U subotu 22. 4. 2023. navršava se četiri godine otkako je preminuo Željko Jerat, jedan od najgorljivijih zaštitnika naše pomorske baštine. Željko Jerat jedan je i od najzaslužnijih ljudi što su tradicijska gradnja brodova i umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrom početkom ove godine upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Željko, nažalost, to priznanje nije dočekao. Otišao je za životnu dob puno prerano. Bile su mu tek 63 godine. Nisam bio ni svjestan koliko mi nedostaje. Prošle su četiri godine, a meni se čini kao da ga nema čitavu vječnost. Jer, kada god bih se zatekao u blizini njegovog rodnog Murtera, obavezno bih ga posjetio. Uživao bih u njegovim živopisnim pričama, u opisima kako su se nekada na Murteru gradili brodovi, kako se plovilo, jedrilo, živjelo. Susretali smo se često. U svim prigodama vezanim za more, plovidbu i brodove. Na regatama tradicijskih brodova, na susretima Latinskog idra, na nautičkom sajmu u Zagrebu, na Bootu u Dusseldorfu …
Idealan izvor informacija i tema
A tema je uvijek bilo na pretek. Osim što je bio osnivač i dugogodišnji predsjednik Udruge Latinsko idro, Željko je imao i čarter tvrtku pa je jedno vrijeme bio i predsjednik hrvatske Udruge čarteraša. Tvrtki je dao ime Jarušica, po nazivu za mladu maslinu, a tako se zvala i gajeta njegovog djeda Grge na kojoj je Željko kao dijete prvi put u životu zaplovio.
I u svemu tome Željko je bio sjajan sugovornik, idealan za novinare: izvor informacija, novosti, ideja, tema, reportaža… Poslije svakog našeg susreta imao sam, novinarski rečeno, dobru „robu“ za objavu. A sada evo priče koju dosad nisam objavio. Njegove životne priče. Ispričao mi ju je za jedne zajedničke plovidbe od Murtera do Kornata. Prigoda nije mogla biti bolja. More mirno. Krasan sunčani dan na izdisaju ljeta. Lagano jugo. Jedrimo na njegovom leutu, brazdama njegovih predaka. S nama je i njegova kćer Ana, u to vrijeme apsolventica stomatologije. Vješto pomaže ocu u dizanju jedra, upravljanju brodom. Vještinu drevnog načina jedrenja Ana je savladala još kao dijete. Tako je to išlo i tako se to nastavlja. Tradicija s koljena na koljeno. Tako je počeo i Željko, tako počinje i njegova priča.
Težački rad od malih nogu
„Moj djed Grgo rođen je 1902. godine, u vrijeme Austro-Ugarske. Njegov otac, a moj pradjed ušao je u kombinaciju kad je kupljen Kornat, i to u zadnjoj tranši 1892. ili 1895. godine. Tako je pradjed postao vlasnik pašnjaka i malo plodne zemlje na Kornatu, u uvali Vrulje odnosno u portu Trtuša. Djed Grgo, kao i druga djeca te dobi, počeo je teško raditi na zemlji još od malena. Djeca su tada već sa 8, 9 i 10 godina bila prepuštena sama sebi. Djed Grgo imao je mnogobrojnu obitelji i morao joj se dokazivati. Tako je još u ranoj dobi počeo s krčenjem pašnjaka za preko 300 maslina na Kornatu i još oko 150 maslina na Školji na Murteru. Djed Grgo i moja baka su se vjenčali kad je on imao 19, a ona 20 godina. Baka je imala 4 razreda pučke škole, a za djeda ne znam je li išao u školu, no čitati i pisati je znao.
Gajeta za šest kvintala ulja
U to doba da bi se mogao oženiti morao si dokazati da si sposoban prehranjivati obitelj. To nije samo njegova priča, već je to bila nepisano pravilo – ozbiljnost si morao dokazivali svojim radom. Djeca su došla vrlo brzo i kako su rasla došlo je vrijeme kada se obitelji trebaju dijeliti. Sestre nisu sudjelovale u toj diobi, pa je moj djed Grgo obiteljski imovinu trebao dijeliti sa svojim bratom. Bilo je to negdje 30-ih godina prošlog stoljeća. Dakle, obitelj mog djeda Grge dijelila se od obitelji njegovog starijeg brata. Obitelj je imala jedan brod. Brod je pripao starijem bratu, a moj je djed Grgo za to, kao neku odštetu, od svog brata dobio maslinovog ulja. Ne znam je li kvintal ili više.
Grgo je onda išao majstoru Urodi u Betinu pogoditi brod za sebe, odnosno za svoju obitelj. Pogodio je gradnju broda od 6,5 metara odnosno od 22 noge. To je bila tipična gajeta obiteljska, a vrijedila je 6 kvintala ulja. Plaćanje je išlo ovako: da bi uopće mogao pristupiti ugovoru morao je majstoru dati dva kvintala ulja unaprijed, da majstor naruči drvo. U to vrijeme drvo je moralo i odležati. Nije se gradilo kao danas. Drvo se sušilo, pa se potapalo u more, itd. U svakom slučaju, to je potrajalo, i brod je bio gotov tek tamo negdje pred 2. svjetski rat.
Drugu trećinu cijene, druga dva kvintala ulja, platio je majstoru kad je brod bio gotov, a treću trećinu mu je majstor dao na dug.
Brod u čast mlade masline – jarušice
Kako je moj djed Grgo do tog broda došao iz svog vlastitog, mladog maslinika, a mlada maslina se zove jarušica, brodu je dao ime Jarušica. I tako je krenula njegova obiteljska priča. Imao je samostalno gospodarstvo. Naravno, on i njegov stariji brat su se uzajamno pomagali, ali svaki je imao svoje masline, svoje smokve i svoje mendule.
Dolaze 1960-te godine. Došlo je vrijeme kada se moj otac dijelio od svoga brata. I sada se priča ponavlja. Moj otac je ostao s djedom Grgom u zajednici, a stric se oženio i htio se odcijepiti. Tako je stric dobio svoju četvrtinu, kupio je svoj brod i otišao u ribare. I moj otac je isto otišao u ribare, ali na državni brod. Djed je ostao na svom posjedu, a mama i teta su pomagale. Nakon desetak godina, kako moj stric nije imao mušku djecu, a moj otac je imao dva sina (mene i brata) oni se dogovore da se stric ne mora toliko trsiti kad ima žensku djecu koja će se udati, pa da će stric ostati s djedom Grgom, a prepušta mom ocu da on ode od kuće i stvori svoje domaćinstvo. Oni se sad cijepaju, i moj otac gradi svoju kuću. Djed i stric ostaju živjeti zajedno u jednom domaćinstvu, i sad su u toj njihovoj obitelji bila dva broda. Jedan djedov, drugi stričev.
Na stričevoj gajeti
Stric je uzeo graditi novi, treći brod, svoj stari brod prodaje, a u novi stavlja motor. Moj djed je tada imao 60 godina i veli – što će mi brod? Moj brod nema motor, ima samo jedra i vesla, a sin mi ima novi brod. Postojao je tako dogovor da njegov brod Jarušica postane brod mojeg oca. U taj brod je trebalo staviti motor. Počeli su prvi dizeli. Ne znam točno što se događalo, ali taj brod je djed prodao. Djed je onda u zajednici sa stricem imao brod s novim motorom, novac od prodaje starog broda Jarušica je ostao na banci, a mi nismo imali brod.
Onda je djed umro. Moj otac se razboli i umre. I tako je moj stric uzeo ulogu oca u mojem odgoju. I sve što je bilo njegovo, kao da je moje. Kako bih rekao, možda je to bilo tako i iz njegovog osjećaja odgovornosti, jer je možda on sudjelovao u odluci da se taj djedov stari brod proda umjesto da pripadne mom ocu. Uglavnom, ja sam uživao stričev brod, gajetu od 6 metara. Od dobi kad sam mogao upaliti motor, ja sam mogao ploviti. Sve je to bilo moje. Stric je bio moj, ja sam bio prvo muško dijete u obitelji i sve je bilo moje i ja sam bio voljen.
U međuvremenu, kako su se stričeve kćeri udale, došli su unuci, dobio je i muškog unuka, i ja sam postao svjestan da taj stričev brod ipak nije moj. I tako se u mojoj glavi rodila ideja da imam svoj brod. A i moja je majka htjela da imamo svoj brod, iako smo mogli koristiti stričev brod.
Kobilica iz Zaprešića odlučila: umjesto gajete – leut
Kad sam završio studij i zaposlio se od prve plaće sam počeo odvajati za drvo.
Drvena je brodogradnja u Betini i na Murteru bila u zamahu. Puno je Murterina dolazilo u Zagreb, odnosno u Zaprešić kupovati hrastovu šumu. Tako sam i ja kupio 12 kubika hrastovine u pilani u Kraju Gornjem pokraj Zaprešića. Kada sam došao u pilanu, trebao sam drvo za brod 6,5 metara. Bio je tu jedan komad od osam metara i čovjek kaže, ovo ti neću piliti, već vozi ovakav kakav je, ali jedan vitalni dio broda, kobilica, je bila komad od 8 metara – i čovjek veli ja ti ovo neću piliti, a neću ti niti zaračunati nego vozi – darujem ti tih metar i pol.
Kad sam došao doma i kad je drvo odležalo, moj rođak koji je radio brod kaže: „Šteta je to drvo za kobilicu piliti, ja ti mogu napraviti brod metar duži, napravit ću ti brod od 7,5 metara. Tako je taj umjesto obiteljske gajete postao ovaj leut.
Ali su se i moji planovi za plovidbu povećali. Bilo je to vrijeme kad je posada Ivana Ninića sa svojom gajetom išla na Maltu. Ivan Ninić je kod majstora šjor Brane Urode u Betini gradio leuta – taj leut se danas zove Šjor Brane. Taj je leut rađen za Atlantik, tako je dobro bio sagrađen. Kako sam se kretao u krugu brodograditelja, tako sam to pratio. Ninićev leut bio je u Svetoj Zemlji pa su i moje ambicije narasle.
Jedra, vesla, ali i motor
Htio sam ploviti Mediteranom, Grčkom, Italijom … U to sam vrijeme radio u Institutu Rade Končar kao mladi razvojni inženjer. Iz te pozicije sve mi je izgledalo idealno. Kad je brod bio skoro gotov pojavio se problem motora. Za planiranu gajetu kupio sam polovni motor s jedne 19 godina stare plivarice u Jezerima. A kako to više nije bila gajeta, nego leut trebao je veći motor. Hajde opet po kredit. U ono vrijeme velike inflacije do kredita se dolazilo samo devizama. Zadužio sam se za jedan traktorski motor, Rakovica, Perkins. Taj je motor trebalo marinizirati, pa je jedan naš lokalni majstor predložio da mu dam ovaj motor, a on će meni iz Italije donijeti brodski motor iz Italije, Tako sam dobio jedan lijepi polovni motor 2 cilindra 18 konja Lamborghini. Taj motor je na ovom brodu bio do lani. Trebalo je napraviti reparaturu, pa računam meni je 60 godina, a motoru 30, pa se ipak odlučim za novi motor. Vlasnica Navela iz Pule Nevenka Čalić mi je izašla ususret pa sam po relativno povoljnim uvjetima dobio novi Yanmar – 39 konja. Brzina je bila ista, ali potrošnja goriva bila je dvostruko manja.
Pozvali su me u ACY
U Končaru sam radio od 1979, do 1984 godine. U tih 5 godina godinu dana sam bio na odsluženju vojnog roka. I kada je brod bio skoro gotov, počeli su problemi – tko će pituravati brod, tko će ga održavati, kako će se koristiti …
U to je vrijeme nastajao lanac marina ACY. Budući da sam bio poznat kao zaljubljenik u brodove, more i marine, dobio sam ponudu da tada preuzmem ACY marinu Piškera. To mi je ponudio Stipe Juraga, tehnički direktor u marini Hramina. Ja ga pitam: „A kamo ćeš ti, Stipe?“ On kaže: „Ja ću biti direktor područja“. I ja mu kažem: „Ako ćeš ti biti direktor područja, ja bih volio doći na tvoje mjesto u marini Hramina“. Tada je bilo u planu da i Marina Hramina uđe u lanac ACY, ali nažalost nije. Stipe Juraga je u ACY-ju bio direktor marina Žut, Piškera i Jezera, a Joso Šupe je bio direktor šibenskog područja. Tako sam 2. 6. 1984. godine otišao s grupom ACY-jevaca – među kojima su bili: Stanko Skočić, pokojni Tonči Grubelić, Ivo Pleslić i Alida Crvelin – na radni dogovor u Valbandon. Tu se stvarao koncept ACY charter flote s tadašnjim brodovima Ticama. Međutim, mi ipak nikada nismo ušli u ACY, jer smo u Hramini imali partnera, zadarsku firmu SAS. Naime, direktor Juraga je potpisao ugovor 1982. do 1992. o udruživanju sa SAS-om. Taj ugovor nije nažalost do kraja ispoštovan i marina je zbog ratnih prilika zapala u teškoće.
Sadašnji vlasnici Marine Hramina su nas prevarili, a mene su izbacili
Bio je to razlog ovakve njene privatizacije. Inače 60-postotni paket je bio u rukama malih dioničara, a 40 posto je vlasnik bila država. Sadašnji vlasnici su kupili od države na javnom natječaju 40 posto u vrlo kratkom roku jer je marina bila u teškoćama, otkupili su još 11 posto i rekli nam da ih više mi ne zanimamo. A kad je došao na naplatu SAS-ov dug od 7 milijuna maraka, a vrijednost marine u onom konceptu bila 5 milijuna maraka, onda su nas oni došli moliti da im dozvolimo prijenos koncesije. Mi mali dioničari, i ja kao predsjednik Udruge malih dioničara, dogovorili smo se da do prijenosa koncesije može doći kad isplate dugovanje prema malim dioničarima, pa onda neka rade što hoće. Oni su koncesiju prenijeli, a nas obeštetili nisu. I eto, 12 godina poslije Željko Jerat zbog prigovora dobiva otkaz 10 brodova, pa opet 10 brodova, pa sad i kompletnog ugovora. Marina Hramina je nastala više od 70 posto za moje vladavine – bio sam tehnički direktor, ja ju nisam crtao niti planirao, ali sam sproveo u djelo sve ideje arhitekta gospodina Nikole Bašića. Građevine u marini poklonjene su današnjem vlasnicima.
Leut – brod za regate
Ovaj leut moj je brat koristio za profesionalni ribolov, ali samo zimi. Onda je brat išao na veće brodove, a ja sam bio prisiljen da podijelim brod s prijateljem, u partnerstvu 50 – 50. On ga je koristi ljeti, a ja zimi. U međuvremenu smo pokrenuli udrugu Latinsko idro i brod sad živi. Nije plastificiran, jedino mu je plastificirana kabina. Ovo je jedan od brodova koji je stalno sudjeluje na regati Rota Palagruzona“ – završava svoju priču Željko Jerat. Približili smo se Žutu, restoranu „Sandra“, mjestu godišnjeg susreta Latinskog idra. Preostalo je samo da Željko ispriča i to kako je nastalo i čime se bavi Udruga Latinsko idro.
Evo i tog dijela priče:
Kako je nastala Udruga Latinsko idro
„Sve je počelo 1997. godine na dan Sv. Mihovila kada su na Murteru bila još samo tri tradicionalna broda. Još četiri smo nekako složili i održali prvu regatu. Te je godine porinuta i “Condura Croatica”, replika starog ilirskog broda te slavna viška gajeta Falkuša. Možemo reći da je tada u nama eksplodirao naboj za očuvanjem baštine koji se godinama gomilao. Trenutno na Murteru ima oko 80 gajeta, ali nisu one iste kao prije par stoljeća. Više nisu opremljene pamučnim jedrima, nego dakronskim. Ali građa ostaje ista – drvo. Sve dok je u gori stabala bit će i brodova. No, današnjim se brodovima više ne ide na obradu zemlje u Kornate, to više nije njihov cilj. Od načina života, betinska gajeta se pretvorila u stil života kojem je očuvanje kulturne baštine neizostavni dio. A to je osnovni zadatak ove Udruge. Uz tradicionalnu regatu Latinsko idro, održava se i betinska Regata gajeta, leuta i kaića „Za dušu i tilo“, radi ljetna škola jedrenja na gajeti Kurnatarica za učenike osnovnih i srednjih škola, otvoren je i Muzej betinske drvene brodogradnje… Krenuli smo s jednom regatom koja traje 3 do 5 sati a danas smo došli do manifestacije Dani latinskog idra koja traje od 8. rujna do 4. listopada: od fešte Male Gospe u Murteru, preko sv. Mihovila 29. 9. do sv. Frane 4. 10.– to je upravo ta veza Murtera i Betine …
Hrvatski Morbihan
Jedan od posljednjih naših razgovora vodio se o tome da Hrvatskoj treba jedno stalno mjesto za okupljanja po ugledu na francuski Morbihan. Bilo je to u ljeto godine 2018. Evo što mi je tada Željko u razgovoru rekao:
„Kada smo se prije par mjeseci vratili iz Morbihana u francuskoj Bretagni, gdje se okupi 1500 brodova, odnosno plovila od sandoline preko optimista i lasera do golemog trimarana koji obara rekorde na jedrenju oko svijeta i gdje svako od njih priča svoju priču – rodila se zamisao da na Murteru organiziramo hrvatski festival, koji bi povezao modernu i tradicionalnu nautiku. Dali smo si rok od tri godine, organizacijski odbor već na tome radi”, rekao je tada Željko Jerat.
A zapravo takva se priredba već i nazire. Dani latinskog idra, svojevrsni je hrvatski Festival starih brodova, mornara i običaja. Jer, tu se okupljaju ljudi i brodovi iz Rovinja, Opatije, Lovrana i Mošćeničke Drage, s otoka Raba, Prvića, Zlarina, Hvara, iz Jelse i Vrboske, iz viške Komiže …
