Kornatski otok Žut najomiljenije je ljetno odredište mnogih nautičara. Zašto nautičari vole Žut? More je tirkizne boje, a okolo je tamno bujno zelenilo koje prikriva kornatski kamen. Premda je u svim marinama u pravilu zabranjeno kupanje, ACI marina na Žutu je iznimka. Teško je odoljeti, a ne okupati se u tom kristalno bistrom moru. Tim više što su projektanti i graditelji glavni i jedini gat marine odmakli desetak metara od obale i tako stvorili poseban bazen. Idealno mjesto za prvo jutarnje razbuđivanje ili dnevno osvježenje. Taj je bazen i eldorado za djecu. Za dječju zabavu, plivanje, ronjenje ili igre s loptom. I sve to pod okom roditelja koji sjede u par metara udaljenom kokpitu svojih krmom vezanih brodova.
20-minutni uspon na Tvrdomešnjak s pogledom na cijele Kornate
Nautičari cijene i mir koji vlada u ovoj marini, i mogućnost 20-minutnog uspona na vrh Tvrdomešnjak iznad marine odakle se pruža prekrasan pogled na cijele Kornate i na more i otočje prema kopnu. Ovdašnje brojne maštovite skulpture složene od kamena – stošce, tornjiće, križeve, mostiće, treba shvatiti kao potrebu da se u znak pažnje, zahvalnosti i ljubavi prema tom divnom otoku ostavi nekakav vlastiti znak i trag. A najčešće su to sjedalice i kamene fotelje da se može sjesti i opušteno uživati u miru i pogledu te snimiti prekrasne prizore s tog divnog vidikovca a posebno impresivne zalaske sunca.
Nautičari cijene i to što na Žutu njihovi kućni ljubimci – psi mogu slobodno trčkarati. U blizini su i dobri restorani i konobe, sa svježom ribom i raznim kornatskim specijalitetima. Pojedine nautičke obitelji ovdje vežu brod i ne miču se i po dva tjedna.
Sve to slušam već godinama u razgovoru s nautičarima – gostima Žuta. Svakoga ljeta tijekom dana marinski gat služi za kupanje u morskom bazenu, a predvečer se pretvara u modnu pistu. Čovjek ne bi vjerovao kakve se sve toalete kriju u škafetinima tih brodova. Što je razumljivo za luksuzne motorne jahte, ali eto ni jedrilice više nisu kao što su nekad bile. O tome svake večeri svjedoči mimohod dama u haljinama svih krojeva i boja koje ističu elegantnu figuru, ovalni izrez, duboki dekolte, gola leđa, minice sa šljokicama, bočni razrez do kraja bedara … Sve, lagani materijali, ponekad prozirni … Summer kroj za ljetni đir, samo za odlazak gore do 50-tak metara udaljenog restorana na večeru. Čisti kontrapunkt divljini otoku u pozadini. A o mirisima da se i ne govori. Nema više vonja jedriličarskog znoja. Sve sami ružičasti miomirisi – ma che bel profumo.
Kad god bih uplovio u ovu marinu, obavezno bih i ja pošao u marinski restoran na ručak ili večeru. Naravno, bez modnih dodataka i s autentičnim mirisom i slanim okusom old salt jedriličara i moreplovca. Jer, ovdje sam oduvijek jeo najbolji hlap na buzaru sa špagetima. Restoran je držao Romano Milutin, čini mi se od početka ACI-ja Veljka Barbierija, koji je inzistirao da svaka marina mora imati svoj glasoviti riblji restoran. Romanu je nedavno Uprava ACI-ja otkazala ugovor, pa sada Romano drži restoran Robinson u uvali Vrulje na Kornatu. Sada na hlapa sa špagetima idem tamo.
Još za vrijeme Romana, ovdje sam posljednjih par sezona redovno susretao ljubaznu konobaricu Andreu, lijepu, vitku i visoku uvijek nasmiješenu djevojku – pomalo nalik na Cindy Crawford, ali nekako izražajnog mediteranskog tipa. A onda sam jednoga ljeta saznao da je Andrea zapravo manekenka i da je bila na naslovnici časopisa Vogue, svjetske „biblije“ visoke mode. Najprije nevjerica, a onda riječ po riječ i evo ukratko njezine čudesne životne priče. Zove se Andrea Gašpar i na naslovnici Vogua bila je čak dva puta. Njena je modna slika bila i na naslovnici Fashion Grungea, almanaha grunge modnog vala buntovničkog i opuštenog stila. Andrea dolazi iz Umčana, naselja u sastavu Vrgorca, kamenjara gdje ljudi odvajkada žive od sitne poljoprivrede i držanja stoke „sitnoga zuba“, pa su se zbog siromaštva rasuli po čitavom svijetu – od Amerike do Novog Zelanda. Tako je i Andrea poslije škole čuvala koze na kamenitim pašnjacima i čvrsto vjerovala kako će jednog dana postati – manekenka. Kada je išla na pašu poslije škole uvijek bi se prvo našminkala, stavila maskaru i rinčice, i maštala bi o modnoj pisti. Kada je završila osnovnu školu preselila je u Split i krenula u Turističko-ugostiteljsku školu. Potom je radila u kafiću i restoranu, postala je šef smjene … Prva modna gaža bila je na Wedding dayu, splitskom sajmu vjenčanica. Tu su je zapazili ljudi iz mode, novinari, urednici, dizajneri … Njezina maštanja s vrgoračkih kozjih pustopoljina postala je stvarnost. I onda prvi profesionalni ugovor s agencijom Relatum Models …
A što Andrea misli o onoj večernjoj „modnoj pisti“ tamo dolje na gatu žutske marine. Nema komentara, jer ona je ovdje samo konobarica, uživa u tom poslu „šef je super, kolege su super, ovdje se osjećam ko doma …“ A treba joj, veli i imalo mira prije nego li što se vrati na svjetske modne piste i stranice modnih časopisa. Ova vrhunska svjetska moda ujedno je i vrhunac ove priče o otoku Žutu i ovom čarobnom mjestu. A, evo kako je sve počelo prije 40 godina.
Gradnja marine u potpunoj divljini 1982. godine
Opatijski projektant Zdenko Sverić jedan je od petorice stručnjaka, koje je 1982. Veljko Barbieri okupio da utemelje lanac marina ACI. Kada je taj uspješni urbani arhitekt prvi put došao u žutsku valu Pod ražanj, predviđenu za gradnju marine, predbacio je Barbieriju kamo ga je to doveo, jer da je gradnja marine na tom mjestu jednostavno građevinski neostvariva. „Tamo nije bilo baš ničega ni nikoga, samo kamen, more, i tamo dalje nekoliko maslina, a inače prava divljina, i civilizacijska pustoš“, ispričao mi je poslije Zdenko Sverić, jedan od mojih sugovornika o kojem sam pisao u monografiji „ACI Postanak“.
Samo godinu dana nakon tog prvog posjeta, prvi nautičari su tu već vezali jahte. Na pontonima s čvrstim murinzima, s ormarićima sa strujom i vodom, s toaletima i toplim tuševima, prodavaonicom sa svježim kruhom, voćem i povrćem, s odličnim ribljim restoranom … Marinu su gradili Međimurci, a mehanizaciju i građu dovozili su iz Vodica – tenkonosci. Bila je to jedina marina u kojoj je i Veljko Barbieri osobno zasukao rukave.
Četiri godine kasnije jednog prelijepog sunčanog dana u srpnju 1989., na brodu Nautičke patrole Vjesnika, ACI marina Žut se našla na našoj tadašnjoj, još uvijek jugo-ruti, od Portoroža do Ulcinja. Oplovili smo puntu uz veliki betonski megalit s prepoznatljivim ACI-jevim znakom. Tada sam prvi puta ugledao ACI marinu Žut. Pred nama se otvorio prizor po svemu nestvaran: prelijepa nautička civilizacijska oaza, savršeno uklopljena u divljinu otoka. A ispod nje na vezu šaroliko mnoštvo jedrilica i motornih jahti svih zastava i boja. Za mnoge od njih nije bilo mjesta na gatu, ostale su na sidru. Vez smo dobili samo zahvaljujući teleksu (ni faxa tada još nije bilo) s rezervacijom veza.
Na Žutu je bila trening marina Adriatic Nautical Academy
Pratit ću i pamtiti ovo čarobno mjesto i kasnije, i ljeti i zimi. Bila je ovo trening marina ACI-jeve škole jedrenja – Adriatic Nautical Academy u kojoj sam bio i polaznik i kao nautički novinar stalni suradnik, a kao nautičar stalni član posade njenog maxi krstaša ACI No. 1. Bio sam član akademijinog skiperskog tima za transfer brodova i praćenje regata, a naposljetku, kad se odvojila od ACI-ja, i njen suvlasnik. Pripadao sam prvoj generaciji polaznika škole, zajedno sa Živkom Matutinovićem, a instruktor nam je bio Damir Miloš. Živko će se kasnije proslaviti svojim sudjelovanjem na Whitbread regati oko svijeta (poslije Volvo ocean race, a danas Ocean race). Posljednjih 23 godine Živko je voditelj baze Škole jedrenja ANA-e u ACI marini Jezera.
Geslo ACI-ja od samog početka bilo je – „Ploviti se mora“. A moto ACI-jeve Nautičke akademije je bio – „Ne štedimo jedra, ne štedimo ni polaznike“. Svako jutro nakon obaveznog stretchinga, a prije doručka i isplovljavanja, slijedio je zajednički uspon na Tvrdomešnjak. To smo mjesto koristili i za lekcije iz navigacije. Još mi je i danas pred očima slika Živka Matutinovića iz tih prvih dana Akademije kako na Tvrdomešnjaku vježba navigaciju.
Nova godina 1994. na Žutu: Bacanje petardi u orkansko jugo, nezaboravna konoba Kukuljari u Jezerima
Jedna od najdražih uspomena sa Žuta mi je proslava Nove godine 1993/94. ANA je ovdje organizirala svečani doček za svoje članove, za polaznike škole, za novinare i suradnike iz svijeta nautike. U tu smo svrhu vanjsku terasu zatvorili pregradom s velikim prozorima i sagradili golemi kamin. Ljetni ugođaj pretvoren je u toplu zimsku idilu. Pripreme za doček, a posebno Stara godina ostat će mi u trajnom sjećanju. Damir Miloš, koji je vodio sve pripreme za ovu novogodišnju „paradu“ smjestio me u interventnu ekipu za odlazak po zakašnjele uzvanike u Jezera i po HTV ekipu u Biograd.
Jugo je bivalo sve jače. Tučemo olujno more. Mokri smo, umorni, gladni, slani i žedni. Stižemo u Jezera. Nevene Tudor i ostale zakašnjele ekipe iz ANA-e još nema iz Zagreba. Uzalud po Jezerima tražimo neki otvoreni restoran, dućan. Ništa ne radi, Stara je godina. Možda rade Kukuljari, na Donjem putu, veli nam jedan mještanin. Klipšemo bez nade kroz pusta Jezera. Konoba Kukuljari. Stisnem kvaku – otvoreno. Toplo, ugodno, nigdje nikog. Ušuljamo se unutra, a onda evo gazde. „Pa i nismo baš otvoreni, jer više nikoga ne očekujemo, bar ne ove godine“, šali se gazda. A onda stiže pršut, sir, domaće vino i, posebno za nas, lignje na žaru. Kako je život lijep … Nezaboravna konoba Kukuljari u Jezerima.
Konačno je cijelo novogodišnje društvo u marini Žut na broju. Fešta može početi. Vani tutnji već orkanskog jugo, a crnika iz kamina grije dušu i tijelo. U ponoć izlazimo van i bacamo novogodišnje petarde. U tutnjavi olujnog vjetra i mora ne čuje se prasak, vidi se samo – bljesak.
Na promotivnoj hrvatskoj regati Dalmatia Cup za veleposlanike ratne 1994. godine
Ratna je godina 1994. Vozimo brodove iz Cresa za Split na promotivnu hrvatsku regatu Dalmacija kup, na kojoj će jedriti prvi veleposlanici u Hrvatskoj – među ostalima američki Peter Galbraith i ruski Leonid Kerestedžijanc. Marina Žut nam je jedini pit stop.
Jako jugo u pramac, jedra ne pomažu. Pred nama je naš maxi krstaš ACI No. 1 sa zalihom goriva i svjetlom na vrhu jarbola da ga možemo slijediti kada padne noć. Dogovor je da se s maxijem nađemo kod svjetionika Grujice i dopunimo spremnike goriva. Posljednji sam na redu, svi su već otišli, a ACI No. 1 je pohitao za njima da se postavi na čelo konvoja, jer upravo pada noć.
Na brodu smo po dvojica. Mom mladom članu posade odmah u početku je pozlilo i leži u salonu. Ovo mu je prva plovidba, tek treba na ljeto krenuti na početni tečaj jedrenja. Tučem more i šuljam se uz obalu koja se tek nazire u tmini. Znam otprilike gdje sam, tom sam rutom već više puta plovio, ali uvijek danju. Napokon evo ACI-jevog monolita na južnoj punti žutskog poluotoka Ražanj. Iza nje je široka uvala Podražanj u kojoj je ACI marina Žut.
Vidim kako mi s desne strane od pristana mašu baterijama gdje da se vežem. Znam, to je najbolji dio u marini kada puše jugo, a druga lijeva strana bolja je po buri. Postavio sam krmene konope, a za bokobrane naravno nema šanse. Idem u manevar za vez krmom i evo muci je kraj. Ali – ne! Taman sam se dovoljno približio da mi netko skoči na brod i prenese muring do prove … Ali svi nešto viču, mašu da bježim, vjetar odnosi riječi. Napokon shvatim, baš na tom mjestu konop muringa nije vezan za kolpo morto. Brzo motorom izvlačenje broda provom van, novi prilaz par metara dalje, i evo napokon muka prestaje. Jugo urla u gluho doba noći – pola dva.
Kad u bitci s vjetrom i morem žilama vrišti adrenalin. Neopisivo.
Dalmacija kup regata od Splita do Dubrovnika sa veleposlanicima je gotova. Hitno vraćamo brodove iz ACI marine Dubrovnik natrag u ACI marinu Cres. Ljudi je malo, na svakom brodu po skiper, bez posade. Najduža dionica je: Korčula – Žut. U Kornatima – teška nevera. Pomahnitali vjetar tuče, kapi kiše poput tanadi tuku po brodu. Brodovi se naginju pod udarima vjetra, jarboli povremeno gotovo dodiruju valove. Kada munja rascijepi tamu, za trenutak u oku zatreperi siva slika zapjenjenog mora i nazru se tamni obrisi brodova u nizu, s bijeli svjetlima na vrhovima jarbola. Biblijska slika stvaranja svijeta. I, napokon Žut. Marina, mir, hrana, piće, odmor, san.
Reklo bi se da su moja sjećanja na Žut samo vezana za muku i pogibelj. Ali nije tako. To dobro znaju svi nautičari, posebno jedriličari. Kad u bitci s vjetrom i morem žilama vrišti adrenalin, taj osjećaj je neopisiv i zapravo je sastavni dio užitka u moru i plovidbi. Možda nekad bude tako gadno da se zaklinješ kako više nikad nećeš stupiti na brod, samo da ovo preživiš. A onda eto te opet. Ideš po novu dozu adrenalina. Kao pravi ovisnik.
Plovidba na Žut na leutu pod latinskim jedrom
Evo još jedne lijepe storije vezane za Žut. Sunčani ponedjeljak 14. rujna 2015. godine. Raspuhalo se jugo Murterskim morem i cijelim Kornatima. Ovaj puta, stižem pod latinskim jedrom. Na starom obiteljskom leutu kojega suvereno vodi njegov vlasnik Željko Jerat sa svojom kćeri Anom. Željko je osnivač i predsjednik murterske Udruge Latinsko idro, koja već godinama zdušno čuva i njeguje stoljetne običaje. Ana u Zagrebu, završava stomatologiju, ali je to nimalo ne smeta da sudjeluje u čuvanju sjećanja na dane kada su preci njezina oca i djedova leutima i gajetama jedrili preko pučine do posjeda na Žutu. Ili, svojim težačkim i ribarskim žuljima veslali – kada vjetra nije bilo, ili je bio prejak.
Dakle, evo nas najprije u Luci Žut, u uvali Pristanišće. Stižu hodočasnici izletničkim brodom, jer danas je Blagdan Uzvišenja Svetoga križa. Žitelji Pristanišća dočekuju ih smokvama, lozovačom, pršutom i sirom. Restoran Trabakul sada je prazan, sezona je prošla. Vijuga kolona put brda zvanog Grba. Cilj je crkvica na vrhu, gdje se održava blagdanska misa. Priča o tom mjestu ide do daleke 1888. godine. Tada su Murterini napokon otplatili žutske posjede dotadašnjim vlasnicima – zadarskim obiteljima Civalelli i Califfi. I u znak zahvalnosti za to, godine 1911. započeše ovdje graditi crkvicu.
Stjecajem okolnosti dovršit će je čitavo stoljeće kasnije. Tek 2011.- angažiranjem suvremenih Žutara, njihove udruge i prijatelja. Od tada se, evo, već petu godinu o Blagdanu Sv. Križa brojni Murterini, Žutari, prijatelji, gosti i nautičari penju dugom, strmom kamenitom i sipljivom stazom. Crkvica Svetoga križa na brdu Grba prelijepo je kameno zdanje, okruženo maslinama. S oltarskim mozaikom, radom akademskog slikara Mile Skračića, koji prikazuje Isusa kako obasjan nebeskom svjetlošću silazi s križa u murtersku obitelj s troje male djece.
Crkvica je bila premala da primi sve hodočasnike. No, misne riječi župnika murterskog Ivana Katića, molitvu vjernika i pjesmu Zbora murterskih pučkih pivača odjekuju preko zvučnika i jugo ih raznosi širom Žuta i Kornata. Danas je ovo mjesto i na pješačkim stazama gostiju iz ACI marine Žut, iz obližnjih restorana i konoba, kao i nautičara sa sidra iz brojnih žutskih uvala.
Kamen temeljac za kapelicu Svetog Mihovila u ACI marini Žut
Tog 14. rujna 2015. godine prvi put među hodočasnicima bili su i predstavnici ACI-ja. Veza ovog sudioništva je direktor ACI marine Žut, Filip Kulušić. Predložio je Filip da se, u sklopu Dana latinskog idra, u ACI marini Žut utemelji kapelica Svetog Mihovila. Sveti Mihovil biblijski je zapovjednik nebeske vojske u borbi protiv sila zla. I zato se vjernici koji se nađu u nevolji upravo njemu obraćaju. Svetog Mihovila kao svog zaštitnika slave i vojnici i policajci. Sveti Mihovil također je zaštitnik i Šibenske županije i murterske župe. Filipova je želja bila i da domaćin Latinskog idra bude baš ACI marinu Žut. Ovaj puta domaćin je bila obližnja konoba Fešta.
Što je prirodnije nego napokon čvršćim sponama povezati dvije najpoznatije odlike ovog otoka: tradicije starih Kurnatara i ACI marinu Žut, koja je postala popularno stjecište suvremenih moreplovaca iz cijeloga svijeta. Uprava ACI-ja je podizanje kapelice svesrdno podržala. Tako je istog tog ponedjeljka u ACI marini Žut upriličena prigodna svečanost. Postavljen je i blagoslovljen temeljni kamen kapelice Svetog Mihovila.
Stekli su se tu potomci starih Murterina s gajetama i leutima, predvođeni predsjednikom Udruge latinsko idro Željkom Jeratom. Domaćini iz ACI-ja bili su: direktorica dr. sc. Doris Peručić, te Gracia Krainer – direktorica korporativnih komunikacija i marketinga, zatim – direktor nautike ACI-ja Vladimir Ivančić i voditelj investicija Zoran Mladenić. Bili su tu i direktori područnih ACI marina: Alida Crvelin iz Jezera, Stanko Skočić iz Vodica i Darko Vidić iz Skradina. A posebno je rado viđena bila posada šibenske Pomorske policije s ophodnim brodom „Sveti Nikola Tavelić“.
Temelje je simbolički zidarskom žlicom i mortom zacementirala direktorica ACI-ja Doris Peručić. Kip Svetog Mihovila simbolički je postavio Filip Kulušić, a sve je blagoslovio murterski župnik don Ivan Katić.
Po izboru nautičara, ACI marina Žut je među 10 top hrvatskih marina u svih 6 godina Nautičke patrole
Proteklih četiri desetljeća ACI marina je udahnula život Žutu. Kao što je tradicijski Žut oplemenio život marine. Tim su činom marina i Žut i simbolički postali – jedno. Na mjestu na kojem prije 40-ak godina nije bilo baš ničega. Samo kamen, more, pustoš, i pokoja maslina.
U sklopu mojeg projekta Nautička patrola, pet sam godina (od 2017. do 2021.) u suradnji s jednim dnevnim novinama posjećivao ACI marinu Žut. Bile su to ljetne plovidbe „redakcije pod jedrima“ od marine do marine, uz anketiranje nautičara. Prvenstveni cilj je bio da gosti naših marina ocijene usluge marina, a da mi svojim novinarskim prilozima iz svake marine afirmiramo užitak plovidbe Jadranom. I da onda najzaslužnije marine dobiju odgovarajuća priznanja. Da marina koja dobije najviše ocjene gostiju bude nagrađena s najvišim priznanjem u hrvatskoj nautici – Zlatnim sidrom Nautičke patrole. A da marina čiji naziv nautičari najčešće upišu kao odgovor na pitanje: „U kojoj se marini osjećate najugodnije?“ dobije posebno prestižno priznanje „Moja najdraža marina“. To priznanje „Moja najdraža marina“ ACI marina Žut osvojila je u sezoni (korone) 2020. godine.
Zapravo, svake je godine ACI marina Žut bila među top 10 hrvatskih marina. A godine 2018. u ukupnom plasmanu osvojila je čak treće mjesto. Bila je samo 0,29 bodova slabija od Zlatnog sidra koje je te godine osvojila Olive Island Marine iz Sutomišćice na otoku Ugljanu. Uspjeh je tim veći što je ACI marina Žut zapravo u neravnopravnoj konkurenciji s ostalim marinama koje rade cijelu godinu (izuzev ACI Rab i ACI Palmižane), a neke od njih imaju i jaku potencijalnu glasačku mašinu budući da su sjedište velike čarter flote.
Moj je život i uvijek će biti – more
Godina je 2023. Marina otvara vrata nautičarima 1. travnja. Deset dana prije Uskrsa. Uskoro će ovdje opet zavladati nautičarsko blaženstvo u okrilju predivnog žutskog ljeta. Upravo privodimo kraju obradu online rezultata glasanja nautičara tijekom cijele prošle godine. Jer, Nautička patrola je prošle godine prekinula suradnju s dnevnim novinama, i od tada plovi cijelu godinu kao portal nauticka-patrola.hr.
Uz online glasove nautičara za svaku marinu važna je i njena online reputacija. Na žalost, ACI marina Žut, kao i sve ostale ACI marine nemaju svoj Facebook na kojem bi se mogli okupljati njihovi poklonici. Sva je sreća da se dobar glas daleko čuje.
A na korporativnom Facebooku ACI ne zanima okupljati svoju ekipu, nego samo postaju svoje promotivne tekstove i intervjue. Komentari nautičara ih ne zanimaju. Velika je to šteta i za cijeli hrvatski nautički turizam, budući da takav ACI drži više od trećine ukupnog broja hrvatskih marina.
Kroz toliko godina plovidbe znam sve o svim hrvatskim marinama. Visoko cijenim trud ljudi koji rade u njima, jer znam da im to nije puka profesija, već da im je to cijeli njihov život. Kao što je meni more cijeli moj život.
A danas, kada Nautička patrola više ne plovi s nautičarima samo dva mjeseca na njihovim ljetnim rutama, već se s njima druži i surađuje tijekom cijele godine putem portala nauticka-patrola.hr, ja svako malo dignem jedra i krenem po uvalama. Po ustaljenom „protokolu“. Navečer lov ušata, ujutro kupanje u moru, ako je prigoda. Jer moj je život i uvijek će biti – more.
