Ako se spremate na krstarenje obavezno ponesite sa sobom knjigu Jože Horvata “Besa – brodski dnevnik”. Ako ste tu knjigu već pročitali u miru svoga doma, pročitajte je sad opet – na brodu, u okružju mora, s mirisom soli, s vjetrom u kosi. Vidjet ćete – vuče vas, zove i mami dalje na morska prostranstva. Ako ste već podlegli tom zovu pa jedrite beskrajem pučine u nepoznato, ne trebam vam više ništa reći – vi ste zauvijek inficirani magijom mora a Jožina je knjiga i sada s vama! Jer kao što u njoj piše: Od sviju droga, more je najopojnije! A ako tek plovite u mašti i sanjate daleke obale i plave lagune, stavite samo prst u more i bit ćete u dodiru sa svim tim bajkovitim dijelovima svijeta. A zatim pročitajte Besu – brodski dnevnik Jože Horvata – i bit ćete tamo! Danas sam vidio Besu. Na vezu u splitskoj lučici Špinut. Evo, to je taj brod iz legende, dvojarbolni jedrenjak na kojoj je slavni pisac i moreplovac sa suprugom Renatom, sinom Markom i Vladom Hrlićem davne 1967. oplovio svijet. I o tome ostavio čudesno svjedočanstvo: Besa – brodski dnevnik.
Otada je prošlo 40 godina. Ljeto 2008, kraj lipnja. Sjedimo u dnevnoj-radnoj sobi slavnog pisca i moreplovca, u njegovu stanu na zagrebačkom Medvešćaku. Tu je Mladen Šutej, također poznati moreplovac, autor knjiga o moru, jedrenju i morskim pustolovinama, koji je na svom Hiru III sam prejedrio Atlantik, a s Hirom i jedrenjakom Hrvatska čigra nekoliko puta oplovio svijet. I moja malenkost, sljedbenik Horvata i Šuteja, ljubitelj mora, brodova, vjetra i jedara – i novinar. Pozvao nas je Joža na prijateljsko druženje, na čašicu pića i razgovora. Povod – iz tiska izlazi 11. izdanje Bese. Naravno, s nama je i Renata, Jožina životna družica i prva Hrvatica koja je oplovila svijet.
Desetog ožujka Joža je proslavio 94. rođendan. A jučer se eto vratio iz rodne Kotoribe. Pozvali ga njegovi Međimurci da mu pokažu novu školsku zgradu i sportsku dvoranu. Baš su se održavali Dani šibe i ribe, tradicijski međimurski praznik pletenja košara i ribolova na Muri. Joža je pun uspomena i dojmova, prošetao je stazama svog djetinjstva. Prepričava ih emotivno i slikovito.
Međimurec pod jedrima
– Ovdje na obalama Mure, ta rijeka, nesputana priroda, ptice i ribe oduvijek su u meni budile zov slobode. Ovdje je sve počelo. I uvijek kada su me kasnije pitali: otkuda žabar, Međimurec na brodu pod jedrima na morskim prostranstvima, ja bih kazao – rođen sam u znaku Ribe a rimski pisac Manilius prije 2000 godina zabilježio je da će oni koji ugledaju svjetlo dana u sazviježđu Ribe voljeti opasnosti mora, povjeriti život valovima i graditi brodove… Nisam ovisnik o tumačenjima zvjezdoznanaca, ali upravo to se dogodilo spontano. More kao sudbinu osjetio sam na prvoj našoj obiteljskoj jedrilici Skitnici. More me je tako posvojilo i zarobilo da sam zauvijek ostao vjeran podanik i poslušan sljedbenik Njegovoga Plavetnog Veličanstva!
Tako je postao – Joža moreplovac. Vratimo se sada ponovo sjećanjima na mladoga Jožu Horvata. Njegovo djetinjstvo na obalama Mure nije dugo trajalo. Cijela se obitelj preselila u Zagreb kad je Joži bilo samo deset godina. U srednjoj školi napisao je svoj prvi roman – Sedmi B, autobiografsku i kritičku priču o stanju u svom razredu, i podastreo ga Krleži, koji tada postao njegov prvi mentor. Potakao ga je da piše dalje, kazao mu je:
„ Slušajte, mladiću…ako nekog boga nosite u sebi, ako nekog boga imate u crijevima, vi ćete pisati neovisno o tome hoće li to biti dobro ili ne, i ta gorka čaša pisca neće vas mimoić!“
Tako je počeo – Joža Horvat književnik.
Još je jedan sudbinski događaj te ključne 1936. godine, uoči njegovog odlaska u vojsku, i u predvečerje Drugog svjetskog rata odredio njegov daljnji život. Upoznao je Renatu Jesensky, svoju ljubav za cijeli život, svoju suprugu. Zbilo se to u Poljani Gornjoj kraj Varaždinskih Toplica, gdje su njegov brat Valent i Renatina sestrična Egica bili seosku učitelji. Njoj je bilo 18, njemu 21.
Sudbinski preokret: Pariški nautički sajam
Renata i Joža vjenčali su se 1944. na Kalniku, u šumi, u partizanima. Rodit će se prvi sin Mićo. Fašisti su protjerani, stvorena je Jugoslavija. Obitelj Horvat dobiva još jednog člana, 1947. rađa se Marko. Joža zdušno sudjeluje u stvaranju nove države, „slobodne, demokratske narodne“. No, ne zadugo. Godine 1952. piše scenarij za film Ciguli Miguli. Žestoku antibirokratsku satiru vodeći je vrh shvatio kao «napad na socijalistički poredak i partiju.» Film je zabranjen, a Joža Horvat isključen iz političkog i društvenog života. Zgromljen je činjenicom da su mu leđa okrenuli njegovi suborci iz partijskog vrha. Dodjeljuju mu skromnu jednogodišnju stipendiju „za proučavanje francuskih kulturnih institucija“. Joža Horvat postaje dobrovoljni prognanik.
U Parizu ga je, kaže, neka čudna ruka sudbine odvela na nautički sajam. Oko njega brodovi, jarboli, jedra. Pred njim, kao u nekom bunilu zatalasalo se more, otvorila slobodna pučina. Bio je to sljedeći sudbinski preokret u životu Jože Horvata i njegove obitelji. Piše Renati: „Neka su nas izbacili, sagradit ću brod, sagradit ću jedrenjak, kuću na moru iz koje nas više nitko nikada neće moći izbaciti!“
Ideja da pod jedrima oplovi svijet ne da mu mira. Prodaje Skitnicu i u Puli gradi legendarnu Besu, uči navigaciju, svladava sekstant, mornarska znanja. Sponzori su skromni, sklapa ugovor s Vjesnikom, pisat će dnevnik s plovidbe za Vjesnik u srijedu, tada popularni i visokotiražni VUS. Nije lako naći posadu. Napokon uz njega, Renatu i Marka ukrcavaju se autor nacrta Bese, inženjer strojarstva Života Pavlović i Markov vršnjak Vlado Hrlić, mladić koji je u Uljaniku radio na gradnji Bese. Mićo ostaje u Zagrebu zbog studija.
Koga jednom opere more
Koga jednom opere more – taj više bez njega ne more. Taj odnos s morem potpuno je i nepovratno prožeo Jožu i Renatu, postali su jedno.Isplovili su iz Boke kotorske 30. kolovoza 1965. Putovanje je trajalo gotovo dvije godine. U VUS-u izlaze dnevnički zapisi. Čitaju se na dušak. Golemi broj čitatelja jedva čeka srijedu da uživa u pustolovinama i štivu Jože Horvata i njegove posade. Redaju se oceani, zanimljivi ljudi i egzotični predjeli, prelijepi doživljaji i dramatični događaji. Poslije povratka piše Besu – brodski dnevnik.
A onda najnesretnija, najtragičnija godina u životu Horvatovih – 1973. S novim brodom Modra lasta krenuli su ponovno na oceane. Kod Alžira presjekla ih je tragična vijest – umro je Mićo. Sletio je autom s ceste prilikom povratka iz Beograda. Uzrok smrti – pritajeni hematom što ga je zadobio nesretnim skokom na glavu u bazen u Stubičkim toplicama. Prekid putovanja, pogreb, obitelj je zgromljena. Obnavlja snage i nastavlja plovidbu. A onda kod Venezuele još jedan nevjerojatan šok.Marko je zaronio da bi oslobodio mrežu s grebena – i nije se više vratio. Uzrok smrti – hematom nastao kada ga je u glavu udarila ručica vinča kod jarbola za vrijeme jednog manevra.
Tada je Joža prvi put posustao: „Prokleo sam more, a brod darovao Pomorskoj školi u Malom Lošinju, uvjeren da sam plovidbu zauvijek prekrižio.“
Ali, ne za dugo. Dvije godine kasnije podlegao je zovu prošlosti i u Engleskoj kupio deset-metarski jedrenjak. Dali su mu ime Marko. Njime su Joža i Renata s nekoliko prijatelja prešli La Manche, u Le Havreu su skinuli jarbole i preplovili Francusku, najprije Seineom do Pariza, a zatim kanalima do Rhone, pa u Sredozemno more i u Jadran.
Molitva poslije plovidbe
Joža je ponovo s Markom po treći put krenuo na Atlantik. Ovaj put s prijateljima. Namjeravao je da u Venezueli spusti vijenac u more na mjestu gdje je izgubio sina Marka. No, zbog bolesti jednoga člana posade morali su u Agadiru prekinuti plovidbu. Doputovala je Renata kako bi vratili brod u Jadran. I ta je plovidba umalo završila tragedijom. Između Baleara i Sardinije upali su u orkansko nevrijeme. Jožu je jedan golemi val bacio na ogradu, a more ga nije odnijelo jer je srećom bio vezan. No, zadobio je teške unutarnje ozljede, i liječnici su mu u Tunisu jedva spasili život. O tom putu uslijedila je još jedan putopisni dragulj – knjiga Molitva poslije plovidbe.
Kad su se napokon vratili kući, prodali su i taj brod. Tada je Joža dao sagraditi svoju posljednju brodicu – sedammetarski klasik gaffcutter. Dao mu je ime Mali Marko.
– S Malim Markom još smo neko vrijeme Renata i ja plovili po Jadranu, sve u svemu više od 40 godina, dok nisam osjetio da me je poodmakla dob nepovratno odvojila od moje goleme ljubavi – pučine, zaključio je Joža svoje naviganje.
Ali se rodnoj Kotoribi Joža uvijek vraćao. Kao i jučer. Oduševljen je novom školom i sportskom dvoranom. Štoviše bio je ganut, nazvao ga je velebnim zdanjem, u koje je uloženo mnogo truda, muke i novca. Kaže kako je zahvalan svima koji su pridonijeli da njegova rodna Kotoriba dobije ovakav rasadnik obrazovanja i kulture.
Joža je posjetio i mjesnu knjižnicu i čitaonicu gdje se priprema poseban odjel s njegovom književnom ostavštinom. Međimurci ne daju svog Jožu, on ima svoje istaknuto mjesto u tamošnjem muzeju. I Joža je, bez obzira na svoju obuzetost morem, sada ponosno pokazuje širokim pokretom ruke:
– Cijela ova radna soba u kojoj sjedimo, ovakva kakvu ju vidite sa svim knjigama, predmetima, uspomenama, slikama, jednog će se dana preseliti u Muzej Međimurja u Čakovcu.
Iza nas, na Jožinom radnom stolu stoji maketu najnovijeg izdanja Bese – brodskog dnevnika. Joža nam pokazuje špalte, probne otiske knjige spremne za superviziju. Bit će to jedanaesto izdanje ovog jedinstvenog putopisa.
– To je dosad najpotpunije i najluksuznije izdanje Bese, obogaćeno prepiskom, dokumentima, s mnoštvom fotografija i zemljovidima u boji. Ukupno će imati 700 stranica – kaže Joža.
Ovom se izdanju neobično raduje te kaže da će mu to, kao i nova škola u Kotoribi biti dvije odrednice koje će ga odvesti na ´drugu obalu´.
Posjet i razgovor polako se bliži kraju. Tko će snimiti fotografiju za uspomenu. Naravno, Renata. Pa ona je na Besi bila zadužena i za snimanje. Malo se iznenadila kad se uključio digitalni zaslon fotoaparata. Renata – draga, uslužna, smjerna i odgovorna kakva već jest, uz ispriku za slabiji vid (pa tek joj je devedeset i prva) napravila je dvije fotografije. Kadar bez greške, fotografije odlične, jedna je pred vama.
Kasno je popodne, ispijamo putnu Joža nas poziva da ponovo dođemo na druženje, gemišt, partiju šaha, preferansa. Naravno, obećali smo to, s velikim zadovoljstvom. Radujemo se i pričama i sjećanjima iz njegove prebogate riznice življenja.
Jedra su spuštena, brod polako klizi…
Opraštamo se, sa željom da nas opet dočeka u tako dobrom i bodrom raspoloženju. Opraštamo se s Renatom, zahvaljujemo na gostoprimstvu. U jednom trenutku Joža sjetno reče: – Jedra su spuštena, brod polako klizi…A onda, u svom stilu, uz onaj svoj strogi izraz lica sa Bese, odrješito doda:
– Da se razumijemo, ovo nije razgovor za novine, da mi slučajno nisi napisao ono vaše novinarsko – posljednji smo razgovarali!
Zajedno se nasmijemo. Jožin humor, međimurski, morski, jedriličarski, stvaran i tvrd. Kao život. Vidjeli smo ga bezbroj puta takvog. Od malih je nogu Joža naučio gledati smrti u oči i o njoj razgovarati bez zadrške i zazora.
Dragi Joža, hvala Bogu bilo je i bit će još puno razgovora. I ovo je jedan razgovor s tobom. I kada ja odem tamo gore, oni koji ostaju uvijek će razgovarati s tobom. Jer ostavio se bezbroj tema i povoda, hvala ti na tome.
Joža Horvat odjedrio je u vječnost četiri i pol godine nakon ovog razgovora – 26. studenog 2012. Počiva u miru, u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj, uz svoje sinove Miću i Marka.
Piše: Mladen Gerovac
