se lovile grancigule (rakovice). Imamo alatku iz 1910. godine, koju je izradio Paolo Bernić. Ribarska obitelj Krebel iz Lovrećice nam je darovala i jastožnjak, koji se ovdje koristio za lov na hlapove. Imali su i gruu, ali im ju je uništila oluja.“
Zastajemo pred panoom sa starim ribarskim obiteljima i citatom iz “Mediteranskog brevijara” Predraga Matvejevića : „Ribari se obično prikazuju s licem i čelom izbrazdanim od sunca i vjetra. Ne vide se pritom ruke koje su nažuljane, dlanovi otvrdnuli od soli i mreža, leđa iskrivljena od vesala i konopa.“
Ravnatgeljica Biljana Bojić komentira: „Ništa kod ribara nije fino, nego životno. Imamo fotografiju Pietra Grassija, umaškog ribara iz 19. stoljeća. Najstarija fotografija najstarijeg umaškog ribara. Doživio je sto godina.“
„Ribar je u barci imao lulu i bocun. Bez bocuna nije se moglo, kao ni motor bez benzina”, šali se Silvano i potom otkriva bitne činjenice iz povijesti lokalnog ribarstva:
„Do drugog svjetskog rata su kod nas dolazili ribari iz Italije, iz Chiogge, oni su imali veća plovila, bragoce i trabakule. Naši su bili s malim barkama. Talijani su imali i pravo lova na dvije milje od obale, a naši su lovili samo uz obalu. To su bila neka prava još iz mletačkog doba. Išli su dolje sve do Zadra. Zato je Chiogga i danas jako ribarsko mjesto.”
Školjke kao fast food
Kad se počelo razvijati srdelarenje, počela se razvijati industrija srdele. Prvo je u Umagu Pietro Piero Manzutto utemeljio tvornicu za preradu i pakiranje povrća 1912. godine. (Prvi je sadio rajčice na veliko i američku lozu otpornu na peronosporu, te u Istri udomaćio sorte pinot, cabernet i rajnski rizling – op.a.). Nakon što je 1914. Manzzuto umro, tvornicu 1919. preuzima Sanguinetti te uz povrće uvodi proizvodnju ribe. I kunjke (mušule) su se tada konzervirale. Pred sam početak drugog svjetskog rata Arrigoni, velika tvornica iz Izole, kupuje pogon u Umagu i on je sve do 1953. radio. kao „Dragonja“. Ali 1967. prestaje prerada ribe, a 1969. tvornicu preuzima “Podravka” i tvornici do danas ostaje prerada povrća i voća, koja sad ima zapravo zadnje dane. „Podravka“ će ubuduće ovdje organizirati samo otkup rajčice, ali će se proizvoditi negdje drugdje.
Inače, ovo je područje bilo carstvo kunjki sve do 1946./7. godine kada je bio je pomor kunjki. Sada se polako vraćaju, kažu lokalni ribari, ali niti blizu u nekadašnjem broju. A nekoć su se one hvatale posebnim mrežama kunjkarama, koje su se vukle po dnu. Kunjke su bile posebno cijenjene u Trstu, tako da su nakon drugog svjetskog rata, u doba neimaštine bile fast food. U Trstu, Piranu pa i u Dalmaciji postojali su tada ulični štandovi na kojima bi se kunjke samo brzo skuhale.
Batana salvorina – samo na vesla
Budući da je Silvano ujedno znalac gradnje i korištenja posebne vrste batane, znane kao savudrijska batana – batana salvorina, evo njegove priče i o toj specifičnoj barci:
„Savudrijska batana je male težine i malih dimenzija što joj olakšava kretanje i manevriranje. To je omogućavalo ribarima da batanu čuvaju na gruama. Po načinu gradnje razlikuje se od ostalih vrsta batana po tome što se daska na dnu brodice ne postavlja po dužini nego poprečno. Ono što ju čini posebnom je i prozorčić – laštra s poklopcem na dnu barke u pramčanom dijelu, jer nam je to pomagalo kada smo išli na ribolov s ostima po noći pomoću ferala – na sviću ili a fogo. Jedan ribar je veslao, drugi je gledao preko stakla – laštra, i mogli smo loviti ribu čak do 8 metara dubine. Rovinjska batana je malo šira od naše savudrijske, i može imati jarbol i jedra. Naše batane nisu nikada išle na jedra, mi smo išli samo na vesla, a znali smo veslati i sa dva vesla i s jednim veslom, kao što veslaju u Veneciji. Kad smo išli na lignje s panulom išlo se s jednim veslom. Ako se išlo na sviću, išlo se u kompi. Jedan je veslao, a drugi je gledao preko prozorčića pomoću svitla. Tako da su više manje ljudi posebno u Savudriji, danju radili ili u fabrici ili u poljoprivredi, a noću su išli na ribolov.”
Nema više pravog drveta za savudrijsku batanu
Ima li na području Umaga još uvijek gradnje tradicijskih barki, pitamo Silvana.
„Imamo puno mladih koji se u zadnje vrijeme interesiraju za očuvanje tradicije. Zanimaju se i za drvene barke, ali to je teško, a i skupo je. Najveći problem je i naći pravu građu za drvenu barku, a i za gruu naći pravo drvo. Nema ga više. Kostur batane je od hrasta, a daske oplate su od smreke, jer je smreka lakša. Kod batane je sve ravno. Čovjek koji i nije baš stručan može sagraditi batanu. Imamo sada nekoliko mladića koji su od starih majstora naučili napraviti batanu. Najveći im je problem drvo, jer ne možete naći dasku do 4-5 metara dužine, bez čvorova, i da bude suha kako treba, da ne sagradite barku koja za godinu dana može istrunuti. Smreke ima u Gorskom kotaru. Možete nabaviti smreku, ali ne onu pravu. Smreka mora biti prirodno sušena, a danas se drvo suši umjetno u sušionicama, na brzinu. Majstori koji su radili batane imali su drvo smreke kod kuće barem jedno pet – šest godina, jer drvo mora odstajati. Do prije nekoliko godina smo imali dva majstora koji su gradili manje više sve ove naše batane salvorine. I sad se može naći batana salvorina od Savurdije do Pirana i do Rovinja, pa čak i dalje. Svaka barka mora imati čep. Ako je barka na gruama trebala je čep da bi se mogla isprazniti. Naravno, ne idu sve batane na gruu, jer su neke preteške. Osim toga, nemaju sve batane kuku na krmi i na pramcu. Imale su ih samo one lakše. Niti jedna batana nije ista, kao što niti jedna grua nije ista. Ako ste imali dasku od 4 metra onda ste gradili batanu od 3,90. Ako ste imali malo dužu dasku, gradili ste dužu batanu”, veli Silvano.
Muzej grada Umaga i njegova voditeljica posebno se ponose onim što čuvaju na katu. Radi se o prvom i najstarijem šivanom brodu na Mediteranu, koji datira još iz brončanog doba. No, to je posebna tema i pridružit ćemo je ostalim nalazima i istraživanjima o misterijima života na Jadranu u ta davna vremena.
Snimio: Leon Tiska
*Serijal tekstova “Hrvatska maritimna baština” na portalu Nautička patrola objavljuje se uz potporu Agencije za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
