Prije 40-tak godina, u nautičkim počecima na našem predivnom Jadranu, s jedinstvenom obalom i otocima, tek je nekoliko marina. Turizam se uglavnom svodi na hotele, kućnu radinost, auto-kampove i restorane. Nautika kao gospodarstvena grana turizma ne postoji. Na jahting se gleda kao na dokonu zabavu bogataša i na imperijalistički utjecaj trulog Zapada, a na jahtaše često i kao na potencijalne špijune Jugoslavenske ratne mornarice. Mnoge lijepe uvale, neki će reći i najljepše, krasio je znak: zabrana plovidbe, zabrana uplovljavanja, zabrana snimanja. Makaranin Veljko Barbieri, pun ambicija i dalmatinskog dišpeta, s bogatom ratnom prošlošću za koje je stekao i orden za hrabrost, postao je menadžer u svojoj najplodnijoj životnoj dobi. I to menadžer koji se proslavio probojem Končara upravo na tržište “trulog Zapada”. Barbieri je od mladih dana gajio veliku ljubav prema moru kraj kojega je rođen, bio je veliki poklonik jedrenja, ribarenja, krstarenja.
Ante Marković, Hercegovac odrastao u Gružu, također ljubitelj mora i plovidbe bio je Barbierijev prijatelj od djetinjstva. Nadaren, vješt i mudar menadžer, političar i gospodarstvenik, u to je vrijeme bio direktor Končara, a zatim predsjednik Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje hrvatske vlade. Prijateljstvo i suradnja ova dva čovjeka napravit će od hrvatskog Jadrana svjetsku nautičku senzaciju.
Teška kriza 80-tih u Jugoslaviji
Bile su to teške 80-godine prošloga stoljeća. Doba je opće krize. Nema goriva i osnovnih živežnih namirnica. Ljudi automobile smiju voziti na dotad neviđeni način: svaki drugi dan, prema registracijama – “par-nepar”. Zabranjen je prijelaz granice bez deviznog pologa. S devizama mogu raspolagati samo izvoznici i to uz tzv. retencionu kvotu tj. otkup vlastitih deviza u visini od 57 posto. Ostalo im država ostavlja u neplodnim dinarima. Poduzeća grcaju u dugovima, nitko ne nudi izlaz, nema razvojnih programa.
U tom okruženju Barbieri uz Markovićevu podršku nudi program razvoja modernog nautičkog turizma na Jadranu. Program najprije zapošljava besposlene građevinske firme, njihovu mehanizaciju i brojne radnike “na čekanju” kao i cijelu armiju obrtnika koje također muči besposlica i besparica. A posla može biti mnogo – treba sagraditi 25 marina. One u Jadran dovode bogate ljude iz nautičkog svijeta, koji će tu ostaviti svoj novac, umjesto smeća u prekrasnim jadranskim uvalama. Posao će time dobiti i brojni ugostitelji, turistički radnici, proizvođači hrane, trgovci i cijeli niz uslužnih djelatnosti. Obogatit će se sportski život, živnut će zanimanje za našu kulturnu baštinu, priredbe će dobiti novu publiku. Svima će nam biti bolje, bit ćemo sretniji i bogatiji. Naravno, zaradit će i država. Ali aktualna vlast i lokalni moćnici ojačani ovlastima koji im je dao tadašnji komunalni sistem – tu blagodat nisu prepoznali. Program ACY dočekali su kao napad najgoreg neprijatelja.
Inspiriran marinom koju je sagradio Aga Khan
Taj je plan zapravo počeo sazrijevati puno ranije. Barbieri i Marković obilazili su marine u Sredozemlju. Posjetili su Rapallo, gdje se gradila prva komercijalna marina isključivo za jahte. Posjetili su i prvi sajam nautike u Genovi. Bila su to godine 1966-1967. Barbieri je imao brod Karaku i kao regatni jedriličar bio je član tri jedriličarska kluba: “Jadrana” u Opatiji, gdje je pokrenuo danas kultnu regatu “Galijola”, zatim kluba Campagna della vela u Veneciji te jedriličarskog kluba Santa Margherita Ligure nedaleko Rapalla. Upravo tu u Rapallu, rodila se ideja o gradnji lanca marina na obali i otocima hrvatskog Jadrana. No, obojici, i Barbieriju u Markoviću, bilo je odmah jasno – otpor će biti žestok, Partija i Jugoslavija za jahting neće imati sluha.
Za svog poslovnog boravka u Italiji u sklopu Končara, Barbieri je obišao sve tadašnje marine na talijanskoj i francuskoj rivijeri. Impresionirala ga je marina Porto Cervo na sjeveru Sardinije koju je dao sagraditi milijarder Aga Khan. Tu se sklonio od velikog nevremena i ostao opčinjen tom prekrasnom uvalom. Po njegovoj ideji marinu je godine 1960. sagradila najveća talijanska graditeljska tvrtka Grassetto iz Padove. Dvadeset pet godina kasnije ta će tvrtka postati glavni suradnik Barbierija i ACY-ja na gradnji marina u Korčuli i u Ičićima. Obišao je Barbieri i francusku atlantsku obalu. Posjetio graditelje jahti Beneteau i Jeanneau, oboružao se znanjem o gradnji marina i brodova.
Medijske prozivke, lokalni otpori i spletke
Stečeno znanje najprije je provjerio u suradnji s riječkom građevinskom tvrtkom Adriagradnja. Uz pomoć Francuza i čelnika Adriagradnje na otoku Rabu napravljena su dva pilot projekta – jedne gradske marine i jedne marine u skrovitoj lijepoj uvali. Tako će kasnije nastati marina Rab i marina Supetarska Draga, kao dio ACI-jeva lanca.
Kada je Marković postao predsjednikom Vlade, stekli su se uvjeti za početak realizacije njihove ideje. Marković pri Saboru osniva Koordinacioni odbor za razvoj nautičkog turizma. Formirana je i Radna grupa koju su činili stručnjaci vezani za more, na čelu s Veljkom Barbierijem. Izrađuje se prvi elaborat. Radi se danonoćno, volonterski. Nakon dva mjeseca saborski je odbor dobio na ogled program koji je u prvoj fazi predviđa lanac od 25 marina na obali i otocima hrvatskog Jadrana.
I tada, kao što se previđalo, krenuli su napadi sa svih strana: etiketiranja, otpori, opstrukcije, spletke, podmetanja. Mediji su projekt nazivali tehnomenadžerskim, prozapadnim i kapitalističkim, neprijateljski raspoloženi turistički radnici „greškom stoljeća“, partijski i lokalni moćnici – „plivajućim Obrovcem“. Aludirajući na vlastiti katastrofalni promašaj s tvornicom glinice u Obrovcu. Pa sve do neargumentiranog etiketiranja nosilaca programa kao – „ACY mafije“.
Zbog lokalnih otpora i spletki otpali su projekti marina u lošinjskoj uvali Krivica i Ilovičkim vratima, u Nečujmu na Šolti i u Barbierijevoj rodnoj Makarskoj.
ACI je kao radna organizacija službeno osnovan 1. srpnja 1983. potpisivanjem samoupravnih sporazuma o udruživanju rada i sredstava sa 69 drugih radnih organizacija. Zaslužan je opet Ante Marković koji taj prijedlog sa svojim ugledom progurao na Predsjedništvu Hrvatske.
U samo 120 dana sagrađene prve tri marine
Barbieri i suradnici bitku su dobivali korak po korak. Bedem je probijen najprije kod Šibenika. U samo 120 dana sagrađene su prve tri marine: Vodice, Jezera i Skradin. Kornatske marine Žut i Piškera građene su u posebno teškim uvjetima, uz pomoć desantnih tenkonosaca. Uslijedile su marine u Trogiru, Milni na Braču, u Palmižani i Vrboskoj, Pomeru, Umagu, Rovinju i Supetarskoj Dragi. Proradile su u sezoni 1984. Iduće godine otvorene su marine u Puli, Rabu i Splitu.
Na kraju, od tih 25 proradila je 21 marina, s tim da je Komolac uklopljen u lanac, Inina marina u Cresu priključena je kasnije, kao i marina Šimuni na Pagu.
Prvi srpnja 1989. svečano je otvorena i prekrasna marina u Korčuli, a godinu dana kasnije, opet 1. srpnja na Dan ACY-ja i kultna marina u Ičićima. Rezultat je to suradnje s onim talijanskim Grassettom, u sklopu grupacije Ligresti. Bio je to prvi pravi joint venture u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, ne strani kredit ili licenca, već zajedničko ulaganje s podjelom profita i obostranim rizikom gubitka.
Najuspješnija godina bila je upravo 1989. ACY je ostvario prihod od 83 milijuna maraka, od čega je 13 milijuna bila dobit.
Baš te sezone dnevni list Vjesnik organizirao je Nautičku patrolu u kojoj su gosti marina duž obale od Portoroža do Ulcinja odgovarali na pitanja o kvaliteti usluga. Novinari Vjesnika su tijekom ljeta 1989. u jedrilici Elan 31 obišli sve marine duž tadašnje jugoslavenske obale Jadrana – od Portoroža do Ulcinja. Zanimljivo je da podatke o smještaju, kapacitetima i opremljenosti marina, odnosno privezišta jahti, odnosno luka nautičkog turizma nismo mogli naći niti u jednoj državnoj instituciji, ni u Zagrebu ni u Beogradu. Najbolju nautičku sliku jugoslavenske obale imali su “špijuni” Nijemci, tada najbrojniji nautičari na Jadranu, uglavnom jedriličari. Njihov vrlo popularni nautički magazin Yacht baš je uoči sezone u jednom od svojih brojeva donio je tabelarni pregled svih mjesta za prihvat jahti na jugoslavenskoj obali i otocima – s pozicijom, kapacitetom, opremom i razinom usluga. Bilo je to polazište i za planiranje Vjesnikove Nautičke patrole.
Bio je to napredan uređivački potez lista Vjesnik, Taj ozbiljni državni dnevnik time je najavio nove suvremene vjetrove u hrvatskoj politici, gospodarstvu i turizmu. Bilo je tu još doduše prilično skepse, jer me pomoćnik glavnog urednika nakon povratka u redakciju pitao – zar je taj jahting doista toliko značajan da bi mogao postati budućnost našeg turizma na Jadranu. Jest, bio je impresivno snažan, sve su marine bile su prepune, ACI-jev lanac s, u to vrijeme, najvišim jednakim i prepoznatljivim standardom nautičkih usluga funkcionirao je besprijekorno – od prihvata gostiju i sigurnog veza, struje, vode, toaleta, toplog tuša, do odličnog restorana i tehničkog servisa. U prodavaonicama vezanim za marinu može se nabaviti sve – od hrane i pića do bokobrana i roga za maglu. U duty free shopovima – ekskluzivna nautička odjeća, zlatni nakit pa i posebno dizajnirana brodska posteljina. Gosti ne kriju pohvale.
Ponegdje još ima uhodavanja, što je uglavnom vezano za ljude, a ne za sustav. U Vodicama pritužbe na funkcioniranje tehničkog servisa, u Skradinu rat s mjesnim barkajolima zbog prijevoza turista na Skradinski buk. Ponegdje se ipak plaća cijena graditeljskoj žurbi. Požrtvovna posada na Žutu i Piškeri danju radi s gostima, a noću osposobljava začepljeni sanitarni čvor. No to su pojedinačni i ne toliko značajni ispadi iz sustava, koji u cjelini, kako rekosmo, funkcionira besprijekorno.
Nautička akademija
U ACI-marini Jezera na Murteru nalazimo bazu Nautičke akademije. Ovdje se okupljaju jedriličari – polaznici šest kategorija tečajeva – od početničkog do skiperskog i regatnog. Nakon upoznavanja međusobnog i sa strogim prtavilima, drugog dana ujutro kreće se na Kornate. Slijede dva tjedna pravog vojnog drila na Žutu, gdje se ne štede ni ljudi ni jedra.
Akademiju je osnovao Veljko Barbieri u suradnji s talijanskim legendarnim skiperom Cinom Riccijem. Najprije su organizirali gotovo komandoski tečaj za buduće instruktore Nautičke akademije. Ovo na što je Vjesnikova patrola naišla u Jezerima i kasnije što ćemo vidjeti i doživjeti na Žutu već je prava mornarička akademija. Barbieri je to lijepo zamislio: ovdje se formiraju i kadrovi i klijentela i sportaši i promicatelji hrvatskog jedriličarskog turizma i sporta. To su budući skiperi, domaćini stranim i domaćim nautičkim gostima, kormilari na regatnim jedrilicama, ili barem čarter gosti u marinama. Godišnje kroz sve stupnjeve Akademije je prolazilo oko 500 polaznika.
Na Dan ACI-ja 1. srpnja 1989. – na njegov peti rođendan – sve su marine svečano okićene, niske gala zastavica vijore se na brodovima od pramca do krme, posade marine u besprijekornim odorama ACY-ja, pjevaju klape, goste – nautičare dočekuju s fritulama i smokvama, navečer, riba na gradelama, što su je ulovili zaposlenici marine, gostima se dijeli besplatno.
Jednu dionicu naše patrole vozimo u sklopu prigodne regate Split – Hvar. Svečano proglašenje pobjednika i podjela nagrada je u prelijepoj ACI-marini Palmižana. Velika fešta. Veljko Barbieri drži govor – pet uspješnih godina ACY-ja. Među počasnim gostima je slavni novinar i književnik Miljenko Smoje. Ni on nije bio baš pobornik Barbierijevog programa. U Slobodnoj Dalmaciji je napisao: Ako promaše, neka plate, a ako uspiju – zaslužuju medalju. Smoje je svojim prisustvom Barbieriju prešutno dodijelio medalju.
Prelijepa marina u Komolcu je prepuna brodova. Otvaraju se Dubrovačke ljetne igre. Sa zidina uživamo zajedno s mnoštvom u veličanstvenom vatrometu. I u cjelonoćnom dubrovačkom svjetskom festivalskom metežu.
Maxi krstaš ACY No.1
Rovinj je domaćin već proslavljenog ACI Match Racea. Regatno polje je pod jedinstvenim crkvenim tornjem s blistavim kipom Svete Eufemije na vrhu. Ovo mjesto u organizaciji ACY-ja postalo je borilište najboljih jedriličarskih gladijatora svijeta. Barbieri je uspio Rovinj napraviti stjecište svjetske jedriličarske elite.
U Marini Ičići na vezu je maxi-krstaš ACY No.1. Plijeni pažnju svojim regatnim trupom dugim 26 metara, širokom sportskom palubom i radnim pogonom s velikim vinčevima i 30 metara visokim jarbolom za moćna jedra. Sudjelovao je na znamenitoj Withbread regati oko svijeta kao New Zealand Enterprise i talijanski Gatorade. Barbieri ga je kupio vrlo povoljno – za tadašnjih 400 milijuna lira. S novim imenom ACY No.1 i ACY-jevom posadom, osvojio je 4. mjesto među 17 maxi-krstaša na regati Columbus preko Atlantika u povodu 200 godina osamostaljenja SAD-a. Bio je to neočekivani uspjeh tog velikog u Hrvatskoj novog i neviđenog broda i njegove mlade ambiciozne posade.
ACY No.1 bio je i sjajan promotivni brod i za ACY Cup Match Race. Vozio je sponzore i ostale visoke goste, kojima nije smetao spartanski smještaj, nesigurna i stalno nagnuta paluba pod nogama, bez salona i klima uređaja, bez udobnih tapeciranih sjedalica i klupa, bez šampanjca i biranih jela visokog cateringa. I bolje da nije bilo, jer su se na brodu znali su zateći i neki ljudi koji dotad nisu znali da imaju slab želudac.
Regata Rimini-Krf-Rimini
Bio je to i brod ACY-ja za velike regate. Kao član posade ACY No.1 sjećam se jedne od najpopularnijih talijanskih regata: Rimini – Krf – Rimini. Tisuću milja bez pristajanja, neprekidnog jedrenja u gvardijama danju – noću, plombiranog motora, u pratnji talijanskog ratnog broda zbog ratnog stanja i nekakvih prijetnji u albanskim teritorijalnim vodama, s minimalno hrane i pitke vode za 17-ero članu posadu, zbog što manje težine – s jedinim ciljem: biti što brži! S nama je išao i Mario Saletto, slavni TV snimatelj, putopisac, autor TV serije Jedrima oko svijeta. Prije polaska primio nas je u sjedištu ACY-ja u Opatiji Barbieri, zaželio nam dobar plasman, sa žaljenjem što ne može s nama, zbog posla i obveza, a zbog duge i teške regate. A regata je bila doista teška. Od uzbudljivog starta kroz pličine i nasukavanja pred Riminijem (maksijev gaz bio je četiri i pol metra, pa nismo mogli ni uploviti u Rimini na ceremoniju otvorenja), pa noćnog slalom proboja kroz neprekidan lanac talijanskih ribarica kod poluotoka Gargano, teških bonaca nasred Jadrana između Lastova i Otranta, do pogibelji na povratku kod Jabuke, kada nam je četverosatno noćno orkansko nevrijeme uništilo glavno jedro i radio vezu te nas bacilo 30 milja natrag na jug Talijanski mediji proglasili su nas nestalima. Unatoč svemu stigli smo na cilj -i nismo bili zadnji. Saletto je tada uspio snimiti onaj poznati TV prilog Jadranska pustolovina. Bila je to doista pustolovina.
Ruta školskog krstarenja Opatija – Malta – Opatija
ACY No.1 služio je i kao školski brod Nautičke akademije. I za usvajanje znanja suvremene navigacije i za napredno jedrenje. Ruta školskog krstarenja bila je najčešće Opatija – Malta – Opatija. S dugačkim dionicama bez pristajanja, s danonoćnim jedrenjem i napornim ledenim noćnim gvardijama. Premda je bilo ratno doba uspjeli smo te ratne veljače skupiti nekoliko polaznika. Značilo je to da smo se noću nekoliko puta radio vezom morali očitovati “watchmanu”, dežurnom na ratnim brodovima NATO-a koji su stražarili između hrvatske i talijanske obale. Bili su iznenađen prisustvom maksi krstaša u Jadranu. I to hrvatskog maksija. Jednom nas je danju nadletio i NATO-ov ratni zrakoplov. Ni njegov pilot očito nije mogao vjerovati kad je vidio naša maksi jedra. Vratio se, napravio je krug i odlazeći pozdravio nas dvostrukim zamahom krila. Zacijelo neki Amerikanac, nostalgični i oduševljeni maksi jedriličar, kojih je Amerika puna i koja ga je podsjetila na slavni America`s Cup.
Bilo je to doba ratne kataklizme. Zajedno s Hrvatskom ACY je uletio u žestoki uragan rata. Umjesto jahti Jadranom vladaju ratni brodovi NATO pakta i ratnih promatrača. Dubrovačku marinu Komolac granatira i okupira JNA. Jahte su u plamenu, a one cijele agresor proglašava ratnim plijenom. Pile se jarboli, razbija oplata da bi se izvadili motori. Rukovodstvo ACY-ja predvođeno Barbierijem uspijeva spasiti dio jahti.
ACY postaje ACI
Istodobno Barbierijev ACY, sada već ACI, uplovljava u nesigurne političke vode mlade hrvatske države. Barbieri je proglašen nepodobnim i udaljen zajedno sa strateškim talijanskim partnerom Grassetom, iz grupacije Ligresti. Za kormilom ACI-ja mijenjaju se kapetani bez matrikule. Čarter flota je rasprodana u bescjenje. Nautičku akademiju spašavaju instruktori i entuzijasti. Legendarni maksi-krstaš ACY No.1 ostavljen je da trune u ratnoj luci Lora. Sportske, obiteljske i biznis regate, prijateljska druženja u marinama i ACI fešte su se prorijedile.
Vlastodršci, bilo koje političke opcije bili, Barbieriju ne daju ni blizu ACI-ju. Nitko ne sluša one kojima je ACI i njegov prosperitet na duši – da slijede narodnu dalmatinsku mudrost: “Daj dite materi!”.
Pokušao je Barbieri u svojoj post-acijevskoj fazi s novi nautičkim projektom nazvanim “Sto lučica”. Pokazao mi ga je jednom prilikom u Zagrebu, kada je došao na liječnički pregled. Bio je čvrsto uvjeren da će to zaživjeti. Kao i nekad kad je pokretao ACI. Čim je projekt došao u javnost, odmah su ga napali. Sada i neki njegovi nekadašnji suradnici: da će jahte devastirati najljepše jadranske uvale, upropastiti njihovo djevičanstvo, ljepotu i mir. Opet je Barbieri morao dokazivati da su te uvale “djevičanstvo” već davno izgubile jer su njihove obale postale divlji deponiji smeća s jahti i mjesto divljanja i nekontroliranog roštiljanja. Da je njihovo dno već devastirano jer je izorano nebrojenim sidrima. Predao je Barbieri svoj projekt jednom tadašnjem ministru koji mu je obećao pomoći u realizaciji. Projekt nikad nije zaživio.
Veljko Barbieri preminuo je u 84. godini 21. lipnja 2013. – deset dana prije ACI-jevog 30-tog rođendana. Jedino priznanje za utemeljenje i golem doprinos razvoju modernog nautičkog turizma u Hrvatskoj dali su mu njegov ACI i Grad Opatija. U povodu 25-obljetnice ACI-ja dodijelili su mu Nagradu za životno djelo. ACI-jeva Nagrada za životno djelo Veljku Barbieriju je uručena na svečanosti u Dioklecijanovoj palači u Splitu, prigodom proglašenja pobjednika ACI Match Racea. Bio je duboko ganut.
No, sasvim sigurno, najveća bi mu utjeha bila saznanje da se ACI upravo priprema da napokon digne sidro i zajedri u bolju budućnost. Pa makar to ponekad bilo, kako je Barbieri često volio reći: “u orcu” – protiv vjetra. Naziv je to i njegove knjige memoarskih zapisa – Protiv vjetra.
Piše: Mladen Gerovac
Fotografije: osobna arhiva Mladena Gerovca i Veljka Barbierija
