Tatjana Vlahović šefica je recepcije ACI marine Milna od prvog dana od onog davnog ponedjeljka 20. kolovoza 1984, kada su mornari dočekali prve brodove i njihove brevete donijeli u recepciju. Prije toga Tatjana je radila u ovdašnjoj Poljoprivrednoj zadruzi, čiji će zaposlenici – najprije većina, a poslije i svi preostali – prijeći u ACY. Kako su se u sklopu Poljoprivredne zadruge obavljali popravci brodova i brodskih motora, tako je ACY u marini Milna dobio i tehnički servis. I evo, danas 16. travnja 2015. sjedimo s Tatjanom na njezinu radnom mjestu u recepciji i vraćamo se u one dane od prije 30 godina.
– U početku smo iz Poljoprivredne zadruge u marini prešle samo ja i još jedna mlađa kolegica, ali je ona ipak odustala, pa je ostala u Zadruzi, koja je radila još par godina. U ACY me je pozvao naš tadašnji direktor, danas pokojni Marko Poklepović, inače brat Špacin brat Stanka Poklepović „Špace“, poznati nogometaša i popularnog trenera Hajduka, koji je i počeo igrati nogomet upravo ovdje u zavičajnom milnarskom klubu Vihor. Dok sam još studirala ekonomiju u Splitu, znala sam ljeti raditi u Turističkom uredu, a govorila sam engleski, talijanski i malo njemački. Marko Poklepović bio je prvi direktor marine. Prije toga neko je vrijeme bio direktor Poljoprivredne zadruge pa je godinu dana prije otvorenja marine prešao u ACY i onda je postepeno okupljao tim. Tada su se zaposlili i mnogi mladi dečki kao mornari – sjeća se Tatjana Vlahović. „U Milni je i prije ACY-ja svako ljeto bilo dosta stranih plovila, koja su se ovdje vezivala uz rivu, i to je sve funkcioniralo u sklopu Turističke zajednice. Nije bilo organiziranog priveza/vezova, ostajali bi i na sidru, nije bilo sanitarija. Ali ovo s marinom bilo nam je još sve novo, neviđeno. Prvi i najbrojniji gosti bili su nam Šveđani. U to je vrijeme jedan klub iz Göteborga imao ovdje u Poljoprivrednoj zadruzi na stalnom vezu dvadesetak brodova i namjeravali su sagraditi marinu. Kada je krenuo ACY, odmah su brodove preselili k nama. Bili su to naši prvi ugovori. Prve smo ih godine već imali 45. I danas imamo na stalnom vezu nekoliko Šveđana, ali više nikoga od onih starih gostiju – kaže Tatjana.
Nautički turizam sasvim je promijenio Milnu
Marina je sasvim promijenila Milnu. Turizam je živnuo, otvoreni su brojni restorani, jedino je veliki problem bila tvornica sardina u neposrednoj blizini marine, koja je onečišćavala ovaj dio. Milna je širila jedan specifičan, ne baš privlačan miris ribe, pa su se gosti često žalili. Ta je tvornica sada na izdisaju, u njoj se više i ne radi. Štoviše, nakon što je ACI marina učinila Milnu popularnom destinacijom nautičara, tamo kod ugasle tvornice, bliže ulazu u uvalu, sagrađena je jedna privatna marina sa suhim vezovima i velikom dizalicom te je ACI-ju sada glavni konkurent. Osim toga u sklopu ACI marine Milna u početku je bila i obližnja mirna i skrovita uvala Vlaška. Bila je to ljetna nautička oaza mira, no prije desetak godina mjesne su je vlasti dale jednom privatniku.
– Eto, zbog svega toga – napominje Tatjana – došlo je do manjeg pada uplovljenja u našu marinu. No imamo benzinsku postaju koja doista nautičarima puno znači. Jer u ovom dijelu, od Splita do Hvara, nije bilo nijedne morske crpke za gorivo, najbliža je u Supetru, pa smo ranijih godina gostima pomagali tako što smo u kanistrima donosili i snabdijevali ih gorivom za prvu pomoć kako bi mogli doći do prve morske benzinske postaje.
Iz tih godina postoje zaista lijepe uspomene iz odnosa s gostima. U to doba imali smo veliki broj uplovljavanja. U sezoni ih je bilo i do 120 dnevno. U lipnju, srpnju i kolovozu vladala je takva gužva da se na sve strane tražio vez više. Sve smo te goste, i stalne i prolazne, prihvaćali s velikim entuzijazmom i radošću. Voljeli smo taj neposredan kontakt s gostom i uvijek bismo pripremali neke fešte. Kod stalnih gostiju nastojali smo razviti jedan blizak, familijaran odnos. Za rođendane bismo im pripremili malu veselicu, kod kuće bismo napravili kolače i donijeli u marinu… Ili bismo slavljeniku darovali barem cvijet.
Inače, i danas imamo 1. srpnja, na Dan ACI-ja, sustav nagrađivanja gostiju koji su tu 10, 20 i 30 godina na vezu. Darujemo neku uslugu – besplatni servis, korištenje dizalice, gratis korištenje veza, neki prigodni poklon, uvijek upriličimo zakusku, koktelčić, za Uskrs priređujem uskrsni doručak… To je ostala tradicija.
Povratak doktora Haringa
Cijela je marina u to vrijeme živjela kao jedna velika obitelj. I zato su svi njezini članovi dijelili sudbinu, sve sretne i sve teške trenutke. Tim trenucima Tatjana Vlahović posvećuje i ova svoja sjećanja:
„Milna je uvijek bila mjesto za koje se ljudi i osobno vežu. Imali smo prije Domovinskog rata dosta gostiju koji su ovdje držali brodove. Kad smo vidjeli da je sve to s ratnim sukobima postalo ozbiljno, obavijestili smo goste da bi možda bilo dobro povući brodove. Kada je Milna napadnuta iz Splitskih vrata, imali smo dvoje-troje ranjenih, ovdje je bila i vojna baza. I tako, mnogi su nam otišli, neki za Italiju, neki za Grčku… Jedan gost, Nijemac, ugledni liječnik dr. Wolfgang Haring, dvoumio se da li da ode ili ne. Bilo je dobro da je ipak otišao jer nam je jedna mina pala na ponton – tri-četiri plovila bila su oštećena. I kad se nakon godinu dana vratio iz Italije, jedva je čekao da veže brod. Poljubio je tlo pa nam je kazao: „U Milni nisam nikad zaključavao brod, a tamo u Italiji ostavio sam cipele na gatu gdje smo bili vezani i nakon deset minuta nije ih više bilo.“ Doktor Haring više nije ovdje. Morao je prodati brod zbog godina, zbog bolesti. Ali nijedne nam godine ne propusti poslati čestitku za Božić i Uskrs. Novom vlasniku je sugerirao da brod zadrži ovdje u Milni, jer će se tu osjećati kao doma, jer će mu tu brod biti dobro čuvan. Njegov se brod zvao Usedom, a sada mu je ime Aiolos, vlasnik mu je jedan Nizozemac.
Arthur je zauvijek ostao u Milni
Tatjani je tijekom 31 godine, koliko ih je proteklo do vremena našeg razgovora, u neizbrisivu sjećanju ostao još jedan gost, Nijemac Arthur iz okolice Düsseldorfa. Petnaest je godina u marini bio na vezu, živio je na brodu.
– Nije imao obitelji, supruga mu je bila preminula, ni brat ni rodbina, nitko mu nije dolazio. Bio je kao naš mještanin. Njegove smo rođendane uvijek obilježavali, bilo je to baš početkom travnja. Ako nije radio nijedan restoran u Milni, otišli bismo u Supetar ili Mirca. Govorio je kako smo mi njegova obitelj, a ovo je njegov dom. Umro je naglo na tom brodu. Imao je nekih zdravstvenih problema – bio je onako tvrd, nije vodio računa puno o svome zdravlju. Mornari obično idu svakoga dana prekontrolirati sve vezove. Kucaju mu, ne javlja se, onda smo išli otvoriti brod, ali već je bilo kasno. Njegova je želja bila da se kremira i da pepeo bude posut ovdje ispred Milne. Naši su mornari otišli s direktorom i njegovom rodbinom do otočića Mrduje. Tako je ispunjena posljednja Arthurova želja. Bilo nam je jako teško. Naglo je otišao. Imao je jednu malu jedrilicu. Njegova rodbina onda je to prodala, a Arthur je zauvijek ostao ovdje – kaže Tatjana.
Ova priča u biti je ispunjenje životnoga sna jednog usamljenog čovjeka koji je u Milni živio sretno, jer su ga ovdje cijenili i voljeli te jedino ovdje nije bio sam. Jer svaka dobra marina, a posebno Milna, svakom je nautičaru mjesto ugode, zadovoljstva i životne sreće. I najveći dio priča upravo je takav – lijepi trenuci i zgodne dogodovštine koje se rado prepričavaju. Evo jedne takve zgodne anegdote.
Mještani došli da im Luciano Benetton daruje majice
„Naš je čest gost bio i gospodin Luciano Benetton, vlasnik poznatog talijanskog modnog branda i tekstilne megatvrtke. Obožavao je Milnu. Njegovu 32 metra dugu jahtu Smooth Operator naši su ljudi svake godine s poštovanjem i radošću dočekivali. A onda, kad su čuli da se vlasnik zove Benetton, jedno se jutro stvorila ispred broda jedna mala grupica ljudi – došli su ga pitati da im da koju majicu! Mislili su da on dijeli majice! Bilo je to tako lijepo, spontano i simpatično. Evo, posljednjih par godina više ga nema, valjda je i on u godinama, pa više ne plovi. A posebno mu je bila draga uvala Lučice, blizu Milne. Tamo je ostajao i po mjesec dana. Kad je proradio aerodrom Brač, dolazio je svojim avionom, koji bi tamo parkirao. Ostajao bi preko vikenda ili preko cijeloga ljeta.“
Marina je dugo živjela tim prisnim obiteljskim životom, a kako je sada? „Nestalo je dosta one romantike – kaže Tatjana. Recimo, nema više usluge telefoniranja na recepciji, svatko ima svoj mobitel. Kontakt s gostima bio je puno prisniji. Puno smo više vremena provodili u priči. Danas se sve svelo na naplatu usluge – i par ljubaznih riječi. Ne zadržavaju se gosti puno na recepciji, kako je to bilo nekad. Nama to danas fali. Sva ta tehnološka čuda malo su nas odalečila. I danas održavamo fešte. Da, obavezno se tu skupimo s našim gostima, ali ne kao nekad. Dolazili su nam poznati pjevači, i domaći i strani, cijela marina bila je jedno. Danas imamo 14 stalno zaposlenih. Nekad, dok je tu bio Brodoremont, bilo nas je 45. Žao nam je što se to ugasilo, bila je to jedna krasna djelatnost, popravak starih brodica. Dolazili su svi koji su imali velike turističke brodove, sve se to servisiralo kod nas. Tu su bili stari graditelji, kalafati. Bila je to tradicija ovoga kraja, šteta da je to nestalo. Sada u marini imamo oko 90 plovila na stalnom vezu. Najzastupljeniji su Nijemci, Austrijanci i Šveđani. Talijana je posljednjih godina sve manje. A inače u tranzitu su nam najbrojniji bili upravo Talijani, posebno u kolovozu, za vrijeme njihovog ferragosta. Najčešće nam dolaze čarter gosti iz marine Kaštela, kojima smo mi prvi vez. Poslije nas ide se za Palmižanu, Vrbosku… I u povratku svraćaju kod nas. U predsezoni u travnju i svibnju obično se organiziraju biznis regate. Prošle godine imali smo ih dvadesetak. U sezoni uglavnom ne, jer im ne možemo garantirati vez. U našem restoranu organizirali bismo brifinge, večere, proglašenje pobjednika… Stalni gosti obično dolaze u predsezoni pripremiti plovila. Marina daje usluge dizanja i bojenja broda. U pravilu, brod im dignu dizalicom i podvodni dio trupa operu vodom pod pritiskom, a vlasnici, ako su u mogućnosti, sami farbaju. Ili angažiraju nekog servisera – kaže Tatjana Vlahović.
Još tinja obiteljski duh
U obilasku marine Tatjana Vlahović nas upoznaje s gostima koji upravo ove godine slave svoj 30-godišnji jubilej stalnog boravka na vezu u marini. Upravo su jučer stigli i, kao što je red, pripremaju brod za sezonu. Treba sve izvući van, prozračiti, oprati, očistiti, a zatim dići brod iz mora te posvetiti dužnu pažnju i njegovu trupu. U velikom su poslu i ne želimo ih puno smetati.
Bračni par Sierd Jacob i gospođa Willy Jeannette Snijders ljudi su srednjih godina, dolaze iz Nizozemske. Bili su vrlo mladi kada su svoj brod Zeilvis vezali ovdje. U međuvremenu njihov je sin na jednom krstarenju upoznao djevojku Hrvaticu, prepoznao u njoj ljubav svog života, vjenčali su se i sada zajedno žive u Trogiru.
– U mirovini smo i ovdje boravimo tri četiri mjeseca godišnje. Uživamo ovdje svih ovih 30 godina i uživat ćemo i nadalje. Plovimo, plivamo, obilazimo otoke ili samo uživamo opušteno boraveći na brodu. Želja nam je da pola godine budemo ovdje, a pola kod kuće. Jer i ovdje se osjećamo kao kod kuće, ljudi u marini su nam kao obitelj. I nadamo se da će i naši unuci ovamo dolaziti i ovako uživati.
Ipak još tinja onaj stari dobri obiteljski duh ACI marine Milna.
